Opservatorij

Otkrivena kinematografija

Sarajevska zima: Pregled savremenog iranskog filma; Meeting Point, 14-19. februar 2001.

Boje raja

Krajnje je vrijeme da bosanskohercegovački filmski distributeri prestanu ignorisati postojanje velikih ostvarenja takozvanih malih kinematografija, gdje se bezrazložno trpa ne samo iranska kinematografija nego gotovo sve što je vrijedno pažnje a što ne dolazi iz Hollywooda. To što ovi filmovi ne donose očekivani profit je, vjerujmo, jedan od najbitnijih razloga njihove ignorancije, ali tako je i drugdje na svijetu, pa, ipak, tamo negdje drugdje neko misli o mentalnom zdravlju svoga puka i ovakvi filmovi nekako nađu put do svoje publike.

Ovdašnji postojeći vlasnici kina se definitivno neće smilovati sve kada bi takve filmove i besplatno dobijali. Kinoteka BiH, opet, u opisu poslova ima i prikazivačku djelatnost u koju se autorski film "malih kinematografija" itekako uklapa, ali ova institucija zbog nebrige vlasti bukvalno umire u memu. Dodijeliti već jednom Kinoteci adekvatan prostor, osposobiti joj jednu skromnu kinosalu u kojoj bi se kontinuirano odvijale programske aktivnosti i njen rad bio finansiran iz budžeta, još je uvijek jeftinije od bilo kog festivala, a značajnije od svih zajedno.

Ovaj lament uvijek dolazi kao posljedica "incidenata" koje nam, nažalost ne tako često, prirede kulturni poslenici zemalja prisutnih u BiH. Posljednji se desio ovih dana u okviru Internacionalnog festivala Sarajevska zima, kada je u kinu Meeting Point priređen pregled savremenog iranskog filma. Nije nebitno reći da je, malo prije nego u Sarajevu, sedmica iranskog filma organizirana u Zagrebu, što je proglašeno prvorazrednim kulturnim događajem. Ulaznih informacija (o čemu se zapravo radi), sudeći po tome što su sve projekcije bile posjećene do posljednjeg mjesta, izgleda ni sarajevskoj publici nije falilo. A bilo je dovoljno tek površno pratiti pobjednike najznačajnijih filmskih festivala u posljednjih deset godina i znati da je riječ o najvitalnijoj svjetskoj kinematografiji, čija su tri filma bila nagrađena samo na prošlogodišnjem Cannesu.

Abbas je Kiarostami, sigurno, jedan od deset najcjenjenijih živih reditelja koji ne rade u Hollywoodu, a njegov Okus trešnje, Zlatnom palmom okićen film iz 1997, imali smo priliku vidjeti na trećem SFF-u. Na pregledu iranskog filma Kiarostami se predstavio jednim starijim naslovom - Gdje ti je kuća, prijatelju?, iz 1987. godine. Većina filmova koji se prave u Islamskoj Republici Iran tretira probleme vezane za djecu, pa nije čudo što je polovina od šest prikazanih upravo iz tog žanra, uključujući i ovaj rani Kiarostamijev film. Ko je ikad išao u školu i u toj školi imao domaću zadaću, podijelit će muke Abbasovog junaka. Došavši kući iz škole, on otkriva da je greškom uzeo teku svog školskog druga iz klupe, kome učitelj, zbog toga što često zaboravlja tu istu teku, radi o glavi. Odluči da mu je odmah vrati, ali ovaj stanuje u rijetko viđenoj zabiti. Pored nerazumijevanja okoline za njegovu misiju, dječak se susreće sa nemogućim problemima. Niko ne zna gdje mu drug stanuje, a kad ga upute na kuću sa plavim vratima, ispostavi se da zamalo sve kuće u Iranu imaju plava vrata. Prativši dječaka, reditelj često ohane tako što iskoristi njegov usputni susret sa kakvim dedom. Dok bi dječak trčkarao okolo, dedo publici fino ispriča svoju životnu priču.

Dok se Kiarostami sjajno služi digresijama, Majid Majidi radije pribjegava nešto drugačijem filmskom izrazu. Ovaj nam se reditelj, koji je svjetsku slavu stekao sa filmom Djeca raja iz 1997. godine (nevjerovatno, ali sjajna se priča o polovnim tenama može naći u našim videotekama), predstavio Bojom raja, filmom nastalim '98. godine (Grand Prix des Ameriques u Montrealu...). U koloristički nenadmašan prirodni ambijent Majidi situira slijepog dječaka, koji sve ljepote ne vidi ali ih osjeća. Otac u njemu vidi prepreku na putu u potrazi za novom nevjestom i pokušava ga odvojiti od porodice. Nena zbog toga "pukne" i ubrzo umre, a otac na kraju uvidi svoju grešku. Da bi ispričao priču, Majidi poseže za simbolikom, što se može učiniti nepotrebnim, ali svakako rijetko viđenim i zanimljivim sredstvom. Dječak tako čuje svake ptice poj, a jedino njegovom ocu do uha zna doprijeti i kliktaj šejtana.

Treći "dječiji" i posljednji prikazani jeste film reditelja Kemala Tabrizija Majčinska ljubav (najbolji dječiji film u Berlinu), priča o dječaku Mahdiju iz popravnog doma, koji u svojoj nastavnici vidi majku koje nema. Pošto ju je prepoznao, još samo da joj se uvuče pod kožu i useli u kuću. Njegovi napori su uzaludni do samog kraja, kada ona napokon shvati da ne bi bilo ništa loše u tome da ga usvoji. Ali već je kasno. Mahdi je odustao i netragom nestao.

Iako su ostala tri filma manje dojmljivi radovi, moraju im se priznati stanovite vrijednosti. Plava marama je socijalna melodrama o ljubavi starijeg udovca, direktora preduzeća, i njegove mlade, ne baš lijepe radnice dobrog srca. Ovaj je film, kojeg je potpisala rediteljka Rakhshan Bani-Etemad, nenajavljen upao umjesto filma Glumac Mohsena Makhmalbafa, čuvenog oca mlade iranske rediteljice Samire Makhmalbaf. Iako najtanji od svih prikazanih, Plava marama iza sebe ima Bronzanog leoparda iz Locarna i FIPRESCI iz Soluna, što ga preporučuje za gledanje.

Isto kao što i Leilu, priču o braku bez djece, preporučuje uspjeh režisera Dariousha Mehrjuija, čiji je film Sara iz '93. pobijedio na festivalu u San Sebastianu.

Zbog tretmana bića bez geografskih i drugih ograničavajućih odrednica i univerzalnosti tema kojima se bavi, a koje se mogu vezati za svaku, pa i našu sredinu, iranska kinematografija je prihvatljiva u cijelom svijetu. Pogotovo što svoju participaciju u sedmoj umjetnosti sami Iranci ne smatraju trgovačkom kategorijom niti zabavištem. Oni proizvode filmove koji gledaoca suočavaju sa samim sobom. Na nama je samo da obezbijedimo uslove da nam se ovakva suočenja dešavaju češće od šest dana u godini. (N. Džanko)

Judi, zviri i bisovi

Gibonni, Skenderija, 14. februar 2001.

Da je Gibonnijev koncert bio planiran samo jedan dan ranije, organizatori, hrvatska firma Metro i domaći OBN, morali bi ga otkazati - gradom je vladala epidemija gripe i svi skupovi ovakve vrste bili su zabranjeni. Samo dan nakon zabrane, 14. februara, na oduševljenje nekoliko hiljada posjetitelja Skenderije, Gibonni je imao priliku da se napokon pokaže Sarajevu.

Zlatan Stipišić se zadatku odazvao sa profesionalnom ozbiljnošću, uspjevši da za ovdašnji nastup dovede i svog najznačajnijeg suradnika u karijeri - Vlatka Stefanovskog. Tek je ova kombinacija, opredmećena na posljednjoj ploči: Judi, zviri i beštimje iz 1999. godine, splitskom kantautoru pomogla da se vine u sam vrh kvaliteta. Stefanovski je Gibonnijevoj neupitnoj melodijskoj invenciji i poetskom daru pridodao dimenziju luksuza, te ga time izdigao iz uobičajenih popularnomuzičkih klišeja ovoga podneblja.

Tako je bilo i na koncertu, koji je okupio vrlo šaroliku paletu kategorija posjetilaca: omladine, roditelja s malom djecom, ozbiljnih građana. Svi oni, neudruživi nekom drugom vrstom muzike, u ovoj, vjerojatno, pronalaze onaj optimum između očekivanog (Gibonni se uvijek kreće u granicama mediteranskog stila) i novog (svaka pjesma sobom nosi značajan individualni pečat). Izbor brojeva izvedenih pred sarajevskom publikom to je praktično i potvrdio. Bili smo u prilici čuti i neka starija ostvarenja, kao i pjesme koje je autor namijenio kolegama - Oliveru Dragojeviću i Petru Graši. Kulminacija je, naravno, nastala kada je tridesetak minuta nakon početka na scenu izašao gost iz Skopja te gitarskim solom otvorio pjesmu Judi, zviri....

Na najbolji način koncert je stremio svom vrhuncu, Bilom cvitu (koji je, po našem mišljenju, Gibonnijev dosadašnji maksimum). Ova je pjesma u sarajevskoj verziji zvučala ganutljivo i raskošno, potpomognuta ne samo Vlatkovom jecajućom gitarom već i izvrsnim violinskim dionicama Marka Ramljaka, a dobila je i dodatak u vidu laganog instrumentalnog dijaloga između gitare i violine. Nakon ovakvog emocionalnog klimaksa, i jedna Cesarica doimala se poput dječije brojalice.

Ipak, i ovako dobro pripremljen koncert nije mogao proći bez sjene. A ta je imala oblik sarajevskog prijatelja (Mladen Vojičić Tifa, op. ur.), koji je trebao kao gost otpjevati sa Gibonnijem refren pjesme Činim pravu stvar - no, nažalost, nije naučio četiri verza teksta (nego je na scenu izašao sa salvetom na koju ih je napisao), a nije točno znao ni gdje treba započeti sa pjevanjem, pa je promašio početak takta i svirači su ga morali "loviti". Da bi sjena bila još tamnija, solistički mikrofon je bio samo jedan i pjevač ga je, htio - ne htio, morao podijeliti s prijateljem. Ovakva se neprijatnost nije smjela dogoditi na koncertu na kojem je sve - od scene, rasvjete, videozida, razglasa, preko šest kamera, do devet muzičara - funkcioniralo bez greške. Gibonniju ne treba sidro u vidu lokalne zvijezde koja će se pojaviti u jednoj od pjesama - on je sam dovoljno velik. A ako je razlog pojavljivanja prijateljstvo, onda se ono moglo manifestirati makar naučenim tekstom hiperpopularnog refrena.

Na samom kraju koncerta, uz već treći bis - citat violinsko-gitarskog dijaloga iz pjesme Bili cvit, Stipišić se obratio publici: "Ako sam bija loš, vi me kaznite, nemojte me slušat', a ako sam bija dobar, dođite mi na koncert i naredne godine." Iskreno se nadamo da će se ostvariti druga opcija - pogotovo ukoliko u međuvremenu nastanu nove pjesme. A kako nam je sam autor potvrdio, već u martu moglo bi se desiti nešto novo, internacionalno! (V. Andreé-Zaimović)

Na piće kod umjetnika

Jusuf Hadžifejzović: Caffe depo Sarajevo; CDA, februar/mart 2001.

Kada je već daleke 1990. godine na jedvite jade uspio da se "ugura" i izlaže svoje radove u jednoj od sarajevskih galerija rezervisanih uglavnom za etablirane umjetnike, Jusuf Hadžifejzović - "nestašni dečko" tadašnje likovne scene - bio je načisto da neće da bude Velázquez bosanskohercegovačke likovne umjetnosti. U to doba, naime, među mladim umjetnicima nije bio na cijeni zanat, majstorstvo ili kako se već zvalo klasično umijeće starih majstora: zamjenjivali su ga sve više nekom drugom osjećajnošću primjerenijom neurotičnom vremenu u kome se živi i u kome klasične vrijednosti bivaju potisnute u stare muzeje i galerije ili prepuštene tzv. tradicionalistima da se bakću s njima.

Već tada u glavi jednog alternativca se rodila ideja o caffe depou, mogućem prostoru (otvorenom ili zatvorenom) u bilo kojem gradu na svijetu u kome je umjetnik "gazda": odabire goste i muziku, i što je najvažnije, u kojem kao u nekoj univerzalnoj radionici radi svoj posao, proizvodi umjetnost i kao takvu je nudi na prodaju, kao i sokove ili neko drugo piće ili jelo. Zarađeni novac dijeli sa onima (to su njegove kolege umjetnici ili neki drugi stvaraoci) koje poziva da mu se pridruže u realizaciji caffe depoa Sarajevo, Amsterdam, Ljubljana ili kako se već zove mobilni i promjenjivi prostor u nekom bjelosvjetskom gradu.

Pošto je, uprkos svemu, Hadžifejzović praktičan čovjek, on depo vidi i kao neku vrstu škole u kojoj bi ne samo mladi mogli dosta toga da nauče. Dakle, ako u vama ima neke stvaralačke napetosti ili bar znatiželje, svratite u sljedećih dvadesetak dana kod Jusufa Hadžifejzovića u Caffe depo Sarajevo, bar na sok od mandarina. (E. Dragulj)

Martes martes mustelida

Kuna zlatica izgleda sasvim drugačije prije susreta sa Zenicom nego poslije. Zašto?

Kad se rodi, čovjek ne plače od sreće, nego zato što se prepao, i pošto mu to nije dovoljno, onda ga u životu nastave prepadati čim stignu. Baba-rogom, vakcinom, domaćom zadaćom, pedagogom, kecom na polugodištu, pozivom za vojsku, ženidbom i trećom smjenom, pa će na kraju onome ko sve to preživi, gledati da nekako dohakaju viješću o poskupljenju struje i osnovnih životnih namirnica. Da nikada ne bi bio rahat, čovjek, pored strahova koji ga svakako sljeduju, priušti sebi još koju vanrednu prikazu pride.

Otkako je svijeta i vijeka, vazda je bilo prikaza, ali ovako kako je u zadnjih godinu- dvije navalilo, nikada bilo nije. Znalo se desiti da se lovcu na kakvu proplanku u cik zore od junca pričini da je srndać, ali od oderane kune zlatice dinosaurus, to niti je kad bilo niti ko pamti nešto slično. Prelaz iz milenija u milenij je naročito plodno tle u kome se prikaze najbolje kote. Posljednji, zenički slučaj, gdje su u oderanoj kuni zlatici prepoznate sve vrste monstruma, mutanata i zvjerinja u rasponu od iguane do dinosaurusa, najsvježija je potvrda naše sklonosti da od muhe napravimo medvjeda.

Zenički primjer ide i u prilog tezi da se dinosaurusi najbolje prikazuju na gladan stomak. U ratu su se, opet, na linijama, po noći, od ježeva prikazivali četnici. Kad jež frkne, isto prehlađen četnik. Kakav četnik-vojvoda.

Nikome kao sitom Amerikancu se ne prikazuju vanzemaljci. Njima se u drijemežu poslije ručka od radiodrame Orsona Wellesa pričini invazija vanzemaljaca. Rusi su im omiljena prikaza. Zabilježena je čak i kombinacija sa Rusima i vanzemaljcima zajedno.

Bilo je, doduše neuspjelih, pokušaja da se i ovom, zeničkom slučaju pripišu svojstva malih zelenih. Zbog uslova krajnje socijalne bijede i misterioznog načina preživljavanja stanovništva neviđenog na planeti Zemlji, nekima je bilo logično da se baš u Zenici, kao malo gdje drugdje, mogu ukazati vanzemaljci. Ali misteriozno je biće imalo prstiće na nogama što je upućivalo da je, ipak, posrijedi neka vrsta hajvana. Samo koja?

Prije

Poslije

Da su ga kojim slučajem našli u štali, potvorili bi na kravu da je kakvo njeno monstrumče, pošto se kod ovih doniranih znalo desiti da, gluho bilo, otele tele isto krme. Ali mali je monstrum sretnom nalazaču svezao šuhvu u po bijela dana, nasred ceste, u po bijele Zenice. Sretni ga je nalazač najprije malo doveo u red pod točkovima svoga automobila. Nesretna kuna zlatica (lat. martes martes), koju je najprije neko utuk'o pa bacio na cestu nakon što joj je oderao kožu, na kraju ni na šta poznato nije bila nalik, tako da je ne bi poznala ni rođena familija mustelida zajedno sa svim puhovima, jazavcima, vidrama i sličnim zvijerovima, a kamoli urednik Jutarnjih novina, koji svijet prikazama plaši ima evo i trideset godina.

Tako je za samo par dana pola Bosne imalo svoju vlastitu viziju, koja bi, da je ukoričena, maštom i varijacijama kudikamo prevazišla Leksikon fantastičnih bića Jorgea Luisa Borgesa. Ruku na srce, stvor je najviše ličio na Sex Machinea, lik iz filma Od sumraka do zore, i to u povampirenom izdanju. Dok se Bosna ibretila, samo je jedan čovjek znao o čemu se zapravo radi. To je onaj isti koji je i oderao nesretnog mustelidu. Kako li se samo zabavljao gledajući Dnevnike PBS-a i priloge o misterioznom biću. Nije mu bilo dosta nego se namečio na logu, utukao te oderao kožu sa još par primjeraka iste vrste pa ih posijao po Zenici.

Invaziju dinosaurusa u kombinaciji sa iguanama na Zenicu su u posljednjem momentu spriječili stručnjaci Veterinarskog fakulteta u Sarajevu tako što su misteriozno biće obukli u kožu kune zlatice. Nesretni mustelida je tek tada sinuo u punom sjaju. I za moju punicu čovjek nikad ne bi rekao da je monstrum čim obuče bundu, rekao bi skeptik. Pametnom dosta, a isprepadanom narodu ostaje samo da gata šta bi moglo biti sljedeće.

U Goraždu je već na pomolu invazija gmazova prouzrokovana činjenicom da je neko probudio smuka čisteći bašču. I oni vrapci na grani vežu šuhvu, a kamoli vrane. Prošlo je ono sretno doba kad se od šare na regalu znao prikazati samo drug Tito, a od žbuna u parku dedo s cekerom. Tad se barem znalo od čega se šta prikazuje. Od mehke rakije ništa veće od miševa po mezetluku nije zajahalo. A od čega li se danas dinosaurusi po Zenici šeću, to niko živ ne zna. Zeničani, može biti, i znaju, samo bez milicije neće da priznaju. Jedno je sigurno: kuna zlatica izgleda sasvim drugačije prije susreta sa Zenicom nego poslije. Kako god, šuhveli vremena dolaze. Paranormalna, takorekuć. (N. Džanko)

Dvosmjerni povratak ili dvostruka propast

Pobjednik ovogodišnjeg Berlinalea je već dobrano kontroverzni film Intimnost (Intimacy). Ovo dva sata dugačko ostvarenje plod je saradnje britanskog pisca rođenog petog decembra 1954. godine - Hanifa Kureishija - i deset godina starijeg francuskog režisera Patricea Chéreaua. Chéreau (Kraljica Margot), poznat i kao pozorišni režiser, naročito režiser opera, ali i kao glumac (Posljednji Mohikanac), za narednu godinu najavljuje i novi film, komediju Betsy and the Emperor (Betsy i car), još jedan pokušaj ekranizovanja velike Napoleonove biografije, sa Al Pacinom u glavnoj ulozi.

Kontroverznost Intimnosti počinje već od jezika. Chéreau je odlučio slijediti Bessona u šokiranju dežurnih čuvara nacionalnog blaga moderne Galije - francuskog jezika. Ovaj je film francuski, ali je snimljen na engleskom jeziku, a mnogima u režiserovoj domovini to nije pravo. Isto tako, više od četvrtine filma, oko trideset i pet minuta, sastoji se od eksplicitno erotskih scena. Chéreau s gnušanjem odbija insinuacije da je želio snimiti pornografski ili erotski film tvrdeći da su sve te scene tu isključivo iz umjetničkih razloga.

Hanif Kureishi

Scenarij za Intimnost načinili su zajedno Chéreau i Kureishi na osnovu istoimenog Kureishijevog romana. Inače, izuzetno uspješna filmska i književna karijera Hanifa Kureishija nema pandana u Evropi, makar po tom umjetničkom dualizmu ima srodnika u Americi: nikog drugog do Paula Austera. Kureishi je inače pakistanskog podrijetla i u svojim djelima često se bavi temom prve i druge generacije indijsko--pakistanskih useljenika u Veliku Britaniju. Karijeru je počeo kao scenarista tokom osamdesetih. Sa Stephanom Frearsom snimio je dva filma: Moja lijepa praonica te Samie and Rosie get laid. Zatim je sam po vlastitom scenariju režirao film London me ubija, po svom romanu Buddha iz predgrađa načinio scenarij za istoimenu mini TV seriju, a nedavno je uradio scenarij i za film Moj sin fanatik.

Na našem jezičnom području Kureishija je jako sustavno predstavio zagrebački nakladnik Celeber objavivši tri njegova djela, romane Buddha iz predgrađa i Intimnost te zbirku pripovjedaka Ponoć cijeli dan. Inače, sam roman Intimnost je prilično iznenadio fanove Kureishijevih ranijih djela. Priča im se vjerovatno činila suviše - obična. Radnja romana je smještena u jednu jedinu noć, noć u kojoj glavni junak konačno odluči napustiti porodicu, ženu i dvoje djece. Čini to zbog ljubavnice, Nine, makar bi se prije moglo reći da je Nina povod, a ne uzrok. Kroz njegova nutarnja previranja, razmišljanja i dvojbe tokom te noći prikazuje se raspad jednog braka.

Teško je a priori govoriti o relaciji između filma i knjige, ali na prvi pogled se čini da je u filmu lik ljubavnice dobio važnije mjesto negoli u knjizi. No, makar se naposljetku glavni junak zbilja zaljubi u ljubavnicu, ostat će i bez nje i bez porodice.

Pišući prije nekoliko godina u Feralu o romanu Intimnost u kontekstu ostatka Kureishijevog djela, Robert Perišić je upotrijebio frazu dvosmjerni povratak. Sudbina glavnog junaka Intimnosti možda bi se bolje mogla opisati kao dvostruka propast. (M. Bazdulj)

Arhiva Dani
194

	Sadržaj Arhiva Pretplata Biblioteka DANI Marketing Galerija Impresum	DANI br. 194 23. Februar 2001.