ilo bi zanimljivo pitati djecu po bosan skim zabitima kako je nastala riječ pozorište. Možda bi se među odgovorima našao i neki koji bi objasnio kako je bio nekad neki čovjek koji je stalno tražio da bude u centru pažnje, pa su svi ostali ljudi za njega pričali: "Ono je onaj što pozor ište", i tako govorili sve dok nije nastalo pozorište. Međutim, ono šta djeca znaju o zavičaju i porijeklu kojekakvih riječi davno je prestalo zanimati građane drage nam domovine. Mnogo je zanimljivije saznati šta ministri znaju o pozorištu. Odgovor je - ništa, bar ako je suditi po Zakonu o pozorišnoj djelatnosti, donesenom u Kantonu Sarajevo, koji se u praksi primjenjuje od ove sezone.

Novi zakon je zapravo pokušaj Sarajevskog kantona da riješi nerješivo - finansiranje četiri teatra nad kojima ima prava i obaveze osnivača. Problem je u tome što zakon u tom smislu nije donio nikakve pomake, niti ih može donijeti sve dok nadležnost kulture bude isključiva stvar Kantona, a Federalno ministarstvo bude zaduženo da koordinira. Pozitivan pomak eventualno bi bio moguć tek kada bi se ozbiljno razmotrio prijedlog novoizabranog ministra kulture Kantona Sarajevo, Gradimira Gojera, da se pri Vijeću ministara uvede resor kulture, ali bi i to imalo smisla tek onda kada bi mu se dale ovlasti koje podrazumijevaju konkretno rješavanje problema, a ne slikanje za novine.

Kako izgladnjeti glumca Nažalost, u slučaju novog zakona krenulo se obrnutim redoslijedom - pravio se zakon umjesto da se prije toga riješe suštinska pitanja i napravi pozorište. Kako drugačije nego neozbiljno shvatiti pokušaj prepisivanja zakona o pozorištima koji se primjenjuju na Zapadu kada ne postoji jedinica mjere dovoljno velika da se može mjeriti razlika između Zapada i BiH, ali joj je najbliža svjetlosna godina.

Najbolji pokazatelj koliko se situacija u, naprimjer, engleskim teatrima može porediti sa našom jeste repertoar. Trenutno, u Londonu gledalac u jednom danu može birati da li će gledati jednu od osam do devet predstava u oficijelnim pozorištima ili jednu od sijaset predstava u svim mogućim off, alternativnim ili amaterskim pozorišnim trupama. U Sarajevu, pak, u jednom danu može birati šta sve neće gledati, jer je u ovoj sezoni najveća kantonalna kuća kulture - Narodno pozorište - izbacilo jednu dramsku premijeru. Opera i Balet kubure sa kadrom, novcem i opstaju, izgleda, samo zahvaljujući entuzijazmu. Posustao je čak i hiperproduktivni Kamerni teatar, Pozorište mladih se uspavalo nakon izvanrednog starta, a u Sartru je predstava u pripremi.

Jedna od obaveza osnivača - Kantona - jeste da mjesečnim dotacijama omogući isplaćivanje ličnih dohodaka zaposlenih. Mjesečna dotacija Narodnom pozorištu je po prošlogodišnjem planiranom budžetu iznosila 200.000 KM. Za četiri dramske predstave, uz uslov da se repriziraju najmanje četiri puta, za dvije operne premijere i balet tokom protekle sezone planirana je cifra od 420.000. Mnogo? Mjesečna donacija Ministarstva kulture Slovenije Mladinskom gledališču Ljubljana je dva miliona maraka. Predstave baška.

Tokom godine, Narodnom pozorištu je ukinuta dotacija od 50.000 radi "neracionalne kadrovske politike i samovoljnog povećanja koeficijenta". Malo je, međutim poznato da Kanton, također institucija na budžetu, ima osnovicu boda 10 KM veću nego što je ona u pozorištu, da je topli obrok u pozorištima ostao 104 marke, dok se u kantonu toplo hrane za 180 maraka, iz jednostavnog razloga jer Ministarstvo kulture nikada nije dalo dozvolu da pozorišta svoj topli obrok usklade sa zakonom, koje samo uveliko primjenjuje.

Što se samovoljnog povećanja koeficijenta tiče, čistačica zaposlena u pozorištu ima platu 60 maraka manju od baletnog igrača zato jer se baletu priznaje srednja stručna sprema. To što u BiH nema mogućnosti daljeg školovanja, to što se baletani po zapadu školuju i zahvaljujući donacijama ministarstava kulture, pa i to da čistačica ima izbor da radi i negdje gdje se plaća bolje, dok je baletanu izbor ekstremno skučen na jedinu pozorišnu kuću sa baletom, ministarstvu je nebitno.

Plata glumca III kategorije sa toplim obrokom iznosi 470 KM. Međutim, prema zahtjevu o sistematizaciji koji je izdala prethodna ministrica kulture Esma Hadžagić, u tu kategoriju ne mogu se svrstati glumci koji imaju završen glumački studio. Njima se priznaje srednja stručna sprema, što znači da bi na kasi pozorišta ljudi koji se tim poslom bave 20 i više godina mjesečno inkasirali 255 KM.

Bebe, babe, balerine Ako bi se ko prevario pa pomislio kako je novi zakon usmjeren ka vraćanju digniteta profesiji teatarskih radnika, dovoljno je pogledati dvije njegove najspornije odredbe.

Pozorišni umjetnici su članom 37 definisani kao: "dramski glumci i reditelji, operni solisti, operni reditelji, dirigenti, baletni solisti, koreografi, članovi opernog i baletnog hora, članovi orkestra, solisti, dramaturzi, scenografi, kostimografi, korepetitori, inspicijenti, stvaraoci i animatori lutki". I pored ove definicije, u famoznom članu 42, koji je razlog najvećeg nezadovoljstva umjetnika, spominju se "umjetnički solisti (?!) ili dramski umjetnici" i kaže se da oni, ma ko bili, "u pozorištima kao javnim ustanovama zasnivaju radni odnos zaključenjem ugovora o radu na određeno vrijeme na rok od dvije godine, a najduže četiri godine". Ista situacija je i sa pozorišnim umjetnicima koji čine kolektivna umjetnička tijela utvrđena pravilima pozorišta u operi, baletu i orkestru.

Ovaj član je trebao stati ukraj onima koji se vlastitim izborom na scenama svojih matičnih kuća, u kojima su redovno primali plate, nisu pojavljivali po tri i više godina. Jer, kako dalje kaže zakon, "ugovori sa onim pozorišnim umjetnicima koji nisu bili angažovani u prethodnom ugovornom periodu u projektima pozorišta neće se produžiti, izuzev u slučaju bolesti ili drugog opravdanog odsustva utvrđenog pravilima pozorišta". Bilo bi krasno da je moguće. Čak i u situaciji kada nijedno pozorište nema popunjen ansambl, radi se nedovoljno da se angažuju svi. Osim toga, šta je sa onima koji žele raditi ali se ne uklapaju u rediteljske "koncepcije" i ostale opcije?

Donošenjem ovakvog zakona u situaciji kada novca nema, ansambli će biti prinuđeni da se hermetički zatvaraju, što, prevedeno na obični jezik, znači da ćemo od sada, kad god se razmakne zavjesa, gledati jedne te iste ljude. Treba biti iskren i reći da zakon predviđa angažman u radu drugih pozorišta na osnovu ugovora o međusobnoj saradnji, ali ko je lud da plaća honorare od para kojih nema i time rizikuje da ostane bez vlastitih glumaca koji nisu angažovani tokom sezone?

Koliko je poznavanje donosilaca zakona o pozorišnoj djelatnosti, najbolje svjedoči član 51., u kojem se kaže da se "odredba člana 42 neće se primjenjivati na sljedeće umjetnike: baletske umjetnike sa najmanje 18 godina radnog staža, operne umjetnike sa najmanje 20 godina staža, dramske umjetnike, članove opernih i baletskih horova i muzičko scenskih grupa sa najmanje 25 godina radnog staža". Sa umjetnicima koji ispunjavaju ove uslove zaključuje se ugovor o radu na neodređeno vrijeme. To u praksi znači da bi jedna balerina trebala baletom profesionalno da se počne baviti još u porodilištu. Direktorica Baleta Narodnog pozorišta u Sarajevu Edina Papo kaže kako je zakon po baletne igrače izuzetno nepovoljan i izražava čuđenje što nijedna primjedba koju je dala tokom razgovora o zakonu prije njegovog donošenja nije uvažena.

"Najveći problem je radni staž. Prethodnim zakonom baletni igrači imali su benificirani radni staž, što je značilo da se svaka godina računala kao šest mjeseci. Tako smo na 27 godina radnog staža dobijali 13 i imali mogućnost penzije. Sada je baletni igrač prinuđen na prijevremenu penziju, što u praksi znači da će, nakon što život da ovoj umjetnosti, imati penziju od 159 maraka", kaže Edina Papo. Drugi problem je taj što se baletnim igračima nakon 18 zakonom predviđenih godina, koliko nemaju prava na zasnivanje stalnog radnog odnosa, može desiti da matična kuća s njima ne potpiše ugovor. To znači da će balerina od 36 ili 37 godina morati da se prekvalifikuje pa da cijepa karte u pozorištu ili nešto slično jer je u tim godinama neće uzeti niti jedan ansambl.

Zakon ne reguliše ni pitanje slobodnih umjetnika, kojima su već ukinute beneficije finansiranja penzionog i socijalnog osiguranja. Sada te uplate mogu vršiti sami. Jedino što slobodnjacima preostaje jeste da se prijave na biro i čekaju konkurs kojim im se ukida sloboda. O tome kako se na birou tretiraju, svjedoči anegdota po kojoj su se prilikom jedne takve prijave sjatili svi uposleni pokušavajući odgonetnuti u koju kategoriju staviti diplomiranog nezaposlenog reditelja. Objašnjenje je bilo: "Vakvih još nismo imali." Niste, ali po svemu sudeći, odsad hoćete.

Ne čudi s toga što su hrvatski umjetnici prijedlog zakona, na osnovu kojeg je (kopiranjem) nastao ovaj naš, ubili u startu. Ali, hrvatski djelatnici u kulturi imaju sindikat, koji ovdašnji djelatnici mogu imati tek onda kada se na jednom mjestu okupi pet umjetnika koji nemaju sedam različitih i međusobno suprotstavljenih interesa.

Ipak je sveto slovo Jedina stvar za koju se prethodna ministrica kulture zaista ne može okriviti što se novog zakona tiče, jeste to da nije bila nadležna da vuče za rukav sarajevske umjetnike i moli ih da se organizuju kako bi zaštitili svoja prava. Istina je da teorijski postoji udruženje reditelja koje se sastalo jednom, a da su se glumci sjetili da svoje strukovno udruženje osnuju tek kada je i zadnji pacov napustio brod. Pitanje je da li je činjenica da su održana tri osnivačka sastanka glumačkog sindikata dovoljno jako ljepilo kojim se tonući teatar može spasiti. Utjeha je samo da konačno dno nikad nije bilo bliže.

Jer, kako drugačije imenovati činjenicu da je u orkestru Narodnog pozorišta zaposleno troje muzičara, a da ih filharmonija ima šesnaest. Još malo pa kao u crtanom filmu kada Tom preuzme na sebe sviranje svih instrumenata. Muzička akademija u Sarajevu nije u stanju iškolovati dovoljan broj muzičara na određenim odsjecima, tako da se orkestar i filharmonija popunjavaju gostima. Apsurdno, ali gosti imaju mnogo bolji tretman nego ona šačica uposlenih - honorar i dnevnice po jednom koncertu izjednačavaju se sa mizernim mjesečnim platama zaposlenih kolega. Ova činjenica ne govori o ogromnim ciframa koju zgrču gosti, već o mizernim na koje su osuđeni zaposleni.

I pored svega ovoga, ministar kulture Kantona Sarajevo Gradimir Gojer kaže kako je dobro da smo dobili zakon, ali da će se on morati zasigurno staviti na detaljnije promišljanje. Naročito u onim aspektima koji administraciju i tehniku odvajaju od teatarskih umjetnika, pošto je, kako kaže, pozorište kolektivan čin, ali i u onim koje se odnose na sklapanje trajnih ugovora. Pozitivnom odredbom ističe mogućnost osnivanja slobodnih trupa, međutim, postavlja se pitanje gdje naći novac za njihovo funkcionisanje kada ga nema za rad kuća od značaja, ako ne državnog ili federalnog, onda bar kantonalnog.

Trenutno je u procesu donošenje proračuna za ovu godinu i aktuelni ministar obećava više novaca i novih radnih mjesta, "ako Vlada odobri", a u amanet mu je ostavljeno i donošenje zakona o slobodnim umjetnicima. Problem je što se ovakav zakon mora donijeti barem na nivou Federacije. Kako, kada se zna da ne postoji čak ni obrazac po kojem su formirana ministarstva kulture u kantonima. Sarajevsko Kantonalno ministarstvo kulture i sporta jedinstveno je u Federaciji, jer su u drugim kantonima ministarstva napravljena po uzoru na federalno i udrobljavaju i kulturu i sport i obrazovanje i nauku. Koordiniranost među ministarstvima kod kojih se u imenu pojavljuje i kultura je tolika da je Zakon o pozorišnoj djelatnosti donesen samo na nivou jednog kantona, dok svi drugi rade po starom.

"Nijedan zakon nije sveto slovo i može doživjeti metamorfozu", kaže Gojer, koji tvrdi da će se u skorije vrijeme napraviti tijelo sastavljeno od pravnika i umjetnika kako bi se ispitale odredbe zakona i eventualno donijele izmjene i dopune. Gojer se nada da će ovaj zakon omogućiti mladima da izvrše jači upliv u naša pozorišta i naprave sliku teatra po mjeri svoje generacije. Međutim, da bi to učinili, treba se prvo probiti do pozorišta dobro utvrđenih oprobanim umjetničkim kadrom koji na ASU gleda kao na štampariju konkurencije, a promjene želi koliko i herpes na donjoj usni.

Mada je činjenica da svaki prijedlog izmjena i dopuna zakona mora krenuti iz ministarstva kulture, činjenica je i to da bi se sarajevski umjetnici konačno trebali trgnuti iz zimskog sna, kuloarskih priča, tračeva i podmetanja, i pokušati sami za sebe uraditi nešto. U suprotnom, nakon dvije godine, kada prestanu važiti sada potpisani ugovori, umjetnici mogu plakati. I kriviti svakog osim sebe. Tako je, uostalom, najlakše.

Arhiva Dani
194