Premijer Republike Srpske očigledno smatra da je sistem "toplo-hladno" najefikasniji u komunikaciji sa međunarodnom zajednicom i partnerima u vlasti. Samo, hladni tuševi koje Ivanić povremeno priređuje i jednima i drugima u potpunosti degradiraju imidž demokrate, ubijeđenog ekonomiste i istovremenog zaštitnika nacionalnih interesa RS-a. Da stvari stoje tako, a možda i gore, potvrđuje njegova reakcija na očekivano formiranje državne regulatorne agencije u oblasti prijenosa električne energije. "Plašimo se da bi formiranje jedne ovakve agencije moglo biti presedan i za druge oblasti, te da bi se time nastavio proces urušavanja pozicije entiteta i prepuštanja jedne po jedne zvanične institucije zajedničkim organima." Ivanić je u svojoj izjavi samo u jednom u pravu: nastavilo bi se, odnosno, bolje rečeno, započelo bi urušavanje, ali monopoli(s)tičke pozicije kakvu u tri dijela BiH imaju tri elektroprivrede, donedavno direktno uvezane u sistem finansiranja političkih ciljeva nacionalnih stranaka. Tačno je i to da bi se nastavilo urušavanje besmislenog principa podjele energije po entitetskim granicama. I struja bi konačno počela da služi svojoj svrsi umjesto da je sredstvo bezočne pljačke građana koji su proteklih godina, ni krivi ni dužni, plaćajući račune, finansirali sve i svašta. Od dugova Narodne banke BiH, preko besmislenih kulturno-zabavnih manifestacija do preživljavanja ekonomskih motora Herceg-Bosne. Jasno je da su tzv. ključna državna preduzeća i u Republici Srpskoj, što za prve vladavine SDS-a, što za Dodikova vakta, bila uveliko manipulirana, ali Ivanić to namjerno izbjegava priznati gađajući se frazama o gubitku suvereniteta entiteta. Još kad bi želio da shvati da mu je bavljenje ekonomijom puno jača strana od prosipanja demagogije (što je dokazao vješto puneći budžet parama od nafte u vrijeme krize vlasti u Federaciji), možda bi neko povjerovao u Ivanićeve dobre namjere.

Evo jednog od najuspješnijih preduzeća u onom dijelu Bosne i Hercegovine koji nije Republika Srpska i u kojem se ne formiraju nikakve samouprave. Tajna uspjeha Javnog preduzeća "Elektroprivreda BiH" nije u nevjerovatnim računima koji se uredno ispostavljaju građanima, niti u nerazumno visokim cijenama, pa čak ni u upornoj naplati dugova zaostalih iz doba kada je luster bio tek nešto što visi s plafona, a šporet dokaz da postoje neke zemlje u kojima se ručak ne kuha na bubnjarama. Suština procvata je u kadrovskoj politici: u Elektroprivredi jednostavno znaju da ne može svako biti direktor - pogotovo ako to kaže Wolfgang Petritsch. Ali ima i drugih važnih poslova bez kojih bi naprosto kompanija koja otima od siromašnih da ne bi davala nikome do Stranci, začas prestala da postoji. Takvo je, naprimjer, mjesto savjetnika generalnog direktora. A rijetki su ljudi koji imaju kvalifikacije za taj posao. Istina je, treba truda da se nađe neko ko je izradio penzionere, vojnike, radnike, rudare, profesore; ko je opraštao milione maraka duga, dokazao da nije na partijski račun prebacio 700.000 već samo 670.000 maraka, očistio kase Zavoda za zapošljavanje… Sreća pa postoji Edhem Bičakčić. Da, tako se zove onaj što mu je Petritsch zabranio da se kandidira i za predsjednika kućnog savjeta. On je, mada je Informativna služba EP BiH tvrdila drugačije, onaj što, kao, pomaže vedeu Ognjenu Markoviću u nečemu za što već prima plaću. Naravno, za to i njemu legne neka marka i zato ima ured u zgradi Elektroprivrede. I sad neka neko kaže kako revolucija jede svoju djecu. Neku, možda. Ali za neku baš treba imati jak želudac. Jači od onoga što reagira na sve banalnije pretvaranje jednog javnog preduzeća u javnu kuću.

Još 13. novembra prošle godine federalni ombudsmani Vera Jovanović, Esad Muhibić i Branka Raguz tadašnjoj federalnoj vlasti (Vladi i Parlamentu) upućuju preporuku u formi "Posebnog izvještaja o poreskim obavezama dnevnih i nedjeljnih listova i negativnom uticaju na pluralizam medijske scene i demokratske procese" sa namjerom da se ista procesuira i usvoji po hitnom postupku. Tadašnja je vlast preporuku ignorisala do besvijesti, tačnije do odlaska sa scene, što je i razumljivo, jer da je smatrala da treba biti drugačije, ne bi ni usvajala zakon koji je ojadio domaće pisane medije. I da stvari budu još gore, poreza na promet proizvoda oslobođeni su strani (srbijanski, hrvatski…) listovi i časopisi. Razlog zbog koga su ovdašnji pisani mediji od tadašnje vlasti stavljeni u nepovoljan položaj je identičan onome zbog koga je splitski Feral Tribune pod Tuđmanovim režimom bio doveden na ivicu opstanka - nije smatran prijateljem režima. Tu činjenicu novouspostavljena federalna vlast treba imati na umu prilikom tretmana preporuke federalnih ombudsmana. Svako odgađanje procesuiranja ove inicijative, koja bi dnevnu štampu trebala potpuno osloboditi poreza na promet, a nedjeljnu i periodičnu opteretiti maksimalno sa šest posto, pisanim medijima i javnosti, koja u suštini najviše trpi, daje za pravo sumnji da i nova vlast ima nešto protiv "pluralizma medijske scene i demokratskih procesa". Prepoznavanjem problema, njegovim imenovanjem, te inicijativom ka Vladi i Parlamentu, federalni ombudsmani su učinili potez vrijedan svake medijske pažnje. Sad je do Vlade. I Parlamenta.

Novi ministar prometa i komunikacija u Kantonu Sarajevo nije dugo izdržao bez izjava koje dovode pod sumnju odluku Alijanse za promjene da ga postavi na ovu zahtjevnu funkciju. Nakon što je Jonuz Ikić, vlasnik firme "Jonuz d.o.o.", kojoj je pripalo pravo izgradnje dvije podzemne garaže u centru Sarajeva, obnarodovao kako od izgradnje nema ništa, ispostavilo se da je u pitanju još jedna od tragično neprofesionalnih posljedica ponašanja prethodne kantonalne vlasti. Naime, Ministarstvo za prostorno uređenje utvrdilo je kako se nisu ispunili uvjeti za izdavanje urbanističke saglasnosti za gradnju garaža. No, oni nisu postojali, prema riječima novog "prostornog" ministra Zlatka Petrovića, ni prije dvije godine, kada je projekat bio u pripremnim fazama. Jonuzu Ikiću to niko nikad nije rekao iako je pobijedio na konkursu sa najboljom ponudom. E sad, jasno je što to nije uradio ekspert za grbave autoputeve - Bakir Zaćiragić, bivši ministar prometa i komunikacija. Ali zašto to nije uradio njegov nekadašnji pomoćnik, a sadašnji ministar Zahid Pita? I zašto Piti, "da bi dao svoj konačan stav, treba sva dokumentacija od drugih institucija" kada je čovjek, dok je bio "samo" činovnik ministarstva, mogao proučavati projekat uzduž i poprijeko. Postavljajući sam sebi pitanje "zašto je trajalo tako dugo", Pita je demonstrirao nevjerovatnu sposobnost brzog zaborava vlastitog udjela u lošim potezima prethodne vlasti. Koja je, podsjećanja radi, kroz riječi Bakira Zaćiragića, u nebesa dizala vlastitu genijalnost u izboru firmi "Jonuz" i "Ikić bau Gmbh" za "gazde podzemlja".

Kada su zvaničnici RS-a u pitanju, genocid je riječ koje u njihovom skromnom vokabularu nema. Kad nema riječi, bezbeli, ne postoji ni pojam koju bi riječ trebala označavati. A i kada se omakne, onda je riječ o genocidu nad srpskom nejači, što je samo dio istine. Cjelovita istina je razlog zbog koga se bilježe riječi Desnice Radivojevića, od prije nekoliko mjeseci predsjednika Skupštine općine Srebrenica. Podržavajući muftiju tuzlanskog Huseina ef. Kavazovića u ideji što brže realizacije izgradnje Memorijalnog centra u Potočarima, Radivojević je izjavio Dnevnom avazu da bi se tako "na neki način odužilo, koliko je moguće, žrtvama nečuvenog genocida koji se dogodio na kraju 20. vijeka". I prilikom izbora na funkciju, obraćajući se poslanicima, ovaj je mašinski inžinjer iz Srebrenice obećao da će svojim radom učiniti sve da "Srebrenica i po nečemu ljudskom i dobrom bude zapisana u istoriji". Nije malo za početak. Problem je, doduše, što je početak malo zakasnio, ali to nije do Desnice. Prije njega, i ovakvih kao što je on, a koji hoće i imaju šta reći, nažalost, po postdejtonskom promišljanju Bosne su se morali izredati svi oni mračni tipovi spojenih obrva. Iako sa zakašnjenjem, Radivojevićeva pojava uliva nadu da čelnici RS-a, bez obzira na nivo vlasti, počinju konstruktivno djelovati, ne samo što to moraju po diktatu međunarodne zajednice nego zato što misle da tako treba. Radivojević je na početku rekao šta misli, a ono šta misli svakako kompletira sliku o Bosni i Hercegovini. A kada se odmah na početku političari usaglase oko istine, poslije sve ide mnogo lakše.