ako je drugdje u svijetu, možemo samo gatati, ali u našim, nazovimo ih balkanskim svjetonazorima, baš je velika blamaža u po bijela dana proći kroz grad s naramkom videokaseta čiji omoti nedvosmisleno govore o njihovom pornografskom sadržaju. Da se insan zacrveni od same pomisli. Prije bi nekako pristao gol protrčati Titovom. A, opet, ko zna, možda je prošlo vrijeme stida u kome bi nas i zbog kupljenog kondoma na trafici oblilo rumenilo, može biti da je došlo doba da takav događaj osvane afirmativno postavljen u prestižnoj jet set rubrici u dnevnoj štampi. Samo još kad bi se našao neko spreman na eksperiment.

Ali, poznavajući nas, ne samo da ne bi ostalo neprimijećeno nego tu smjelost ovdašnja čaršija teško da bi ikada ikome halalila. Znaju se čaršijski običaji, zna se šta se zamotava u kesu da niko ne vidi, a šta nosa k'o štafeta. Stvar sa pornićima je definitivno nakaradno postavljena i niko je živ ispraviti ne može. Džaba što će u videoteci u jednom danu biti iznajmljeno bezbroj pornografskih naslova, statistički duplo više nego svih ostalih, žena uposlena u istoj će se, i nakon dugogodišnjeg iskustva u tom poslu, osjećati podjednako neugodno pri neminovnom kontaktu sa svakom pojedinom kasetom prilikom primopredaje. Naprosto, ovdašnje su videotekarke odgojene da ne mogu ostati hladnokrvne (cool) pri susretu sa ilustracijama koje upućuju na sadržaj filma, a da o naslovu prikladno pornografskom, kakav je, recimo, Jebačina u tri čina, i ne pričamo.

Da belaj bude veći, formula uspjeha porno-filma je: što gore - to bolje.

Čin prvi: teški počeci Teško da je prvi snimljeni porno-film puno kasnio za pionirima filma, braćom Lumierre. Brzo se ispostavilo da publika postoji i da se željno čeka da se stvar zaleđena na fotografiji već jednom pokrene sa mrtve tačke. Ono što je u počecima sigurno kasnilo, ili je od javnosti skrivano pod svaku cijenu, jesu informacije o identitetu aktera ranih pornića. Nije se jednom desilo da se filmskoj divi proslavljenoj nizom karakternih uloga u suhim klasicima na vrhuncu slave udari na obraz objavljivanjem nepoznatih dijelova filmografije iz divine rane mladosti. Skandali bi obično, uz velika novčana odricanja ojađenih glumica, bivali na vakat sprečavani.

Zbog takvih i sličnih ucjena nije jedna slavna glumica skončala u velikoj bijedi. Karakterističan je slučaj Marilyn Monroe, čiji su rani radovi, u kojima su film makeri prepoznali talenat tada mlade i anonimne Norme Jean, čuvani u bunkerima više decenija nakon njene zagonetne smrti, sve dok i njeni moćni zaštitnici nisu postali tek dio američke, ali političke historije. Na koji način bi počinjale ovakve glumačke karijere, duhovito nam je, u svom maniru, pokazao Slobodan Šijan u filmu Maratonci trče počasni krug, gdje vidimo kako Bora Todorović u filmske vode uvodi mlade i neiskusne talente.

Putanja muških filmskih zvijezda nije neminovno morala početi u pornićima, a i u slučaju kada bi počela, njeno objelodanjivanje obično ne bi imalo za posljedicu nikakvu veću dramu. Činjenica da je karijeru počeo u porno-fimovima, Silvesteru Stalloneu nije pera odbila. Štaviše. Poslije tog saznanja Rambo nam je miliji i draži. Za razliku od Stallonea, koji se brzo ostavio kreveta i afirmaciju svoje muškosti nastavio tražiti što po ringovima kao Rocky, što po šumama kao Rambo, čitavoj plejadi glumaca koja se afirmisala u pornićima nije ni na kraj pameti bilo da se okuša u nekom drugom žanru. Sve dok ih AIDS ne bi požderao, ostajali bi vjerni pornićima u kojima su svojim talentom, tj. obdarenošću, postajali prepoznatljivo ime koje je bilo na cijeni.

Ponekad bi nekoga od njih, uglavnom šege radi, angažovali kao sporednu ulogu u kakvom trileru. Tako se, zapravo, jedino može objasniti angažman jednog čuvenog porno-glumca iz osamdesetih u ulozi čuvara banke kojeg nakon tri sekunde, koliko je već bio u kadru, ubija banda pljačkaša u kultnom filmu Killing Zoe (1994.) redatelja Rogera Avaryja. Za ovaj angažman od nekoliko sekundi upućeni kažu da je maslo producenta, koga bi drugog do Quentina Tarantina.

Čin drugi: Zlatne sedamdesete Historija porno-filma je možda i najblistaviji dio historije cenzure. Od prvog do posljednjeg snimljenog pornića traje neprestana borba za legalitet ovoga anatemisanog žanra. Ma koliko se cenzori trudili da mu, često vrlo drakonskim kaznama i zakonskim ograničenjima stanu u kraj, žanr je, zahvaljujući dovitljivosti producenata i prevashodno neprestanoj potražnji na tržištu, koja je bivala sve veća što su zabrane bile drastičnije, uspio ne samo preživjeti nego konstantnim prisustvom liberalizirati poglede na seksualnost te u znatnoj mjeri izvršiti uticaj na standardnu filmsku produkciju.

Uticaji su zapravo bivali obostrani. Porno-film sve češće preuzima prepoznatljive literarne i filmske predloške, da bi pojava, vjerovatno adekvatno nesankcionisana, uzela maha u tolikoj mjeri da se, istog dana kada se kakav zvučni naslov pojavi u kinima, u nekom studiju snima porno-verzija istog. Tako u videotekama Asterixa & Obelixa možete naći stisnutog između Gladijatora i Petog elementa kao i na polici prekoputa, u društvu sa Robovima pohote i Prodiranjem. Nije pošteđen nijedan žanr, izuzevši, možda, partizanski film.

Sa druge strane, legalna filmska produkcija je decenijama muku mučila da publici prikaže malo više nagosti od dopuštenog koljena sve strepeći od cenzure, koju će genijalni Giuseppe Tornatore u svom remek-djelu Cinema Paradiso (1989.) materijalizirati u liku popa koji na svaki poljubac na platnu reagira zvonjavom.

Čak je i bezazlena ekranizacija Lolite (1962.), romana Vladimira Nabokova, znala nasekirati cenzuru, mada u majstorski režiranom filmu Stanleya Kubricka nije sijevnulo ništa golo više od tabana. Jedino što je atmosfera filma isijavala dotad neviđenom erotikom.

U jednom se momentu učinilo da je cenzuri konačno odzvonilo. To se desilo 1972. godine, kada je prvi put porno-film u SAD-u prikazan u velikim kinosalama. Naravno, riječ je o Dubokom grlu, koji je koštao 24.000 dolara i uspio ne samo zaraditi čitavih pet miliona nego i svoga tvorca Gerarda Damiana, bivšeg bricu i italijanskog emigranta, ustoličiti za kralja porno-žanra i obezbijediti mu kvalifikaciju pod nazivom autor. Zašto ne? "Ovaj naziv izgleda da pristaje uz ime čovjeka koji je uvijek nastojao da se pojavi kao statista u svojim filmovima, da nam namiguje kao Hitchcock", svojevremeno je obrazložio jedan teoretičar filma. Iako Duboko grlo nije najbolji Damianov film, nije ni najbolji pornić uopće, zbog uticaja koji je ostvario na sedmu umjetnost jeste najznačajniji.

No, zlatno doba u kome je porno-film prikazivan u velikim kinima na bulevarima i imao svoje mjesto na filmskim festivalima kratko traje. Već u drugoj polovini sedamdesetih cenzura uzvraća udarac uvodeći restrikcije i porno-kinematografija u Americi dobija oznaku X, koja joj neće glave doći, ali će je vratiti u okove iz kojih se zamalo iščupala. Ono što se nije desilo a moglo je sedamdesetih, u vrijeme oslobađanja cenzorskih stega, kao posljedice društvenih zbivanja poput ekspanzije hippie pokreta i seksualne revolucije, jeste integracija seksualnosti u takozvanim tradicionalnim filmovima.

Brojni filmski art autori i dan-danas kubure sa cenzurom zbog upotrebe pornografskih scena u svojim ostvarenjima. Bez obzira koliko porno-scena u takvim filmovima nije cilj sama po sebi, nego umjetničko sredstvo kojim se autor služi da bi rekao nešto sasvim drugo, cenzura je neumoljiva i film u najboljem slučaju završava u nekoliko specijalizovanih kina bez obzira i na eventualnu titulu pobjednika na nekom uticajnom svjetskom filmskom festivalu. Takva je sudbina Idiota Larsa von Triera, Života Isusa Brune Dumonta ili filma Sam protiv svih Gustava Noe, koji je prije nekoliko godina bio pobjednik na Sarajevo Film Festivalu.

Čin treći: Odjeci i reagovanja U naše krajeve prvi pornić je donio komšija. Nakon dugogodišnje pečalbe po Njemačkoj vratio se kući i donio kinoprojektor sa šesnaestmilimetarskim filmskim vrpcama na kojim su bili isključivo "švedski akcioni", "njemački filmovi strave i užasa", među kojima za ovdašnje nepoznavaoce nije bilo nikakve razlike. Suštinska razlika, tvrdio je komšo, jeste samo u tome što u njemačkim igra i on sam dok u švedskim ne igra. Jedina ustanovljena sličnost sa glumcem za koga je, za vrijeme trajanja projekcije, pokazujući antenom, za ove prilike maksuz skinutom sa mercedesa, tvrdio da je riječ o njemu lično i njegovoj životnoj ulozi, bila je u olimpijskim zulufima, zbog kojih je i nosio nadimak Zulfo, i JNA tetovaži. U to vrijeme, krajem sedamdesetih, te dvije karakteristike je imao zamalo svaki punoljetni muškarac koji bi odslužio vojsku, ali mu to, sve dok se projektor nije pokvario, niko nije imao srca reći jer nije naplaćivao ulaznice.

Tada su u kinima igrali samo pornići (Hopa cupa u krevetu, Zašto ne dođeš u moj krevet, Istinite priče i sl.) koje su zbog neobjašnjivog odsustva erekcije kod glumaca zvali mekim. Poslije komšinih projekcija, jednostavno ništa više nije moglo biti dovoljno tvrdo. Među ovim sladunjavim naslovima koji su publiku upućivali u sadržaj, provlačili su se i oni koji su poput Woody Allenovog Sve što ste htjeli da znate o seksu a niste smjeli da pitate bili čista prevara. Filmovi u kojima je igrala Ornella Mutti su bili posebno na cijeni. Samom svojom pojavom bi namah učinila erektivnim sve izuzevši same aktere filma, kojima su zbog hladnokrvnog odnosa prema njoj dodjeljivane titule tipa - hadum. Sve ono što nam je radila Ornela, još bolje nam radila Sylvia Kristel u Emanuelli.

Prvi erektivni, tvrdi pornić koji se pojavio u našim krajevima bio je, ako se ne varamo, film čiji je naslov preveden kao Strasti. Imao je neku patetičnu priču o dvoje ne baš tako mladih, koji se vole, rastaju, traže i opet sastaju. Trenuci u kojima bi se sastajali su bili oni dijelovi filma od kojih je zastajao dah. Već na njihovom prvom sastanku kino je zanijemilo. Na platnu se desilo nešto što se do tada u kinu nije moglo vidjeti. A to što se tada desilo propraćeno je iz publike tek sa jednom riječi: "Uđe". To je ta riječ. Riječ sa kojom je porno-film ušao legalno u naša kina. I kako je on ušao, tako je ženska publika izašla. Sa repertoara pojedinih kina kao što je sarajevski "Prvi maj" je odmah izletjela standardna produkcija uključujući čak i karataške filmove.

Kina koja su držala do sebe porniće su puštala tek u kasnim večernjim terminima. Nakon Strasti i Svratišta zalutalih na repertoar su počeli stizati i pornići koji su držali do sebe. Povratak puritanizma, u dobroj mjeri izazvan pojavom AIDS-a, u porno-industriji se odrazio tako što su glumci ujedno bili i bračni parovi. Da bi izbjegla zarazu, čuvena porno-zvijezda Kascha snima samo sa svojim mužem i tako neminovno, baš kao i ostali, upada u zamku dosade. Ipak, porno su se filmovi na redovnom repertoaru bosanskohercegovačkih kina zadržali možda duže nego bilo gdje drugdje u Evropi, pa skoro sve do same agresije na našu zemlju.

U filmu Kralj pornića iz 1998., režisera Paula Thomasa Andersona, siva eminencija cijele porno-industrije objavljuje na Badnje veče 1980. godine da njena budućnost leži u videu. Počinje era premotavanja. Gledalac porno-filmova u Americi i zapadnoj Evropi odmah preskače scene u kojima se odvija radnja, dok će naša publika na zadovoljstvo premotavanja sačekati još koju godinu.

Kada je riječ o porniću, i nismo baš nešto puno kasnili za razvijenim svijetom. Početkom osamdesetih je snimljen i prvi jugoslavenski porno-film. Zvao se Oaza i oni koji su imali priliku gledati ga kažu da i nije bio toliko loš, samo što su glumci, za koje opet kažu da su iz Donjeg Vakufa, bili neviđeno runjavi, što i nije neka zamjerka.

Taj period je obilježilo i sarajevsko ukazanje čuvene Ciccioline, gologuzog poslanika u talijanskom parlamentu. Eto, nekom gospa, nekom Tito, a nekom Cicciolina.

Rat je, silom okolnosti, na svjetlo dana iznjedrio još jednu bosanskohercegovačku porno- -činjenicu. U stanu Gorana Bregovića hapci su pronašli i videotraku koju je ovaj snimio za vlastite potrebe i koja je prvih ratnih godina u Sarajevu bila hit. Kraj rata i ono vrijeme poslije policijskog sata, koji se bez razloga bio otegao još zadugo, obilježila je srbijanska televizija Palma, koja je puštala porniće i do duboko u noć držala budnim pola Sarajeva. Iz tog vremena je ostala priča o ženi koju su zatekli kako pornić na Palmi gleda do odjavne špice uz objašnjenje da čeka da vidi hoće li se ovi što su je svu noć zabavljali na kraju i uzeti. Palmin signal se u svom poslijeratnom bosanskohercegovačkom medijskom haosu održao kraće nego što je režimu pod kojim je stasala uspjelo da se održi u životu.

Poslije kraha Palme, broj gledalaca porno-filmova se reducirao na razumnu mjeru ponajprije zahvaljujući činjenici da je potencijalna publika pornića ostala upućena samo na videoteke. A to košta. Koliko košta, da košta - broj onih koji će u videoteci podići pornić prije nego bilo koji drugi film je trenutno u znatnoj prednosti, ma koliko se zbog toga videotekarke bezrazložno crvenile. Stid je, izgleda, stvar prošlosti baš kao i zulufi i JNA tetovaža, koju je Baki Jakić, bosanskohercegovačka porno-zvijezda na radu u SAD, morao skinuti.

Top 10 u sarajevskim videotekama

1. Roy Alexandre: Kraljevsko vime; gl. uloge: Sierra Eva i Michelle Hanna 2. Mark: Guzonja osvaja Afriku; Alexandra Silk i Nina Cherry 3. Christoph Clark: Vragolije u Pragu; Laura Angel i Nancy Lee 4. Rocco Siffredi: Rocco ide u Prag (mnogo je žena a malo vremena!!!) 5. John Love: Zatvor; Roberto Malone, Elodie Cherie i Eva Falk 6. Luca Damiano: Nuovo cinema paradisex; 7. Moli: Love hotel III; Beatrix, Tima, Marieta i Zoli kauboj 8. Jim Enright: Grešna sestra; Missy, Jacklyn Lick i Krista Maze 9. Nicky Ranieri; Pohotnost; Monica Daimond i Betty Andersen 10. Alex Perry: Skandalozna gospođa; Rocco Siffredi i Carol Martine

Gore ne može

Već izvjesno vrijeme kruži priča kako je jedan sarajevski producent snimio prvi bosanskohercegovački porno-film. Uspjeli smo ući u trag videotraci i nakon gledanja možemo rezignirano zaključiti kako ponovno beogradski glumci igraju u bh. filmu. Šalu na stranu, ovaj nepotpisani video teško da bi iko normalan danas prisvojio kao svoj proizvod, a kamoli se hvalio njime. Šest nabacanih situacija, ne priča, jer tu nema nikakvih natruha ozbiljnom pristupu poslu, može se pogledati do kraja samo ako se mora. A neko mora

Prva: Glumac pod tušem, mlad i neosunećen. Tako runjavog je teško naći negdje prije Anadolije. Teško bi ga bilo depilirati bez let-lampe. Glumica sa vibratorom u rukama ga iz sobe zove: "Nikola! Nikola, molim te!" Ona ima nekih šezdesetak godina i vjerovatno ordinira u beogradskom Picinom parku za marku. Šnalica u kosi bi je možda i učinila ženstvenom da nema onako obješene krastave guzove i da ne uzdiše kao da mre. Njemu to, čini se, ne smeta. Čovjek ozbiljno shvatio ulogu. Pita je, onako ekavski: "Je l' ti lepo?" U pola posla zvoni telefon u stanu. Telefon zvoni i na kraju posla. Likovi se zavlače pod jorgan. Druga: Glumica s perikom plavuše kao da obećava. Sve dok se skida. Sjeda na kauč. Pojavljuje se nekakav ćoro u kutu. Nešto pričaju, ali se ništa ne čuje. Navraća je da se zavali na kauč. Ona to nerado čini. Ćoro u kadar uvodi simpatičnog crnog cuku i nagovara ga na blud sa lažnom plavušom. Cuko ne konta. Samo zijeva i plazi jezik. Cuko ništa ne konta. Liže Ćoru po licu. Propao pokušaj s cukom. Što neće cuko, mora Ćoro. Treća: Drama. Rospija se dokopala hipika i sve ga kandžija. Hipik, opet, utanjio, sve mu se kosti vide. Probolo mu bradavice na grudima i provuklo katance kroz njih. Sa jaja mu vise minđuše. Prije bi se reklo da je hipik sav utrno od heroina nego da uživa u onome što rospija radi sa njim. Liže joj cipele. Sa parketa liže vlastiti ejakulat. Hipik je upotrebljiv i kao truleks i kao lik u dokumentarcima Želimira Žilnika. Za cenera je spreman na sve. Četvrta: Dva jarana jednu ženu vole. Prvi put da ženski lik koliko-toliko pristojno izgleda. Pjevaju Indexe. Jedan čovjek i jedna žena na peronu sreće stoje još... Snimaju kućni video. "Da te ljubim", reče ona, primače se kameri, poljubi je i kamera zamagli. Kad je krenula pišati, scena je zahtijevala žablju perspektivu, pa je snimatelj, preventive radi, "lepo" upozorio: "Nemoj na kameru, jebem ti sunce." Peta: Debeli pijačar i plavuša. On na Arizoni prodaje kupus, ona u Ukrajini prodala i potrošila sve što je imala. Godine je saletile. Nijemi film. Tek nešto zvukova sa ulice. Zvuči kao Bijeljina. I sa kasetofona. Zvuči kao Flash Dance. Pijačar plavušu roštilja kao da je janjetina, a ne govedina. Najduža priča. Pravi love okršaj teškog kalibra. Ljuti boj, dugi dan do podne. Premotavanje. Šesta: Ona i on pod maskama k'o u Belih orlova. Maske su gore, dolje je gola bubuljičava guzica. Ovo maskiranje se da objasniti strahom da ih starci ne prepoznaju. Ko zna, možda su im roditelji konzervativni. Možda je njoj babo šofer pa hoće kurblom udariti. Ili imaju rodbinu na teritoriji na kojoj je distribuirana kaseta. Ili se, ipak, radi o jedinom paru bosanskohercegovačkih aktera u cijeloj ovoj otužnoj priči. Ako je tako, i bolje im je pod maskama, jer ovo im niko ne bi halalio.

Arhiva Dani
194