ada je u zrakoplovnoj bazi Wright Patterson u američkom gradiću Daytonu, u decembru 1995. godine, uz whiskey, ponoćne kafe i u iscrpljujućim šetnjama osmišljavan općebosanski mirovni kompromis, svi su mislili da je važno dogovoriti principe, a detalji će se nekako sami od sebe složiti. A onda je zapelo upravo na detaljima u mapama, i niko nije imao bolju ideju od formiranja potkomisije za međuentitetsku liniju razgraničenja. Već tokom 1996. godine, predstavnici oba entiteta lako su se dogovorili da riješe čak 43 spora oko međuentitetske linije razgraničenja u BiH. Sve se tada moglo dogovoriti osim jednog - linija razgraničenja između RS-a i Federacije BiH u sarajevskim naseljima Dobrinja I i IV. Historičarima će ostati da naučno objasne zašto je taj djelić na karti bio toliko sporan da međunarodna zajednica, uza sve svoje ovlasti, nije bila u stanju da ga riješi evo već šestu godinu. Tim prije što su još u Daytonu utvrdili tzv. međuentitetsku liniju koja bukvalno napola presijeca zgrade i to tako da su u nekim stanovima balkon ostavili Federaciji BiH, a kupatilo dali Republici Srpskoj. Zna se da je Milošević linijarom povukao crtu poloveći Dobrinju I i IV, baš kao što je nekada Staljin pod uticajem votke ucrtavao nove željezničke pruge po SSSR-u, ali se ne zna zašto spomenuta komisija nije našla za shodno da ispoštuje makar takvo polovično rješenje, nego su se dogovorili da komandantu SFOR-a prenesu sva ovlaštenja ne bi li on uspio integrirati mnoge balkone i kupatila. I šta se desilo?

Letak!? Ko stvarno želi vidjeti šta se dalje dešavalo, neka samo pogleda OHR-ov letak na čijoj poleđini se nalazi dejtonska mapa linije razgraničenja u spomenutim naseljima. I pored nesuvislih objašnjenja, može se razaznati da Republika Srpska kontrolira područje naselja koja su još 1996. godine trebala biti vraćena Federaciji. Bode oči činjenica da OHR obje linije razgraničenja, i onu dogovorenu i onu koja je namentuta bahatošću vlasti RS-a, naziva spornima. Jedino što u svemu tome nije sporno jeste situacija u kojoj danas žive stanovnici ovih naselja. Sramota međunarodne zajednice je utoliko veća što je prvo rješenje za povratak stana prijeratnom stanaru u Dobrinju IV izdato tek 5. januara 2000. godine, punih pet godina nakon dejtonske sjedeljke. Na pitanje zašto je to tako, niko iz međunarodne zajednice ne može dati suvisao odgovor.

Kopija letka kojeg su OHR i SFOR uputili Dobrinjcima

"Već pet godina vi, stanovnici Dobrinje, živite u neizvjesnosti, ne znajući kojem ćete entitetu na kraju pripasti, zato što vaši politički predstavnici nisu postigli dogovor o tome gdje bi se trebala nalaziti međuentitetska linija razgraničenja", stoji u letku kojeg je OHR namijenio Dobrinjcima. Sve bi bilo dobro da ova poruka nije pomalo i licemjerna. Jer, u tom letku nigdje ne piše kako je došlo do nesporazuma na relaciji OHR - SFOR - Dom za ljudska prava BiH. Naime, u skladu s članom IV Aneksa II Dejtonskog sporazuma, komandant SFOR-a je imao ovlasti da odluči o položaju međuentitetske granice. Kada je Dom za ljudska prava organizirao raspravu o spornim područjima, pozvao je predstavnike SFOR-a i OHR-a da se izjasne o tome.

U službenoj zabilješci Doma za ljudska prava BiH kasnije je zapisano: "Dana 23. avgusta 2000. godine komandant SFOR-a obavijestio je Dom da on neće učestvovati u postupku pred Domom… (?) Dana 28. avgusta 2000. godine Ured Visokog predstavnika obavijestio je Dom da će Visoki predstavnik učestvovati u javnoj raspravi, preko gospodina Matthewa Hodesa." U odluci o prihvatljivosti i meritumu u predmetu Azra Zornić vs. BiH, RS i FBiH (uručena 8. februara 2001. godine), između ostalog, navodi se sljedeće: "Gospodin Hodes je izjavio da u vezi sa članom IV Aneksa 2, komandant SFOR-a ima ovlast da odluči o položaju granice između entiteta." Zašto komandant SFOR-a u BiH nije želio iskoristiti svoje ovlasti? Zvaničan i iskren odgovor na ovo pitanje teško je dobiti, osim ako neko pod odgovorom podrazumijeva niz otrcanih diplomatskih fraza. To što komandant SFOR-a nije htio iskoristiti svoje ovlasti u proteklih pet godina, najbolje su osjetili oni koji često bivaju svrstani pod rogobatnu pravnu formulaciju - Aneks sedam.

"Mješovita vojna i civilna komisija entiteta, slijedeći dogovoreno u Daytonu, pobila je kolčiće na terenu i ucrtala u mapu liniju prema kojoj se RS ima povući iz dijela Dobrinje I i IV. Neko je kasnije naišao i pokupio kolčiče, ali je ostala mapa. Zašto SFOR jednostavno nije slijedio princip tog dogovora", kaže Fadil Suljić, predsjednik Udruženja građana Dobrinje I i IV.

Izdvojena mišljenja Zbog očiglednih propusta u provođenju dogovorenog, na Dobrinji se danas dešavaju apsurdne stvari. Ako se nekom posreći pa mu se nasmiješi Aneks 7, neka se pretjerano ne raduje, jer njegove brige počinju samim činom povratka. Kotlovnica za zagrijavanje 650 stanova na Dobrinji IV nalazi se u Federaciji. Pošto su stanovi, zahvaljujući SFOR-u i lokalnim vlastima, još pod jurisdikcijom Republike Srpske, ovima u Federaciji nije preostalo ništa drugo no da zatvore grijanje. Isti problem je i sa zemnim gasom. Snabdijevanje Dobrinje I i IV zemnim gasom ide sa gasovoda iz Sarajeva, pa je pipa zavrnuta iz navedenih razloga. Odvoz smeća nije riješen adekvatno jer se smeće iz Republike Srpske ne može voziti na gradsku deponiju u Sarajevu, ali se zato može odlagati na divljim lokacijama u vodozaštitnoj zoni. Javna rasvjeta u Dobrinji I i IV uglavnom ne postoji jer nije uvezana s gradskom. A nije zato što gradska elektrodistribucija neće da isporučuje struju naseljima koja se nalaze u Republici Srpskoj, jer jednostavno ne znaju kako će naplatiti svoje usluge.

S druge strane, Republika Srpska sporno područje ne tretira potpuno kao svoje jer ne želi na sebe usmjeriti gnjev međunarodne zajednice. I tako nekada prelijepa naselja Dobrinja I i IV pretvorila su se u mračnu rupu pogodnu za šverc, kriminal i nekontrolirana nadziđivanja. E, sad, neka neko kaže da Sarajevo nije de facto podijeljen grad i to u trenutku kada se o ujedinjenju Berlina govori u pluskvamperfektu i kada, osim Jerusalema, ne postoji niti jedan tako ružno podijeljen grad u progresivnom dijelu svijeta. Imajući u vidu ove probleme, Azra Zornić, prije rata stanovnica sporne Dobrinje, morala je dogurati do Doma za ljudska prava e da bi joj se priznalo pravo na povratak u malu spornu ulicu koja nosi ime velikog i nespornog književnika - Miroslava Krleže. Ta ulica je trebala biti vraćena Federaciji BiH, ali je, zahvaljujući gore navedenim razlozima, ostala u RS-u.

Zornićeva je tužila RS jer joj tamošnje vlasti nikada nisu riješile zahtjev za povratak u stan, zatim Federaciju jer su njene vlasti propustile da poduzmu aktivnosti (uključujući tužbu kod Ustavnog suda BiH da joj se vrate spomenuta naselja), te na kraju tužila je i vlasti Bosne i Hercegovine jer su propustile da u novom mileniju riješe srednjovjekovni problem. No, ona je časne suce Doma za ljudska prava upoznala i s činjenicom da sam povratak u stan ne znači ništa ako se ne riješi pitanje svih pitanja - kome pripadaju Dobrinja I i IV. Sudije kao da se nisu željele baviti suštinskim pitanjima, pa su svoju konačnu odluku toliko razblažili da ona više liči na neku političku deklaraciju nego na odluku Doma koji štiti ljudska prava.

Republiku Srpsku proglasili su krivom i nadležnom da do 8. marta 2001. godine Zornićevu vrati u njen stan, što su, po Aneksu 7, trebali učiniti još prije pet godina. Federaciju su, također, proglasili krivom "zbog kontinuiranog propusta federalnih vlasti da postupe u skladu sa svojim zakonima". Ali kad je na red došla BiH, tu je došlo do prave podjele. Sedam sudaca bilo je za to da se BiH proglasi krivom, a drugih sedam bilo je protiv toga. Prevagnula je odluka predsjednice Doma Michelle Picard, koja je, ipak, odlučila da BiH nije kriva i da je samim tim nenadležna u rješavanju ovog spora. "To je malo diskutabilno, jer se tako BiH odriče prava da se miješa u spor koji je nastao na njenoj teritoriji", veli pravni ekspert koji je želio ostati anoniman. Činjenica da se Dom bavio formom a ne suštinom, nije zadovoljila trojicu sudaca Doma koji su izdvojili svoja mišljenja. Po njima, suštinsko je pitanje da se ne dijeli glavni grad BiH i da naselja moraju biti vraćena Sarajevu.

Arbitraža "Mogući propust komandanta SFOR-a da izvrši svoju obavezu prema članu IV Aneksa II, da odredi, podesi i markira precizno razgraničenje, bosanske strane ne mogu koristiti kao izgovor za nepoštivanje obavezujuće međuentitetske linije razgraničenja. Prema članu IV(3) Aneksa 1A, vlasti RS-a su bile pod obavezom da se povuku sa spornog područja u roku od 45 dana nakon stupanja na snagu Dejtonskog sporazuma. Činjenica da oni još okupiraju ovu teritoriju, pet godina nakon Daytona, povreda je člana III Opšteg okvirnog sporazuma od strane RS-a. Ova nezakonita okupacija dijela teritorije Federacije BiH je ustvari lišila podnosioca prijave njenog prava da nadležne vlasti Federacije odluče o njenom zahtjevu...", primijetili su sudije: Manfred Nowak, Dietrich Rauschning i Hasan Balić.

Ured Visokog predstavnika za BiH dugo godina nije želio da se petlja u ovaj problem, ostavljajući SFOR-u i zainteresiranim stranama da to džentlmenski riješe. Tek je trećem Visokom predstavniku, Wolfgangu Petritschu, postalo jasno da će morati posegnuti za širokim dijapazonom ovlasti koje mu je, u međuvremenu, proširilo Vijeće za implementaciju mirovnog sporazuma. Umjesto da iskoristi ta ovlaštenja i Sarajevu vrati njegovo, Petritsch mudro, diplomatski, odlučuje da imenuje arbitra koji će dodatno preispitati cijeli slučaj. Odlukom od 5. februara 2001. godine cijeli slučaj gura se u ruke irskom sucu Diarmuidu P. Sheridanu, koji ima zadatak da za dva mjeseca popravi sve ono što su proteklih godina pokvarile entitetske vlasti, SFOR, pomalo i sam OHR. Da je Irac ozbiljno shvatio svoj posao, najbolje pokazuje podatak kako je obećao da će saslušati sve do zadnjeg Dobrinjca.

Dani doznaju kako će u naredna dva mjeseca svi prijeratni stanovnici spornih naselja, pa čak i oni koji danas nelegalno tamo stanuju, imati priliku da kažu sucu Sheridanu šta misle o Dobrinji, Sarajevu, srpskom Sarajevu. Nezvanično se saznaje kako su predstavnici općine srpska Ilidža, koja kontrolira spomenuta naselja, sazvali sve tamošnje Srbe koji stanuju u tuđim stanovima i saopćili im kako tu više neće moći ostati. Nadati se da će Sheridan ovaj potez znati prepoznati kao jeftin trik svjedoka--pokajnika koji je to trebao učniti još prije pet godina. Ne pokajati se, nego ljudima vratiti ono što im i pripada. Na prvoj raspravi irski arbitar saslušavao je svjedoke, predstavnike Federacije BiH i RS-a. U ponedjeljak, 26. februara nastavljaju se razgovori arbitra sa predstavnicima institucija iz oba entiteta koje su na bilo koji način povezane s pitanjima linije razgraničenja na Dobrinji. Nakon toga, na red će doći i stanovnici Dobrinje. Pa onda i sama odluka koja će biti konačna i obavezujuća za sve strane u sporu. Nakon odluke, kakva god ona bila, Dobrinjcima ostaje da razbijaju glavu kako će popraviti demolirane stanove, popucale radijatore, kako će dovesti struju u svoje haustore i ispred zgrada...

Načelnik općine Novi Grad Damir Hadžić rekao im je gorku istinu: ova općina nema novaca za bilo kakve sanacije. Ni Kanton Sarajevo nije baš pri parama. Ako Visoki predstavnik nije htio da sam presudi o sudbini naselja, valjda će imati snage da zatraži koju marku iz prepunih evropskih fondova za obnovu naselja koja samo što nije progutao sarajevski trougao politike, kriminala i viših nacionalnih interesa. Na kraju krajeva, bilo bi to najmanje što međunarodna zajednica može učiniti da spasi ideju urbanog pred sve jačim naletima ruralnog.

Arhiva Dani
194