iz tekućih zbivanja i na njima izazvanih javnih refleksija
ponovno naglašavaju konzervativnu crtu karaktera bošnjačkog
naroda, ako se, naravno, u ozbiljnijem stručnom smislu o nacionalnoj
karakterologiji može uopće i govoriti. No, taj pojam koristimo
zarad njegove kolokvijalne upotrebljivosti i uvjetne sposobnosti
da obuhvati osnovne odlike identiteta i ponašanja jedne velike
društvene skupine, kakav je narod.
Bošnjački konzervativizam,
promatrajući ga povijesno, neutemeljen je. Bošnjaci ni za
čim iz svoje prošlosti, kao zlatnim dobom vlastitosti, nemaju
da žale. Njihova budućnost se nije već dogodila, kako bi se
moglo zaključiti iz brojnih romantičarskih žalopojki za prošlošću,
nego ih ona, kao otvoren horizont očekivanja, tek čeka. Oni
jesu nekonstituirana nacija, ako se nacija uopće kao živi
pojam i može dovršiti, i sa tog aspekta u njihovom razvoju,
kao i razvoju svakog naroda, nailaze nova iskušenja ali i
mogućnosti. Samo narodi koji sebe smatraju završenim, koji
dakle nemaju vlastite energije, snage i vizije da artikuliraju
svoj identitet saobrazno povijesnom razvoju i civilizacijskom
napretku, imaju problema sa traženjem svog budućeg identiteta
u razderanim krpama prošlosti, kako bi to nekada davno rekao
Skender Kulenović.
Zagrljaj
mita Pitanje razvoja i konstitucije naroda nije pitanje
pukog noćnog snatrenja, tu ne postoji nekakav autoritativni
promatrač koji govori kako jedan narod jeste ili nije dovršen,
sazrio, konstituiran, nego je to stvar osjećanja, znanja i
ponašanja tog samog naroda. U tom smislu, kada se narod, kako
je sada slučaj sa bošnjačkim, nađe pred novim izazovima, pred
nužnošću artikuliranja svog identiteta u promijenjenim i neiskušavanim
uvjetima, često se događa da on svoju budućnost projicira
iz neke davne prošlosti, što je mitologizacija nacije, perfektno
provedena kod Srba i, nešto manje, kod Hrvata. Što se prije
nacija oslobodi tog smrtonosnog zagrljaja mita, putevi njenog
razvoja su širi i izvjesniji.
Bošnjaci se trenutno nalaze
u onoj kritičnoj fazi nacionalnog odrastanja kada sa dostignutog
stupnja razvoja prelaze u drugo, novo stanje. Uvjetno rečeno,
unutar savremenog bošnjačkog razvoja moguće je, čak i u najnovijoj
njegovoj povijesti, izvršiti periodizaciju i kvalifikaciju
njegovih razvojnih faza. Period od sredine šezdesetih do početka
devedesetih godina može se zvati fazom nacije kao kulturne
zajednice, od početka do kraja devedesetih nacijom
kao moralnom zajednicom, dok bi treća faza, na čijem smo
početku, bila faza nacije kao političke zajednice.
Te tri faze savremenog bošnjačkog razvoja odgovaraju trima
velikim društvenim kategorijama - kulturi, religiji i državi.
U prvoj fazi Bošnjaci se
konstituiraju kao kulturna zajednica. Saobrazno demokratizaciji
društva, stasanju nove inteligencije te otvorenom prostoru
na području nacionalnih prava, grupa bošnjačkih kulturnih
poslenika - Sućeska, Rizvić, Imamović,
Purivatra, Hadžijahić, Isaković i dr.
- kroz dijaloški odnos sa naslijeđem, njegovu temeljitu kritičku
recepciju ali ne i odbacivanje, vrši uspješnu legitimizaciju
bošnjačke kulturne posebnosti i individualnosti. Tada se po
prvi put u bošnjačkoj suvremenosti na kulturnoj razini vrši
sažimanje bošnjačke cjelovitosti, uvezivanje isprekidanih
niti različitih faza bošnjačkog trajanja, te razumijevanje
nacije kao kategorije sa prepoznatljivim odlikama i konstantama.
Ta grupa vlastitu prošlost interpretira na način njene bosanske
određenosti i prepoznatljivog kontinuiteta, od Hadžijahićevih
radova o bogomilskoj Bosni, preko Makovih zaspisa o
starim bosanskim tekstovima, Sućeskinog tumačenja osmanske
faze razvoja, do Rizvićevog istraživanja početaka moderenosti.
U duhovnoj recepciji te grupe prošlost nije ideologizirana,
instrumentalizirana, selektivno prihvatana ili odbacivana.
Oni prethodnike nisu razumijevali kao opasnost, zlo kojeg
se treba po svaku cijenu i na svaki način otarasiti.
SDA
faza U drugoj fazi, koja se uvjetno podudara sa "deset
naših najtežih godina", odnosno vladavinom nacionalnog
koncepta Stranke demokratske akcije, imamo konstituciju bošnjačke
nacije kao moralne zajednice. Tu fazu karakterizira u osnovi
jedan revolucionarni pristup stvarnosti. S njim je trebalo
početi nešto novo, sasvim drugačije, jedino ispravno i istinito,
a nosilac svega su trebali biti istaknuti moralni pojedinci.
Tu je nastalo načelo po kojem se podobnost, stručnost i valjanost
stiču klanjanjem u prvim safovima, najčešće s onima kojih
tu ranije nije nikada bilo, niti ih ima danas. Povjerljivi
pojedinci, ljudi u čiju se moralnost i čestitost nije smjelo
ni posumnjati, postali su stubovi gradnje društva, a ne institucije
sistema. Ideološka rigidnost, selektivni pristup prošlosti,
instrumentalizacija svega i svačega, pokušaj zasnivanja "novog
svijeta", tipične su odlike te faze. Njena najveća zabluda
je metafizičko uvjerenje u mogućnost kolektivne moralne obnove.
Sve je skončano u razgrađivanju insitucija sistema, refeudalizaciji
društva, uspostavljanju mreže tajkuna, korupciji nesagledivih
razmjera i masovnom bježanju naroda od te i takve "sreće".
Svi koji misle da svijet počinje sa njima, doživljavaju sličnu
sudbinu.
Danas smo na početku nove,
treće faze, čija je odlika pokušaj dosezanja konstitucije
bošnjačke nacije kao političke zajednice. Odlike tog novog
stanja trebale bi biti razvoj institucija sistema, legalnost
i transparentnost rada, zakonitost, pravičnost, vladavina
zakona, supremacija državnih prerogativa, filozofija političkog
liberalizma, individualna inicijativa najširih slojeva društva,
otvorenost prema civilizacijskim tokovima i zahtjevima i sl.
Da li će nova garnitura, trenutno u liku Alijanse za promjene,
taj započeti posao uspjeti provesti do kraja, nije toliko
ni bitno niti jednostavno, budući da je u pitanju veliki zadatak,
ali je bitno da je to njeno opredjeljenje.
Pitanje cjelokupne povijesne
konstitucije Bošnjaka jeste pitanje odnosa između tih faza.
Da li taj odnos treba uspostaviti kao dijaloški, gdje bi se
kritičkom refleksijom prethodnog zadržavala njegova povijesna
jezgra i nadograđivala nečim novim, ili te faze uzimati i
razmatrati u diskontinuitetu, gdje svaka hoće da ima svoju
apsolutnu legitimizaciju i važenje, pitanje je sa kojim se
susreće bošnjačka javnost. Pitanje bošnjačkog dijaloga jeste
pitanje odnosa između dosezanja i definiranja nacije kao kulturne,
moralne i političke zajednice, a ne nekog imaginarnog međusobnog
unutarbošnjačkog svađanja, denunciranja i špijuniranja.
Pogonsko
gorivo Ono što se danas može vidjeti jeste da snaga
uspostave i održanja dijaloškog bošnjačkog kontinuiteta nema
dovoljno. Malo je skupina i pojedinaca, i u političkoj i u
znanstvenoj sferi, koje nisu upale u zamke dnevnopolitičke
upotrebe i zloupotrebe. Ljudi su postali dobri i prihvatljivi
samo ako služe nekim i nečijim, u principu individualnim ili
parcijalnim, interesima. Tako se intelektualci i rangiraju.
Oni su "naši" ako nas podržavaju, ako se pojavljuju
na našim skupovima, ako javnosti dokazuju i svjedoče ispravnost
našeg puta. Svako hoće da se takvim istaknutim pojedincima
"okiti", da bi narodu sebe pokazao kao snagu koja
ima široko uporište i u narodu i među intelektualcima.
Do sada je vidljivo da
produktivnog dijaloga između tri navedene faze ili dosegnuta
oblika određenja Bošnjaka nije bilo, a trebalo bi ga biti.
Želja za golom vlašću, te kvazirevolucionarno razumijevanje
vlastite uloge određenih političkih interesnih grupa osnovna
su prepreka uspostavi takvog stanja. Tu intelektualci služe
samo kao pogonsko gorivo sasvim drugih ciljeva.
Između prve faze, nacije
kao kulturne zajednice, i druge, nacije kao moralne zajednice,
odnos nije bio dijaloški nego osporavateljski. SDA, glavni
oblikovatelj tog novog oblika nacije, sve ono prije nje proglašavala
je antiislamskim, ćafirskim, netačnim, sumnjivim, nečim što
treba odbaciti ili uzimati s krajnjom rezervom. Ona je napravila
ogroman diskontinuitet u našem ukupnom nacionalnom profiliranju.
Taj diskontinuitet, koji je povezan sa nužnim pratećim posljedicima
agresije na narod i državu, izazvao je pojavu oblika identiteta
u Bošnjaka ranije posve nepoznatih i neprisutnih, a koji sada
sebe nastoje uzdići za jedini i neupitni. Šarenilo i povremene
netrpeljivosti unutar pristupa tumačenju islama toga je poseban
dokaz i tragična posljedica.
Haker
u dijalogu Posebno je bolan, i sa najvećim osporavanjima
bit će praćen, prelaz iz druge u treću fazu, tj. navikavanje
Bošnjaka na vladanje samima sobom. Tu činjenicu dodatno usložnjavaju
neostvarene potrebe stanovništva - zahtjev za pravednošću
i socijalnom državom, a ne jake komunističke snage, mada se
tim terminom aktualni SDP ne može krstiti, kako se sve to
nastoji prikazati. Podzemna bošnjačka politička scena uspostavu
normalne bosanske države, koju uz pomoć međunarodne zajednice
nastoji uspostaviti novi bosanski multinacionalni politički
blok, na sve načine osporava. Koristeći religiju u lične i
sitnosopstveničke svrhe, a zloupotrebljavajući čestita i nepatvorena
osjećanja vjernika, ona će taj civilizacijski iskorak, prelazak
na vladavinu zakona, a ne ljudi, nastojati po svaku cijenu
prikazati kao zavjeru krstaša protiv islama, želeći na taj
način i negativno mobilizirati najšire slojeve stanovništva.
Borba protiv korupcije i kriminala, čišćenje vlastitih redova,
nema ništa sa napadima na vjeru. Nažalost, još postoje jaki
centri moći koji gubitak vlastitih pozicija uspijevaju javnosti
prikazati kao zavjeru protiv naroda. U tom smislu, svaka rasprava
o bošnjačkom dijalogu je prije svega, u ovom trenutku, rasprava
o vlastitim slabostima, o mangupima u vlastitim redovima,
o vlastitom rušenju institucija sistema, o vlastitom nepoštivanju
zakona, jednom riječju, o vladavini prava i zakona, a ne metafizičko
naklapanje o tome koliko šejtana može da stane na vrh igle,
ili ko je kome tetak ili daidža.
No, to skidanje maski mnogima
ne odgovara. Očit je primjer nedavni slučaj s povredom privatnosti
Fatmira Alispahića, čovjeka koji je pojam bošnjačkog
dijaloga, a čiji ni sadržaj niti karakter ne poznajemo, institucionalizirao
u Tuzli. To da mu je "haker" ušao u privatnu elektronsku
poštu, i da je ta pošta javnosti obznanjena, skandalozna je
stvar i kriminalni čin najgore vrste. Naravno, za to niko
neće odgovarati, baš kao što nije odgovarao ni za pad Srebrenice.
Tu kategorija odgovornosti jednostavno ne postoji. Svi mi
koji primamo anonimne pismene prijetnje o likvidaciji, čije
se porodice uznemiravaju a telefoni prisluškuju, čija se privatnost,
apsolutno u duhu najcrnjeg parapolicijskog totalitarizma,
narušava samo zato što nismo "dobri Bošnjaci", znamo
koliko je to ogavno. Sa našim stavovima, kao i sa stavovima
Fatmira Alispahića, treba javno polemizirati i ta javnost
je jedini oblik valjanog bošnjačkog dijaloga.
Arhiva Dani
194
|
