|
 od
onim plavim nebom ništa nije bilo zelenije od fudbalskog terena
pred početak utakmice, kad bruji trideset hiljada ljudi onim pčelinjim
brujem od kojeg se ježi koža i tad znaš zašto se ide na utakmice.
Bruj postaje jači, uskoro će se prolomiti u krik iz jednog velikog
grla, u krik mase i glas službenog spikera koji će najaviti sastave
timova, kada na atletsku stazu izlazi čovjek u kaputu, u daljini
sitan kao olovni vojnik, a oko vrata mu blješti šal, najbjelija
stvar koju si vidio nakon snijega, šal oko vrata Miroslava-Ćire
Blaževića.
Bijeli šal bio je znak elegancije
i magijski simbol pobjede. Taj čovjek nikad nije trenirao tvoj klub,
njegovi treneri bili su stariji ljudi u demodiranim Adidas trenerkama,
ali te je njegov šal opčinjavao. Ili su te opčinjavale pobjede za
koje su svi vjerovali da ih taj šal donosi. Pobjede su bile po mjeri
lokalnih sudbina. Jedan Blaževićev klub postao je prvak države,
drugi se spasio od ispadanja iz lige, a s trećim nije bilo ništa,
jer je trener u pola sezone prestao nositi svoj bijeli šal.
Nije to bila moda koja je došla
iz svijeta, niti su je stvorili kreatori Alhosa i Kluza. Jedan fudbalski
trener bio je zaslužan što su neki sarajevski muškarci, odrasliji
od tebe, nosili duge plave i crne kapute i bijele šalove oko vrata.
Njihovi šalovi blještali su u novembarskoj magli, ostajali čisti
usred gustog gradskog smoga, a samo Bog zna, Bog i njihove žene
i majke, koliko su puta sedmično ti šalovi išli na pranje. Ta magična
elegancija činila se vječnom. Kao da nikada neće izaći iz mode.
Još dugo nakon što je Miroslav-Ćiro
Blažević odbacio svoj talisman, na sarajevskim su se ulicama mogli
vidjeti ti bijeli šalovi. I nitko ne zna koje su zime konačno nestali.
Ne bi ih se ni sjetio da trener svih godina nije ostao tu, negdje
u blizini, i da priča o njemu nije odredila tvoj život. U vrijeme
kada si na najzelenijoj zelenoj pozadini prvi put ugledao Ćirin
bijeli šal, ti nisi ni znao da je Ćiro Bosanac.
Njegova karijera se pretvorila
u orijentalnu bajku. Na dvoru starog tiranina, vladara čije je lice
bilo odvratno cijelom svijetu, osim njegovim podanicima koji su
to lice gledali drukčijim očima, Ćiro je postao dvorska luda. Bio
je to dobar posao za onog tko zna tajnu vladarevog srca. Stari tiranin
je mrzio ljude: poštare, tapetare, inžinjere, bubnjare, doktore
i urare, ali je više od svega i svih mrzio muslimane. Za tu mržnju
nije imao nekih posebnih razloga, uostalom - zašto bi muslimani
bili bolji od poštara?, ali poštari barem donose pisma, a čemu muslimani
služe, on to nije znao. Pa ih je mrzio efikasnije nego druge ljude.
Njegova dvorska luda, Ćiro, fudbalski trener iz vremena dok sve
je bilo život, radio je pasjaluke, viceve i šale, ali je dobro znao
da u jedno ne smije dirati: U mržnju starog tiranina. Pa kad si
već luda, svejedno ti je za poštare, tapetare, inžinjere, bubnjare,
doktore i urare. Ali šta ako stari tiranin bude tako mrzio muslimane
da od tvog rodnog grada oblak dima načini, jer on to može, iako
mu je lice odvratno cijelom svijetu? Ćiro Bosanac, ta dvorska luda,
takvo si pitanje nije postavljao.
Nije ti u toj bajci bio jasan.
Ali je poučan bio nastavak priče koji više nije bajka. Nakon što
je Tuđman umro, Miroslav-Ćiro Blažević odlučio je opet biti
trener. Nije baš bilo nekih ponuda, a onda su došle dvije, ali prilično
bogate. Prva iz Saudijske Arabije, a druga iz Irana. Prihvatio je
drugu, premda je mogao i prvu. Pouka bi, naime, bila ista. Državnim,
vjerskim i fudbalskim čelništvima tih zemalja, a ona su zbog specifične
vrste društvenog ustrojstva u velikoj mjeri - jedno čelništvo, uopće
nije smetalo što je Ćiro radio kao luda na dvoru starog tiranina,
niti što mu je mržnjom s vremena na vrijeme nastojao sličan biti.
Nije im smetalo, tužna je istina, što im je, u Arabiji i Iranu,
važnija njihova nogometna reprezentacija od muslimana. Ako su muslimani
bosanski. Blesav si ako ih zbog toga osuđuješ, te Saudijce i Irance,
ali blesaviji si ako to ne želiš vidjeti ili ako ti je normalno
što to ne vidi prvi tvoj komšija.
Bliža ti je tvoja uspomena u
kojoj ništa zelenije nije od zelenog fudbalskog terena, onog malog
i lijepog stadiona u Zenici, na koji izlazi čovjek manji od olovnog
vojnika s bijelim šalom oko vrata. Bliža ti je uspomena od svega
u šta se uspomena pretvorila.
Arhiva Dani
198
|
