DANI: Jednom si napisao kako je poezija prije ušla u tebe nego ti u nju. Pojasni.

BABAČIĆ: Ja sam pisao poeziju prije nego što sam je dobro pročitao. Nije moglo biti drugačije nego da počnem sa pjesmama, pošto nisam imao te neke osnovne naobrazbe, a ni slovenački jezik mi nije bio baš za prozu. Ni sad nisam na tom nivou da bih se mogao baviti prozom. Normalno je da sam pisao poeziju, to je bilo najjednostavnije.

DANI: U osamdesetim godinama prošlog vijeka desile su se prve kulturne, pa i ideološke promjene u bivšoj Jugoslaviji. Ti si sredinom te decenije napunio dvadeset, kako su se tadašnja zbivanja reflektovala na tebe i kako si se prepoznao baš u punku?

BABAČIĆ: Mi uopće nismo gledali nikakve ideološke pozicije. Nama je jednostavno bilo super i mi smo samo iskoristili taj vjetar koji je duvao po ljubljanskim ulicama. To nam je bio najbolji poligon za pražnjenje. S ove distance je jako delikatno pričati o tim stvarima pošto ja sebe stvarno nisam vidio kao dio nečega. Jesam bio direktno u svemu tome, ali nesvjesno. Umjesto pod ideološkim, mi smo više bili pod uticajem trojstva sex, drugs and rock'n'roll, i samo zahvaljujući spretnosti, uklapali smo se u sve te štoseve. Bili smo uličari koji su uletjeli u separatnu revoluciju.

DANI: Koga bi sad, sa distance od skoro dvadeset godina, izdvojio kao neku vrstu svoje poetske sabraće?

BABAČIĆ: Počeo sam tako što sam na hrpi starog papira našao pjesničku zbirku Tomaža Šalamuna. To sam našao kao pubertetlija i to me odmah pogodilo. Do tada nikada nisam pročitao ništa posebno, jer sam i prije tih 80-ih prestao ići u školu, pa sam već skoro u šestom razredu bio izbačen iz škole. Kasnije sam se popravljao, ali sam opet u sedmom prestao ići. Onda sam išao u večernju školu i tamo bio predsjednik razreda: to mi je bio najveći domet u edukativnom smislu. Zato kažem da mi je događaj kad sam našao tu knjigu u starom papiru bio poseban, jer je to iniciralo ono što je već bilo u meni i počeo sam pisati. I Brane Bitenc je bio nekakav moj sabrat. On je, kao i ja, imao bend, i ni on, isto kao ja, nije pjevao, jer mi smo više recitovali, pošto nismo ni znali pjevati, što nije bilo ni nužno. Niko nam to nije zamjerio, osamdesete su bile takve da je bilo dozvoljeno šarlatanstvo, a i upotreba intuicije je stvarno bila cijenjena. Zapravo, on je moj prvi sabrat. Tek kasnije sam, naravno, pročitao puno toga i tu našao "svoju braću". Boštjan Seliškar je osjećao veoma slične stvari u to vrijeme, ali on je jedan od onih koji su rano završili život; tu je i Vladimir Memon, ali Edvard Kodbek će uvijek ostati nedodirljiv, uprkos Šalamunu.

DANI: Rekao si da su osamdesete dozvoljavale šarlatanstvo, dok se za devedesete to već ne može reći: one su nekako bile ozbiljne godine. Kako vidiš tu dekadu?

BABAČIĆ: Slovenija nije bila u tom paklu rata i živjela je na rubu svega što se događalo. Tranzicija je, međutim, ispoljila najniže strasti slovenske duše i još uvijek ih ispoljava. Pokazala je u biti šta jesmo i dozvolila je onim najpokvarenijim da onima koji nisu znali raditi pokažu kako se radi nešto što donosi brzu sreću i brzu zaradu. Oni koji nisu znali su te devedesete prespavali, ili presanjali, ali se one i sad nastavljaju. Ovo je drugi krug tranzicije i slovenačka duša se sve više gubi i sad je na veoma niskim granama. Pod krinkom liberalizma koji je na vlasti prave vrednote su jednostavno zbrisane. Među njima i onaj strah iz osamdesetih, koji je imao obratan učinak i koji je davao stvaralački poticaj kakvog sada nema. Sada postoji drugačiji strah: osnovni strah da nećeš imati sutra ako danas ne napraviš. Sve je danas, i ništa nije sutra i ništa nije jučer.

DANI: Iako si rođen u Sloveniji i iako tamo živiš i radiš, u tvojim se pjesmama prepoznaju određeni elementi, uslovno rečeno, bosanštine…

BABAČIĆ: To je krvavo, jer postoje, na neki način, dva mene. Jedan koji je svojom biti vezan za djetinjstvo i toplinu, koja pripada ipak vama. Sve što je vezano sa nekonkretnim, sa tvrdim, sa postojanim, sa nepromjenljivim, sve je vezano za tog drugog mene koji pripada Bosni. S druge strane: ovdje je sve što treba za život koji sad živim i koji moram uzeti kao nešto što je moja budućnost.

DANI: Tvoja generacija je značajan dio svoje poetike ispoljavala kroz nostalgiju. Šta će nju u tvojoj poeziji zamijeniti u budućem vremenu?

BABAČIĆ: Već ju je zamijenila intimnost i mislim da nas to sve čeka. Ako ne možeš u svom najužem krugu naći dio tih snova koji te drže u životu, oni onda drugdje i ne postoje i to je veoma prosto. Vraćamo se na neki način onoj bosanskoj varijanti, toplini roditelja i onom što ti je najbliže. To u poeziji treba tražiti sve više, jer je svijet van nas previše puta viđen.

DANI: Kako ti posmatraš današnju Bosnu, kao njen "pridruženi član"?

BABAČIĆ: Ona još uvijek u meni budi one osjećaje koje je budila i prije. Ja jednostavno ne mogu da primim ta neka dejstva koja ste vi već primili, to da je ta stvar jednostavno drugačija i da nije više ista. Možda me sve previše boli zbog nekih stvari kojih više nema…

DANI: Je li tebi žao Jugoslavije?

BABAČIĆ: Sada više ne.

DANI: A dokad je bilo?

BABAČIĆ: Ne mogu ja sad govoriti o određenim godinama, ali ima već neko vrijeme kako se to jednostavno promijenilo. Bilo je tu neke nostalgije, ali je sada, zanimljivo, nema više.

DANI: To će ipak začuditi sve koji te poznaju…

BABAČIĆ: Uvijek kad čujem Tajči i Hajde da ludujemo ove noći, ja se sjetim Ante Markovića, i to je normalno. Ako otvorimo te neke rane, odmah ću reći da mi je žao, ali učinilo mi se u jednom trenutku da su ljudi letjeli na krilima te nostalgije. Bilo je tu ljudi koji su na jedan kulturološki način dopunjavali svoju prazninu tom vrstom nostalgije.

DANI: Znam neke koji bi se našli uvrijeđenima…

BABAČIĆ: Ko ih jebe! Znaš, ja nikad nisam bio uvrijeđen. Sem tada kad se to dogodilo tako brzo i tako nepravedno za sve nas koji nismo bili pitani. Niko nije bio pitan. To je bilo 1991, to je bila jedna obična noć - govorim o Sloveniji - a sljedeće jutro sve je bilo drugačije. Tu je uvrijeđena cijela generacija koja u principu nije bila pitana, a većini nije ni pasalo baš da se sve tako završi.

DANI: Ipak se kasnije javila ogromna grupa ljudi pripisujući sebi to da su baš oni dali Sloveniji samostalnost i da njih nije bilo, kao, ne bi bilo ničega!?

BABAČIĆ: Tako je i ispalo da sam i ja u osamdesetim već bio jedan od začetnika ovoga što se poslije dogodilo u devedesetim. A dogodio se nestanak onoga što je meni najbolje pasalo. Meni su uzeli ono pravo izražavanja. Prošli sistem, koji, kao, nismo voljeli, nas je inspirirao, a nije nas inspiriralo ono što volimo. Sada je bitno samo to da nam je sve uzeto preko noći i mislim da to nije bilo prirodno, kako nam sad govore.

DANI: Slovenija je prva otišla iz Jugoslavije, prva je upala u neprijateljstva sa Srbijom i prva je krenula u, uslovno rečeno, povratak. Kako tumačiš tu pojavu?

BABAČIĆ: Govoriš o tome da odjednom Slovenci vole Srbe. To je jedna čudesna ljubav. U igri su ipak najviše pare. Ljude zanima da se okrenu te pare, a ima tu i neka tajna veza u svemu i onda se nekako sve se to brže sanira, kao da nije ni bilo. A i Srbi vole zaboraviti neke stvari. Govorim o političarima i o tim ljudima koji vode igru. S druge strane, koliko sam ja Bošnjak u Sloveniji, toliko su Srbi neki moji prijatelji ovdje sa kojima ja ponekad pričam o politici - često se ne možemo složiti pa uprkos tome ostajemo prijatelji. Srbi imaju veoma zanimljivo, veoma pokretljivo sjećanje, kako im paše. Kao: ne zaboravimo bombardovanje, a zaboravimo nešto što je bilo prije.

DANI: Ti si se svojedobno kandidirao kao nezavisni kandidat na slovenskim izborima. Šta je sa tvojom političkom karijerom?

BABAČIĆ: Mislim da je vrijeme da objasnim tu stvar: kandidirao sam se u Demokratskoj stranci, ali iza toga je stajala bošnjačka zajednica u Sloveniji. Nekako smo došli u kontakt, oni su me pozvali i tu nisam mogao reći ne, iako sam morao, jer sam ušao u trku potpuno nespreman, kao i zajednica koja me je pozvala. Ispostavilo se na kraju da sam najviše glasova dobio od Slovenaca i ovih koji me lično znaju. Ispostavilo se, jednostavno, da ja u tome ne funkcionišem.

DANI: Kako sad vidiš slovensku literaturu, posebno u kontekstu pojave mlade skupine autora koja polako preuzima scenu?

BABAČIĆ: Prije svega, moj povratak na tu slovensku pjesničku scenu je bio veoma slučajan. Ja sam dugo vremena bio van toga i nije me uopće interesovalo, nisam vidio nikakve "erotike" u tome da ja budem još na sceni, a onda se dogodilo da sam bio pozvan u Berlin. Našao me neki njemački pjesnik koji me je čitao prije 15 godina i onda me se sjetio. Tamo sam čitao poeziju sa Ashburryjem i još nekolicinom tih velikih imena svjetske poezije. U isto vrijeme su me iz Beletrine pozvali da izdam zbirku, i baš ta Beletrina, mlada izdavačka kuća, drži primat u izdavanju literature koja nešto vrijedi. Onda su tu ti mladi pjesnici Aleš Šteger i Jurij Fudolin, a i Peter Semolić se nekako pridružio. On ima sličnu priču kao ja: on je kao malo stariji, ali je isto kao neka nova generacija i apsolutno je kvalitetan pjesnik i mislim da je to nešto što vrijedi čitati. Mene iznenađuje ta apolitičnost nove generacije. Oni su jednostavno imuni na neke stvari koje su bile značajne za srednju i za još starije generacije: rasterećeni su ideoloških predrasuda koje su bile važne nekada i to meni u principu ne smeta.

DANI: Hoćeš li se ti iskušati u nekom drugom žanru?

BABAČIĆ: Često se događa da romane pišu ljudi koji tome nisu dorasli. Ja za sebe mislim da jednostavno nije vrijeme za moj prelazak u novi žanr, iako bi bilo dosta stvari koje bih mogao autobiografski obraditi. Za sada me poezija zadovoljava.

Arhiva Dani
193