ije dovoljno da za jedinicu hiperbole uzmem Bosnu; cijela planeta Zemlja bila je ushićena odvažnošću stanovnika Radišića da prvi put nešto kaže.

Desilo se to prije nekoliko dana na konferenciji za štampu u Banjoj Luci kada je doajen sivih konfekcija i sivog govora bez ikakvog SSRN uzmaka uvjerljivo poručio američkom ambasadoru Milleru da će mu uskratiti agreman i pravo da u BiH zastupa nepoznatu i u svijetu irelevantnu USA naciju. Bio je to najbolji mogući potez potkozarskog dječaka i doajena socijalističkog rada, jer upućeniji su znali - Živkov konkretni govor upućuje na neočekivano. I neočekivano se desilo. Predsjedavajući državnog Predsjedništva pridružio se Genjcu dajući podršku dr. Božidaru Matiću, kandidatu Alijanse za mandatara državne vlade!

Promptnom radikalizacijom spram veleposlanika najjače svjetske sile, Radišić je zadužio i sebe i Republiku Srpsku kod Amerikanaca. Pritisak prema njemu mogao se intenzivirati. Živko, Živko, ti si mi najdraži, pisat će na nadgrobnom spomeniku kada se jednog dalekog dana Sivi zaputi u vječna lovišta. Bosna i Hercegovina mu, to se već sada može obećati srpskoj trećini državnog Predsjedništva, duguje taj epitaf. Na neki način, potvrđuje to i izjava Wolfganga Petritscha, koji je dan Matićevog izbora nazvao historijskim. A da nije bilo Radišićevog diplomatskog gafa i, uzročno-posljedično, glasa za SDP kandidata, antihistorija bi se i dalje valjala ovom kontaminiranom prostorijom koju srpski političari, gle čuda, sve češće zovu Bosna i Hercegovina.

Srpstvo Zahvaljujući Radišićevom odmjeravanju sa Millerom, i Lagumdžijin politički tabor i dužnosnici međunarodne zajednice mogli su za znatnom dozom uvjerljivosti isprepadati srpskog člana kerber Predsjedništva, crtajući i njegovu budućnost i budućnost entitetske domaje crnim bojama.

Radišiću nije preostalo ništa drugo nego prihvatiti Matićevu kandidaturu ili da "sedne na obalu reke Vrbas i plače". Kako suze ne mogu promijeniti ni tok historije a ni tok Vrbasa, Radišić ovu dionicu svoje lične povijesti završava senzacionalnim glasom Za, čime otvara vrata jednoj Zaboravljenoj Mogućnosti: sa novom kompetentnom državnom vladom uza sve manjkavosti i ograničenja koja proističu iz dejtonske konstrukcije Bosne, životni standard građana Republike Srpske za nijansu može biti bolji.

Zar ne bi bilo ravno čudu da nakon dvije godine prosječna srpska, bošnjačka i hrvatska porodica umjesto tri litra prirodnog soka (ne sirupa!) mjesečno, kupuju i piju šest litara multivitaminskog nektara u kome je udio voća minimalno 50%! E, da znate Živko - Vi ste čista, nepatvorena Ljudskost! Građani još nisu svjesni kakvu ste golemu korist priskrbili domovini. Ma šta pod domovinom mislili. A dobro je misliti Bosnu i Hercegovinu, ako ne iz drugih, onda iz interesnih razloga.

Naime, BiH je država. To je u najpragmatičnijem mogućem smislu osjetio i Mladen Ivanić prilikom svog nastupnog gostovanja u Sjedinjenim Državama. Predsjednik Vlade Republike Srpske otišao je u Washington da traži pare. Prije puta, nastojao je u javnosti stvoriti utisak o konstruktivnoj, fleksibilnoj i ničim blokiranoj Vladi RS-a, koja za razliku od federalnog političkog sukonstituenta nema problema nacionalne prirode koji bi je priječili da ozbiljno radi. Onda mu je Lagumdžija poručio da "ohane" jer neće uvjeriti svijet da mu mimo državnog pečata da novac.

Može li Zlatko Lagumdžija, kao mogući šef bosanske diplomacije, ujediniti i integrisati tri nacionalne DKP mreže?

Lider SDP-a, vidjevši u predsjedniku PDP-a razumnog čovjeka koji je, iz pragmatičnih razloga, možda više Srbin nego što uistinu želi da bude, navodno je pozvao ovog doktora ekonomskih nauka da ne glumi državotvornost entiteta preko njegovih (Lagumdžijinih) "multikulturnih leđa" - jer, Mladene, nećeš dobiti pare mimo Vijeća ministara. To je bilo prije Ivanićevog prvog transatlantskog leta u svojstvu premijera RS-a. Kada se vratio iz Amerike, Ivanić je nazvao Lagumdžiju i tražio da se vide. Po tvrdnjama jednog od aktivnih protagonista Alijanse za promjene, prvo što je srpski ekonomista pitao bosanskog informatičara bilo je: Kako si znao da neću dobiti pare? Imam razloga vjerovati da je Lagumdžija bio "opširan" i mangupski mu odgovorio: Eeee... Ma šta to značilo.

I ma šta značio novi Ivanićev odlazak u Ameriku. A trebao bi biti na tragu politike budućeg ministra vanjskih poslova BiH, najvjerovatnije Zlatka Lagumdžije, koji će imati težak zadatak da od tri nacionalne DKP mreže napravi integrisanu bosansku diplomaciju. Ipak, moj optimizam biva relativiziran važnim saznanjima oko Ivanićeve aktualne američke turneje, čime ću se baviti nešto kasnije.

U svakom slučaju, na "srpskoj strani Bosne" skupilo se mnogo silnica koje su uvjetovale pristanak na Matića. Ima indicija da je i Ivanić natjeran da lobira kod Radišića, a da li će aktualni predsjedavajući Predsjedništva BiH zauzvrat dobiti jedno ministarsko mjesto u Matićevoj vladi, teško je prognozirati, mada je moguće da Ivanić, čiji su najbolji ljudi popunili entitetsku vladu, ustupi mjesto socijalistima. Kadrovska križaljka Vijeća ministara koju treba ispuniti stranačkim adutima je u ovom trenutku najkomplikovanija kod srpskog faktora.

Matić, Zubak, Lagumdžija i Hadžiahmetovićka gotovo da su pikirani za ministarske pozicije, ali ko će od srpskih predstavnika u Vijeće ministara, velika je nepoznanica. Dodiku se čuva "lisnica" vanjske trgovine, ali može li laktaški tajkun uvjeriti Srbe, međunarodnu zajednicu i stranke Alijanse da nije lopov? Već naredne sedmice državni parlament bi se morao sastati i izabrati novu državnu vladu na čelu sa uvaženim akademikom Matićem.

Od srpskog umjerenog nacionalnog bloka (PDP, SNSD, SNS...) u velikoj mjeri ovisi izbor "konfederalne" vlade. Politički izvori me upućuju na Millera, koji o srpskim glasovima ne može govoriti javno. Ali, "nepoželjni ambasador" ima i zadaću i moć da među onima za koje je (ne)poželjan osigura podršku. A onda (ako iza sebe bude imao postojanu većinu) Matića čeka najteži mogući posao. Nadati se da je radna energija aktualnog predsjednika ANUBiH obrnuto proporcionalna njegovim časnim godinama. I da se na njega ne odnosi ona izreka koju Francuzi, navodno, imaju za svoje akademike: "akvarijum krepanih riba".

Hrvatstvo U životu jedne zemlje znaju se desiti neočekivani preokreti koji već uvriježene slike i predstave radikalno mijenjaju. Bez obzira na intenzitet sukoba između Bošnjaka i Hrvata tokom posljednjeg rata protiv Bosne i Hercegovine, nisam mogao vjerovati da će u navali antibosanske histerije unutrašnji hrvatski secesionistički pokret odnijeti pobjedu nad istim takvim srpskim pokretom. To se dešava na početku novog stoljeća. HDZ-ov radikalni i nepomirljivi antibosanski izraz dostigao je kritičnu tačku - Jelavić i njegovi interesni zombiji asimptotski se približavaju političkoj šizofreniji. HDZ je najopasnija politička korporacija za samoodrživi opstanak Bosne i Hercegovine. Ko je to mogao pretpostaviti? Ko je mogao i pomisliti da će doći vrijeme u kome će neko sa zapadne strane biti više protiv Bosne od vojni sa istoka?

Možete li uopće povjerovati da se desilo ovo: srpski i bošnjački član Predsjedništva daju svoj glas Hrvatu (i to ne bilo kakvom, nego vrsnom stručnjaku i domoljubu), a hrvatski član Predsjedništva traži zbog izbora Hrvata za mandatara državne vlade zaštitu nacionalnog interesa! Morate vjerovati da se to desilo, ne zato što se zaista desilo, nego zato što je apsurdno. A nama u BiH jedino je ostalo da vjerujemo u apsurd. Alijansa za promjene je jedan oblik apsurda, neprincipijelna koalicija, ali jednom sam već napisao da je neprincipijelna koalicija u ovoj dionici naše mučne povijesti najbolja šansa za Bosnu.

Može li HDZ svojom propagandnom mašinerijom uvjeriti građane BiH hrvatske nacionalnosti da je Božidar Matić Sejdo Bajramović? Da li će HDZ-ov militaristički zdrug krenuti u političkopropagandnu operaciju u čijoj samoj srži je potpuno ludilo? Ne bi nas trebalo ni to iznenaditi. To ne bi trebalo iznenaditi ni Božu Matića, koji ima više škole nego cijelo Predsjedništvo HDZ-a zajedno. Ali u političkoj igri lukavstvo HDZ-a dolazi do potpunog izražaja.

Iako se na pojavnoj ravni stiče dojam kako se HDZ faktički povlači iz državnih i federalnih struktura, oni to ustvari ne čine. Za razliku od Alijanse, pa i od SDA, HDZ faktički samostalno obnaša vlast u Federaciji. Bičakčić je otišao u Elektroprivredu i prepustio Čoviću da vlada Vladom usmjeravajući finansijske i političke tokove kako hoće, a i Raguž još drži bank u Vijeću ministara. Istovremeno, HDZ razrađuje razgrađujuću formulu kojom bi demontirao Federaciju i napravio novu realnost koju kani kandidirati kao svoju ponudu u nekoj novoj geopolitičkoj tranziciji regiona.

Nakon što je Jelavić napustio sjednicu državnog Predsjedništva vezanu za izbor mandatara, novinarima je izjavio da je HDZ uputio pismo Vijeću sigurnosti UN-a u kojem on kao član Predsjedništva BiH traži sazivanje nove međunarodne konferencije za BiH jer je "na djelu promjena Dejtonskog sporazuma na štetu hrvatskog naroda". U ovoj izjavi, kojoj mediji uopće nisu dali neki veći značaj, sublimirana je ustvari strategija HDZ-a, koja nije od jučer, već na kojoj se sustavno radi mjesecima sve sa ciljem destrukcije sadašnje a u korist još gore konstitucije BiH.

Kako sam saznao od visoko pozicioniranog službenika državne administracije, a dobio potvrdu iz međunarodnih krugova u BiH, Jelavićev zahtjev Vijeću sigurnosti UN-a samo je institucionalizacija projekta čiji je on glasnogovornik a koji se ne završava unutar HDZ-a. U pitanju je zahtjev uvjetno podržan i od određenih političkih krugova u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji.

Jelavić je svjestan da ne može unedogled baštiniti priču o ugroženosti a da hrvatskom narodu u BiH ne ponudi nešto kvalitativno novo što će tu od HDZ-a isprogramiranu ugroženost, adaktirati. Kako se stiče novi odnos političkih snaga u BiH, jer koliko god nastojao, Jelavić ne može još dugo prodavati priču o Alijansi kao antihrvatskoj udruzi, predsjednik HDZ-a i njegovi mentori primorani su da u postdejtonskoj konstituciji BiH traže konstrukcijsku grešku koja će biti razlog da uz svoj pokret većinski pridobiju Hrvate. Tu grešku pronašli su u "promjeni Dejtonskog sporazuma na štetu hrvatskog naroda" i zato podnose zahtjev UN-u za sazivanje nove međunarodne konferencije o BiH. Unutar antiameričkih evropskih krugova, Jelavić je pronašao saveznike za novu konferenciju koja bi trebala disperzirati BiH na tri dijela vlasti zauvijek zabetonirana kao hrvatski, bošnjački i srpski. Kako su SAD svih ovih godina bile najpostojaniji ino garant bosanskog državnog grunta, promjena Administracije je novi momenat koji antibosanske snage nastoje kapitalizirati.

U tu svrhu HDZ je poslao zamjenicu ministra za evropske integracije Lidiju Topić u Sjedinjene Države i gospođa je pod plaštom neke međunarodne konferencije provela veći dio januara u SAD-u. Cilj: izlobirati bolju poziciju i percepciju HDZ-a u Sjedinjenim Državama te stvarati međunarodne preduslove za novu konferenciju o BiH do kraja ove godine. A s kim se to Lidija družila u Americi? Moj prekookeanski izvor tvrdi da se družila sa Thomasom Friedmanom, piscem opskurnog teksta u New York Timesu o potrebi dijeljenja BiH!

Trenutno je, kako smo već kazali, u Sjedinjenim Državama i Mladen Ivanić. Posjetu mu je organizirao ambasador BiH u ovoj zemlji, vrijedni i odmjereni Igor Davidović. Premijer RS-a imat će seriju susreta sa predstavnicima američke administracije i finansijskog kapitala. Imat će susret (ili ga je već i imao) i sa Lidijom Topić. Prirodno, državna ministrica i entitetski premijer. Sve za Bosnu i Hercegovinu. No, problem je kvalitativne naravi. Republika Srpska formirala je vladu, a Vlada Federacije nepopravljivo kasni. Do sada je RS kaskala za Federacijom. Sada je obrnuto: RS već je napravila značajnu prednost u ino kontaktima, hrvatski faktor, kako smo elaborirali, i dalje nastoji proizvesti novi politički sadržaj za Bosnu i Hercegovinu, Alijansa za promjene je kao multilateralni bosanski program još uvijek na čekanju, pare bježe iz Bosne, a uza sve to, bošnjački politički faktor uopće ne postoji.

Bošnjaštvo Alija Izetbegović je svu svoju političku "mudrost" demonstrirao primajući izaslanstvo Hrvatskog narodnog sabora predvođeno Tomcem i višegodišnjim političkim i mentalnim ubicama Bosne. Dok je Ivo Komšić spašavao dignitet ove države rijetko viđenom gestom političkog i ljudskog poštenja, mršnuvši delegaciju, predsjednik SDA je u prostorijama stranke primio i veoma se složio sa Tomcem i njegovom grupom koja je došla testirati mogućnosti nove hrvatske političke izvedbe čija je bit prosperitetno vladanje teritorijem tzv. hrvatskog narodnog sabora. Oni tamo, SDA žvamo. Ali gdje žvamo, sokolovi moji zeleni?

Sada rezigniran, Izetbegović stoluje nad izgubljenom zemljom i partijom, iz kojih curi sve što može da curi. Njegov čovjek u državnom Predsjedništvu je poslije konsultacija sa nekim političarima spasio svoj obraz i nije primio delegaciju u kojoj je bio čak i Milan Kovač, stalni moderator Herceg-Bosne.

SDA je završena priča za bošnjački narod. I moralno i politički ta stranka je ispod zahtjeva vremena i naše jedine zemlje. Lahko je Izetbegoviću. Njemu je duhovnost uvijek bila iznad teritorije. Ta logika u konačnici je dovela i do demografskog stampeda u daleke zemlje. Eno ih, hiljade građana BiH u nekoj zemlji bez svoje zemlje vrište od radosti jer mogu kupiti koliko god hoće sokova. Sve je to, uprošćeno kazano, posljedica jedne politike koja je prihvatila da je za BiH najbolje ono što misle njeni neprijatelji.

I šta? Izetbegović, post festum, shvaća da samo stranke okupljene oko SDP-a mogu, uza sve limite, barem pokušati zanjihati klatno u pravcu nove nade. Tako dolazimo do političkog koncepta koji, krnjav kakav je, jedini spašava šta se spasiti može.

Bosanska paradigma Bosna nije zbir tri nacionalna identiteta. Ona je samom sobom nacionalni identitet. U političkoj dimenziji Alijansa je minimalni bosanski program koji stvara pretpostavke za napuštanje matrice podjele i zasnivanje matrice integracije. Kao takva, ona je razumna opcija za razumne ljude tri bosanska naroda. Za neke učesnike bosanske političke igre a koji participiraju u Alijansi, ona je tek lukavo pokriće za antibosansko djelovanje. Istovremeno, kao politički pragmatičari, kreatori tih sofisticiranih nacionalističkih opcija unutar Alijanse, prihvatit će njen identitet kao nužan ako se taj identitet u političkoj, ekonomskoj i kulturnoj ravni nametne kao dobitnički i prihvatljiv za njih. S dobrim razlogom, važno je da Identitet Alijanse bude prihvatljiv i kao takav forsiran i od vanjskih prokuratora bosanskog suvereniteta.

Zbilja, ključno je pitanje: ima li Alijansa minimum unutrašnje prepoznatljivosti koja će uvjeriti one Bošnjake, Hrvate i Srbe koji se još nisu uvjerili - da su i SDA i HDZ i SDS izdali njihovu nacionalnu stvar. Alijansa ih ne može izdati, jer doba njene nacije tek dolazi.

Arhiva Dani
193