|
 dvede
li te jednom put na Istok, nađeš li se u zen-koanu pred nekim dobrim
indijskim dedom koji dijeli šamare zbog pogrešnih odgovora, upita
li te neka nujna neznanka iz kolodvorskog restorana u Frankfurtu
ili ti samom dođe da se pokušaš sjetiti najmirnijeg trenutka svoga
života i najtiše tišine koju može prirediti svijet, samo se sjeti
onih pola sata pred jutro, ljeti je to bilo oko pola četiri, a zimi
oko pet, nulte, 1992. godine. Noćno gruhanje minulo je, jutarnji
napadi još nisu počeli; tišina je kao da su krošnje neke velike
šume, nekog parka, ispunjene slavujima i raznim rajskim pticama
koje ne pjevaju jer uživaju u ljepoti tišine, uživaju u onoj vrsti
mira kojoj bi se začudio i sam Bog, samo da je slučajno među nama,
nesvjesnima i oslobođenim od svih briga i potreba, pretvorenim u
čisti život. Kada bi znao opisati tih pola sata, izmamio bi osmijeh
indijskog dede, kolodvorska neznanka sjetila bi te se uvijek kad
joj bude teško, a ti bi vratio sebi taj osjećaj, neopisiv i besmrtan,
kojeg više nikada nećeš doživjeti, znaš to!, jer više nikada tvoja
duša neće biti tako prazna da odjekuje kao čisto srebro.
Brbljavci bi kazali kako je užas
imao neki smisao ako je tih pola sata postojalo kao takav užitak
duha i ceremonija potpune ljudske sabranosti, molitve bez glasa,
vjere i sadržaja, ali ti nešto takvo, naravno, nećeš reći, niti
ćeš pomisliti, niti ćeš drugima dopustiti da pomisle ako te sada
slušaju. Ružno i strašno nemaju nikakvog smisla, niti postoji ono
što bi ih opravdalo ili što bi olakšalo patnju svijeta. Riječ je
o tome da su se u čovjeku izoštrili osjećaji, te godine i pred takva
jutra, pa bi bilo lijepo kada bi ih sam, bez velike muke, opet mogao
izoštriti kao što je drago dijete oštrilo olovku potpuno samo u
školskom razredu čekajući da se ostali vrate sa fizičkog - dijete
je bilo oslobođeno jer je upravo preboljelo šarlah.
Tih pola sata tišine pred zoru,
to stanje svijeta i stanje duše, bilo je, a da to nisi znao, veliki
finale procesa koji je započeo nekoliko godina ranije, u vrijeme
kada su se dani prestali završavati s noćima i kada se život ljudi
pretvorio u niz nepravilnih sinkopa koje više nisu priznavale ni
biološka, ni društvena pravila po kojima se danju događalo sve,
a noću bi se sve odmaralo. Noću je 1990. i 1991. slutilo na vojne
udare, asfalt je u još uvijek mirnim gradovima strepio pred grubostima
tenkovskih gusjenica, iza ugašenih prozora sarajevskih nebodera
dvije po dvije su tačke duhanskoga žara međusobno tiho razgovarale
o posljednjim životnim pitanjima: Što ćemo i gdje ćemo ako noćas
počne? Tako je to tada izgledalo. Jutra su donosila olakšanje jer
ništa nije počelo.
Prvi događaj od kojeg je sve
počelo, onaj kada je naša noć prestala biti dobra noć, čini se banalnim
kada mu samo spomenemo ime: Četrnaesti kongres SKJ. Zar je tako
nešto moglo mijenjati naše živote i pravila biološkog i društvenog
funkcioniranja našeg svijeta? Ludo, stvarno ludo, ali to nešto se
stvarno tako zvalo. Našli su se komunisti iz cijele Jugoslavije,
najavljeni su ratovi, stvorena je varljiva nada da ih ipak neće
biti, a onda je došla noć u kojoj se o toj nadi odlučivalo. Sjedio
si ispred televizora i drhtao, pod tobom se dijelio grad u dolini,
vidio si ga kroz svoj crni prozor. Polovina Sarajeva je još uvijek
spavala običnim ljudskim snom, a druga je polovina bila kao ti:
Pred televizorima i s pogledom na Četrnaesti kongres SKJ. Banalna
istina. Banalna nesreća. I na kraju banalna tragedija. Svaka prava
tragedija, ljubavna, državna ili narodna, imala je banalan začetak.
Počela bi iz gluposti ili iz sasvim prosječne podlosti, one koja
u običnim životima nije vrijedna spomena, počela bi samo onako kako
već počinju priče koje se najčešće i ne nastave, počela bi prije
nego što je itko znao da bi mogla početi. Kao Četrnaesti kongres
SKJ.
Od te noći vampiri su živjeli
u dušama dragih. Kad-tad svatko je ulazio u svoj strah i počinjao
živjeti kao da noći više nisu za spavanje i kao da čovjek spava
samo zato što je slab i nemoćan, a ne zato što je dobro spavati
i tako dijeliti svoj život na dane. Finale tog užasa bile su sarajevske
predjutarnje tišine. Samo iz užasa moglo se stvoriti takvo blaženstvo
kojeg se na kraju i ne usuđuješ samo tako prizivati, jer nisi više
siguran postoji li. Ili se samo tješiš u tom zen-koanu.
Arhiva Dani
194
|
