a koncertu Halida Bešlića upriličenom na dan izlaska iz štampe ovog broja Dana, neće biti jednog od "specijalnih gostiju", onoga čijim se imenom licitira kad god treba zaintrigirati medije i u kafanske diskusije uvesti - makar u drugi plan - priču o budućem koncertu, ili nečemu sličnom. Tek što je godina počela i tek što je objelodanjeno kako jedan od najboljih folk pjevača današnjice sprema proslavu estradnog jubileja, objavljeno je kako će se baš tim povodom u Skenderiji pojaviti i najkontroverzniji Sarajlija, najnagrađivaniji živi evropski filmski reditelj, reditelj decenije po izboru njemačkih sineasta i kritičara, vlasnik jugoslavenske diplomatske putovnice i neuspješni gitarista - Emir Kusturica lično.

Iako Bešlić, kojeg je sa Kusturicom nekada vezalo iskreno prijateljstvo, a danas tek priče posrednika o međusobnom interesiranju za zdravlje i još ponešto, nije uopće zvao Kusturicu, vjerovatno ni ne pomišljajući da na sebe preuzme otvaranje vrata zabludjelom geniju, neko je iz organizacionog tima koncerta - predvođenog iritantnim menadžerom Farukom Drinom - odlučio povući već oprobani propagandni potez: vješto je puštena vijest o dolasku Kusturice i, naravno, Bregovića - koji i dalje, koliko god Sarajevo naviklo na njegova gostovanja, plijeni pažnju. I da je neko od Drininih spin doctora bio malo vještiji, to bi i dalje bio najbitniji dio priče o jednom od najznačajnijih koncerata pjevača koji nikada nije krio kako bi volio da se Kusta vrati, insistirajući da je to tek njegov privatni stav. "Neko može s pravom reći: žŠta ga on ima pozivati…?'", kazao je Bešlić u jednom neformalnom razgovoru.

Posljednja sarajevska priča Slučajnosti, međutim, često znaju biti uspješnije od bilo kakve strategije. Taman što je iz medijskog opticaja povučena priča o "specijalnom gostu", sarajevske su gradske vlasti pozvale grupu bosanskih slikara sa zavidnom međunarodnom reputacijom da se vrate. Ni na toj listi, logično, nije bilo Kusturice, no, kako je poziv od Hamamdžićevog kabineta pogrešno citiran, opet je Emir zasjenio sve ostale. I postao nova priča.

Zapravo, Emir Kusturica je i dalje glavni lik jedine preostale sarajevske priče o moralu, izboru i daru. On nije, kao Bregović, zimovao po okolnim brdima vješto provjeravajući raspoloženje u kotlini u koju je njegov posilni išao po doručak i nove vijesti. Nije niti jednu svoju odluku pravdao spletom okolnosti, niti je od nostalgije pravio poetiku vodeći računa da njegov povijesni izbor bude i potvrđen i opravdan (Karajlić). Emir Kusturica je uspostavio nevjerovatan odnos sa Sarajevom: što ga je on više vrijeđao, što je više devalvirao gradske vrijednosti, što je glasnije govorio ono što Sarajlije ne žele čuti - grad se više bavio njime. I rijetko se, jako rijetko, dešavalo da njegova politička opredjeljenja i krajnje pogrešan izbor postanu značajnijim od neosporenog dara i vrijednosti skoro svakog njegovog filma (sem Arizona Dreama i, dijelom, Undergrounda).

Čak i sada, nakon Filmskog festivala u Berlinu, na kojem je prikazan njegov dokumentarac Super 8 Stories, napravljen na turneji No Smoking Banda (ostaci Zabranjenog pušenja), rezultata karikaturalnog pokušaja sviranja new primitivsa i romskih turbo folk hitova promoviranih prvo kao muzika za film Crna mačka, beli mačor, Kusturica se vraća priči o Sarajevu. Ne svojom voljom, i jednom svojom rečenicom. "Ja sam persona non grata u Sarajevu", kazao je nakon pitanja da li bi pristao da se film prikaže u bosanskoj prijestolnici, te da li bi prisustvovao premijeri.

Zbilja, on jeste nepoželjan u gradu u kojem je rođen, ali ne samo zbog onih, već skoro zaboravljenih izjava o Miloševiću, jugoslavenstvu, muslimanskim milicijama, Abdulahu Sidranu ili fotografije na kojoj je zabilježen još jedan filmski trijumf i ljudski pad. Kusturica - naravno ne do kraja, jer je takvo što zbog onih što pamte nemoguće - u današnjem Sarajevu doživljava ono na čemu je njegov omiljeni pisac, Ivo Andrić, insistirao. "Posle naše smrti možete ispitivati šta smo bili i šta smo pisali, ali za života samo ovo drugo."

Kada bi sutra Emir Kusturica rekao nešto poput da sam klao - klao sam, izmislio opravdanje tipa već prije rata sam živio vani pa nisam imao dovoljno informacija, i najavio dolazak kući i snimanje filma u i o Sarajevu, ne bi li većini, posebno Bošnjaka (Srbe je, mahom, kupio početkom devedesetih, a Hrvati, barem u Hrvatskoj - što je uvijek tek uvod za bosanske - kao nekada Slovenci, polako obolijevaju od virusa glorificiranja svake vrste balkanskog primitivizma), odjednom postalo važnije šta snima i šta je snimao od onoga šta je bio? Vrlo vjerovatno - da!

Emir nije odavde To se, naravno, neće dogoditi iz barem tri razloga. Emir Kusturica je dovoljno mahalac i teže bi podnio posipanje pepelom nego batine koje bi mu neko u Sarajevu - makar i pijan - pokušao (da, pokušao, jer ovaj, sem režiranja, zna dobro i udariti i igrati lopte) dati za dobrodošlicu. Zatim, Emir Kusturica nije bosanski umjetnik. Još od Doma za vešanje. Pripadnost određenoj kulturi ne mjeri se, naime, mjestom rođenja umjetnika ili njegovim nacionalnim određenjem. Zato ni Mirko Kovač nije srpski, a, recimo, Saul Below jevrejski pisac, dok Emir Dragulj, ma koliko dugo živio u Beogradu, jeste bosanski slikar. Njegova inspiracija mahom i dolazi iz bosanštine, pa čak i iz pripadnosti muslimanskoj zajednici u Bosni. Kovač je, pak, ne samo rovinjskom adresom, bliže hrvatskoj kulturi i njenoj književnosti, dok je Below čikaški i, samim tim, američki pisac koji puno bolje odražava muke Amerikanca nego bilo kakvo jevrejsko učenje.

Emir Kusturica u sebi nosi kodove romske kulture, posebno onog njenog dijela nastajalog na mjestima dodira sa, prije svega, srpskom muzikom. I tu Bosna ne stanuje, što, naravno, ne bi trebalo biti bitno ikome. On čini duh svakog grada u kojem živi i svakoj bi zajednici, barem zbog imidža, trebalo biti važno to što je vlasnik svega sem Oscara njen član.

Vertikala odnosa Kusturica - bosanska prijestolnica, ogoljenog od ideologije i svega što s njom ide, nije ni u čemu drugom do u onome što Sarajevo danas jeste. Za više od pola decenije mira, u Sarajevu su diplomirale tri klase reditelja, a uskoro će i četvrta. Niko od njih još nije dobio priliku snimiti igrani film, u pozorištima bivaju angažirani tek ako se - makar već nekako i dokazali talenat - etablirani umjetnici založe za njih. Njihove nešto starije kolege ili, rijetko, ne žele raditi ili, češće, nemaju snage za borbu sa majstorima spletki. Novac, naravno, nedostaje u svakom slučaju, a kulturne institucije najčešće zaborave da i film treba finansirati, ostavljajući upražnjeno mjesto za reditelja "od državnog značaja". Čineći zapravo sve da Kusturicin povratak Sarajevo dočeka sretno i napokon dobije reditelja.

Pokoreni grad U Sarajevo se, međutim, neće vratiti ni njegovi reditelji, ni muzičari, ni slikari, ni glumci, ni pisci… Niko. I tu nije važno da li je taj neko bosanski rat doživio u rovu, da li je "širio istinu o Bosni" ili lagao protiv nje. Ako već treba iznajmljivati filmsku tehniku po Evropi, ako do najbliže laboratorije treba preći jednu državnu granicu, ako novac treba tražiti ili u Sloveniji ili dalje po bijelom svijetu, ako je ploču moguće snimiti ili u pretrpanom Pavarotti centru u Mostaru ili u Zagrebu kod Nikše Bratoša, ako su autorski honorari za roman ili knjigu poezije mizerni, a vrhunac odgovornosti grada prema potrebnim građanima tek dodjeljivanje stana od općine, onda je sve bolja opcija od Sarajeva.

Zato u njemu, pored intrigantnog barbarogenija sa Gorice, ne žive ni Hamdija Demirović, Slobodan Blagojević, Stevan Tontić, Boro Stjepanović, Saša Lošić… i većina slikara iz onog Hamamdžićevog pisma. Cijeli jedan svijet kojim se zapravo grad mjeri. Grad koji je onim najupornijim, po bilo koju cijenu nespremnim na seljenje, najčešće samo ispitivao granice izdržljivosti i ponosa. Ostavljajući im tek preispitivanje da li je njihova ludost veća zbog toga što nisu otišli 1992. ili što su i 2001. još uvijek tu.

A Emir Kusturica? On je tek najzvučnije ime i najintrigantniji sin zemlje koja je naučila gubiti svoju djecu. Sreća pa su se uvijek rađala nova, samo što nikada, a za to Sarajevo treba amnestirati, nisu bila lijena kao dio onih što su čekali da se neko sjeti kako bi oni trebali popuniti upražnjena mjesta. Ili možda, a to nije naivnost, već glupost, nisu vjerovali da ih se odavno nema ko sjetiti.

Zakašnjelo pismo

Nedavno je objavljena informacija kako je sarajevski gradonačelnik uputio poziv umjetnicima koji su grad napustili tokom rata da se sada u njega vrate. Najatraktivnija imena sa liste bila su, naravno, Kusturica, Bregović i Berber, pokazujući tako još jednom da je od njihove čežnje za rodnom grudom mnogo jača naša čežnja za njima. Međutim, ova informacija, kako kaže zamjenik gradonačelnika Gavrilo Grahovac, apsolutno nije tačna. Gradonačelnik jeste uputio pisma umjetnicima, ali niti je kriterij bio to da su napustili Sarajevo tokom rata ,niti su pisma odaslana na adresu kontroverznog reditelja i bivšeg vođe Bijelog dugmeta. Jedini koji je dobio pismo sa ove liste je Mersad Berber, zajedno sa još četvoricom svojih kolega: Ismarom Mujezinovićem, Miloradom Ćorovićem, Franjom Likarom i Safetom Zecom. U pismu Muhidina Hamamdžića ne ide se čak ni toliko daleko da se ovi umjetnici pozovu na trajni povrat u rodni grad, već im se samo nudi saradnja u smislu pomoći pri organizaciji izložbi. "Grad nije u mogućnosti da se obrati svim umjetnicima kojima bi htio, niti je u mogućnosti da stvara bilo kakve obaveze, jer mi nemamo tih sredstava. U isto vrijeme, smatramo da su ovi umjetnici od velikog značaja za Sarajevo i BiH i ne možemo se praviti kako oni ne postoje. Potrebno im je pokazati kako ovaj grad smatra da je njihova prisutnost potrebna na bilo koji način, makar oni vječno živjeli van Sarajeva", kaže Grahovac. Dokaz ovoj tvrdnji je i činjenica da je atelje Safeta Zeca, koji mu je dodijeljen prije rata, još uvijek u njegovom posjedu i Gradu "ne pada na pamet da ga oduzme". Na pitanje šta Grad radi da zadrži umjetnike koje sada ima, Grahovac kaže kako je gradonačelnik posjetio sve kulturne institucije u Sarajevu i dao onolika sredstva koja je bio u stanju izdvojiti iz budžeta. Također je raspisan konkurs za pojedince i institucije u oblasti obrazovanja, kulture i sporta, na koji je došao veliki broj prijava. "Jasno je da ne možemo finansirati sve, ali je ovo početak naše inicijative u oblasti kulture", kaže Grahovac. Trebalo bi ovdje podsjetiti i na to da Grad niti ima izvore finansiranja, niti ovlasti u oblasti kulture. Grahovac ovakvu situaciju smatra neprirodnom i lošom, ističući kako Grad mora imati inicijativu. Zato će, kako najavljuje, pisma slične sadržine otići i na adrese istaknutih umjetnika u drugim oblastima: muzičara, reditelja, glumaca... Zanimljivo je reći kako je do sada gradonačelniku od petorice slikara odgovorio samo jedan. Milorad Ćorović. On se zahvalio i saopćio kako je već dogovorio izložbu svojih radova u Sarajevu. (V. Seksan)

Arhiva Dani
194