ezavisna komisija za medije (IMC) pala je na svom prvom velikom poslu. Ova komisija, nastala na inicijativu OHR-a s ambicijom da promovira, uspostavlja, ohrabruje, unapređuje i jača elektronske medije, u tome u ove dvije i pol godine nije bila uspješna shodno količini para koje je za to vrijeme potrošila. A trošila je od 1998. godine, kada je osnovana, potvrđuje i portparol IMC-a Zinaida Babović, "oko" tri miliona maraka godišnje!? Najveći dio sredstava davala joj je Evropska komisija.

Prema riječima portparola EC-a Frane Marojevića, EC je do sada IMC-u uplatila tačno pet miliona DM, a drugi najveći donator bila je američka vlada. Babovićka Danima nije htjela reći na šta je IMC trošio tolike pare pravdajući to bahatim argumentom - "to nisu pare ovdašnjih poreskih obveznika". To, istina, nisu pare bosanskih, ali jesu američkih, i inih evropskih građana čije vlade su se već izvjesno vrijeme zainteresirale za poslovanje i rezultate IMC-a. Marojević, za razliku od ljudi iz IMC-a, nije krio da najveći dio novca IMC troši na plaće lokalnog osoblja, a manji na administrativne, uredske troškove. (Ovdje je bitno napomenuti da tog lokalnog osoblja u IMC-u ima, i slovima i brojevima, 50.)

OHR je, kako Dani doznaju, bio ogorčen zbog sporosti rada Komisije, koja je i vrijeme i novac trošila na "reguliranje" elektronskih medija koji su, evo, neregulirani ostali sve do danas. (Da bi OHR-u pokazao da nešto radi, IMC je svojedobno izdao stalne dozvole tzv. nespornim stanicama: Radio M, TV X, TV Amna iz Tešnja, RTV 078 Laktaši i ATV iz Banje Luke, i to su do nedavne afere u regionu Tuzle bile jedine stalne dozvole.)

OHR sada kaže da je zadovoljan radom IMC-a, ali druga zainteresirana strana, elektronski mediji u BiH, i dalje nisu. Dani su anketirali dvadeset odgovornih, uposlenih u elektronskim medijima u Federaciji BiH, i niti jedan od njih nije rekao da im IMC pruža nekakvu pomoć. Nekima jeste, u slučajevima preklapanja frekvencija, ali je problem na otklanjanje znao čekati i po godinu dana. Odgovorni u elektronskim medijima ne žele zvanično, s imenom i prezimenom, iznijeti ono što misle o agenciji koja je zbog njih osnovana. Plaše se, kažu, IMC-ove odmazde jer će se i njihove reference uskoro naći pred IMC-ovim "ekspertima" koji će odlučivati ko će dobiti stalnu dozvolu za emitiranje programa, a ko će morati staviti ključ u bravu i otpustiti uposlenike.

Šuma i stablo Nema nikakve sumnje da su elektronski mediji najnekvalitetniji dio javnih glasila u BiH i nema spora oko toga da je šumu radio i tv-stanica, otvorenih bez poštovanja bilo kakvih regula, trebalo posjeći. No, način na koji je to u tuzlanskoj regiji, pokusnom kuniću za dodjelu stalnih dozvola za rad, IMC učinio, zavređuje preispitivanje.

Naime, u tuzlanskoj regiji su se za stalnu dozvolu natjecale 62 rtv-stanice. U IMC-u tvrde da su ih "relevantni" odjeli ove komisije pregledali i ocijenili i da je na osnovu toga 20 stanica, pet javnih i 15 privatnih, dobilo stalne dozvole, među njima RTV Tuzlanskog kantona, NRTV Banja Luka, RTV Maglaj i NTV Patria, a to je ista ona televizija koju je IMC svojedobno novčano kažnjavao zbog piratstva - nelegalnog prikazivanja dva blockbustera: Osvetnici i Bolje ne može. Odbijene su 42 stanice - među njima OBN, RTV Step, TV FS3, RTV Lukavac, RTV Zenica...

Rezultati ovog natječaja izbacili su na površinu ne samo pitanja koja se tiču neuređenosti stanja u bh. eteru nego i pitanja kompetencije osoblja IMC-a, koja je odavno osporavana.

Nikom znani eksperti "Umjesto da se zabrinu zbog stvarnog stanja stvari, ljudi težište prebacuju na pojedince zaposlene u IMC-u. Odbijaju shvatiti da mi radimo po svojoj ustaljenoj proceduri. Svi su u IMC-u posao dobili na otvorenom konkursu i prošli su na osnovu kvalifikacija", kazala je Zinaida Babović, ali nije htjela navoditi niti imena, niti kvalifikacije. Dani su ovaj spisak dobili zahvaljujući ljubaznosti jedne američke organizacije uposlene na Balkanu i on ne otkriva ništa novo u odnosu na ono što su dugogodišnji medijski uposlenici već rekli - riječ je o skupini, barem novinarskom esnafu potpuno anonimnih sugrađana čiji ozbiljniji doprinos u novinarstvu niko nije registrirao, jednako kao što nije upratio ni kvalifikovane medijske analitičare koji bi valjano mogli procijeniti "izbalansiranost medijskih sadržaja", naprimjer.

Predsjednik asocijacije elektronskih medija Elvir Švrakić diplomatski kaže da "Asocijacija ne spori kvalitet ljudi koji rade u IMC-u", ali da su ipak tražili da se ljudi koje je Asocijacija predložila ocjenjuju po stavkama iz konkursa. Ovaj im zahtjev IMC nije usvojio.

"Rezultati konkursa u Tuzli su katastrofalni jer 72 procenta rtv-kuća nije zadovoljilo norme IMC-a. Mi protiv uvjeta IMC-a nemamo ništa, ali pošto je ovo bila prva, takoreći probna regija, tražili smo produženje žalbenog roka, ali ni to nije odobreno", kaže Švrakić.

Eliminacija huškača Dozvole su se dijelile na osnovu bodova koji su dodjeljivani na osnovu procjene kvaliteta programa, finansijskih informacija i isplativosti, tehničkih operacija i prethodnih poštivanja pravila IMC-a. Najsporniji kriterij je "kvalitet programa". Tu su, naime, isplivala temeljna sporenja - ko su ljudi iz IMC-a koji ocjenjuju program?! Ko odlučuje o nivou "izbalansiranosti i temeljitosti informacija u vijestima i činjeničnim programima", ma šta se pod tim podrazumijevalo. Ko procjenjuje "raznolikost programskih usluga" i šta, za boga miloga, znači konstrukcija "upotreba dokumentovanih demografskih podataka u pravljenju programskih planova" stanici koja pokriva područje tuzlanskog sela Puračić?! Ko vaga "ukupni nivo vještine i iskustva programskog osoblja" i ko je, uostalom, "izvagao" ove budžetlije ovisne o novcu poreskih obveznika u Americi i Njemačkoj, sada zadužene da ocjenjuju program.

Tačno jeste da bh. medijski prostor obiluje stanicama čiji usposlenici ne znaju uslikati ispravan kadar, a spikeri i voditelji nikada ne izgovaraju samoglasnike, ali je tačno i to da na listi uposlenika IMC-a nema imena koja bi svojim osvjedočenim "ukupnim nivoom vještine" i profesionalnim iskustvom zavrijedila respekt. Tamo izostaju stručnjaci iz oblasti komunikologije i analitičari medija, ali ne izostaju svršeni polaznici Srednje elektrotehničke škole u Buća Potoku i bivši uposlenici CRS-a.

A takvi bi mogli biti opasni ukoliko IMC ostane bez dijela donacija, jer je druga mogućnost finansiranja ove komisije novčano kažnjavanje elektronskih medija i naplata naknade za korištenje frekvencije. Tako bi nekom moglo pasti na pamet da tri miliona DM godišnje ubuduće namiče masovnim kažnjavanjem i poskupljivanjem zakupnina. IMC je vrhovna institucija u BiH, na svu sreću samo za elektronske medije, i u toj praksi mogao bi ih zaustaviti samo Visoki predstavnik.

600 DM za četiri sastanka Čak i pojedini članovi Vijeća IMC-a priznali su Danima da su primijetili izvjesnu dozu birokratiziranosti Komisije, u operativnom smislu. "Na nivou zakonskih rješenja, stvari su dobro riješene. U pogledu sprovođenja mogla bi se priznati izvjesna birokratska sporost. Rješavanje tehničkih problema, istina, ide sporo", priznao je u neformalnom razgovoru za Dane jedan od članova Vijeća IMC-a koji, nije nebitno, prima mjesečnu nadoknadu od 600 DM za rad u Vijeću, koje se sastaje četiri puta godišnje.

Nakon tuzlanske, krenulo je natjecanje za stalne dozvole emitovanja u regiji Brčko, slijedi dobojska, vrlo zanimljivo će biti u Sarajevu. Zanimljivo je već sad kako se IMC miješa u stvari koje se ne bi trebale ticati agencije za regulaciju frekvencijskog spektra. IMC, naime, na uvid traži i poslovne knjige, kao da je Poreska uprava, a moraju im se dati i poslovni planovi za naredne dvije do tri godine.

"Ovo je potpuno suvišno, a osim toga, moj poslovni plan je strogo poslovna tajna. Ja sada treba da je fino napišem i predam nekome ko je može fotokopirati i dati kome hoće. Ne tvrdim da će se to desiti, ali, kako mi možete dokazati da je to nemoguće?", pita Elvir Švrakić napominjući da Asocijacija elektronskih medija podržava rad IMC-a ali pod uvjetima da se dozvole ne izdaju "jedino onim stanicama koje su određeni broj puta prekršile pravila IMC-a i onima čiji program ne zadovoljava programske kriterije".

"Redukcija medija jeste neophodna i po ovim kriterijima bi je najprihvatljivije bilo napraviti", sugerira Švrakić i zvuči logično, jer je tražiti od radiostanica "finansijsku pokrivenost" apsolutno apsurdno u situaciji kada je u BiH finansijski pokriveno malo šta.

"Posljednja odluka IMC-a je suviše rigorozna i, ako ovako ostane, dok se završi natjecanje u svih 13 regija, bez posla će ostati 7.000 ljudi, a Mostar bez ijedne televizije", predviđa Švrakić.

IMC je, dakle, oduzeo dozvolu tuzlanskom gradskom radiju, a stalnu dao stanici TV X, koja programa uopće i nema. Kažu da su to uradili zato što je TV X afilijent OBN-a, iz čega bi sad trebalo zaključiti da OBN ima program. Ko zna, možda će neko u IMC-u procijeniti da se programom ima smatrati i kontinuirano prikazivanje raskrsnice na Skenderiji, kako to čini NTV 99!? Dozvole za emitovanje, naravno, treba uskratiti medijima čije "osoblje" od tri gledaoca traži da u slušalicu "otpjevaju nešto u duetu", ali od ovih ostalih, a naročito onih za koje IMC, nasreću, nije nadležan, ne treba očekivati da gutaju fraze, ma kako one bile dobro sročene.

Zinaida Babović, portparol Nezavisne komisije za medije

Moja plata je moja privatna stvar

DANI: Koliki dio tog budžeta od 3.000.000 DM trošite na plaće? U IMC-u je bilo stranaca koji su radili za 26.000 dolara mjesečno. BABOVIĆ: To su informacije privatne prirode. Ne bih uopće o tome govorila. Ne znam ko vam je dao te podatke. Svako ima svoj ugovor i to je privatna stvar. Uostalom, to nisu pare poreskih obveznika ove zemlje. DANI: Ali jesu poreskih obveznika drugih zemalja koje su donirale pare. BABOVIĆ: Finansijska inspekcija koju mi imamo je ona koju je imenovala Evropska komisija. DANI: Ko u IMC-u odlučuje o dodjeli stalnih dozvola? BABOVIĆ: Ne bih o imenima. Svaki odjel pojedinačno obavio je dio posla koji se odnosi na njih, a stvar je završena u odjelu za izdavanje dozvola. DANI: Ko i po kojim kriterijima ocjenjuje kvalitet programa? BABOVIĆ: Ima nekoliko standarda koji se razmatraju unutar programskog kvaliteta. Osim toga, postoje kriteriji koje mnogi mediji u BiH ne mogu ispuniti. Pođimo od autorskih prava. Mi smo napravili propis koji se odnosi na poštovanje autorskih prava. DANI: Ali, autorska prava se uredno krše. BABOVIĆ: Ne možemo reći da smo savršeno uspjeli u tome, ali smo barem registrirali nepoštivanja, što će biti uračunato u procesu donošenja odluke o izdavanju stalne dozvole. DANI: Ljudi uposleni u elektronskim medijima prigovaraju da se IMC pretvorio u okoštalu, neefikasnu birokratsku instituciju koja veoma sporo rješava njihove prigovore. Ovo priznaju i neki članovi Vijeća IMC-a. BABOVIĆ: Na vašem mjestu bila bih jako oprezna pri iznošenju takvih ocjena. Čudno je da Vijeće kritikuje propise koje samo oblikuje. I Vijeće je IMC. DANI: Ne kritikuju oni propise, nego njihovu sporu realizaciju. BABOVIĆ: Bili smo zatrpani prigovorima, i to se može uzeti kao tačno. Ima puno stanica, i mi smo imali puno posla. Primili smo, s druge strane, i mnogo komplimenata. DANI: Da li je istina da Vam je plaća 12.000 DM? BABOVIĆ: Nije istina. Nikad me niko nije ni pitao kolika mi je plata. Ni taj koji je to objavio me nije pitao. DANI: Evo, ja Vas pitam. BABOVIĆ: Moja plata je moja privatna stvar, a ona iznosi onoliko koliko su plaćeni ljudi koji sjede na ovakvim pozicijama.

Part time direktor - Thelin

Za sve ovo vrijeme, generalni direktor IMC-a Krister Thelin, i prema potvrdi iz OHR-a, nije u zemlji. Ovaj čovjek je prvo imao ugovor na dvije godine, a onda je rekao da to više ne bi radio u "punom kapacitetu". Pa, iako poodavno radi kao predsjednik jedne od inicijativa Pakta stabilnosti, još uvijek je direktor IMC-a i još uvijek prima platu koju mu je odredio Visoki predstavnik. U OHR-u nisu htjeli reći koliko košta Thelinov angažman, ispaljujući rutinirani odgovor da je to - privatna stvar. Zinaida Babović kaže da ovog part time direktora mogu zvati kad god im je potreban.

Arhiva Dani
194