rilikom jedne od niza rundi mirovnih pregovora vođenih u Ženevi tokom 1994, bosanski pregovarački tim našao se pred neuobičajenim zahtjevom. Naime, potpuni neznanac nazvao je hotel u kojem je delegacija bila smještena i zatražio da se sretne sa tadašnjim predsjednikom Predsjedništva RBiH Alijom Izetbegovićem. Njegov zahtjev je bio utoliko čudniji što je uporno odbijao kazati kako se zove, ponavljajući da samo "želi nešto dati" Izetbegoviću. Nakon nekoliko dana navaljivanja, udovoljeno mu je: u lobiju hotela je ugovoren sastanak. Osiguranje je bilo opreznije nego inače s obzirom na to da niko iz Izetbegovićeve blizine nije znao ko je uopće misteriozni gost. Tek što je sjeo s druge strane stola, posjetitelj je posegnuo rukom u unutrašnjost sakoa i izvukao - ček na šest miliona američkih dolara! I dalje ne otkrivajući svoj identitet, stranac, po svemu sudeći Pakistanac ili Arapin, poslije petnaestak minuta napustio je hotel, ostavljajući zabezeknute članove izaslanstva.

Njegov identitet ne zna se ni danas, kao što se ne zna šta se zaista dogodilo s novcem. Bilo da je Izetbegović novac poklonio ili prisvojio, što očevici poriču, ovaj dar nigdje nije registriran. Ustvari, nema pisanog traga o tome gdje su završili brojni, možda hiljade darova koje su bosanski zvaničnici dobili u toku i poslije rata. Ne postoji registar u kojem bi bilo upisano koji je službenik, od koga, kada i šta dobio na dar. Da stvar bude još gora, Bosna i Hercegovina nema pravnog akta koji se odnosi na poklone primljene u državnoj službi. Nijednim pravnim propisom nije regulirano kakve poklone državni službenici smiju ili trebaju zadržati za sebe, a koje predati u riznicu! Poklone, čija vrijednost ide od simbolične do basnoslovne, po nepisanom pravilu su zadržavali za sebe.

Sve je bilo plaćeno "Ne mogu ništa reći, jer mi nemamo uvid u to šta je ko dobijao. Niko nije imao uvida u to, jer nema propisa koji se odnosi na poklone", kaže Mirsad Bešić, dugogodišnji šef Protokola Predsjedništva BiH. Tokom rata, kada se zemlja istovremeno borila i za priznanje i za opstanak, ovdašnji političari su mjesecima izbivali na najčešće beskorisnim pregovorima ili vanjskopolitičkim turnejama. Redovito su se vraćali bogatiji nego što su otišli: nekad su na rukama blještali novi i skupi satovi, drugi put su pratioci nosili pakistanske ili perzijske ćilime, dok su iz torbi virile slike i kristalne vaze, knjige u skupim povezima…

Bilo je to vrijeme kada su strani državnici, što iz solidarnosti, što iz kurtoazije, prema svojim bosanskim gostima bili velikodušni. Gostoljubiviji od ostalih bili su šefovi zemalja Zaljeva - Saudijske Arabije, Katara, Kuvajta, Ujedinjenih Arapskih Emirata - gdje su svi posjetitelji iz Sarajeva imali, doslovno, kraljevski tretman. Za 1993. i 1994, svakom od njih, u Kataru, naprimjer, uz uobičajenog protokolarnog, dodjeljivan je još jedan pratilac. Njegov jedini zadatak bio je da plati sve što gosti požele kupiti. Uz plaćeni hotel i troškove, gosti su dobijali i posebne poklone, kao izraz posebne pažnje arapskih suverena. U aktovkama, koje su im predavali radnici protokola, nalazio bi se sat, ponekad i dva (drugi je bio za supruge), svileno ili neko drugo platno, kravate itd. Tako je odlazeći predsjednik FBiH Ejup Ganić u jednoj posjeti Kuvajtu dobio aktovku punu - štofa.

Satovi o kojima je riječ rijetko su bili jeftini (Gucci), a češće nepristojno skupi - Omega ili Rolex. Satovi Omega, recimo, mogu koštati od 500 do vrtoglavih 23.000 američkih dolara. Rolexovi modeli teško se prodaju ispod tri hiljade dolara, dok najskuplji vrijede i do 67.000 dolara. Članovi delegacije Vlade FBiH koja je posjetila UAE prije dvije godine, dobili su na poklon upravo satove Rolex. Stigavši u Sarajevo, neki od njih su htjeli provjeriti vrijednost satova i bili zaprepašteni kada se ispostavilo da koštaju cijelih deset hiljada dolara. "U jednoj posjeti sam dobio Omegu, koja je koštala, otprilike, pet hiljada dolara", kaže jedan od naših sagovornika, vrlo blizak državnom vrhu. Na kraju ga je, veli, prodao za "bijednih" hiljadu maraka. Vrijednost poklona je, kaže on, rasla sa statusom, ali niko nije zaobiđen. Počev od tjelohranitelja, pa do vođa delegacija, svi su dobijali pažnju kakvu su domaćini cijenili da zaslužuju. Nekada su u pitanju bili samo simbolični pokloni, poput barke koja je nacionalni simbol Kuvajta ili sablje koja je obilježje UAE.

Gostima koje naročito poštuju, u Emiratima dodjeljuju sablje izlivene u srebru ili pozlaćene. Ali, sa takvima su arapski lideri održavali i prisne lične odnose, čuvajući najvrednije poklone za privatne susrete. I sam Izetbegović je, na čuđenje mnogih, sultanu od Bruneja, jednom od najbogatijih ljudi na svijetu, poznatom po darežljivosti, poveo samo sina Bakira?! Sagovornik Dana tvrdi da je i Ganić više od jednom privatno putovao u Saudijsku Arabiju i otuda se vraćao natovaren poklonima izdašnih domaćina. Ganić je, međutim, u pismenoj izjavi odgovorio da je "primao protokolarne poklone", odnosno da "osim nekoliko službenih posjeta, nije privatno boravio u Saudijskoj Arabiji".

Bogati arapski emiri, najvećim dijelom vlasnici zemalja kojima vladaju, bošnjačkim su političarima poklanjali i Kur'ane u skupim kožnim povezima, kao i komplete CD sa tonskim zapisima Svete knjige te vrijedne levhe. Princ Selman bin Abdul Aziz je u svojoj posjeti Sarajevu krajem prošle godine Aliji Izetbegoviću darovao veliku ("metar sa dva", kaže izvor Dana) levhu i Kur'an, koje je ovaj također poklonio: levha je otišla u džamiju u Konjicu, a Kur'an u džamiju na Kobiljoj Glavi. Kolika je vrijednost ovih poklona, nije poznato, ali se može pretpostaviti, s obzirom na dobre odnose između dviju familija. Princ Selman je u svom posjetu satovima darivao skoro sve državne činovnike, uključujući i njegovog službenog domaćina, Mirzu Hajrića, koji nikada i nije krio šta je dobio.

Kad je namaz u Japanu Selman nije jedini suveren koji je uživao u darivanju, hipnotizirajući svoje goste sjajnim narukvicama. Prije dvije godine, u prijestonici je boravio emir od Katara dajući Omegu, između ostalih, i zamjeniku ministra vanjskih poslova Huseinu Živalju. On kaže da je to najskuplji poklon koji je ikad dobio, ali ga je dao sinu "zbog emirove posvete" na unutrašnjoj strani. U razgovoru vođenom u njegovom uredu, Živalj je rekao da mu je puno draži sat koji je dobio obavljajući hadž još 1994, dok je radio kao savjetnik bosanske ambasade u Beču. Uprkos tome što se, navodno, trudio da ostane anoniman, saudijski domaćini su ga opazili u masi hodočasnika i ukazali mu posebnu pažnju. Na kraju su mu poklonili sat "koji pokazuje vrijeme namaza u svim vremenskim zonama", a on ga i danas koristi.

Ministarstvo vanjskih poslova, kao što se iz priloženog vidi, također nema propisa kojim se određuje vrijednost poklona koje službenici ove ustanove smiju zadržati. Šef ceremonijala Mensur Jusić kaže da nikakva evidencija na postoji, ali da su pokloni "uglavnom vezani za kulturu zemalja iz kojih dolaze drugi ministri (vanjskih poslova, op.a.)". Danima je to skoro do u riječ potvrdio i šef diplomatskog protokola Hrvoje Kanta.

Političari iz sada već bivše vlasti, kada se počnu pakovati, mogu u kofere pažljivo upakovati i silne poklone koje su dobili za prethodnih devet godina predstavljajući BiH širom svijeta. Poklone koje su dobijali kao službenici jedne vlade koja jedva da je postojala, kao izaslanici jednog naroda koji je bio ubijan, sada mogu smjestiti na police svojih vitrina. I prisjećati se kako su to dobra vremena bila. Vremena bez zakona, koja najviše govore o njima.

Sve manje ili više uređene demokracije imaju propise koji se odnose na poklone i vrlo jasno određuju vrijednost poklona koje neki državnik ili diplomata smije zadržati. Iako se to teško da nazvati demokracijom, čak je i Tuđmanova Hrvatska imala registar koji je bilježio sve poklone uručene predsjedniku. Štaviše, upravo je zahvaljujući tome, sredinom prošle godine zagrebački Nacional otkrio da je Ankica Tuđman prisvojila najvrednije poklone za njenog muža. Svi predmeti koji su falili na spisku od 1.035 poklona uručenih Tuđmanu, bili su u porodičnoj kući u Nazorovoj ulici. Izetbegović, međutim, iza sebe nije ostavio ništa slično.

U bivšoj jugoslavenskoj diplomaciji to je pitanje riješeno početkom osamdesetih godina. Tada je, naime, usvojen propis da nijedan diplomata ne smije zadržati poklon čija vrijednost prelazi 100 američkih dolara. Članovi državnog Predsjedništva su sve poklone predavali protokolu, koji je onda procjenjivao njihovu vrijednost i vraćao ih ili zadržavao. Ilustracije radi, Raif Dizdarević je protokolu Predsjedništva SFRJ predao i poklonjeni lovački nož, koji mu je kasnije vraćen uz objašnjenje da košta manje od sto dolara. Skuplji pokloni završavali su u riznici, a slike izlagane u holovima Palate Federacije. I američka diplomacija striktno provodi pravilo da njihovi službenici ne smiju zadržati poklone čija cijena prelazi sto dolara.

Šta je sve korupcija "Nekoliko puta sam sugerirao da se to pitanje riješi. Međutim, sve bi se završavalo tako što se to povjeri nekome i na kraju ne bude ništa od toga", objašnjava Hajrić zašto BiH još nema takvog propisa. Komentirajući isto, Živalj, koji se sprema napustiti kancelariju u ulici Musala, rekao je kako i on "snosi dio odgovornosti" jer "nije pokrenuo ovo pitanje". Ova, po tonu iznenađujuće pokajnička izjava, ipak dolazi prekasno. Ili, preciznije, nakon što je OHR počeo raditi na propisu koji se odnosi na poklone.

Iako je još rano govoriti o propisu, ili njegovom nacrtu, stručnjaci pravnog i antikorupcijskog odjela OHR-a u ovom času ne znaju gdje da ga svrstaju. Jedna mogućnost je da ovaj propis bude svrstan među propise koji se odnose na korupciju, a druga da bude uvršten u diplomatski protokol. Drugo pitanje su i kriteriji koji određuju da li će službenik zadržati neki poklon. U nekim zemljama, to je vrijednost poklona, a u drugim karakter. Negdje bi sat bio shvaćen kao lični poklon, ali šta uraditi sa satom od pet hiljada dolara? Ideja nastala u OHR-u jeste da se takvi pokloni prikupe i jednom godišnje prodaju na dražbi: zarada bi bila uplaćena u neku humanitarnu zakladu. Međutim, ovaj problem ne kotira visoko na listi prioriteta OHR-a, jer, u poređenju sa ostalim vidovima korupcije, "ovo je jako malo", kaže naš sugovornik u Uredu Visokog predstavnika.

Možda je tako. Ipak, riječ je o korupciji, o njenom obliku koji je rasprostranjen i u zapadnom svijetu. Suđenje bivšem francuskom ministru vanjskih poslova Rolandu Dumasu i skandal koji je pratio preseljavanje Clintonovih iz Bijele kuće to potvrđuju. To je isto tako i oblik korupcije koji je drugdje vrlo jasno sankcioniran. Kada je riječ o BiH, samo OHR može ovdašnje političare ubijediti da je "svaki poklon koji dobiju državni službenici vlasništvo države". Ni poslije osam godina, njima samima to nije pošlo za rukom.

Arhiva Dani
194