Protesti u Zagrebu: Najnovije stanje podsjeća na odbrojavanje uoči državnog udara

  predahu između dvaju velikih crnokošuljaških mitinga - već realiziranog u Splitu i tek najavljenog u Zagrebu - hrvatska se javnost neočekivano suočila s jednom velikom hrpom smeća pometenog pod raskošni saborski tepih. Usred maratonske rasprave izazvane slučajem Mirka Norca (koji se predao u momentu zaključenja ovog broja Dana), predsjednica Hrvatske narodne stranke i parlamentarna zastupnica Vesna Pusić podsjetila je časni dom na hrvatsku agresiju u Bosni i Hercegovini. Nitko nije Pusićevu krivo shvatio: mislila je doista na agresiju hrvatske države pod vođenjem Franje Tuđmana, dakle, a ne samo dijela Hrvata iz Bosne i Hercegovine, prema sudržavljanima Bošnjacima. Kratko je nakon njezinih riječi trajao muk, a zatim se na predsjednicu HNS-a ostrvila uvjerljiva saborska većina, te su buka i bijes na nekoliko dana izdvojili ovaj slučaj mimo dominantne teme generala u bijegu.

Priprema za agresiju Da bi se pravo shvatila reakcija saborskih zastupnika koji su potom natjerali Vesnu Pusić da se ispriča urbi et orbi, moramo se vratiti dva-tri mjeseca unatrag, do jedne od posljednjih sjednica zakonodavne hrvatske vlasti u prošloj godini. Tada je Zastupnički dom izglasao Deklaraciju u kojoj je među ostalim spomenuto da Hrvatska nije bila agresor kako u slučaju Bosne i Hercegovine, tako i bilo kojem drugom, ako nekome padne na pamet... Iako zaključak naposljetku glasi kao da ga je propisala Hrvatska demokratska zajednica, njoj samoj to je najmanje trebalo, jer za hercegbosansku priču sasvim sigurno iz Hrvatske neće (ako ikad itko) odgovarati Sanader ili Šeks. Deklaracijom je samo potvrđeno ono o čemu u svoje vrijeme nije ta stranka ni željela raspravljati, nego je krajnji stav zatrebao aktualnoj koaliciji na vlasti, a nekadašnjoj opoziciji SDP-HSLS-HSS-LS...

Za vrijeme prvih sukoba Zagreba i Sarajeva, najčešće posredovanih ispostavom u zapadnoj Hercegovini, držali su se tadašnji oporbenjaci po strani, iako ih je bilo uvrstilo u Vladu nacionalnog jedinstva s '91. na '92., pa se baš i ne može reći da su lišeni svake odgovornosti. Elem, baš tih mjeseci počele su prve očite pripreme za podjelu Bosne i Hercegovine: Franjo Tuđman u novogodišnjem je govoru lamentirao zbog "hrvatskog pereca" kojeg treba podebljati nauštrb istočnog susjeda... Ubrzo je maknut Stjepan Kljuić s čela HDZ-a u Bosni i Hercegovini, a na njegovo mjesto postavljen je po zagrebačkom diktatu Mate Boban, kojega na spomenuti plan nije trebalo nagovarati. On je već toga proljeća počeo vršiti pritisak na Aliju Izetbegovića, ne bi li ga utjerao u konfederaciju s Hrvatskom, sve mu prijeteći povlačenjem Hrvatskog vijeća obrane iz zajedničkih vojnih snaga.

Treba li napominjati da se na to u Hrvatskoj nije gotovo nitko osvrnuo, da nikome nije bilo čudno što Hrvati u drugoj zemlji osnivaju posebnu državu, pa je još nazovu "Herceg-Bosna", a na kormilu joj predsjednik najveće nacionalne stranke?! Dogodilo se to u srpnju 1992. godine, i neodoljivo je zavonjalo na SAO Krajinu u Hrvatskoj, pa svejedno nije bilo reakcija tadašnjih oporbenih ministara Zdravka Tomca i Dražena Budiše. A mogli su vidjeti o čemu se radi i prije uvodnih sukoba u jesen te godine, ono barem kada je Boban u kasno ljeto naložio HVO-u da prestane pomagati Armiji BiH u pokušajima deblokade Sarajeva. Za sve one ljudske glave što će se zakotrljati slijedeće godine u Gornjem Vakufu, Stocu, Mostaru ili Ahmićima, jedino oni - vrhuška hrvatske opozicije - neće imati nikakvog prava kazati kako su iznenađeni, kako se nešto slučilo naglo i bez jasne najave.

Drugo, notorna je stvar da je Hrvatska, državnom politikom i jednako državnom vojskom, sudjelovala u ratu između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka. O tome nitko nema iluzija, jer svatko ovdje poznaje nekoga tko je bio odvučen u susjednu zemlju, da tamo potraži branik vlastite domovine, kao da je riječ o prometnoj nesreći. Veliki dio okupacije pojedinih krajeva susjedne zemlje bio je opravdavan vojnim savezom između Izetbegovića i Tuđmana, od ljeta 1992. godine. Međutim, još veći dio je iskorišten isključivo u hrvatskom ratu protiv Bošnjaka, pa su nerijetko čitave gardijske (profesionalne) brigade iz Hrvatske bivale angažirane za određena bojišta, od ramskog do neretvanskog. Politička kritika takvog zlodjela svejedno nije pristigla iz redova oporbe, nego prvo od šačice nezavisnih intelektualaca, te rijetkih novinara i konvertita unutar samog HDZ-a.

Hipoteka S takvom hipotekom su hrvatski oporbenjaci preuzeli prije godinu dana vlast, a prije ili kasnije mogli su očekivati pitanje kojemu još nitko nije izbjegao. Bit će postavljeno kasnije, jer ih je prije očekivalo uvođenje reda u resorima; procesuiranje lopova i ratnih zločinaca, ekonomski oporavak zemlje, uključivanje u međunarodne tokove, reforma vojske i tajnih službi, demokratizacija društva... U tome su uspjeli malo ili ništa. Uhvaćen je poneki kriminalac, optuženo par vjerojatnih ratnih zločinaca, otpušteno još nekoliko tisuća radnika, a usput i nekoliko drčnih generala... Najnovije stanje ovdje podsjeća na odbrojavanje uoči državnog udara, no koji ovisi isključivo o koaliciji samoj - tako nesposobna Vlada i tako jadni prevratnici nisu se sastali odavno. Činjenica je da od rijetkih dobrih vlastitih poteza više strahuje hrvatska vlast negoli njezini neprijatelji.

A ono ključno pitanje, odlagano skoro godinu dana, glasi: što ste radili za vrijeme rata? Kako je uglavnom poznato da nisu radili ništa, to je valjalo rat učiniti drukčijim negoli bijaše. Rečeno-učinjeno; deklaracija nam potvrđuje da Hrvatska nije bila agresor, što znači da se ni opozicija nije kroz devedesete imala razloga odveć vrpoljiti. Uostalom, iz istog su razloga pripadnici koalicije nervozni kada Stipe Mesić distribuira transkripte razgovora iz Tuđmanovog ureda, jer se plaše da bi u nekom trenu mogla izbiti u javnost i kakva njihova psina, ili sasvim uzgredni dokaz o hotimičnoj pasivnosti. A kako ne pada snijeg da pokrije brijeg, tako ni HDZ u ovoj deklaraciji nije bio presudan, nego su se iskazali prvenstveno njegovi formalni protivnici. Onda bi samo još trebali trpjeti prenemaganja tamo neke Vesne Pusić, koja poput nadobudne šiparice kani propitivati dogmu!

Vesni Pusić ovih dana učestalo zvone telefoni, i kućni i mobilni i kancelarijski, te joj razni junoše poručuju da ima držati jezik za zubima, "srpska drolja" (onaj tko svjedoči o hrvatskoj agresiji prema Bošnjacima, po definiciji može biti samo srpske nacionalnosti). Ona se jest ispričala saborskim kolegama, ali samo zbog protokolarnih obaveza, jer na otvaranje rasprave nije imala formalno pravo. Međutim, u nastavku eksplicitne poruke, svoje osobno mišljenje je zadržala. Anonimni telefonski psovači odlično znaju što to znači, i kakve razmjere ima mišljenje zadržano u vlastito ime. Ono je u konkretnom slučaju uvjerljivije od autoritarnih deklaracija, i opasnije zbog puno dužeg roka upotrebe. Vesna je Pusić sa svojim relativno usamljenim glasom u prednosti, upravo zato što su se njezini protivnici na gomilu oko deklaracije iskupili s motivom u sasvim pojedinačnim šutnjama.

Ivan Zvonimir Čičak

Država koja nema opozicije je blato

U razgovoru za Dane ugledni hrvatski nezavisni intelektualac komentira najnovija zbivanja u Hrvatskoj nakon prosvjeda protiv suđenja generalu HV-a Mirku Norcu te otkriva detalje svog susreta sa suprugom optuženog ratnog zločinca Radovana Karadžića u kojem mu je Ljiljana Karadžić povjerila da je Richard Holbrooke obećao bivšem lideru bosanskih Srba kako ga niko neće dirati!

Razgovarao: Senad Pećanin

DANI: Kako gledate na proteste koji su uslijedili u Hrvatskoj nakon objelodanjivanja istrage protiv generala Norca? ČIČAK: Mislim da su događaji, na određen način, bili predvidivi. No, dakako, ne u tom obimu, ne tako snažni. Pretpostavljalo se da će podizanje optužnice protiv nekog od generala izazvati reakciju javnosti. Mislim da bi situacija, odnosno reakcije bile još gore da je istragu umjesto lokalnog suda podigao Međunarodni tribunal u Haagu. Ovako je međunarodna zajednica ostala po strani i to je sada naša unutarnja stvar. Ovi događaji znače potpuno novu kvalitetu u odnosima političkih snaga. Naime, pojavljuje se jedna nova, realna politička snaga. To nije samo HDZ, to je i nešto drugo. Da li će se ta masa nezadovoljnika, čije je nezadovoljstvo sada artikulirano suđenjem Norcu, okrenuti prema HDZ-u ili desnije, prema HSP-u, ili nečem novom, to za sada nitko ne može reći. DANI: Smatrate li da će ovi događaji imati krupne posljedice po politički život u Hrvatskoj? ČIČAK: Apsolutno. Oni već to imaju. Postojeća vlast je stalno govorila da hrvatska nema alternative. Pokazalo se da ima alternativu. Nitko od nas nema pravo negirati postojanje alternative sukladno tome da li je ona dobra za Hrvatsku ili nije. Osobno mislim da ova nije, ali nesumnjivo je da alternativa postoji. Alternativa se uvijek artikulira kroz volju birača. DANI: Nalazite li vezu između aktuelnih događanja u Hrvatskoj i vrlo čvrstog, ekstremno rigidnog odbijanja HDZ-a BiH da prizna rezultate posljednjih izbora? ČIČAK: To je sve povezano. Nikad HDZ BiH nije imao tako kompaktnu podršku u svim segmentima društva, osim predsjednika Republike. Vi morate znati da je prije Jelavićevog referenduma postojala podrška Vlade, postojala je podrška Crkve, uz, naravno, podršku HDZ-a, koja je postojala uvijek. To je jedna potpuno nova situacija. Mislim da to nije slučajno, možda čak nije ni racionalno artikulirano, ali je to, u svakom slučaju, naša realnost. DANI: Kako gledate na razočaranost bošnjačke javnosti odnosom vladajuće hrvatske šestorke prema Bosni i Hercegovini? ČIČAK: Očekivanja su bila nerealna i to je rezultat nepoznavanja političkih odnosa u Hrvatskoj. Za mene to nije nikakvo čudo. Jer je politika prema Bosni zapravo odraz politike u Hrvatskoj prema otkrivanju ratnih zločina. Vi imate osobu koja više nije vlast, već su je pretvorili u fikus - to je Mesić. On ima vrlo čiste i jasne stavove i u pogledu Bosne, i po pitanju ratnih zločina i svega drugog. A svi ostali su taoci vlastite uloge u događanjima iz devedesetih godina. Nemojmo zaboraviti da je u Vladi nacionalnog spasa sjedila većina danas vodećih političara ili onih koji su određivali ko će u njihovo ime sjediti i vladati. Glavni generator održavanja politike prema Bosni, koja je ustvari "light" verzija HDZ-ove, jeste glavni SDP-ov partner, to jest HSLS. Glavni generator afere oko generala Norca bio je potpredsjednik HSLS-a i Vlade Goran Granić, sa svojim stavovima koji su bili rigidniji od onih koje su iznosili hadezeovci. HDZ je na vlasti iz taktičkih razloga morao voditi računa o tome šta govori, jer su imali opoziciju. Ovi nemaju opziciju, jer HDZ misli isto što i oni. A država u kojoj ne postoji opozicija oko jednog problema je močvara, kaljuža, blato. DANI: Slažete li se Vi sa procjenama da međunarodna zajednica nije energična koliko bi morala biti u svojim zahtjevima za saradnju sa Haagom prema novim srpskim vlastima? ČIČAK: Ne. U početku i nije bilo drugog načina. Ne može se ići i tražiti izručenje Miloševića dok je Milutinović predsjednik Srbije, koji je drugi na haškoj listi. Naravno, niko neće sam sebe izručiti, tim prije što je u to vrijeme i treći sa liste još uvijek bio ministar obrane. Prema tome, na početku se ništa drugo nije ni moglo očekivati. Sad je došlo do promjene vlasti i ta vlast se, zapravo, tek nedavno ustoličila. Sad tek počinje pravi razgovor međunarodne zajednice sa Srbijom. Ako međunarodna zajednica odustane od hapšenja Miloševića i ostalih optuženih koji se nalaze u Srbiji, ona odustaje od svoje politike u zadnjih deset godina. Kraj djelovanja Haškog tribunala značio bi ozbiljan politički potres i moralnu eroziju unutar zapadnog svijeta. To bi dugoročno imalo strašne posljedice. Najveća opasnost dolazi od vrlo čvrste američke republikanske desnice, koju vodi republikanski senator Jessi Helms, koja se boji instaliranja Stalnog međunarodnog suda za ratne zločine. DANI: U iščekivanju nezavisnosti Kosova, čini mi se da mnogi u Bosni, ali i u njenom susjedstvu, računaju da bi mogli ušićariti ono što im nije pošlo za rukom u prošlom ratu. Šta bi se dogodilo ukoliko se Srbiji gubitak Kosova pokuša "kompenzirati" Republikom Srpskom? ČIČAK: Ukoliko dođe do pokušaja priključenja Republike Srpske Srbiji, onda postoji samo jedna opcija - a to je rat. Da budemo vrlo jasni: muslimani - i ja sad namjerno govorim o muslimanima a ne o Bošnjacima, jer postoje tendencije da ih se napravi samo muslimanima - neće stajati skrštenih ruku. Istovremeno, oni su se naoružali, uvježbali, a njihova mržnja je porasla. Dio Hercegovine bi se priključio Hrvatskoj, a istovremeno bi u pitanje došao i "bihaćki džep". Hrvatska bi, normalno, krenula na njega, prije svega, zato što je to netko očito unaprijed planirao, pa je zato tamo podijeljeno 70.000 hrvatskih pasoša muslimanima iz Bihaćke krajine, koji su sada hrvatski državljani. Mi znamo kako je počeo rat za Češku u Drugom svjetskom ratu, i sad bi Hrvatska, očito, trebala pokazati brigu i skrb prema "svojim građanima" koji žive u Bihaćkoj krajini. A to se radi oružjem. Vi morate znati da je najveći problem u glavama hrvatskog pučanstva jedan traumatski motiv - "perec", pitanje "pereca", dakle tog uskog pojasa između bosanske i slovenske granice koji siječe Hrvatsku. Mislim da je jedna od najvećih strategijskih želja onih koji žele malo veću Hrvatsku da se taj pojas proširi što više prema Vrbasu. DANI: Naš magazin je prije nekoliko mjeseci donio informaciju o Vašem susretu sa suprugom Radovana Karadžića, Ljiljanom, na Palama. Zbog čega niste hrvatskim medijima željeli potvrditi tačnost vijesti koju smo objavili, kao i motive posjeta? ČIČAK: S obzirom na dogovore koje sam imao sa ljudima iz međunarodne zajednice, ja sam o tom susretu morao šutjeti. No, vaše kolege su znale za taj susret i objavili ste vijest. Međutim, u jednoj izjavi za Večernjak, tajnica gospođe Karadžić je rekla da je ona meni organizirala susret. Prema tome, ona je skinula veo tajne. DANI: Kako je došlo do sastanka i o čemu ste razgovarali? ČIČAK: Ja sam sa njom razgovarao u dogovoru sa Carlom del Ponte. Cilj je bio da se pošalje poruka njenom suprugu da se sam preda Međunarodnom haškom tribunalu. To je ono što vam mogu reći i nemojte me pitati dalje, jer vam neću reći. Sastanak je bio vrlo kurtoazan. Ona je bila dama koja je bila ljubazna prema meni, a ja sam džentlmen koji uvijek poštuje dame. Mi smo vrlo ljubazno razgovarali duže vremena o mnogim stvarima, a između ostalog, sad kad je Holbrooke otišao, mogu reći i neke stvari o kojima nisam htio prije govoriti. Njoj je poznato da ja pišem i kao kolumnist i kao novinar, i da sam voljan napraviti intervju sa njenim suprugom i to za novine koje ona odabere. Rekao sam joj da je to mogućnost da i on objasni svoju poziciju, kaže što je istina, a što ne. Ona mi je rekla da je to nemoguće, zato što je on obećao Holbrookeu da neće davati izjave, da neće davati intervjue, pisati. Ja sam pitao: "zašto?", a ona mi je odgovorila da mu je Holbrooke obećao da ga onda niko neće dirati! Ključ objašnjenja zbog čega Amerikanci do sada nisu uhvatili Karadžića je upravo u tome. Ja vam moram reći da sam drugog dana nakon mog razgovora sa gospođom Ljiljanom obavijestio gospodu u Haagu o čemu se radi. Oni su mi rekli da su imali informacije o tome, a da je ovo prvi put da imaju i nekakvu opipljivu stvar. Nakon toga je, ako se sjećate, nakon jedno tri tjedna, uslijedila jedna reakcija iz Haaga u kojoj je iskazano nezadovoljstvo ulogom Sjedinjenih Američkih Država u hapšenju Karadžića. Pa je mjesec i pol dana kasnije uslijedila još jedna takva izjava. Moja je procjena da međunarodna zajednica ne želi vidjeti živog Radovana Karadžića u Haagu, jer će on pričati i o tome kako je dijeljena Bosna i ko je kome šta obećavao.

Arhiva Dani
194