bolnici u Bihaću, ocu jednog borca Armije BiH - a ovaj fakat, naravno, nije najbitniji - trebalo je amputirati stopalo. Ta operacija košta 2.000 maraka i u datom roku sin bolesnika uspio je sakupiti 1.500 KM. Više nije mogao. Zbog manjka para operacija je odgađana. Dok je traženo tih 500 KM, bolest se širila. Kad je novac nađen, noga se morala sjeći iznad koljena!

Uglednom profesoru bio je povrijeđen kuk i smješten je u jednu sarajevsku bolnicu. Zato što je medicinskom osoblju bilo mrsko nosati "guske", ugrađen mu je kateter. Profesor je dobio infekciju i dekubitus. Ubrzo je umro.

Ove dvije priče o pogrešnim medicinskim tretmanima su nezvanične, jednako kao i one o kovertama koje se moraju dati ljekarima da bi ovi izvršili nekakvu intervenciju. Nezvanična su i sve češća svjedočenja da se pacijenti iz državnih ustanova upućuju u privatne riječima: "Ne mogu ovdje ništa, dođite kod mene privatno." Sva ova svjedočenja zvone više i češće nego ikad i upozoravaju da konačno mora početi temeljna revizija zdravstvenog sistema u BiH.

Između ostalog i zato što nema čovjeka koji vam pri samom pominjanju ovdašnjeg zdravstva neće ispaliti barem tri traumatična iskustva, svoja ili članova porodice. Gotovo da nema zdravstvenog osiguranika koji nije naišao na ponižavanja i torturu medicinskog osoblja potpuno nesvjesnog da su oni tu zbog pacijenta, a da je pacijent tu zbog sebe i da on plaća, a da od toga i ljekari i sestre primaju plate. Istina, male, ali za to nije kriv pacijent, nego onaj ko istrajava na sistemu zdravstva koji je sačuvao najgore iz socijalističkog sistema, a počeo da primjenjuje najokrutnije iz kapitalističkog.

Ključ umjesto stetoskopa Ima u Sarajevu domova zdravlja u kojima žive duše nema već u ranim poslijepodnevnim satima. Slobodno možete iznijeti stolice iz hodnika, slabo da će vas ko vidjeti. Na šalterima za prijem zdravstvenih knjižica možete stajati koliko vam volja - tamo se sestra neće pojaviti. Hodnikom ponekad, istina, prođu ljudi u bijelom. Iako ste tako osamljeni nasred pustog hodnika više no uočljivi, oni prolaze pored vas kao pored stećka. Oko vrata nemaju obješene čak ni one slušalice s čijom imitacijom smo se tako rado igrali doktora kad smo bili djeca, u vremenu kad je većina doktora bila plemenita i kad smo toplinu njihovog glasa, koja je odavala posvećenost, svi voljeli i listom htjeli biti doktori. Ovi ljekari, dakle, ne nose slušalice - nose samo ključ. Nišane njime s pola hodnika i otključavaju klozete, ulaze, tamo se malo zadržavaju, zatim izlaze, zaključavaju, ponovo prolaze ignorišući vas i nestaju - nekud. To marširanje s ključevima potraje otprilike do 15 sati, a onda - kud koji. Neki kući, a neki u privatluk.

E, medicinsko osoblje kojemu ovako prolazi "radni" dan uvijek će vam kao argument za jadnu uslugu koju pruža reći kako je nedopustivo da ljekari imaju tako male plate i da je sramota što hirurzi operiraju za tako smiješne pare. Sramota je, zaista, vrhunskim stručnjacima kao mjesečnu naknadu ponuditi dnevnicu ljekara u nekim malo bogatijim državama, ali je sramota i da se uz njih šlepaju nosioci diplome Medicinskog fakulteta kojima je najznačajniji dio opreme - ključ od klozeta. Ako bude pameti, tj. ako je nove kantonalne vlasti odluče primijeniti, ključ se u posjedu ovakvih može ostaviti još vrlo kratko vrijeme, a onda im se treba zahvaliti na saradnji. Domove zdravlja u kojima su najčešće sjedili, poznavaoci vele, najbolje je prodati, a platu "ključara" dati hirurzima i ostalim stručnjacima, izbivši im iz ruku "kovertirane argumente", na koje su, kažu, prinuđeni zbog sadašnjih malih primanja.

Ako ste odlučili da u pomoć za uvođenje preko reda ne zovete nikoga od familije ili prijatelja, i zato uredno iščekali mjesec dana do svog zakazanog termina za npr. ultrazvučno snimanje bubrega, čekaju vas raznovrsna iskustva! Nerijetko, prije svih ostalih, osorna sestra, koja će vas, manirom domaćice koja je ugledala mrskoga gosta, upozoriti da prije zakazanog termina iskapite litru tekućine i dođete na snimanje. Učinit ćete, poslušno, tu pripremnu radnju i krenuti. U zakazanom terminu zateći ćete užasnu gužvu, a u sobu za preglede marširat će "protežirani", uvijek ruku pod ruku s nekim od ljudi u bijelom. To što imate zakazan termin tačno u 10 sati, nikoga neće zanimati. Vama će se strašno ići u toalet, oči će vam ispadati od pritiska male nužde, ali na to niko obratiti pažnju neće. Protežirani će komforno ulaziti, a onda će "zdravstveni tim" otići na pauzu. Vi ćete i dalje trpjeti, za živu glavu nećete otići u toalet jer ćete tako izgubiti preduvjet za snimanje. Znate šta to znači - mjesec dana ćete morati čekati, opet. Zato trpite sve dok ne poplavite. A trpite i stiskate se i nakon što "poplavite" od one eksirane litre.

15 KM za "stiskanje" I kad vas konačno usnime, možete naletjeti na nekoga ko će porazgovarati sa vama u duhu etike profesije koju obavlja ali i na ljekara-specijalistu koji će vam izgovoriti dvije šture rečenice o tome kakvi su vam bubrezi. A sve i da vam hoće posvetiti više pažnje i kazati više no što uistinu hoće, ne bi vam koristilo, jer su vam kognitivne sposobnosti još uvijek pod "pritiskom". Do vaših "pritisnutih" čula jednostavno više neće dopirati ništa. E, takav specijalistički pregled, iako ste već platili osiguranje, platit ćete pet KM, a ultrazvučni dodatnih 10 KM.

Primjera je bezbroj i zalud ih je nabrajati. Izuzetaka, naravno, ima i njih se najčešće može sresti u nekad Vojnoj, a danas Općoj bolnici u Sarajevu. Prema svim dosadašnjim iskustvima, tamo je vjerojatnoća da ćete biti tretirani kao manje vrijedna bića ipak znatno manja. Na najvećem broju odjela te bolnice čini se sve da se pacijentu olakša očajna situacija u kojoj se našao. Sestre će uglavnom biti maksimalno ljubazne, za razliku od nekih njihovih koleginica u KBC-u Koševo koje će na pacijenta i njegovu posjetu istresti sve svoje lične frustracije.

Ulazeći unaprijed povijene kičme u ovu instituciju, spremni da molite da biste ušli i porazgovarali s djetetom koje je u depresiji jer je već nekoliko dana zatvoreno u jednu sobu, bit ćete u šoku kad vam sestra predusretljivo, puna razmijevanja, kaže da možete ući kad želite jer to bolesnom djetetu znači mnogo. Bit ćete izgubljeni jer znate da u Sarajevu nikad nije bilo klinika "Schwartzwald" i nećete u prvi mah znati način da izrazite svoju zahvalnost. Zbunit će vas ove sestre jer znate kako su neke u istoj bolnici, samo na ginekologiji, prije dvije godine tetki prodavale tablete za 50 KM. Iznenadit ćete se jer ove na dilerke ne liče, uopće.

Najezda privatnika Predusretljivost i ljubaznost u privatnim zdravstvenim ustanovama se, naravno, podrazumijeva. Ljekari u privatnim ustanovama svjesni su da zavise od pacijenta i da će ga zadržati jedino ako mu posvete punu pažnju. Zbog katastrofalnih iskustava s državnim ustanovama, svi oni koji to sebi, na bilo koji način, mogu priuštiti prešli su u privatne ordinacije, ambulante i poliklinike. Da je to postao unosan posao, vidi se i po najezdi otvaranja novih i sve većih privatnih zdravstvenih ustanova. Mediji su puni njihovih reklama. Pacijenti sve rjeđe idu u državnu laboratoriju, koriste državni ultrazvuk i slično. Oni što plaćaju zdravstveno osiguranje, a to su oni koji rade i pri tom pristojno zarađuju, jednostavno nemaju vremena da danima čuče u bolničkim hodnicima. Ako im je pritužilo, platit će privatniku ako ikako mogu.

Dr. Nedim Deronja: "Zdravstvo treba privatizirati stoprocentno. Treba osnažiti i ulogu obiteljskog ljekara jer je to osnova zdravstva"

Dr. Faris Gavrankapetanović: "Ja sam apsolutno za konkurenciju, ali ima oblasti u kojima konkurencije nema i još dugo je neće biti jer još uvijek nema privatnih ustanova s bolničkim krevetima"

Novac koji svaki osiguranik mjesečno izdvaja za zdravstvo, a to je čitavih 18 odsto plaće svakog stanovnika Kantona Sarajevo, prilično je velika svota. Taj novac ide nekud, u neku crnu rupu, ali je teško odgonetnuti za šta se te pare troše. Zdravstveni fond jedan je od najnetransparentnijih i, ako drugačije ne bude moglo, Petritschu treba predočiti da ga učini javnim. Osim što plaćaju osiguranje, osiguranici plaćaju i participacije. Oni što ne plaćaju osiguranje, u najvećem broju slučajeva oslobođeni su i participacija, a to su socijalni slučajevi, porodice poginulih boraca, vojni invalidi od 20 do 100 odsto, nezaposleni, raseljeni... Postoji i povelik broj firmi i ustanova koje svojim zaposlenima ne plaćaju zdravstveno osiguranje i za sve probleme u zdravstvu ovlašteni okrivljuju njih. No, nije baš potpuno tako. I novcem koji mjesečno stiže u fond moglo bi se učiniti više kada bi se njime upravljalo racionalnije. Neracionalan je i, prema ocjeni Ministarstva zdravlja Kantona Sarajevo, KBC Koševo, koji još uvijek ima višak kreveta, čije održavanje izuzetno puno košta, a neracionalno trošenje para predstavljaju i pojedini domovi zdravlja u kojima se prestaje raditi već iza podneva.

Osim para od zdravstvenog osiguranja, famozni Zavod zdravstvene zaštite od osiguranika kupi i tzv. participaciju, što izgleda potpuno apsurdno - pouzdano znate da ste za zdravstvo u jednoj godini izdvojili cijelih 1.000 maraka i još pouzdanije znate da niti jednom niste bili kod ljekara. Iako ste već platili tih 1.000 KM i, dakle, ništa od toga potrošili niste, morate platiti još pet maraka da biste ušli kod ljekara neke specijalnosti. Ko je potrošio onu vašu hiljadu, i sve one koje ste uplatili ranijih godina, niko vam nikad neće reći i tražit će vam da platite još 20 KM za konzilijarni pregled, za ultrazvuk 10 KM, za ergometriju 15 KM, za elektromiografiju 20 KM, magnetnu rezonancu 80 KM, CT 50 KM, CT sa kontrastom 80 KM, za razbijanje kamenca u bubregu 200 KM, ekstrakciju manjih benignih tumora 114 KM, a za guturu povrede jetre 361 KM. Za djecu koja imaju probleme s govorom, logopedske vježbe koštaju 22 KM, edukacija djece dijabetičara 11 KM...

Ovo je zvanični cjenovnik koji smo dobili iz KBC-a Koševo. Onaj nezvanični, po kome za vađenje krajnika u kovertu treba staviti 250 KM, ne može se dobiti. No, onaj ko je bolestan, s tim cjenovnikom na neki fantomski način redovno bude upoznat. Stvari su do te mjere precizirane da se, naprimjer, nakon operacije slijepog crijeva, na osnovu dužine reza zna koliko je hirurgu spakovano u koverat! Naravno da se ovo ne odnosi na većinu ljekara ove ustanove i naravno da još uvijek nema onog koji bi zajedno sa svojim imenom i prezimenom zvanično saopćio imena takvih ljekara.

Čemu služe participacije? Na pitanje čemu služe participacije, generalni direktor KBC-a Koševo dr. Faris Gavrankapetanović veli da participacije imaju funkciju odvraćanja pacijenata od nepotrebnih pregleda. Privatnici ne misle tako. Specijalista s dugogodišnjim iskustvom, dr. Nedim Deronja, koji je do 1980. godine radio na Medicinskom fakultetu, narednih devet u Fojnici, a nakon toga u jednoj privatnoj poliklinici vodio ordinaciju za fizijatriju, kaže da participacija nema nikakvu funkciju jer niko u bolnicu ne ide iz ćeifa: "Participacija se svakako mora ukinuti kada se odnosi na boravak u bolnici, jer tamo, definitivno, niko ne ide u provod."

U privatnim ustanovama se sve plaća i procedura njihovog otvaranja ne traje dugo - najviše mjesec dana. Potrebno je sakupiti dvadesetak papira, obezbijediti prostor i osoblje i otprilike nedjelju dana čekati komisiju Kantonalnog ministarstva zdravlja. Dr. Deronja je specijalista-fizijatar i upravo je otvorio privatnu ordinaciju. U vrijeme kada smo ga posjetili, primao je prve pacijente. U ovoj ordinaciji uposlio je još dvije osobe. Kaže da bi zaposlio još nekoliko ljudi ako bi bio usvojen zakon po kom bi privatnici mogli sklopiti ugovor s Fondom zdravstvenog osiguranja, što bi značilo da bi mu pacijenti mogli dolaziti s knjižicom, a ne s kešom.

"Privatno i javno zdravstvo nisu u istom položaju. Javno zdravstvo je još uvijek beneficirano. Ljekari koji tamo rade potpuno su svjesni da im je isto, radili - ne radili. Privatni ljekari moraju pokazati kvalitet i odgovornost. Ovi državni ne odgovaraju nikome", decidiran je dr. Deronja. Jedan njegov pregled košta 15 KM, kontrolni pregled 10 KM. Paket fizikalne terapije koji se sastoji od četiri ili pet procedura košta 20 KM. Dr. Deronja misli da njegove cijene nisu visoke i da bi, kada bi Fond zdravstvene zaštite htio sklopiti ugovor s privatnicima, svi pacijenti prešli kod privatnih ljekara.

Povlašteni profesori Prema Pravilniku za rad zdravstvenih radnika, u privatnim ustanovama mogu raditi, ali samo do jedne trećine punog radnog vremena, doktori medicinskih nauka u stručnom zvanju profesor ili docent fakulteta i specijalisti s doktoratom iz medicinskih nauka, s priznatim nazivom primarijus. Najveći broj njih angažiran je u novootvorenim privatnim ustanovama. Dešavalo se, kažu u Kantonalnom ministarstvu zdravlja, da u pojedinim privatnim ustanovama na ulazu piše da upravo taj profesor prima pacijente od 8 do 17 sati. E, ovakav profesor, osim što ima vanredne sposobnosti, krši i zakone fizike, istovremeno radeći na fakultetu, u državnoj i privatnoj ustanovi.

"Problem je što je samo profesorima i docentima s fakulteta dozvoljeno da rade jednu trećinu radnog vremena. Nije mi jasno zašto ne bi mogao raditi primarijus nakon 20 ili 30 godina radnog iskustva, vrhunski traumatolog naprimjer, koji je zakrpio više ljudi nego je taj docent imao studenata", ogorčen je dr. Deronja, nazivajući ovo nepravdom i napominjući da je zvanje profesor ili docent akademska titula i ne mora značiti da je neko vrhunski ljekar.

Iz razgovora s ljekarima, i u državnim i u privatnim ljekarskim ustanovama, očigledno je da su već u konkurentskom odnosu i da ga snažno osjećaju.

"Ja sam apsolutno za konkurenciju, ali ima oblasti u kojima konkurencije nema i još dugo je neće biti jer još uvijek nema privatnih klinika, ustanova s bolničkim krevetima", kaže dr. Gavrankapetanović.

O slučajevima kada ljekari iz njegove klinike pacijente usmjeravaju u privatne u kojima rade, kaže: "Ako vam taj ljekar može posvetiti veću pažnju u privatnoj klinici, ja to mogu podržati, ali to ne smije raditi u svom radnom vremenu." Na pitanje gdje je tu etika i da li je o tome nekakav ljekarski etički komitet ikada raspravljao, Gavrankapetanović kaže da unutar KBC-a Koševo postoji etički komitet, ali da ovakve slučajeve nije razmatrao.

Tranzicija iz nečega u ništa Bosna je već prošla tranziciju iz rata u mir. Iz socijalizma u nekakvu vrstu tržišne ekonomije nije došla ni dopola. Upravo, evo, uči da se "skida" s donacija i prelazi na samoodrživi razvoj. Ovo treće se dešava i u zdravstvu. "Ranije smo 90 odsto lijekova dobijali putem donacija, a sada 90 odsto lijekova plaćamo", kaže dr. Gavrankapetanović.

Tranzicija čitavog društva, pa tako i zdravstva, neminovna je i oni koji je zaustavljaju ne troše samo naše vrijeme nego i naše zdravlje. Prelazak na neku vrstu zapadnog sistema morat će se desiti.

"Mislim da zdravstvo treba privatizirati stoprocentno. Treba osnažiti i ulogu obiteljskog ljekara jer je to osnova zdravstva", kaže dr. Deronja. Direktor KBC-a pak misli da će se promjene prije desiti u oblasti odgovornosti za ono što uradi ljekar nego u sferi plaćanja zdravstvenih usluga.

Oni koji su priključeni na državnu kasu tj. na Fond zdravstvenog osiguranja, ne zagovaraju privatizaciju i odmah će reći kako svi problemi nastaju stoga što veliki broj ljudi ne plaća osiguranje te da je to razlog loše usluge. No, nije baš potpuno tako. Bolne tranzicijske promjene morat će se dogoditi i to u interesu pacijenata, a ne onih što su navikli da žive od državnog budžeta. Upućeni u ovu problematiku nisu optimisti.

Fenomen prešućivanja mrtvih Postoji u ovdašnjem zdravstvu, pored svih ostalih, i taj krajnje začuđujući fenomen da se, unatoč brojnim slučajevima za koje se pouzdano zna da spadaju u sferu "pogrešnog medicinskog tretmana", nikada nije desilo da oštećeni ili njegova porodica zbog takvih stvari ljekara tuži i ovaj za to odgovara na sudu. Postoji zakon koji zabranjuje da se naškodi ljudskoj jedinci, ali taj institut niko ne koristi. Odsustvo ove prakse tumači se time što su građani izgubili vjeru u sudstvo, što još uvijek nema razvijenog advokatskog staleža koji će se baviti isključivo medicinskom problematikom i što imamo ljekare koje silne položene zakletve ni na šta ne obavezuju. Još uvijek se, naime, ne može očekivati da ljekar, iako pouzdano zna, svjedoči o grešci kolege koja je uzročila nečiju smrt.

"Postoji zakon koji tretira pogrešno liječenje i sjećam se da sam jednom morao svjedočiti protiv sestre koja je djevojčici dala pogrešnu injekciju od koje je ova dobila parezu. Znam i to da mnogi teži slučajevi nikada nisu došli na sud. Svi ljudi griješe, ali kad ljekar pogriješi, to je strašno - sve ljekarske greške su pod zemljom", kaže dr. Deronja.

I dr. Gavrankapetanović zna za slične slučajeve: "Ovo je već sfera profesionalne tajne, ali imamo slučajeva da se pacijenti žale na liječnike, a žale se i liječnici međusobno. Do sada nismo imali spektakularnih suđenja po osnovu ovakve odgovornosti, ali to vrijeme sigurno dolazi."

Generalno, rješenje za zdravstveni sistem postoji. Ima ih više, a treba primijeniti ono koje će ama baš svakog ljekara i ama baš svaku medicinsku sestru natjerati da se prema pacijentu odnose kao prema nekome od koga im zavisi egzistencija. Sve dok liječnik ne bude zavisio od broja pacijenata, ugleda i uspješnosti s kojom radi, interes pacijenta - centralne figure čitavog ovog sistema - neće biti zadovoljen.

Arhiva Dani
193