Rasuti u svijetu, mi sa sobom vučemo sjećanja, svoju geografiju, valjda iz potrebe da uvjerimo sebe kako je svijet jedan i poznat. Iako u tome leži nesporazum sa svijetom. Jer ono što je meni, u tom prepoznavanju, očevidno, drugome nije (i obrnuto)

TRANSALANTIK
San Olomana

tišao sam sresti grupu sarajevskih poznanika, odreda rasutih po planeti koji su, eto, slijedeći zahtjeve svojih poslova, stigli ovdje, u Washington. Mjesto sastanka je kafe na Dupont Circleu, čije ime se prilikom dogovaranja za susret nije niti spominjalo, već je to mjesto opisano kao stakleni zid iza kojeg se gleda na kružni park gdje dokon svijet, ne znajući valjda što sa svojim vremenom (eto, i toga ima ovdje), po cijeli dan na klupama igra šah. Ime kafane se ne spominje, ali je iz njenog opisa jasno zbog čega je baš ona izabrana - pa, zato jer je adekvatan opis sarajevskog modela kafića, pri čemu je pogled iz izloga na ulicu koja je događaj i radost očima, jedan kulturni kôd, te je i kafe na Dupontu ništa drugo do supstrat Olomana. Da je to upravo tako kako pišem, svjedoči i nagovor koji je uslijedio čim smo se skupili u tom izlogu: neko je predložio da se pomjerimo tri gradska bloka dalje, jer je tamo otkrio restoran "isti kao Dva ribara", kaže. I svi se bez opiranja selimo, ujedinjeni u topografskom prepoznavanju, baš kao da će se u selidbi između dvije vašingtonske tačke, pojaviti rijeka Miljacka.

I tako, rasuti u svijetu, mi sa sobom vučemo sjećanja, svoju geografiju, valjda iz potrebe da uvjerimo sebe kako je svijet jedan i poznat. Iako u tome leži nesporazum sa svijetom. Jer ono što je meni, u tom prepoznavanju, očevidno, drugome nije (i obrnuto). Pa kad, recimo, u holu jedne od zgrada na Adams Morganu ugledam grafiku Mersada Berbera - a to je prvo što vidi i onaj kojem ta slika nije znak, kao meni - postavlja se pitanje, šta je to što se u meni raduje dok piljim u zid? To nije naprosto - grafika, već podatak o svijetu, na osnovu kojeg mogu u sjećanju rekonstruirati društveni, politički i kulturni milje u kojem sam nekad živio. Obični posmatrač u holu vašingtonske zgrade je za tu dimenziju potpuno slijep i zbog toga se, naravno, ne osjeća uskraćeno. Grafika je za njega djelo umjetnosti ili naprosto predmet dovoljno dekorativan za hol jedne stambene zgrade. I on i ja bismo za sebe mogli reći - granice tuđeg svijeta nisu granice mog jezika. A radost probuđena susretom s poznatom slikom je limitirajuća, jer rad bosanskog grafičara na zidu stoji sasvim spokojno u odnosu na ograničenost proizišlu iz moje vezanosti za jedno vrijeme, tačnije - za vrijeme mladosti.

Ta mladost, sve to vrijeme, može se prekoračati u desetak minuta opuštene šetnje, jer je koncentrirana na Titovu ulicu kao mjesto pokazivanja. Kad ovdje sretnem nekog koji je od tamo, upoznavanje se razriješi konstatacijom da su nam naša lica obostrano poznata i da se, sigurno, "znamo sa Titove". Lijepe djevojke i mladići su stajali ispred Olomana i, iza crnih sunčanih naočala, gledali zapadanje sunca u Titovu ulicu; nisu se samo simbolički okretali prema zapadu, već su se prije preporučivali tom svijetu, uvjereni da tu pred Olomanom ništa ne mogu započeti, i da je negdje na Zapadu stvarno mjesto njihove realizacije. A kad se, sticajem nesretnih ratnih okolnosti, to i dogodilo, ispunjena želja je stigla možda kao kazna, barem zbog toga što se danas skupljamo na mjestima koja biramo po principu prepoznavanja Olomana.

Onaj svijet koji je iza stakla kafea stajao u pogled na jednu ulicu, sad se raspršio po cijeloj planeti, i ne može stati u obični ljudski pogled. Na jednom mjestu, eventualno, može se skupiti samo satelitskim snimkom. Mi sad, u restoranu kojem ne znamo ime, ali nam je zato dovoljno to što je "isti kao Dva ribara", svu noć pretresamo događaje sa jedne iste ulice, uvjeravajući sebe da naš svijet može biti saglediv izbliza, ljudskim očima, a ne samo iz svemirske udaljenosti.

Iako i taj - nebeski - pristup nije bez zavodljivosti. U filmu Enemy of the State, živi satelitski snimak slijedi mladića u bijegu pred službenicima Agencije za državnu sigurnost - on lomi gnjate po krovovima zgrada uz Osamnaestu ulicu i aveniju Columbia, upravo tamo gdje sam nekad živio, a sad se, gledajući film, radujem tom topografskom prepoznavanju. Mladić se sjurio niz vanjske željezne stepenice, pa kroz restoran u kojem radi David, Navaho, konobar i rocker koji služi u tom restoranu, i pjeva - ali samo Stonese! Prostor restorana je mali, tako da njegov vokalno instrumentalni sastav, svirajući odmah do ulaza, kad se neko pojavi na vratima, oni ne prekidaju pjesmu, nego se malo povuku unazad, do zida, da taj koji je ušao može proći. Jednom sam sjedio tu s prijateljem, a David je, valjda čuvši naš govor, prišao i kaže: "Šta ćeš popit, pička ti materina!", jer je, ispostavilo se, četiri mjeseca proveo u sarajevskom naselju Dobrinja - gdje sam i sam živio - te tamo naučio nekoliko naših riječi. A živi satelitski snimak iz filma Enemy of the State meni bi ustvari bio sasvim nerazumljiv podatak o budućnosti svijeta da usred tog prepoznavanja nema Navaho Indijanca koji se tu pojavljuje kao idealni američki provodnik mog svijeta, valjda jedinog u kojem je psovka oblik prisnosti.

Arhiva Dani
194