a predsjednika Iraka Sadama Huseina kažu da ima dvojnike, da stalno mijenja rezidencije i susreće se samo sa najbližim saradnicima. Bez obzira na njegovo rijet- ko (ne)pojavljivanje u javnosti, uglavnom prilikom praznovanja neke od svetkovina, neosporni lider i u XXI vijeku vodi svoj narod u još jednu veličanstvenu "pobjedu" nad "imperijalističkim silama zla"... Bombardovan slikama, člancima i fotografijama sa kojih se smiješe najpoznatiji brkovi današnjice, prosječan Iračanin nema priliku da promisli o eventualnim promjenama. Premalo vremena ostane od borbe za pusto preživljavanje da bi se tratilo u traženju odgovora na pitanje: može li se bez njega?! To je u današnjem Iraku mračan ćorsokak na kraju kojega sa slike gleda lijep i jak, strog i pravičan, neprikosnoveni autoritet, njegova ekselencija i polubožanstvo, nemoj ko da drugačije pomisli, gigant Sadam Husein.

Najportretisaniji lik planete Među hiljadama najrazličitijih portreta predsjednika Sadama koji vrebaju iza svakog ugla, preživljavaju njegovi zemljaci-podanici kojima nije bitan modni trend sve dok su tu brkovi i bilo kakva uniforma. Za Sadama kažu, a ne treba provjeravati, da je najportretisaniji lik planete. Umjetnici, studenti i đaci, obična raja, službenici i trgovci, sportisti i vojnici, iz ubjeđenja i ljubavi ili po direktivi, predsjednikovim likom u svim mogućim tehnikama pokrivaju svaku rupu na oronulim fasadama i memljivim zidovima. Na trenutke je zadivljujuće odsustvo kreacije i mašte u iskazivanju odanosti i poštovanja prema "najvećem", mada razumljivo, jer, bez obzira na grandioznost lika i djela, nakon hiljaditog ulja na platnu ili mozaika u keramici, o nečemu "drugom" nema ni govora. Samo molersko-dekorativni radovi na jedinstvenu temu, a sve pod kontrolom krovne institucije za proizvodnju količine i kiča - Sadamovog centra za umjetnost.

No, brkovi su pod moranje. Rijetki su nesretnici koji dijele sudbinu još jednog prijatelja Iraka, poznatog "humaniste i mirotvorca", a nama posebno milog vojvode Šešelja, osuđenog na golobradost u sveukupnom trendu dugačkih, sa bradom od pet dana, gustih, pederskih ili hitlerovskih, tankih ili istočnonjemačkih, sa razdjeljkom ili bez, dalijevskih, ajnštajnovskih ili bilo kakvih brkova, pa čak i Staljinovih. Najčešći, a svakako i najcjenjeniji, jesu oni nalik na "njegove".

Drugi obavezan a, čini mi se, ne i manje omiljen od prvog modnog detalja, jeste uniforma ili bilo kakav njen surogat. Mahom zbog katastrofalnog materijanog stanja, a donekle i zbog gnušanja i ignorisanja zapadnjačkih standarda, maskirne i svečane uniforme su dio svakodnevnice. Jasno je da vladini zvaničnici pa i sami ministri nemaju potrebu trošiti pare na skupocjena odijela - fotografije sa njihovih sastanaka pokazuju svu ljepotu i raznolikost vojnog režima. Maskirne, svečane, one boje pustinjskog pijeska ili obične SMB uz obaveznu beretku, ukrašene činovima i gomilom raznog ordenja…

Pored hiljada različitih portreta i replika predsjednika Huseina, za koje nenaviknut može pomisliti da su pretjerivanje, svaki drugačiji lik je dobrodošao praznik i vraćanje nade da se kompletna zemlja ne pretvara bespovratno u sivu, bezličnu masu oronulih muškaraca, musave djece i izmučenih, grohnulih žena. Nerijetki su momenti kada, nepozvan i neočekivan, pred potpunog stranca iskoči poznat lik, dvojnik onoga stvarnog što čuči u sjećanju i čini igru koja uveseljava i opčinjava daleko od kuće.

Ministarstvo informisanja i Međunarodni press-centar, glavna i jedina instanca za novinara stranih medija, želi dobrodošlicu dragim kolegama koje su dobro izmrcvarene sa vizama i kojekakvim ausvajsima. Direktor Međunarodnog press-centra je glavni hadžija i prijateljstvo s njim otvara mogućnosti bijega iz propagandno-turističke mašine namijenjene većini i eventualnu dozvolu za bavljenje novinarstvom. Mister Šakir, impozantan lik, dirnut je činjenicom da dolazim iz Bosne, mada, kada me predstavlja drugima, omakne mu se i Jugoslavija, koja mu, izgleda, nije mrska. Sjedi ispred zida prekrivenog stotinama raznoraznih naljepnica kakve susrećemo i na prozoru kafane izvjesnog Gojka u okolini Jablanice, svakako poznatijeg po običaju da se iz Trpnja ili Zaostroga svrati i krkanlukom obilježi kraj godišnjeg.

Propagandno-psihološko djelovanje Šakir-Gojkova firma je mjesto gdje strancu, bilo novinaru, biznismenu ili rijetkom turisti, ljubazni domaćini odmah po dolasku predlažu nekoliko lokacija za posjetiti. Kako, nažalost, rijetki u ovu zemlju dolaze da bi se divili kulama Babilona, rijekama Tigrisu i Eufratu, pustinji ili gorama Kurdistana, domaćini se fokusiraju na propagandno-psihološko djelovanje. Do savršenstva dovedena uvodna izlaganja o djelovanju i posljedicama sankcija na uistinu napaćeni irački narod, sa bezbroj detalja iz perioda Zaljevskog rata, hronologijama, statistikama, prethode vezanim posjetama mjestima najvećih tragedija iz perioda bombardovanja, domovima običnih smrtnika i prenatrpanim bolnicama.

Iako (zahvalan sam gospodi iz centra) bez njihovog blagoslova, propustio bih ribarenje na delti, odlazak na granicu sa Kuvajtom, "autoput smrti" i groblje iračkih tenkova sa kraja rata koje su pri povlačenju saveznici avionima razvalili, buduću priču o Kurdistanu, priču o uranijumu i posljedicama, prijetnje Izraelu i meni najdražu foto-repotražu o ispiranju zlata iz mulja rijeke Tigris. I drago mi je što je konstantna igra po njihovim pravilima u kojoj oni nude svoje a ja hoću više, na kraju završena podjelom bodova, na obostrano zadovoljstvo. Nerijetki su, naime, slučajevi da se domaćini reporteru koji ne igra po pravilima zahvale na posjeti već drugi-treći dan, i uz opravdanje da, recimo, nije prošao obavezan test na sidu prilikom ulaska u zemlju, isprate ga preko granice uz prijateljsko uvjeravanje da on tu nema šta tražiti.

Neosporan hit na listama svjetskog bizar-turizma - pored Amirija skloništa, gdje su prilikom bombardovanja Bagdada prije deset godina dva američka projektila pomogla pri preseljenju na ahiret 400 kolateralnih Iračana - nesumnjivo su posjete lokalnim bolnicama. Obavezni vodiči i doktori, referatima naučenim napamet, po stoti put dokazuju namjerniku svu brutalnost savezničkih snaga u obračunavanju sa Irakom i štetnost sankcija nametnutih poslije Zaljevskog rata. Kapitalni Sadamov dokaz i najjači adut u prepucavanjima jeste svakako tvrdnja da Amerikanci, potpomognuti vjernim Britancima, nisu birali sredstva da Irak unesreće za što duži vremenski period, a famozni osiromašeni uranijum je, posebno poslije ujdurme na Balkanu, ponovo tema broj jedan. Iračani tvrde da su im saveznici prilikom nebrojenih bombardovanja galantno u amanet ostavili znatne količine kojekakvih projektila sa uranijumom, koji, strateški razbacani po golemoj zemlji, zrače odrasle, djecu i nerođene.

Bagdadska pedijatrija El-Mansur, opskurna građevina na obali Tigrisa, jeste, pored Sadamovog bolničkog kompleksa, najelitnija iračka bolnica, san i nada svakog bolesnika iz provincije, u kojoj smještaj i krevet znače manje loš tretman od prosjeka i mizernu šansu za preživljavanje. Kroz peti sprat bolnice, odmah ispod bučnog odjeljenja na kojem su smješteni izranjavani Palestinci kojima je Sadam ukazao dobrodošlicu (velika je ljubav između ova dva napaćena naroda), vodi me mlad, simpatičan doktor, učen i na momente previše srdačan. Zapanjuje stepen profesionalnosti i hladnokrvnosti dok uredno odmahuje glavom i odgovara na pitanja ima li šanse za pacijente odjeljenja kancerogenih bolesti. U isto vrijeme, vedar i zajebant, očigledno engleski student, u svojoj kancelariji govori o putovanjima i pozorištu. Bez brkova, sa bradom od nekoliko dana, dok nudi pedeseti čaj od jutros, na trenutak podsjeti na mlađahnog režisera Dinu Mustafića. Žao mi je što nemam doktorovu fotografiju, no lik se u ogledalu prizove kada se među guste obrve stavi kažiprst i povuče prema gore.

Dok smo se dugo rukovali na rastanku, žao mi je bilo što nemam načina da mu se odužim za dva dana neprekidne pažnje i prijatnih razgovora u najgorem mogućem ambijentu.

Gaženje po Bushu Bolnice su najbolje ogledalo stanja današnjeg Iraka, slika i prilika narcisoidnog režima koji će priznati Zapadu nadmoć u materijalno-tehničkim sredstvima, ali se u isto vrijeme mazohistički "hvaliti" poraznim statističkim podacima o broju umrlih od raznih bolesti, stanju u školstvu i sveopćoj bijedi. Ne propuštajući priliku da, pogotovo Amerikance, nauče kako se voli i poštuje vođa, smijući se farsi oko izbora njihovog novog predsjednika, inače sina najomraženijeg kauboja u Iraku, Busha starijeg, čiji portret karikiran u mramoru, htjeli - ne htjeli, morate gaziti na ulazu u jedini preostali pristojan bagdadski hotel Al-Rasheed.

Međutim, tek putovanje u provinciju, daleko od petomilionskog glavnog grada, donosi najsnažnije slike nekada obećane zemlje za VKV radnike i inžinjere jedne druge države iz istog vremena. Hiljade kilometara nevjerovatnih autoputeva sa šest traka bez neravnina i krivina, sijeku pustinju u svim pravcima. Visoki dimnjaci rafinerija, jedini putokazi i orijentiri na horizontu, jeftina su razonoda vozaču razdrndanog passata "made in Brasil" ili muzejskog eksponata chevroleta od šest metara.

Ispred rafinerija, gdje put dotiče oaze palmi datula, život se ponovo budi i dovodi prodavce raznoraznih đinđuva u samoubilačkom pohodu pred šoferšajbe trubećih auta. Najbrojnija su djeca-prodavači sa kolicima pretrpanim kanisterima i buradima sa žućkastom vodom, za koju samo u prvi mah mislim da je benzin. Za to nema potrebe, Irak je (ne)sretan da leži na neprocjenjivim količinama crnog zlata, gorivo je toliko jeftino da praktično nema cijenu i niko ga ne računa kao trošak. No, kako put vodi ka jugu, prema delti rijeke Shatt-Al-Arab i tromeđi sa Iranom i Kuvajtom, vrijednost vode za piće vrtoglavo raste i uveliko premašuje cijenu nafte. Klasičan apsurd, posljedica zabrane izvoza osnovnog, ustvari jedinog, iračkog proizvoda kojeg Ujedinjene nacije pokušavaju kompenzirati genijalnom idejom da dozvole Sadamu da izveze određenu količinu nafte u zamjenu za hranu i lijekove.

Iako UN tvrde da program "hrana za gorivo" daje rezultate i donekle ublažava oskudicu osnovnih životnih namirnica i lijekova, u stvarnom životu za običnog smrtnika promjena nema i teško da će ih na taj način biti. Sem što je u pojedinim državnim institucijama, po tvrdnjama poznanika upućenog u tematiku, iako je stvarno teško povjerovati, vozni park naglo obnovljen sa bezbroj beskorisnih kineskih FAW džipova, sve kao rezultat saradnje u okviru famoznog programa.

Ali, Irak ima i avione i fantastične brojne aerodrome, istina prazne i zapuštene, ali u funkciji. Neki, doduše, ne služe kao zračne luke (jedan aerodrom pretvaraju u džamiju sa tornjem kao minaretom), kojih u zemlji, fascinantan podatak, ima više nego aviolinija. Na dvije unutrašnje linije svakodnevno malobrojne putnike prevozi za sitne pare najčudnija aviokompanija na svijetu. Dva aviona, jedan fantastičan Boing 747, poklon bogate arapske braće, i drugi bivši vojni cargo Iljušin "sdelano v CCCP" za Staljinovog vakta, cijev bez prozora sa krilima, bučnim motorom i klimavim stolicama zašarafljenim u pod, definitivni je kandidat za nešto najgore što sam u životu vidio. Svakodnevno je Iljušin putnike vodio u skoro sigurnu havariju, sve do drugog februara ove godine prema Basri, gdje je uz skromnu svečanost, kojoj sam kao ponosan putnik prisustvovao, penzionisan zajedno sa kompletnom posadom na čelu sa kapetanom, za čije suze nisam siguran jesu li zbog penzije ili radosnice što više ne mora komandovati tim sovjetskim traktorom. U prugastoj smeđe-drap više-pidžami-nego-košulji, sa zalizanom kosicom, fizički, demode šalama i gegovima, slika i prilika je Roberta Benignija iz Jarmushovog Down by Law.

Šetalište u Basri Po dolasku u Basru, milionski grad na jugu Iraka, odmah je jasno koliko je sati, i samo nevolja ili jaka volja sprečava polukružni zaokret u pravcu, tad mi se učinilo, blještave metropole Bagdada. Pa makar i Iljušinom. Za grad sa okolinom kao centrom provincije koja je najviše nastradala tokom dva zaljevska rata, glupo je reći da je devastiran. Prikladniji bi bio izraz kojeg smo zapamtili iz reportaže RTVBiH o povratnicima u okolinu Konjica, kada domaćin, stojeći pored svoje razvaljene kuće na Boračkom jezeru, upozorava novinarku da njegova kuća nije devastirana, već sjebana. U gradu apsolutno nema nikakve proizvodnje, sve se svodi na primitivnu razmjenu dobara na prašnjavom bazaru i ispijanje čaja uz glasne komentare i natezanja za koja se meni čini da su na granici marisane.

Možda je "najnormalniji" dio Basre kilometrima dugo šetalište, uz ogromnu vodu Shatt-Al-Arab, koju tvore Tigris i Eufrat, sa pravilno raspoređenom stotinu i jednom, u metalu i prirodnoj veličini izvajanom, žrtvom rata sa Iranom koji prstom pokazuju preko rijeke u pravcu Perzije i poprišta krvavog osmogodišnjeg komšijskog bezumlja. Na rijeci je i kompleks bivšeg hotela Sheraton, nekada luksuznog zdanja za bogatu klijentelu, a danas samo oronule poluprazne kućerine idealne kao scenografija za trash horror verziju filma "Pavle sam na svijetu". Za pripadnike UN-a i rijetke posjetioce, uz specijalne i enormne cijene, ipak pruža pristojan smještaj uz vodu u pipama dva puta dnevno, poderanu ali čistu posteljinu i TV.

Na televiziji u, mislili su neki, iščezlom bikoloru (crno-bijeli ekran, ali ima filter pa sve izgleda crvenkasto), svakodnevno i do besvijesti se vrte kojekakvi spotovi, što revolucionarnog, što zabavno-neobaveznog karaktera. Kako su nam ovi prvi nezanimljivi, a rekao bih i mrski, to ove druge sa pozornošću pratimo. Odmah, na prvi pogled, razlikujemo iračke od drugih arapskih, uvoznih. Libanski, vrhunski producirani, ili kuvajtski sa puno priče, mnogo su bolji od domaćih. A oni, ljudstvom i tehnikom od prije rata (kojeg!?), podsjećaju na one iz produkcije Studija 99. I kao takvi, dakle raritetni u ovo vrijeme, zanimljivi su. Pažnju plijeni lažna Doris Dragović, ime joj ne znam, koja zrači i dan i noć. Prijatne spoljašnjosti, pa čak i sa pjevljivim hitom, tri-četiri minute po hiljadu puta na dan, obučena po nedefinisanoj seksi-ali-da-se-ništa-ne-vidi modi, skakuće pred kamerama i uveseljava gledaoca namjernika.

Moram ovom prilikom da pozdravim i zahvalim se starijem sinu predsjednika Sadama Huseina, Odei Huseinu, vjerovatno najkontroverznijem i najopasnijem čovjeku današnjeg Iraka, a neki kažu i budućeg, jer ga, vrlo je moguće, očekuje očeva uloga u budućnosti. Jer njegov VOY (Voice of Youth) FM radio i Youth Television donose rijetku zabavu u domove Iračana. Iako joj latinični logo pokriva skoro pola ekrana, u programu se svakodnevno emituju, ni slučajno piratske, kopije holivudskih filmova. Uz izobilje naslova iz prosječne vratničke videoteke (Roki ajnc i cvaj, Robocop, Terminator, Vanzemaljci napadaju moju srednju školu) puste i neki hit (Charliejevi anđeli ili Državni neprijatelj, recimo). Što je za svaku pohvalu pa pozdravljam gospodina Odeija još jednom i da zna da nije sam, da i kod nas na Balkanu predsjednici vole svoju djecu i bližnje, sve u cilju sveopćeg dobra i blagostanja.

Pogled u zlatne sedamdesete Pogled kroz balkon ogromne sobe hotela Sheraton priziva prošla vremena i zabave svakako korisnije od zračenja pred katodnom cijevi. Botanička bašta, nekada brižljivo njegovana i bogata, sa klupicama i stazicama, fontanice, ogroman bazen i teniski tereni, dokaz su da se ovdje nekad jaaaako dobro živjelo, trgovalo i provodilo. Predvečer, dok gledam tužnog nepomičnog čuvara kompleksa teniskih terena (igrač, trener?!) koji sa svojim brčinama i tri papagaja oko glave sjedi uz aut-liniju među razvaljenim ligeštulima i olupinama (podsjeća na čelistu Vedrana Smajlovića u karakterističnoj pozi na Kovačima ili u Vijećnici dok je još bio u Sarajevu), vjetar se probija preko rijeke, i, ako se dobro oslušne, u kovitlacu nosi zvukove zlatnih sedamdesetih.

Odjednom, mjesto oživi, cika i graja, na teniskom terenu debeli naftni bogataš sa svojom mladom pratiljom pufće, dok ona pogledom prebire po balkonima. Brko, čuvar sa papagajima, upravnik je i trener tenisa, pravi laf, čini mi se, mjerka mladu teniserku, večeras u kasinu će joj pričati o historiji Arabije i Perzije.

Pričinjava mi se i vrijeme je da se ide kući, Iljušin ne leti, dobar je i "jumbo-jet". Gledam nepreglednu pustinju sa visine i čini mi se, da smo još samo malo više, mogao bih vidjeti da je Zemlja okrugla. Majstore, evo deset maraka, natoči boing do vrha i leti kući, ovo ovdje nije nikako dobro. Iako sad znam, jednom sam se tuspasio, eto mene skoro nazad i nije mi mrsko.

A, ako sin-predsjednik nastavi sa bombardovanjem (koje sam, igrom sudbine, propustio), a Sadam oplete raketama po Izraelu, svašta se može desiti.

Arhiva Dani
194