eogradski Međunarodni filmski festival FEST 2001 otvoren je prvog februara filmom Ples u tami (Dancer in the Dark) danskog režisera Larsa von Triera, a zatvoren deset dana kasnije Magnolijom Paula Thomasa Andersona. Između njih, prikazano je još, prema riječima Dinka Tucakovića, predsjednika Savjeta FEST-a, 117 filmova. Od toga je 18 arhivskih i 23 distributerska, dok će ostali biti vjerovatno prikazani samo na FEST-u.

"Htio sam da pokažem koliko volim mjuzikle, nisam htio ništa da srušim", stalno je govorio danski režiser i scenarista Lars von Trier povodom Plesa u tami, koji je prošle godine dobio nagradu za najbolji film u Cannesu i proglašen najboljim evropskim filmom godine. Objašnjavao ili ne, kritika je često tvrdila da se više ne zna da li je on genije ili obični lažnjak. I svi su u pravu. Jer, Ples u tami jeste i mjuzikl, ali i antimjuzikl, jeste izvanredan iako ima nekoliko ozbiljnih mana, a sam Trier će vjerovatno još dugo morati da dokazuje da li on to sve radi smrtno ozbiljno ili samo gura formulu koja uspijeva. Da li će jednog dana da bude ozbiljan autor ili će postati novi David Lynch (dakle lažnjak), samo je na njemu. On je, naime, dovoljno sposoban da bude ono što želi.

Crouching Tiger, Hidden Dragon

Iran - Turska Krug Jafara Panahija, dobitnik Zlatnog lava na prošlogodišnjem venecijanskom festivalu, nije malo iznenađenje. Iranski film je vrlo dobar i neobično hrabar. U njemu se putem isječaka iz života nekoliko iranskih žena ne govori samo o očajnom položaju žene u Iranu nego i o svojevrsnom zatvoru u kojem Iranci žive. Ne mora taj zatvor, dakako, da bude i fizički, ali ga čine siromaštvo, izolacija, totalitarni režim, neravnopravnost spolova, šta sve ne.

Slično Krugu, koji govori o sumornoj stvarnosti u Iranu, Put ka suncu Yesim Ustaoglu to isto radi sa svakodnevicom u Turskoj. Pričajući priču o dvojici prijatelja, Berzanu (Nazimi Qirix) i Mehmetu (Newroz Baz), prvom sa istoka, drugom sa zapada zemlje, prvom politički osviještenom, drugom potpuno naivnom, režiserka nas vješto uvodi u paradokse zemlje na raskrsnici između Zapada i Istoka, Evrope i Azije, u kojoj uz moderan autoput ljudi žive u straćaricama bez vode. "Zar je tamna boja kože grijeh", rečenica koju izgovara Mehmet, definitivno nije ona koju, u svom neznanju, očekujete u turskom filmu. Vrlo dobro ostvarenje, a zanimljivost je i činjenica da je (solidnu) muziku za film napisao Makedonac Vlatko Stefanovski.

Magnolija Paula Thomasa Andersona treći je film na FEST-u 2001 koji je lani dobio nagradu na velikom filmskom festivalu, konkretno berlinskom. Na krilima uspjeha odličnog Kralja pornića (Boogie Nights), Anderson i dalje želi da pravi nezavisne filmove koji mogu da naprave lovu i na blagajnama. Magnolija je opasno mračna priča o nekoliko ljudi u Los Angelesu koji uglavnom imaju problema sa očajanjem, očevima i smrću. Odlično napisana, još bolje odglumljena, Magnolija je izvanredan primjer američkog autorskog filma koji se ugleda na slične evropske. Dokaz: predugo traje. Primjer: zašto je kiša žaba uopšte potrebna i šta se važno dogodi u tih posljednjih pola sata? Ništa, naravno.

Borilačke vještine i ljudski moral su magija i poezija filma Pritajeni tigar, skriveni zmaj (Crouching Tiger, Hidden Dragon) Anga Leeja. Toliko neobičan, toliko različit od onoga što danas nudi svjetska produkcija, takav film definitivno ne možete da očekujete i njegova vrijednost utoliko je veća, a snaga kojom vas pogodi fatalnija. Krajnje neobičan film za režisera od kojeg jesmo navikli da mijenja žanrove kao šalove. Lee u novom filmu pravi negativ Matrixa u kojem borilačke scene izgledaju baš kao i tamo, ali su iz daleke budućnosti u Americi premještene u daleku prošlost u Kini, a virtuelnu realnost i ljude zamijenili su pravi ljudi, stameni kao kamenje. Naravno, kvarni su i tamo i ovamo potpuno isti. I potpuno stvarni. Izvanredan film, koji će tek da ostavi traga u godinama i filmovima koji slijede.

I X ljudi (X-Men) Bryana Singera će da ostave traga u godinama koje dolaze, ako ni zbog čega drugog a ono zbog činjenice da je to prvi film snimljen po nekom "Marvelovom" stripu koji je postao veliki hit i koji će sigurno da dobije nastavak, jedan ili više njih. To je veoma značajno zato što su strip-junaci konkurentske kuće DC, prvenstveno Superman i Batman, postali kulturne ikone tek kada su, poslije originalnog medija, postali uspješni na televiziji i u bioskopima. "Marvel" posljednjih nekoliko godina prolazi kroz veliku krizu (skoro je bankrotirao prije tri godine), i uspjeh X ljudi i pomenutnih nastavaka sigurno će im pomoći da se iz krize izvuku. Možda da nešto i nauče.

Punk - Bono Prljavština i bijes (Filth an the Fury) Juliena Templea pokušava bezuspješno dokazati da su punk i Sex Pistols nastali zahvaljujući isključivo očaju socijalnih i političkih prilika u Velikoj Britaniji u sedamdesetim. Temple, koji je, naravno, dobar poznavalac Pistolsa, jeste napravio zabavan film, koji i dalje ne mora da vam otkrije konačnu istinu o legendarnoj grupi. Ti momci su stvarno bili nevjerovatni u svojoj destrukciji, nekada spontanoj, nekada fiktivnoj. Johnny Rotten je bio vizionar, a Malcolm McLaren najvjerovatnije obični parazit, kako tvrdi Prljavština i bijes. Templeov prvi film o Pistolsima, Velika rock'n'roll prevara (1980), tvrdio je suprotno. Vidjet ćemo za 20 godina.

U Vatelu Roland Joffé nam priča o istoimenom upravniku imanja jednog ostarjelog i osiromašenog plemića koji priprema trodnevni prijem za cijeli Versailles, ne bi li se dodvorio kralju Luju XIV. Na upravniku Vatelu (Gerard Depardieu) velika je odgovornost jer on vodi brigu o organizaciji prijema, a ako kralj ne bude zadovoljan, njegov gospodar može da propadne. Pomalo je začuđujuća, s obzirom na njegove prethodne filmove, preciznost i gracioznost kojom Joffé vodi svoju priču o emocijama, dvorskim spletkama i organizaciji prijema za kraljevu svitu, ogrezlu u nemoralu i dekadenciji, koju je teško zadovoljiti. Na početku spora, ova kostimirana drama, približavanjem tragičnom kraju, neprestano dobija na ritmu i ljepoti.

Leos Carax je za 15 godina snimio ravno četiri filma, a dva od njih smo vidjeli na FEST-u 2001, Ljubavnike sa Pont-Neufa (1991) i Polu X (2000). Prvi je priča o ljubavi dvoje beskućnika, slikarki koja ubrzano gubi vid (Juliette Binoche) i uličnom zabavljaču i alkoholičaru (Denis Lavant), a drugi o incestu i ludilu. U oba se vidi koliki je problem Caraxova bezobrazna i neskrivena samodopadljivost u kojoj njega ne zanima ništa izuzev vlastite vizije, koja je gledaocu sasvim razumljiva, ali beskrajno dosadna. Priče za 20 minuta filma, on u oba slučaja drsko produžuje na preko dva sata varijacija na temu. Nepodnošljivo, puko pozerstvo.

Filmovi dva poznata njemačka režisera privukli su veliku pažnju na FEST-u. U Hotelu od milion dolara, američko-njemačkoj koprodukciji na engleskom jeziku, Wim Wenders priča priču o istoimenom hotelu u siromašnom kraju Los Angelesa, nekoj verziji liberalne ludnice. Nastao po Bonovoj priči, sa muzikom U2, o hotelu na kojem su oni snimili spot za svoj veliki hit Where the Streets Have No Name, Hotel od milion dolara je mogao da zvuči zanimljivo. Rezultat je, nažalost, krajnje dosadan i bezidejan film sa nekoliko uopštenih fraza, među kojima samo mjestimično vidite da je riječ o autoru od kalibra.

Legende o Riti Volkera Schlöndorf-fa, naprotiv, zvučale su prije gledanja potpuno neinteresantno i nepotrebno. U filmu se govori o Riti Vogt (odlična Bibiana Beglau), zapadnoj Njemici koja postaje terorista, a nakon raspada grupe bježi u Istočnu Njemačku, gdje je Honeckerova tajna policija krije i daje novi identitet. Padom Berlinskog zida, međutim, sve se ponovo mijenja. Schlöndorff je koscenarista sa Wolfgangom Kohlhaseom, koji tvrdi da je sve o čemu se u filmu govori detaljno istraženo i istinito, iako su karakteri i radnja filma fiktivni. No, najvažnije u Legendama o Riti je to što je to dobro napisana i sigurno režirana priča, u kojoj snaga autorske fikcije nadrasta sve ostalo.

More - zvijezde Najbolja komedija i, uz Pritajenog tigra, skrivenog zmaja, drugi najbolji film na FEST-u 2001, jeste O brate, gdje si? (O Brother, Where Art Thou?) Joela Coena. Smještena u državu Mississippi tridesetih godina prošlog vijeka, zasnovana na Homerovoj Odiseji, ova priča nam kazuje toplu ljudsku priču o trojici robijaša koji prolaze pravu golgotu u potrazi za, ispostavi se, fiktivnim blagom, da bi na kraju došli do blaga o kojem nisu mogli ni da sanjaju. Film je, najprije, vrlo zabavni omaž američkoj popularnoj kulturi i istoriji i, konkretno, Stargesu, jer je formalno nepriznati izvor filma njegovo Sullivanovo putovanje (1941) u kojem jedan režiser želi da snimi film koji se zove upravo O brate, gdje si?.

Jafar Panahi

Druga najbolja komedija na FEST-u 2001 je Njeni roditelji (Meet the Parents) Jaya Roacha. Često obrađivan obrazac o zetu koji hoće da se dopadne budućem puncu, ovdje je dobro napisan (scenaristi su Jim Herzfeld i John Hamburg), a Roach, režiser obje avanture Austina Powersa, napravio je kompaktan film u kojem ima nekoliko urnebesno zabavnih scena (razbijanje bakine urne, požar u dvorištu), čak pomalo subverzivnih (punac je bivši CIA-in operativac, naprimjer).

Pažnju na FEST-u privukle su i dvije eks-jugoslovenske komedije, Blagajnica hoće ići na more Dalibora Matanića i Mliječni put Faruka Sokolovića. S obzirom da je Blagajnica Matanićev (1975) debi, riječ je o sigurno režiranom filmu koji podsjeća na socijalno osviještene filmove koje su komunisti kod nas dozvoljavali u sedamdesetim, ali sa kemp premazom u, naprimjer, obliku Drage Diklića ili, recimo, prodavačice koja ne progovara, nego se glasa kao R2D2 iz Ratova zvijezda.

Mliječni put je prilično dobar film jer ima dobru, životnu i uvjerljivu priču, a ono što pomalo začuđuje je životna radost koja, i pored sumorne i tragikomične teme, izbija iz humora i atmosfere filma. To je, što smatramo dragocjenim a i dalje tako rijetkim u našim krajevima, film koji je pravljen za publiku, film koji želi da bude viđen.

Na kraju, sasvim posredno ali i vrlo konkretno prisutna na FEST-u bila je jedna nefilmska stvar, koja je itekako popravljala opštu atmosferu: slika Slobodana Miloševića koji nervozno čeka 'aps. Kako i priliči.

Arhiva Dani
194