Zenički rudari: "Tabananje" umjesto hljeba

trajk radnika više nije vijest. Mediji sve manje, i sve bezbojnije, pišu o radničkim protestima i demonstracijama. I to je najporaznija istina turobnog života bh. proletera. Otkada su nacionalni ekonomski eksperti preko noći pretvorili društvenu svojinu u državnu, a demobilisane borce u radnike na čekanju, ovi su živjeli od humanitarnih paketa i 50 KM pomoći, a zaposleni su neredovno dobijali jedva 150 KM. Tako se u postdejtonskoj BiH nije štrajkovalo samo 1996. godine. Od 1997. godine pa do danas zabilježeno je blizu 800 štrajkova radnika. Štrajkuju svi, osim Vladinih činovnika, raznoraznih čivija i vlastodržaca. Jedini zahtjev štrajkača, bez obzira o kome i bez obzira o kojem dijelu BiH se radilo, jeste redovna isplata plaća i smjena rukovodstva. Štrajkači u proizvodnji tražili su i pokretanje proizvodnje. Danas 95 odsto preduzeća ima tehničko rukovodstvo.

"Zarade će porasti..." Recimo, 21.000 metalaca u FBiH radi za minimalne i neredovne plaće, njih 34.000 iščekuju isplatu otpremnine, a 30.000 metalaca u FBiH nije uopće evidentirano. U skoro 90 fabrika tekstila, kože, obuće i gume u BiH zaposleno je oko 42.000 radnika. Njih 30.000 ne radi. U RS-u, zaključno sa 2000. godinom, 60.000 radnika očekuje isplatu otpremnina. U FBiH otpremninu čeka ili ju je već dobilo 53.379 radnika. Najniža plaća u FBiH je 230 KM, a u RS-u 116 KM. Radnicima TP Marketa, Energoinvesta, Kombiteksa, Željezare Zenica, Zmajevca, Natrona Maglaj, Krivaje Zavidovići, Rudnicima Srednja Bosna, Dionisu, Rudi Čajevcu i Čeliću, aktuelni direktori duguju 193 neisplaćene plaće. U historijsku čitanku bh. radničkih štrajkova ući će i dvije nelogičnosti. Prva - jedino radnici sarajevskog Klasa nikada nisu štrajkovali i samo su oni dodijelili priznanje direktoru Huseinu Ahmoviću. Druga - BiH je jedina država na svijetu u kojoj su umjetnici/likovnjaci, članovi ULUBIH-a i ULUPUBIH-a štrajkovali i to 5. aprila 2000. godine.

Januara 1999. godine, Alija Izetbegović, predsjednik SDA BiH, i ne sluteći da će biti u pravu, konstatovao je kako će upravo ta godina donijeti "napredak u politici a teškoće u ekonomiji". Njegov strah počivao je na presahlim donacijama i "pravednoj" narodnoj privatizaciji. Izetbegovićev ljubimac i nesuđeni nasljednik, u narodu omiljeni čelnik Elektroprivrede BiH Edhem Bičakčić, obećao je kako će u 1999. godini Vlada FBiH otvoriti 50.000 radnih mjesta. Dnevni avaz je izjavu bivšeg premijera obilježio velikim masnim slovima na naslovnoj strani i dodjelom titule najpopularnije ličnosti za prethodnu godinu. Od naslova danas nema ništa, titule dobijaju novi ljudi, a Bičakčić je udobno zavaljen u fotelji za koju se kleo da u nju više nikada neće sjesti. Bivši premijer za 1999. obećao je i povećanje proizvodnje za četvrtinu. "Izvoz će biti udvostručen, a zarade će porasti za 20 odsto", likovao je tada Bičakčić.

Dvadeset četiri sata nakon Bičakčićevog hvalospjeva o ekonomskoj stabilizaciji BiH, uslijedila je ogorčena reakcija radnika Građevinske operative Vranice iz Vareša, trikotaže Ola iz Olova i radnika Energoinvestovih Armatura. Jedni su štrajkovali u krugu fabrike, a drugi blokirali put Sarajevo - Tuzla. Svi zbog pregoleme radničke tuge, sirotinjske trpeze i pokradenih plaća. Krivajinih 1.000 radnika 15 dana u februaru 1999. godine štrajkovalo je zbog pokradenih plaća. Vlast će im "prišiti" etiketu "rušitelja" jer je Krivaja, navodno, za to vrijeme izgubila dva miliona KM. Preko noći Krivaja, kao firma od federalnog interesa, prelazi u kantonalnu nadležnost. Rukovodstvo na čelu sa Latifom Čehajićem (suđen i osuđen ranije na devet mjeseci zatvora zbog pronevjere) nikada nije objasnilo šta je sa milionski vrijednom robom koja je "nestala" u inostranstvu početkom rata u BiH. A 700 radnika Energoinvesta tih dana nije uopće razmišljalo da se vrati na posao. U to doba političari u FBiH i u RS-u još uvijek su zadovoljno konstatirali kako su spriječili eskalaciju socijalnog bunta.

Druže Tito, mi ti se kunemo... Godine 1999, 100.000 radnika na čekanju odbilo je prihvatiti Zakon o radu. Prvom verzijom poslodavcu je omogućeno da arbitrira u konkretnim slučajevima. Direktorska samovolja, koja će kasnije prerasti u nestručne tehničke uprave preduzeća, natjerat će hiljade radnika da izađu na ulice. Sindikat je tada tražio pomoć OHR-a jer je Zakon "zapeo" u Domu naroda Federalnog parlamenta, a krivcem je proglašen predsjedavajući doma Mato Zovko. "Prozovite i vi g. Zovku, a nemojte čekati da sam ja to činim", poručivao je tada odanim sindikalistima premijer Bičakčić. Umjesto da napadnu Zovku, 6.000 radnika Željezare Zenica, u aprilu 1999. godine, stupaju u štrajk i tokom štrajka pjevaju "Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo". I od tog trenutka sve kreće gdje mu je, sa takvom vlasti, i bilo suđeno - nizbrdo!

Mediji prikazuju slike gladnih samohranih majki sa očima punih suza a željnih posla i pravde. Užasni prizori "osušenih" rudara koje ZE-DO policajci "tabanaju", ne dajući im da doputuju u Sarajevo, obilaze svijet. Policija će kasnije u tom istom gradu tući radnike Zenicatransa i Tržnice. Nešto južnije, Brajkovićeva "poštena" politika u fabrici aluminija rješava se i posljednjeg nehrvata, a Čovićev Soko bilježi prve izvozne uspjehe.

"Kolektivni i granski ugovori su spas. Oni su najviši akt jedne zemlje", ponavljao je kao papagaj tih godina sindikalac Hrle. Isti onaj koji je uporno dokazivao kako nije Bičakčićev čovjek, a upravo mu je Bičakčić svako obećanje najavljenog generalnog štrajka pretvarao u izrečenu laž. U međuvremenu je Zakon o radu usvojen. Sporni član 143. postao je okosnica sukoba. U igru se uključuje i OHR i ocjenjuje kako je "zakon izdašan prema radnicima". OHR svoje mišljenje temelji na tvrdnji savjetnika Svjetske banke Stewarta Schwaba, kojeg će bh. radnici pamtiti po izjavi: "Poslodavci neće biti voljni da zaposle nove radnike ako im nije dozvoljeno da daju otkaz kada su loša vremena ili ako se neki radnik pokaže neodgovarajućim."

Ralph Johnson, viši zamjenik Visokog predstavnika, zatražio je pod hitno povlačenje zakona iz parlamentarne procedure, a Rory O'Sullivan otišao korak dalje izjavivši: "Ovaj zakon ne stvara klimu koja će privući privatna ulaganja."

Zakon nije usvojen, ali su poslanici Federalnog parlamenta za tu godinu iskasirali iz federalnog budžeta 935.303,50 KM na ime paušala. Razbuktalu vatru socijalnog bunta tada više niko u državi nije mogao ugasiti. Hrle kao spasonosno rješenje predlaže održavanje generalnog štrajka za 9. oktobar 1999. i grupno sa penzionerima jer misli da će biti jači. Datum se ipak prolongira za 25. oktobar. "Ti ljudi gladuju, ne mogu da se liječe i izbacuju se iz stanova", izjavljuje predsjednik Sindikata metalaca BiH Ismet Bajramović za one koje predstavlja. Njihova djeca prose. Žene gladuju i proklinju. Uglavnom Bičakčića, a nije im mrsko opsovati i Hrleta.

Nema štrajkovati džabe Opljačkane i uništene fabrike, privatizacija i naslijeđeni problemi proizvode armiju nezaposlenih i nezadovoljnih radnika. Njih Bičakčićeva vlada jeftino vara obećavajući, iz dana u dan, kako će izraditi socijalni program. Umjesto socijalnog programa, problemi obespravljenih i opljačkanih radnika prebačeni su na kantone, a socijalni mir kupovan predlaganjem spornog Zakona o radu, koji će kasnije biti odbijen.

Dvadeset petog oktobra 1999. godine Hrle uspijeva, prvi i jedini put u životu, održati obećanje. Generalni štrajk je održan iako se na Trgu BiH u Sarajevu nije pojavilo obećanih 50.000 radnika. "Ukoliko naši zahtjevi ne budu usvojeni, i radnici u RS-u uskoro bi mogli krenuti u štrajkove", izjavio je Hrle. Tog 25. oktobra prvi put se čulo da i radnici u RS-u razmišljaju o štrajku. Štrajkova do tada nije bilo iz prostog razloga jer je "socijalne požare" na vrijeme gasila finansijska injekcija međunarodne zajednice kao danak za poslušnost i odanost premijera Milorada Dodika. Njegov najbolji federalni prijatelj Edhem Bičakčić dan nakon generalnog štrajka izjavljuje kako su "radnički zahtjevi nepropisno adresirani". Što mu nije bila prepreka za pojašnjenje: "Zahtjeve radnika nisam uspio pročitati, ali sam naložio svojim ministrima da ostanu u Sarajevu i saslušaju radnike." A koliko mu je bilo stalo do zahtjeva radnika svjedoči i to što je ministru policije Mehmedu Žiliću naredio da popiše sve autobuse koji su dovezli radnike žedne pravde u Sarajevo, a ministru prometa Besimu Mehmediću, bez imalo stida i javno, u hodniku zgrade Federalne vlade, naredio je da zabrani transport radnika ukoliko unaprijed ne plate troškove prevoza!

U ZE-DO kantonu početkom januara 2000. godine formiran je Nezavisni sindikat na čelu sa Hasanom Omerdićem. "Niko ne brine o nama. Gladni smo. Radnicima na čekanju daju po 10 KM za izdržavanje porodice", pamte se njegove riječi. Željezarsku agoniju kasnije će nasilu presjeći davanja otpremnina. Na stotine radnika, uzevši po 2.000 KM, a neki i za mnogo manju cifru, napuštali su BH Steel Company, koja je i danas na samom početku. Ni 60 miliona američkih dolara nije pomoglo tamošnjem rukovodstvu da sačuva radnike od bijede. Kako su baratali parama govori i to da je skoro šest miliona KM izgubljeno u iščekivanju odgovora da su sirovine za proizvodnju kupljene. Dok nije bilo odgovora, sirovine su poskupjele, a za tih šest miliona KM moglo se otvoriti najmanje novih 50 radnih mjesta. I dok zenički željezarci ratuju, ne znajući više ni protiv koga, do tada bivši radnici Brajkovićeve Aluminijke i Čovićevog Sokola pišu pisma OHR-u tražeći pravdu. Od januara 2000. 704 Bošnjaka i 200 Srba traže da se vrate u Brajkovićevo preduzeće. Devesto sedamdeset i šest radnika Bošnjaka i Srba još uvijek očekuje povratak na posao u mostarski Soko. Neuspješan povratak krunisat će zakonska regulativa o slobodnoj isplati otpremnina. Brajković i Čović, očigledno, uspješno su odoljeli i odluci međunarodne organizacije rada koja je konstatovala kako je riječ o nezakonitom otpuštanju radnika.

Krivi su radnici i sindikat... Vrhunac cinizma i bezobrazluka desit će se februara mjeseca 2000. godine.

Sulejman Hrle: Maneken radničkih protesta

Edhem Bičakčić će izjaviti: "Propadaju samo one firme koje su štrajkovale i čije je proteste podržao Sindikat BiH." Uslijedili su radnički demantiji. "D.o.o. Klotex Klokotnica oživjela je tek nakon što su radnici kompletno preuzeli ovu firmu. Tek nakon dvije godine upornih protesta i štrajkova uspjeli smo postaviti na noge našu fabriku", kaže Edvina Konjica, predsjednica Sindikata radnika ove firme. Argumenti koji pobijaju Bičakčićevu demagogiju stižu i iz firmi Olimp iz Gračanice, Tuzka iz Tuzle, Bosnateks iz Živinica, Tepsa Holding iz Sarajeva, Sloga iz Tešnja, Brutex iz Breze i Fabrike obuće iz Travnika. Svi oni danas rade uspješno, ali ne treba zaboraviti da su radnici izabrali svoje rukovodstvo i da je u Upravnom odboru najviše članova koje je delegirao Sindikat tih preduzeća. Međutim, 21. marta 2000. godine, radnici u Federaciji su shvatili da su svi njihovi štrajkovi do tada bili - nelegalni!? Federalni parlament je tek tada izglasao Zakon o štrajku. "Gospodo poslodavci, ne igrajte se s radnicima jer će to biti na vašu štetu", prijetio je i likovao predsjednik Hrle. Postavljena tehnička rukovodstva i poslušni članovi upravnih odbora unaprijed su znali da se sve raspada. Zbog pravila OSCE-a o nemogućnosti vršenja dviju javnih funkcija, statistika je tada pokazala kako je 95 odsto članova upravnih odbora naprasno napustilo članstvo i prešlo na funkcionerske pozicije u politici. To dokazuje koliko su vjerovali u "svoja" preduzeća.

Tokom 2000. godine vodi se pravi rat između OHR-a, Sindikata BiH, nadležnih vlada i poslanika u Parlamentu. Pravo starijeg i jačeg se dokazuje na tekstu Zakona o radu ili, tačnije, Nacrta zakona o njegovim izmjenama i dopunama. Vlada FBiH ne prihvata tekst općeg kolektivnog ugovora. Uslijedio je odgovor u vidu novog generalnog štrajka. Kolektivni ugovor se ipak potpisuje. Bičakčić svojim potpisom smiruje duhove. Minimalna isplaćena plaća ne smije biti ispod 212 KM. Sindikat na to pristaje, a Hrle likuje. Niko ne zna zbog čega, jer je cijena potrošačke korpe 457 KM. Bratstvo Hrleta i Bičakčića trajalo je samo onoliko dugo da se prebrodi generalni štrajk zakazan u aprilu. Krajem aprila, Bičakčić naivnom sindikalcu Hrleu saopćava kako Vlada FBiH nije usvojila dokument. OHR je protiv i izričito zahtijeva da se kolektivni ugovor primjenjuje samo u preduzećima čiji je većinski vlasnik država. Hrle pristaje.

Svjetska banka smatra da je predloženi Zakon o radu previše socijalan i vrši pritisak na entitetske vlade. Umjesto časnih (od 1.000 do 4.500 KM) otpremnina, radnici na osnovu kasnije usvojenog zakona sa usaglašenim izmjenama i dopunama dobijaju od 260 do 680 KM. Nakon 30 godina staža dobijali su otpremninu od mizernih 680 KM, a cijena potrošačke korpe za četveročlanu porodicu te godine iznosi 463 KM. Radnici ponovo protestuju i traže Hrleovu ostavku. On se brani kako Sindikat nije učestvovao u izradi izmjena Zakona o radu, već Vlada i Parlament, i ostaje i dalje u fotelji prvog čovjeka "Bičakčićevog" sindikata.

61.000 otkaza u RS-u Ni radnici u Republici Srpskoj nisu u boljoj situaciji jer se njihov "član 143" samo drugačije zove - "član 151". Šesnaestog februara 2001. godine istekao je rok za podnošenje zahtjeva za isplatu otpremnina licima koja su od 31. januara 1991. godine do 16. decembra 2000. godine u RS-u na nezakonit način ostala bez posla. Čedo Volaš, predsjednik Sindikata RS-a, kaže: "Šesnaesti februar je dan D za radnike u RS-u. Upravo u skladu sa članom 151. poslodavci su uručili rješenje o prestanku radnog odnosa 61.000 radnika, a otpremnina ne smije biti veća od tri prosječne plaće. To iznosi jedva 900 KM." Radnici u RS-u u proizvodnji, znači, žive od 280 KM. Međutim, novoimenovani premijer RS-a Mladen Ivanić uspio je kupiti socijalni mir. Kupio ga je i budući predsjednik Vlade FBiH. Svjetska banka je prije pet dana odobrila 20 miliona američkih dolara za zbrinjavanje "otjeranih" radnika.

Dok pare ne legnu, u FBiH danas štrajkuju prosvjetni radnici u Unsko-sanskom i Zeničko-dobojskom kantonu. Njih će podržati kolege iz HNK-a i Srednjobosanskog kantona. Radnici Natrona iz Maglaja, Krivaje Zavidovići, BH Steel Company, Energoinvesta... spremaju se za štrajk početkom sljedećeg mjeseca. Radnički Sindikat HNK-a zakazao je za 15. mart generalni štrajk u krugu tvornica, ali i na ulicama. I blizu 6.000 zaposlenih u Livanjskom kantonu sprema se izaći na ulice. Radnici d.d. Putnika iz Novog Travnika idu samostalno i 28. februara će, kako kažu, sve blokirati. Prosvjetnim i radnicima u proizvodnji pridružit će se zdravstveni radnici i penzioneri. U RS-u Sindikat prosvjete najavio je ne štrajk, već potpun bojkot rada. Više nisu u pitanju samo plaće već i uslovi rada. A da stvari po radnike budu gore, Čedo Volaš i Sulejman Hrle dogovorili su kako će ubuduće radnici štrajkovati zajedno.

Ismet Bajramović, predsjednik radničkog Sindikata metalne industrije, kaže: "Mi ćemo ove godine krenuti sa štrajkovima na nivou kantona i pojedinačnim protestima, a planiramo i održavanje generalnog štrajka Sindikata metalaca."

Ferdija Kojčić, predsjednik Sindikata radnika tekstila, obuće i kože BiH, smatra da su štrajkovi jedino rješenje.

"Štrajkove, nažalost, ne shvataju upravo oni kojih se to tiče - vlast. Ni prije, a ni sada ih ne shvataju. Četiri mjeseca poslije izbora vlast nije formirana. Nadali smo se da će doći do promjena, a oni se danas prepiru gdje će ko i na koju stolicu da sjedne." Samo u prošloj godini u BiH održano je blizu 340 štrajkova. Najporazniji štrajk za ovu državu je štrajk glađu radnika bihaćkog Kombiteksa. Oni, zaključno sa ovim brojem Dana, zahtijevaju da im se isplati dug od 58 plaća. No, ni to nije najgore. Radnica sarajevskog Alhosa, još jedne firme čiji su radnici pravdu i pare tražili na sarajevskim ulicama, porodila se kod kuće. Bez ljekarske pomoći, jer je zbog poštivanja zakona uredno odbijena da bude primljena u bolnicu. Razlog je neuplaćeno socijalno i penziono osiguranje...

Arhiva Dani
194