DANI: Gospodine Popoviću, nedavno ste se vratili iz Beograda. Kakve utiske nosite?

POPOVIĆ: Čini mi se da tamo na političkoj sceni vlada prilična zbrka, a u glavama je konfuzija. To je jedna devastirana zemlja, jedna uništena ekonomija, jedno razoreno društvo… Poslije bombardovanja, to je i fizički očigledno. Idete kroz grad, recimo, ulicom Miloša Velikog, i vidite jednu ruševinu za drugom. Život koji ja pamtim u Beogradu više ne postoji. Primjetne su promjene u strukturi stanovništva. Ja nekada nisam mogao da prođem ulicom a da ne sretnem deset ljudi koje poznajem. Sad više to nije tako. Sretnem ja i sad poznate, ali grad je pun ljudi koji su nedavno u njega došli, naročito mladih ljudi. Nasuprot jednom velikom siromaštvu vidi se taj napadni, skorojevićki luksuz, te mermerne fasade, ti novootvoreni kafići… a sve u okviru jednog grada koji se i fizički raspada. Jasno je da taj život ne liči ni na kakav drugi: to ne liči ni na jedan drugi grad u kojem sam ja bio. A vidio sam i siromašnijih i raskošnijih i ljepših i ružnijih, ali to je nešto stvarno neobično. To je moj osnovni utisak. Grad se promijenio u svakom pogledu, čak su se i one gradske kulise fizički promijenile. Drugo, ja sam odrastao u tom gradu, živio sam 53 godine u njemu, i na svakom uglu imam uspomenu: tu sam išao u školu, tu sam se šetao, tu sam bio sa ženama, u kafanama… i to za mene nijedan drugi grad na svijetu ne može da ima. Pa onda ta specijalna klima, pa ti mirisi, pa sve to za čim čeznu ljudi kad odu odatle. To je topos mjesta, njegova geografija, svjetlo - to vam ostane zauvijek. E sad, ja pravim veliku razliku između mjesta i ljudi. Ja sam za tim fizičkim mjestom cijelo vrijeme osjećao nostalgiju. Ali ljudi - to su druge priče. Tu su mnoga prijateljstva raskinuta, ja znam ljude čije su porodice rasturene, gdje su se ljudi našli na politički različitim stranama. A ja to, znate, čak i ne zovem "političkim". Jer, politika ipak ne bi mogla tako da razdvoji ljude, nego je ono što je ljude razdvojilo bio, uglavnom, odnos prema ratu. O tome se može puno pričati, ali u najkraćem: to i nije bio rat, nego jedan ogromni zločin. I sada, ako ja imam različito političko mišljenje o nekom pitanju - pa, dobro, ja mogu još uvijek s njim da razgovaram. Ali, ja teško mogu da imam nešto zajedničko s čovjekom koji na najstrašniji zločin može da kaže: "Pa, šta?", ili: "Baš tako im je i trebalo." To ide dublje, to ide u kvalitet naše ljudskosti. Za mene je čovjek kojeg ti zločini ne užasavaju čovjek s kojim ja ne mogu da imam išta zajedničko. Jer, to nije stvar politike.

DANI: Jeste li Vi imali prijatelja sa kojima ste se razišli upravo po toj osnovi?

POPOVIĆ: Kako da nisam! Kada sam ja odlazio iz Beograda, 1991. godine u junu, otišao sam zato što je bilo ostalo još možda dvadeset--trideset ljudi s kojima je moglo da se priča a da se ne posvađamo odmah i da se odmah ne raziđemo. Sa mnogim ljudima sam proveo decenije, neki od njih su mi bili i prijatelji… Recimo, Kosta Čavoški, s kojim sam bio vrlo blizak, Mića Danojlić, Matija Bećković, moji klijenti: Đogo, pa čak i Šešelj - sa njim nikad nisam bio tako blizak, ali smo sate i sate proveli pričajući dok je on bio u zatvorima. Imao sam razumijevanja za njegovu patnju. Mogu reći da je Šešelj bio heroj u zatvorima. Ja sam to poštovao i ja to i danas mogu da kažem. Naravno, druga je stvar i sve ostalo što mogu o njemu da kažem. Puno je bilo tih koje ja nisam mogao da razumijem, ali je bilo i puno onih koji nisu mogli da razumiju mene. To su ljudi koji su govorili: "Dobro, sve to što ti pričaš, ali naši su naši, njihovi su njihovi." Ja tako nikad nisam mogao da gledam. I to možda ne samo zato što sam ja neki drugi čovjek nego što sam odrastao - i to uopšte ne krijem - kao Jugoslaven. Ja sam volio da budem u Sarajevu sa Sarajlijama, volio sam da budem u Zagrebu sa Zagrepčanima, volio sam baš to što je ta zemlja bila tako raznovrsna. Gdje god odete - drukčije, a ipak jedna zemlja! E, kad je počeo rat, moram da priznam da sam imao problem da nijednu stranu nisam mogao da osjećam kao "mi". Za mene smo svi bili "mi", pa onda sad jedni "mi" protiv drugih "mi". Mnogi od tih prijatelja nisu mogli to ni da shvate, a ni da mi oproste. Govorili su mi: "Sad kad smo se ovako podelili, mora da znamo koja je naša strana i da prihvatimo sve što dolazi sa naše strane, sviđalo nam se - ne sviđalo."

DANI: Gospodine Popoviću, koji broj cipela nosite?

POPOVIĆ: Četrdeset tri!?

DANI: Pitam Vas zbog toga što ste u svojoj pedeset trećoj godini napustili Beograd i odselili u New York, a na pamet mi pada teorija koju sam čuo od Jakice Fincija: "Ako razmišljaš o odlasku iz domovine, vrijeme za to je samo dok ti je broj cipela koje nosiš veći od broja godina; ako je obrnuto, zakasnio si." Vi očito niste puno držali do ove teorije. Jeste li teško donijeli odluku da odete? Bili ste jedan od najuglednijih advokata u bivšoj Jugoslaviji, ličnost cijenjena i u domaćim i u međunarodnim krugovima…

POPOVIĆ: Prije svega, Jakica je u pravu. Da se samo moj broj cipela računao, ja bih vjerovatno još bio tamo. Veliki dio moje motivacije da odem pripada činjenici da sam imao četvero djece sa vrlo malim brojevima cipela. Devedeset i prve godine srpsko društvo je već pokazivalo znake ozbiljne patologije. To je već bilo jedno ozbiljno bolesno društvo. Ja nisam brinuo za bezbjednost svoje djece, ali me je brinula mogućnost da odrastu u jednom tako bolesnom društvu. Brinuo sam se u šta će se oni razviti ako gledaju ono što je čovjek tamo mogao da gleda u to doba. Ali to, naravno, nije bilo sve. Ja sam, pravo da vam kažem, najviše otišao zato što sam vidio šta se tamo sprema, čuo sam iz usta samog Krajišnika u proljeće '91. godine da on smatra da "mi moramo da svršimo ova naša posla, pa ako treba krv do koljena - onda krv do koljena!". Dakle, nisam želio da sjedim nemoćan u toj zemlji, a bio sam nemoćan. Ništa što sam kazao nije više moglo da se računa ni za šta i pristajanjem na to dijelio bih odgovornost za ono što se radi. Jer, ja smatram da svako ko je sjedio u Srbiji mora da podijeli odgovornost za ono što se dogodilo.

DANI: Zanimljiv stav. Eto nas na kliskom terenu kolektivne krivice i odgovornosti.

POPOVIĆ: Postoje različite vrste odgovornosti. Postoji krivična odgovornost i to je ono što utvrđuje Haag. Postoji i moralna i intelektualna odgovornost i u tome se, po meni, sastoji velika krivica srpske inteligencije i srpske kulturne elite koja je podržala Miloševićeve ratove. To znači da tu plaćate ne zatvorom, nego time što ćete kao takvi ostati zabilježeni u kulturnoj istoriji tog naroda. A postoji i treća krivica - istorijska. Ona je kolektivna u onom smislu u kojem se, recimo, jedan čovjek ponosi kad njegova fudbalska reprezentacija pobijedi a on nije ništa doprinio - sjedio pored televizora i gledao i viče: "Mi smo pobijedili!" E, ako je tako, isto toliko koliko ste zaslužni za uspjeh a imate pravo da se ponosite, toliko ste za ovo krivi i treba da se stidite. Jer, ne možete vi da birate kada ste dio kolektiviteta, a kada niste. Kad smo prvaci svijeta u košarci, onda smo "mi", a kad se vrše zločini, onda nismo "mi". Vi možete i da vidite u čemu se sastoji i kako se kažnjava ta istorijska odgovornost i ta istorijska krivica. Ovo što se sada dešava i što vidim da mnogi u Beogradu ne razumiju, kad je u pitanju Crna Gora ili kad je u pitanju Kosovo, to je ta kazna za tu istorijsku odgovornost. Ako vodite agresorske ratove i izgubite ih, vi, po pravilu, gubite teritorije. I, po pravilu, svi su protiv vas i, po pravilu, svi će da budu na strani vaših protivnika. To je tako, to je cijena koju su Nijemci platili i koju plaćaju i dan-danas. I danas imate činjenicu da se na njih uvijek gleda malo drukčije. To je ta istorijska kazna koja vas stigne.

DANI: Koliko ste u Beogradu sreli ljudi koji dijele Vaše stavove ili ih pokušavaju razumjeti?

POPOVIĆ: Vrlo malo, ali ih ima. Ja uvijek pominjem ljude s kojima se slažem, a rijetko one druge. Naprimjer, ne znam da li ste čuli za njega, pjesnik Miša Stanisavljević tokom cijelog rata nije nijedno slovo "pogrešno" napisao! Postoji Mirjana Miočinović, postoji Latinka Perović, postojali su ljudi i tamo. Možda ih ima i više. Ima ljudi koji misle tako, ali neće svako da izlazi u javnost sa tim što misli. Osjeća se nemoćnim, šuti, trpi, misli svoje sam. Možda ima i više ljudi nego što su vidljivi golim okom. Ali, od ovih koji se javljaju u javnosti, nema baš mnogo.

DANI: Volio bih da mi kažete nešto o peticiji koju ste 1992. godine sa brojnom grupom svjetski zvučnih imena potpisali a koja je u Srbiji nazvana "apelom za bombardovanje" i zbog koje ste tamo žestoko napadani.

POPOVIĆ: Prvo, kad sam to potpisao, nisam bio zadovoljan onim što se tražilo tim pismom. Ali, to je bilo najbliže onom što se meni činilo da treba da se desi. Jer, od prvog trenutka kad je počeo rat, ja sam shvatio da Miloševića i JNA niko u Jugoslaviji ne može zaustaviti. A shvatio sam, također, da se oni mogu zaustaviti samo silom. Odatle je za mene logičan zaključak bio da postoji samo neka spoljna sila koja njih može zaustaviti. A mislio sam da za to ima i pravnog osnova, jer postoji Konvencija o sprečavanju genocida. Nju su potpisale, takoreći, sve civilizirane zemlje na svijetu i postojala je obaveza svih zemalja članica potpisnica Konvencije da učine sve što je u njihovoj moći da spriječe genocid. Prema tome, za mene od početka nije bilo nikakve sumnje da Srbi i srpska agresija u Hrvatskoj i u Bosni mogu da se zaustave samo silom, a ta sila mora doći spolja. E sad, ja sam prema tom pismu koje je bilo upućeno Clintonu imao i neke rezerve. Moram da vam priznam da je jedna od njih bila i traženje naoružavanja Muslimana: ja sam mislio da je ta stvar opasna. Mislio sam da je mnogo bolje da neko spolja zaustavi to, da ne dođe do revanšizma, da se broj žrtava smanji time što će strane u tom sukobu biti jedan NATO i jedan Milošević, a ovi ostali neka se čuvaju i drže van toga. Mislim da bi bilo bolje za sve da se tako dogodilo - i za Muslimane, i za Hrvate, bolje i za Srbe. Svi bi oni u tom slučaju počinili manje zločina.

DANI: Da li je NATO intervencija, koja je uslijedila sedam godina nakon Vašeg pisma, to što ste tražili?

POPOVIĆ: Da. Jedino što je došla toliko kasno i što je bila potkrijepljena lošim, čak i neiskrenim razlozima. Milošević nije bombardovan samo zbog Kosova; on je bombardovan i zbog Bosne i zbog Hrvatske, on je bombardovan jer je shvaćeno da taj čovjek mora jedanput da bude zaustavljen. Kosovo je bilo samo posljednja kap. Ja isto mislim da je bilo pogrešno to što to nije jasno rečeno, što je u namjeri da se nađe neki legalistički izgovor izmišljena cijela doktrina o intervenciji u humanitarne svrhe. Po meni, radilo se o tome da civilizovani svijet više nije mogao da gleda šta taj zločinac radi na tom prostoru. U tome je bilo i elemenata osvete. Intervencija je uslijedila i u ime njegovih žrtava a i u ime osvete što je on njih vukao za nos deset godina. Oni su stalno pokušavali njega nekako da potplate - on je mito primao a nije isporučivao nikada ono što je obećavao. Vukao ih je za nos toliko da su oni i pred sopstvenom javnošću počeli da izgledaju smiješni, dok je on počeo da izgleda kao neki politički genije. U tome je bilo svega, ali to je tako u politici. Naravno da je trebalo intervenisati onog trenutka dok je trajala opsada Sarajeva, čim je ona počela. Trebalo je možda već poslije Vukovara, kad se vidjelo na šta su oni sve spremni, da to više nisu neke čarke, neki spontani sukobi, već jedna organizovana sila koja neštedimice uništava hiljade i hiljade života. Dakle, nešto što se u ime civilizacije mora zaustaviti. Ja tim pismom nisam bio zadovoljan zato što se tražilo selektivno bombardovanje vojnih ciljeva, koje nije moglo to da zaustavi. To je morala da bude ozbiljna vojna intervencija.

DANI: Kakav je rezultat imala NATO intervencija na rezultat posljednjih izbora u Srbiji?

POPOVIĆ: Po meni, to je nešto što je u Beogradu izazivalo skandalizovanje kada sam o tome govorio - svaka objektivna istorija koja se bude pisala o tome će konstatovati da su Amerikanci srušili Miloševića. Mislim da je to suština priče. Srušili su ga prvo sankcijama, srušili su ga time što su ga degradirali u očima njegovih sopstvenih sljedbenika jer su mu nanijeli vojni poraz. Svako zna da su Miloševića slijedili ljudi koji su obožavali moć, a pokazalo se da i nad tom moći ima veća. Za mene nije nimalo čudno da je vojska glasala protiv njega. To je izazvalo najveću konsternaciju, tu je počela ideja o krađi izbora. Kad su izbacili opozicione posmatrače sa izbora, pokazalo se da je vojska glasala za opoziciju. Ta se vojska osjećala, kao i svaka, zloupotrijebljenom - "doveo si me u sukob sa najvećom svjetskom silom, potpuno sam nemoćan i puštaš da me gađaju sedamdeset sedam dana, a ja ne mogu ni da dobacim do njih". Mogu da razumijem da je prvi put ta vojska mogla osjetiti da je ona za Miloševića isto tako nevažna kao i svi drugi faktori. On je njih tada stvarno potpuno zloupotrijebio. Upotrijebio ih je na način koji nema veze sa njihovom funkcijom. Oni nisu mogli ništa da brane, oni su trebali samo da izigravaju mete da bi on postigao svoje političke ciljeve. Ako to spojite sa činjenicom da je ustvari Madeleine Albright ujedinila opoziciju, da im je Amerika platila kampanju, da je Amerika plaćala sve te nevladine organizacije koje su odigrale ključnu ulogu u događajima oko petog oktobra, platila i godinama plaćala opozicione medije, i da je, vjerovatno, i CIA bila vrlo aktivna na terenu - kad sve to imate u vidu, onda možete da shvatite da su njega, ustvari, srušili Amerikanci. Ljudi u Beogradu su se zapanjili i ljutili na mene kad sam kazao: "Znate, ono što je Milošević rekao kad je silazio sa vlasti - 'Mene su srušili NATO plaćenici' - to je tačno." Njega su srušili NATO plaćenici, samo što ja u tome ne vidim ništa loše! Čovjek tačno kaže! Kao što ja mislim da on tačno kaže da će zemlja da dođe u jedan polukolonijalni položaj i da Zapad sada politički ulazi na velika vrata. Ja ne mislim da je to neko najbolje rješenje, ali je bolje od onoga što smo imali. A ono što smo imali, napravili smo sami sebi. Prema tome, nemamo se kome žaliti.

DANI: Često ste u svojim izlaganjima isticali značaj Haškog tribunala, i to ne samo zbog otkrivanja istine o bliskoj prošlosti već i zbog značaja za budućnost čitavog prostora. Molim Vas da to malo obrazložite.

"Haag dovodi do daleko veće transparentnosti cijele političke scene u Srbiji. Bez postavljanja tog pitanja nikad se neće objelodaniti taj latentni sukob između građanske opcije i onih koji su sad u Srbiji na vlasti

POPOVIĆ: Prvo, ja mislim da je Haag značajan zbog svega što ste pomenuli. Dakle, i zbog pravde, i zbog saznavanja istine o onom što se dogodilo i zbog pisanja istorije, koju mi sami nikad nećemo umjeti da napišemo. Ali, u ovom trenutku meni se čini da je Haag najviše važan kao jedan reagens koji bi srpsku konfuznu političku situaciju razbistrio. A evo na šta mislim: danas se u Srbiji tačno zna ko je izgubio - izgubio je Milošević. Ali ne zna se ko je pobijedio. Ne može, po prirodi stvari, da pobijedi i Koštunica i Građanski savez. To su ljudi koji se deset godina nalaze na dijametralno suprotnim pozicijama, sem što su i jedni i drugi bili protiv Miloševića. I sad, kad je pao Milošević, treba da vidimo šta je ostalo. Najveća razlika između te dvije političke opcije - da opet uzmem Građanski savez i Koštunicu - jeste u njihovom odnosu prema ratu. Koštunica je podržavao rat, Građanski savez je bio protiv rata. Koštunica je poricao postojanje ratnih zločina, Građanski savez je priznavao ratne zločine. Koštunica i njegova okolina sada pokušavaju da kažu: "Svi smo pobijedili." A to znači: "Ajd' da zataškamo ove naše razlike oko ratnih zločina!" To znači - daj da Koštunica prisvoji za sebe tu pobjedu nad Miloševićem. Međutim, s padom Miloševića tek smo kazali "a". Sad dolazi mnogo značajniji trenutak kad treba da kažemo "b", da vidimo šta je pobijedilo. Je li Milošević samo zamijenjen jednim čovjekom koji se od njega ne razlikuje ni u čemu u svom odnosu prema Bosni, u svom odnosu prema ratu u Hrvatskoj, ili je stvarno pobijedila nekakva građanska opcija? A postavljanje pitanja Haaga bi na srpskoj političkoj sceni upravo to raščistilo, jer bi se srpska politička scena podijelila i već se dijeli oko toga da li Milošević treba da ide u Haag i da bude suđen za ratne zločine ili ne treba. To je nešto strahovito važno, jer Miloševićeva politika u posljednjih deset godina nije se ni sastojala ni u čemu drugom već u ratovima. Ako smo ga srušili, treba da znamo zašto smo ga srušili. Ako kažemo da smo ga srušili zbog ratova, onda treba i da kažemo jesmo li ga srušili što ih je izgubio ili što ih je uopšte vodio. Koštunica mu zamjera što ih je izgubio, građanska opcija mu zamjera što ih je uopšte i vodio. Dakle, kad postavite pitanje Haaga, nagonite sve učesnike političkog procesa da se izjašnjavaju o stvarima o kojima bi nacionalisti voljeli da se niko ne izjašnjava, nego da tvrde: "Svi smo mi jedno, svi smo mi pobijedili, svi smo mi oduvijek bili protiv Miloševića, nije važno zašto…" Dakle, Haag dovodi do daleko veće transparentnosti cijele političke scene u Srbiji. Bez postavljanja tog pitanja nikad se neće objelodaniti taj latentni sukob između građanske opcije i onih koji su sad u Srbiji na vlasti.

DANI: Koliko onda može trajati vladavina jedne očito neprirodne koalicije u Srbiji?

POPOVIĆ: Po mom mišljenju, razrješenje i tog pitanja dolazi spolja. Jako pozdravljam to što je haško tužilaštvo tako uporno u postavljanju svojih zahtjeva da se Milošević izruči, kao i to što sve zapadne vlade insistiraju da Jugoslavija odgovori svojim obavezama u saradnji sa Haagom. Mislim da međunarodni faktori koji time uslovljavaju ekonomsku pomoć Jugoslaviji razumiju puno bolje nego što razumiju ljudi u Jugoslaviji da Miloševićevo isporučivanje daleko prevazilazi značaj njegove lične sudbine i njegove krivične odgovornosti. Stranci shvataju da to zahtijeva razrješenje nekih još nedotaknutih političkih opcija i razlika u okviru same Srbije. Srbija koja ne bi isporučila Miloševića ne može ići u Evropu. Dio jedne zajednice postajete onda kada prihvatate one principe pravde koje ta zajednica poštuje.

DANI: Ima li ikakvog pravnog uporišta u odbijanju saradnje sa Haagom od strane vlasti u Beogradu i Zagrebu? Da li Vi nalazite nešto sporno u statutu i praksi Tribunala?

POPOVIĆ: Mislim da ne postoji ništa sporno. Ono što se govori i u Beogradu i u Zagrebu uglavnom su pravne koještarije. Najčešće se čuje kako srpski Ustav ne dozvoljava ekstradiciju stranim zemljama. Već je ukazano i pokazano da ovo nije ekstradicija nikakvoj stranoj zemlji. Radi se o ekstradiciji jednoj međunarodnoj organizaciji koju su uspostavile Ujedinjene nacije. Dakle, taj prigovor već zato ne stoji. Međutim, on ne stoji ni iz još jednog razloga: međunarodne obaveze koje jedna zemlja prihvati imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i nad domaćim ustavom. To znači: ako si prihvatio jednu međunarodnu obavezu, a ona je prihvaćena u Daytonu, ta te obaveza vezuje čak i onda kad je suprotna tvom zakonodavstvu. Prema tome, taj argument apsolutno ne stoji.

DANI: Pratite li demonstracije u Hrvatskoj povodom otvaranja istrage protiv generala Norca? Kako objašnjavate sumornu činjenicu da su za velike dijelove balkanskih naroda optuženici za vršenje najtežih krivičnih djela nacionalni heroji?

POPOVIĆ: To je posljedica homogenizacije koja je izvršena i u Hrvatskoj i u Srbiji. Mislim da je to najteža posljedica vladavina Tuđmana i Miloševića. Oni su uspjeli da unište društvo i da na njegovo mjesto postave neku avet koja se zove narod. Strašno je što su oni ubijedili ljude da su, prije svega, članovi plemena, a tek onda pojedinci, pripadnici raznih političkih stranaka, grupa, društvenih slojeva, zanimanja, interesa… Kad se to učini, a bojim se da su u tome hrvatskoj i srpskoj vlasti pomogle i tadašnja hrvatska i srpska opozicija, onda ne treba da vas čudi da tako homogenizovan narod, utjeran u pleme, u primarnu tribalnu zajednicu, osjeća napad na bilo koji svoj dio kao napad na sebe. U plemenu ne postoje pojedinci. Kad dirnete u bilo koji dio plemena, dirnuli ste u cijelo pleme, jer je pleme osnovna jedinica života. Prema tome, i odgovornost koju pripisujete jednom čovjeku rastapa se na cijeli kolektiv. I cio kolektiv se osjeća napadnut i cio kolektiv reaguje odbrambeno. Strašno je što je to uspjelo. To je još uvijek velikim dijelom živo. I zato možete da čujete kako Koštunica govori gluposti poput one da će utvrđivanjem individualne Miloševićeve krivice biti kolektivno optužen srpski narod. Naprotiv! Ako utvrdimo ko je kriv, svi ostali su oslobođeni odgovornosti. Sem ako se osjećate da ste jedno! I Milošević i Koštunica i cio narod je "jedno". I, naravno, onda je napad na Miloševića napad na sve nas. A tu više nema ni individue, ni individualne odgovornosti. Tu postoji samo pleme. Ne mogu da shvatim zašto bi sa gledišta hrvatskih vlasti utvrđivanje odgovornosti nekog generala za zločine koje je počinio "dovodilo u pitanje dignitet obrambenog hrvatskog domovinskog rata". Pa njegovi zločini nisu ništa odbrani doprinijeli. Kakve veze ima Norčev zločin u Gospiću sa odbrambenim ratom? Nije on bio dio odbrambenog rata. Ne znači da ja, ako nosim neku uniformu, ne mogu počiniti zločin. Slušao sam u Hrvatskoj priče o tome kako oni ne priznaju "objektivnu odgovornost". Prvo, ti koji upotrebljavaju taj izraz uopšte ne znaju šta on znači. Objektivna odgovornost je, naprimjer, vaša odgovornost za štetu koju bi pričinio vaš automobil kad vi niste u njemu. Znači, radi se o vašem automobilu, imate od njega neke koristi, pa zato i štetu koju čini treba vi da snosite. To je koncept iz građanskog prava i on isključuje postojanje subjektivne krivice. Ovo protiv čega se Hrvati bune, to je komandna odgovornost i ona predstavlja subjektivnu odgovornost. To je subjektivna odgovornost za krivično djelo nečinjenja: kad ste vi bili dužni nešto da spriječite, a niste spriječili. Sa krivičnopravnog gledišta nema nikakvog značaja da li je neka zabranjena posljedica nastala činjenjem ili nečinjenjem. U oba slučaja postoji subjektivna odgovornost. Prema tome, i te hrvatske priče su, sa pravnog stanovišta, čiste koještarije.

(Nastavit će se)

Arhiva Dani
194