 ejtonski
sporazum u BiH ne predviđa jedinstvenu vojsku. Ipak, objedinjavanje
i udruživanje trenutno dvije (u praksi tri vojske) - postaje
nasušna potreba. Jedinstvena vojska smanjit će troškove finansiranja
današnje dvije vojske, ekonomski ojačati zemlju i biti efikasna
ušteda za entitetske budžete. Po Dejtonskom sporazumu, vojske
u BiH ne mogu potraživati više od 18 posto sredstava iz entitetskog
budžeta. U oba slučaja potraživanja su veća. Stvaranje jedinstvene
vojske, također, pravi je put za ulazak u Partnerstvo za mir.
Cijelu tu priču, zapravo,
najviše razumije međunarodna zajednica, kojoj je do jedinstvene
vojske BiH više stalo nego nadležnim entitetskim ministarstvima
odbrane. Generalni sekretar NATO-a George Robertson
je 21. decembra 2000. godine posjetio Sarajevo i tada je oštro
napao sve one koji imaju bilo kakve veze sa vojskom, konstatujući
kako je "postojeća vojna struktura groteskno traćenje
novca", obećavši tada i podršku NATO-a u stvaranju
jedinstvene vojske. Robertson je prilikom te posjete u jednoj
rečenici skenirao bosansko beznađe: "Tri vojske, dva
entiteta, jedna zemlja i nimalo novca. "
Jedinstveni
samo oko para Pukovnik Steven Buchie, vojni
ataše SAD-a u BiH, predao je 14. augusta 2000. akreditive
članovima Stalnog vojnog komiteta BiH i napomenuo kako je
pravi razlog njegovog dolaska priznavanje "ustavne ovlasti
koje Predsjedništvo BiH ima nad oružanim snagama".
Uslijedio je pozdravni govor generala Jove Božanovića,
savjetnika za vojna pitanja Živka Radišića, koji je
pukovnika Buchieja pozvao da posjeti i entitetska ministarstva
odbrane, "u kojima je sva vlast kada su vojske u pitanju".
Sakib Mahmuljin: "Ubijeđen sam da
jedinstvena vojska BiH može postojati"
Manojlo Milovanović: "Ne dolazi u
obzir zajednička vojska"
Miroslav Prce: "Jedinstvena vojska
nije utopija jer naprosto nema drugog rješenja" |
Sedam mjeseci od posjete
pukovnika Buchieja i dva mjeseca od posjete generalnog sekretara
NATO-a Robertsona, stanje je nepromijenjeno. Pomaci su učinjeni
samo u domenu smanjenja vojnih efektiva. Jedino se tu - oko
podjele para Svjetske banke (26 miliona KM) - slažu partneri
koji treba da grade jedinstvenu vojsku.
Maratonski sastanak Stalnog
vojnog komiteta održan 31. januara 2001. godine u Sarajevu
i definitivno je ukazao da je proces stvaranja jedinstvene
vojske još uvijek na margini interesovanja. Pokazalo se, zapravo,
kako su predstavnicima vojski najvažnija četiri pitanja koja
pokazuju nivo otpora onih od kojih se očekuje zajednički rad.
A ta su: Ko je civilni
komandant oružanih snaga u BiH - Predsjedništvo BiH kao kolektivni
organ ili svaki član Predsjedništva BiH posebno?
Šta oružane snage u BiH
štite - suverenitet i teritorijalni integritet BiH ili države
BiH i njenih entiteta? Pitanje formulacije VFBiH: Postoji
li u njoj hrvatska komponenta ili ne, ili se ne može govoriti
o komponentama, već samo o pripadnicima konstitutivnih naroda?
Kojim imenom nazvati jedinstvenu vojsku BiH - Oružane snage
u BiH ili Oružane snage BiH?
Jedinstvena vojska, smatraju
političari i vojna lica iz RS-a, znači atak na integritet
Republike Srpske. I oni su, iako svjesni trenutne situacije,
loše logističke podrške, zastarjelog naoružanja i uskraćenih
sredstava iz budžeta - tvrdokorno protiv jedinstvene vojske.
U Federaciji su Bošnjaci,
tvrde njihovi predstavnici, za jedinstvenu vojsku. Hrvatskoj
komponenti, sve do prije godinu dana i promjene vlasti u susjednoj
državi, jedinstvena vojska nije bila ni na kraj pameti. Uostalom,
tek prije pola godine počela je da strukturalno funkcioniše
Vojska FBiH. Između ostalog i zato što hrvatska komponenta
ostaje bez izdašne materijalne pomoći iz Zagreba pa novca
koji je nekontrolisano trošen na plaće vojnika HVO-a, i ko
zna na šta sve ne, više nema.
Između
utopije i potrebe U ovakvoj atmosferi teče proces smanjenja
vojnih efektiva za novih 15 posto. Do 31. januara otpušteno
je 1.200 vojnika. Još 3.000 prvog marta čeka ista sudbina.
Jedinstvena vojska države BiH imat će, i na tome insistira
međunarodna zajednica, 15.000 vojnika.
"Ubijeđen sam da
jedinstvena vojska BiH može postojati", kaže zamjenik
ministra odbrane Federacije Sakib Mahmuljin. "Ona
mora biti pod civilnim zapovjedništvom i pod kontrolom
parlamenta. To će biti mala i obučena vojska za odvraćanje
agresije i odbranu BiH."
Nekada okorjeli protivnik
stvaranja jedinstvene vojske, ministar odbrane Miroslav
Prce sada se slaže sa Mahmuljinom: "Jedinstvena
vojska nije utopija, jer naprosto nema drugog rješenja. Moramo
stvoriti jednu vojsku i postati članica Partnerstva za mir.
Problem je što bi svi htjeli da se to desi preko noći. Niko
ne shvata da je to jedan dinamičan proces koji se odvija u
vrlo složenoj državi."
O jedinstvenoj vojsci intenzivnije
se govori nakon prošlogodišnjeg sastanka NATO-a u Bruxellesu.
Sastanku su prisustvovali predstavnici ministarstava odbrane
RS-a i FBiH. A ovih dana finalizira se pitanje sigurnosne
i odbrambene politke na nivou BiH. "Odbrambena politika
definira procjenu sigurnosti u našem okruženju i ona će dati
odgovor kakvu vojsku trebamo imati na ovom prostoru: koje
veličine i prema čemu će biti usmjerena. A, prema svemu sudeći,
ona će za sada imati samo jednu namjenu - održavanje unutarnje
ravnoteže. Vremenom će postati važan faktor za održavanje
kolektivne sigurnosti na jugoistoku Evrope i za učešće u mirovnim
operacijama", kaže ministar Prce.
Zadnje usaglašavanje o
pitanjima sigurnosne politike entitetskih ministara odbrane
i članova komandi Vojske RS i Vojske FBiH održano je sredinom
prošlog mjeseca u sarajevskom Domu Armije. "Da bi
se ušlo u evropske integracije, treba osigurati i ispuniti
određene preduvjete. To je obučavanje Vojske Federacije BiH
po standardima NATO-a. Mi ispunjavamo većinu uvjeta sadašnjih
članica Partnerstva za mir, ali naš krajnji cilj je NATO",
kaže Sakib Mahmuljin.
Predstavici RS-a su, tvrde
naši sagovornici, aktivno uključeni u ovaj proces. Usaglašeno
je, kaže ministar Prce, skoro 98 posto stvari. No, ministar
odbrane Republike Srpske Manojlo Milovanović je prije
godinu dana ustvrdio kako je ideja o zajedničkoj vojsci proturena
kao grom iz vedra neba. On je čak i njemačkom ministru odbrane,
koji mu je, pozivajući se na Njujoršku deklaraciju, napomenuo
kako je jedinstvena vojska preduvjet za ulazak BiH u Partnerstvo
za mir, odbrusio: "Gospodine, vi ne poznajete situaciju.
Ne znam s kim ste razgovarali, ali ne dolazi u obzir zajednička
vojska."
Jedna,
kao federalna "Ja bih bio veoma razočaran kada
se program stvaranja jedinstvene vojske ne bi implementirao,
a mogu slobodno reći da je izvjestan. Druga je stvar njena
unutrašnja struktura", kaže general Ramiz Dreković,
zamjenik načelnika štaba Vojske Federacije.
Unutarnja struktura vojske
bit će postavljena po obrascu sadašnje federalne vojske, što
baš i nije neki uzor. Postojat će jedinstvena komanda na nivou
BiH i vojna integracija jedinica, ali samo do određene razine.
Tačnije, do nivoa bataljona. Dakle, svaka će brigada imati
tri bataljona: bošnjački, srpski i hrvatski.
"U ovom trenutku
važna je zajednička odbrambena politika, zajedničko ministarstvo
odbrane koje želimo napraviti od postojećeg Stalnog komiteta
za vojna pitanja", kaže ministar Prce.
No, jedinstvena vojska,
sudeći po trenutnoj obučenosti i opremljenosti postojećih
oružanih snaga, bit će, uslovno rečeno, kombinacija američko-ruske
jedinice. Vojska Federacije, naime, uspješno privodi kraju
program Opremi i obuči, dok se u RS-u i dalje primjenjuje
zastarjeli skup pravila ruske vojske.
"Na neki način
ste u pravu. Zato smo tražli od američke administracije da
pokrene jedan mini program Opremi i obuči u Vojsci RS",
kaže Prce i pojašnjava: "Da zamijene istočnu tehniku
i prihvate ove standarde u obuci i opremanju. Na taj način
bi se približili nama. A to bi bio korak bliže Partnerstvu
za mir."
Ko
će napasti Francusku? Kako bi se, a to je jedno od
bitnijih pitanja, ponašala zajednička vojska ako bi Bosnu
napala Srbija, odnosno Hrvatska? "Ta vojska bi se
istog dana raspala", kaže ministar Prce. Njegov zamjenik
Sakib Mahmuljin pak dodaje: "Ko će napasti Francusku?
Da li će je napasti Španija ili možda Njemačka? Pa, neće.
Francuskoj onda ne treba vojska. Ko će napasti Holandiju?
A postoji vojska i u Holandiji."
Oko jedinstvene vojske
ima još puno nedoumica. Od najsloženijih, do najbanalnijih,
tipa: na kojem će jeziku biti komanda i kako će se komandovati;
pod kojom zastavom će se postrojavati ta jedinstvena vojska
BiH, a pod kojom nacionalni bataljoni; hoće li ti bataljoni
imati i formacijski raspored - prevodilac? Kako god da bude,
sve je bolje nego ovo danas. Bosnu i Hercegovinu kada bi lovci
napali, ne bi bilo nikoga da je brani. Kao jedinstvenu državu,
naravno.
|
|
|
James Goldgeier,
autor knjige o proširenju NATO-a pod nazivom Ne da
li, nego kada, jedan je od vanjskih savjetnika nove
američke administracije. On smatra da ni jedna zemlja
južnog Balkana u skorijoj budućnosti ne može ući u sastav
NATO saveza, ali ni da vojnici tog saveza u dogledno
vrijeme neće moći otići sa Balkana: "Mislim
da će vrlo brzo shvatiti (nova američka administracija,
op.a.) da SAD ne mogu tek tako napustiti Balkan, i to
odmah. Niko na Balkanu ne želi da američki vojnici odu
jer niko ne vjeruje da se problemi mogu riješiti bez
SAD-a. Svi se sjećaju ranih 90-ih godina i dešavanja
u BiH, kada se pokazalo da ništa nije moglo biti riješeno
samo sa Evropljanima. Danas se zbog toga u BiH ljudi
osjećaju nervoznim, misleći da, ako SAD odu, sve će
doći u pitanje jer Evropljani ništa neće moći riješiti
sami. Predsjednik Bush počeo je to shvatati, ali će
zato mnogi republikanci u Kongresu postaviti pitanje:
Predsjedniče, obećali ste povlačenje tokom izborne kampanje,
zašto se to sada ne izvrši?"
|
|
|
|
Kada je osnovan 1949,
NATO je predstavljao partnerstvo za sigurnost između
deset evropskih i dvije sjevernoameričke države. Pedeset
godina kasnije ovaj savez broji 19 članica. NATO nastoji
postići stabilnost na cijelom evro-atlantskom području.
U isto vrijeme NATO istrajava na razvijanju Partnerstva
za mir i stabilnosti između 45 zemalja koje pripadaju
evro-atlantskom Vijeću za partnerstvo. U hronikama ovog
saveza posebno je potcrtana njegova uloga u Evropi:
"Stabilnost koju daje NATO omogućila je zapadnoj
Evropi da ponovo izgradi i osigura svoj prosperitet
nakon godina rata. Sada korist od ove investicije uživa
cijela Evropa. Stabilnost stvara povjerenje, uključuje
momenat predvidljivosti. Ovi faktori opet podstiču interes
za investiranje, bez čega nema budućnosti, naročito
za nove demokratske države, a što je od bitnog značaja
za ekonomski rast i prosperitet cijele Evrope."
Prije sedam godina
(1994) izrađena je, a godinu dana kasnije i objavljena,
Studija o širenju NATO-a. Zainteresovane partnerske
zemlje pozvane su da postanu njegove članice. Nakon
madridske konferencije 1997, prve tri zemlje koje su
pozvane - Češka, Mađarska i Poljska - zauzele svoje
mjesto u Savjetu kao punopravne članice NATO saveza.
Nakon rušenja Berlinskog
zida, NATO-ove stručnjake uhvatila je panika. Val demokratskih
promjena koji je kasnije zahvatio zemlje bivšeg SSSR-a,
usložnio je situaciju. NATO je imao jednostavan izbor:
da se povuče ili postane sistem bezbjednosti za kompletno
evropsko područje. Trebalo je iznaći efikasno i svima
prilagodljivo rješenje za očuvanje mira i stabilnosti
novih, kriznih područja, te osmisliti novi sistem sigurnosnih
odnosa između Saveza i novonastalih ili zemalja koje
su odbijale ranije uključenje u NATO. Faktor koji će
ojačati stabilnost regiona, umanjiti strah od rata i
eskalacije novih sukoba i izgraditi prijeko potrebno
povjerenje, postalo je - Partnerstvo za mir.
Do prošle godine
bilo je 25 zemalja potpisnica Partnerstva za mir: Albanija,
Armenija, Austrija, Azerbejdžan, Bjelorusija, Bugarska,
Estonija, Finska, Gruzija, Kazahstan, Kirgizija, Latvija,
Litvija, Moldavija, Rumunija, Rusija, Slovačka, Slovenija,
Švedska, Švicarska, Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija,
Turkmenistan, Ukrajina, Uzbekistan. Republika Hrvatska
je od prošle godine 26. članica.
Njihova saradnja
pomaže jačanju sigurnosti, otvorenijem i slobodnijem
planiranju nacionalne odbrane i budžeta za odbranu,
jačanju demokratske kontrole odbrambenih snaga, održavanju
sposobnosti i gotovosti za učešće u mirovnim operacijama,
ali i uključivanje u civilne planove za vanredne situacije,
naučne programe i programe zaštite čovjekovog okoliša.
U NATO-u tvrde da
ovo nije teorija. Kao praktični dokaz navode Snage za
implementaciju mira (IFOR) i Stabilizacijske snage (SFOR)
u BiH, u kojima učestvuje 19 zemalja. One nisu članice
NATO-a, već upravo Partnerstva za mir.
Partnerstvo za mir,
čije vojne aktivnosti koordinira Belgija, postalo je
danas bitan faktor evropske sigurnosti, kojem je 1997.
godine povećana operativna uloga, ojačane političke
konsultacije zemalja članica i dato više prostora za
odlučivanje i planiranje njegovih aktivnosti. Neslaganje
ipak postoji: Finska, Švedska i Švicarska smatraju da
se u 21. vijeku mir, stabilnost i bezbjednost osiguravaju
ekonomskim razvojem, a ne učešćem u vojno-političkim
savezima.
|
Arhiva Dani
193
|
