Arhiva Dani
193

Željko Cvijanović
cvijanovic@bhdani.com

"Još vam samo mi ovdje falimo", izgovorio je u proljeće 1997. u jugoslovenskoj skupštini Dragan Kalinić, (i) tada predsjednik Skupštine Republike Srpske i jedan od glavnih ljudi SDS-a za kontakte sa Beogradom. Povod za tu istorijsku rečenicu bilo je potpisivanje Sporazuma o specijalnim i paralelnim vezama između SR Jugoslavije i Republike Srpske. Ali danas sve to liči na spomenar u kome su, pored Kalinića, ostali uslikani Momčilo Krajišnik, Aleksa Buha, Gojko Kličković (Biljana Plavšić se već tada lagano odvajala od SDS-a i javno osporavala sporazum), da bi od svih njih kao svjedok vremena preživio jedino Kalinić, čovjek sa ubjedljivo najstabilnijim političkim imunitetom u RS-u.

Ali te 1997. danima su trajali teški pregovori koji su prethodili dogovoru između Slobodana Miloševića i Krajišnika. Trud se nije isplatio jer su stranci osporili specijalne veze, a hrvatski i bošnjački poslanici su ga u zajedničkom parlamentu potpuno potopili. Gotovo četiri godine kasnije u Beograd je stigao potpredsjednik RS-a Dragan Čavić i vidio se sa jugoslovenskim predsjednikom Vojislavom Koštunicom. O sporazumu postojalo je samo jedno pitanje koje je postavio Koštunica Čaviću prije nego što su se ponovo rukovali i razišli. Dakle: šta je to što bi vama u RS-u bile specijalne veze a da neće naljutiti strance i da će Bošnjaci i Hrvati u zajedničkom parlamentu podići ruke za to? Odgovor je glasio: isto ono što su potpisali Hrvatska i Federacija BiH, ništa manje, ništa više.

Zajedno smo skupa To, dakle, sigurno neće biti ponavljanje sporazuma Milošević-Krajišnik, koji su imali dogovorene čak i neke zajedničke odbrambene funkcije RS-a i SRJ. Istina, te funkcije su u martu 1999. godine, uprkos ustaničkom zovu Nikole Poplašena, iznevjerene, pa su Srbi na desnoj obali Drine NATO rakete morali da trpe sami, dok je zapadni front ćutao.

Ali ta vremena su prošla, pa su specijalne veze postale veoma prozaična stvar. Nema tu, četiri godine kasnije, ničega više specijalnog, niko nikoga tu neće ni braniti ni iznevjeriti, niko tu ništa neće ni dobiti ni izgubiti, osim ponekog propagandnog poena (pod dobiti) i žvake da je SDS, čim je dospio na vlast, ispunio bar jedno obećanje dato biračima. Pošto su dvije godine imali specijalno očajne veze, u kojima je Milošević Dodika zvao mafijašem, a Dodik Miloševća mafijašem; pošto su jedni drugima zavodili silne dažbine na granici; pošto su iz Srbije čak u jeku bombardovanja odbili humanitarnu pomoć koju im je spakovala Dodikova "izdajnička" ruka; pošto je žiralni platni promet zamijenjen solarnim (preko Drine, pa pare na sunce) - Srbi u RS-u kao da se danas i ne sjećaju za šta su im trebale te specijalne veze kada SRJ danas sve to obnavlja sa Federacijom BiH, sa Hrvatskom, čak i prema Albaniji.

Wolfgang Petritsch: Zašto se ne ugledate na Srbe, oni su tako miran svijet?

Ako su htjeli da obnove platni promet, specijalne veze im nisu bile neophodne; ako su željeli da obnove privrednu saradnju, danas, za razliku od početka 1997, u Srbiji nema više nijednog privrednika koji bi neku robu iz RS-a platio ijedan fening skuplje ako tako nešto može da nađe i u Federaciji BiH, niti je u RS-u ostalo ikoga ko bi sa "bratom" iz Beograda završio posao sve ga zalivajući pričom o zapadnim granicama Dušanovog carstva. Ako su željeli kulturnu saradnju, niko im ni do sada nije smetao, ako im je do zajedničkog obrazovnog sistema, to već spada u domen onoga što će naljutiti strance, Bošnjake i Hrvate. Riječju, specijalne veze danas nisu ništa više od bilo kojih drugih veza, tako da se njihova uloga zapravo može svesti samo na jednu srpsko-srpsku parolu psihološkog dometa na kojoj piše: zajedno smo skupa.

Tri krotka srpska razloga Zato je ponedjeljak, za kada je zakazano svečano potpisivanje u Banjoj Luci, zapravo samo dobra prilika da u RS dođe Koštunica i dio svoje harizme, koja u RS-u nije mala, prenese na Kalinića, Mladena Ivanića i drugove, koji će se poslije poklona pred Koštunicom osjećati bar malo sigurniji nego što zaista jesu. To je dovoljan razlog zašto vladajućim Srbima sa obje strane Drine treba vjerovati kada kažu da od tog sporazuma nikoga neće zaboljeti glava. Jer oni neko vrijeme neće ući u bilo kakvu javnu manifestaciju neposlušnosti pred strancima, posebno pošto je Živko Radišić onako đački pokajano i disciplinovano podigao ruku na Predsjedništvu za Božidara Matića, zamalo se suzdržavajući da kaže kako je on za kandidata Alijanse za promjene bio još od svoje sedme godine.

Za takav njihov stav postoje bar tri razloga. Prvi je taj što će političku inicijativu u RS-u svojom razuđenom strukturom ipak preuzeti SDS. "Stvar je Predsjedništva BiH da sudi da li će Matić dobiti većinu i da li je ta većina kvalifikovana", funkcioner SDS-a Mirko Banjac saopštio je mekan stav svoje partije o još jednoj Radišićevoj "nacionalnoj izdaji". To, naravno, pokazuje da SDS nema namjeru da ulazi ni u kakvu konfrontaciju sa strancima, tim prije što još strahuju da ne budu zabranjeni i što samo svojom pomirljivošću uspijevaju da održe na okupu ekipu iz koje se izdvojilo nešto mlađih funkcionera koji svoju šansu vide u tome što ne nose ratnu hipoteku.

Drugi razlog za neočekivanu krotkost jeste osjećanje koje vlada među političarima u RS-u, prvi put poslije nekoliko godina, da vrijeme radi za njih. Oni čekaju da Srbija preživi svoje demokratske šarlahe, da nađe prave zaštitnike u svijetu, i ponovo postane "nezaobilazan faktor", dok bi oni bili mlađi brat "nezaobilaznog faktora". Čeka se i da republikanska administracija zaista zasjedne na vlast i američku politiku očisti od Clintonove strategije. Na kraju, čeka se da u Federaciji, koja Banjoj Luci izgleda kao polufinale play-offa, neko ili nešto pobijedi, pa da se onda gleda šta da se radi.

Na kraju, treći razlog Srba da ne traže đavola je potpuno pragmatičan: zašto bi oni istrčavali protiv stranaca kada im je Bog poslao Antu Jelavića, od koga to niko ne bi radio bolje, a sve što sami rizikuju jeste još uvijek neizgovorena Petritscheva rečenica Jelaviću: zašto se ne ugledate na Srbe, oni su tako miran svijet.

Strah Srba od trećeg entiteta Iako se u Banjoj Luci na Jelavićeve hazarderske akcije protiv stranaca gleda sa dosta simpatija (baš im je ono dobro skresao), pred stavom vođstva bosanskih Hrvata se ipak strahuje, jer se vjeruje da bi on mogao da usmjeri dalju sudbinu Bosne, bez obzira hoće li pobijediti Jelavić ili Petritsch. Šta će se dogoditi, pitao se ovih dana o realnim pitanjima bosanske političke fantastike jedan funkcioner iz RS-a, "ako Jelavić čitavo ovo zamješateljstvo radi sa prećutnim dogovorom dijela međunarodne zajednice". U tom slučaju - i to je dosta novo - većina političkih Srba pomisao na treći entitet doživljava sa tihom jezom, bar koliko i većina Bošnjaka. Zašto?

Ukoliko Jelavić (ili neko drugi iz hrvatske ekipe) uspije u namjeri sa trećim entitetom, u Banjoj Luci strahuju da bi došlo do nove prekompozicije BiH, koja bi se odvijala na štetu Srba. Jer oni tada ne bi mogli da zadrže 49 odsto teritorije, nego bi dio morali da ustupe današnjim federalnim partnerima. Dosta dilema u RS-u u toj stvari unijela je inicijativa Gorana Svilanovića, šefa jugoslovenske diplomatije, o mirovnoj konferenciji za cijeli Balkan, koja bi bila po ugledu na Dayton. "Na toj konferenciji bi trebalo da se okupe svi: oni koji su direktno pogođeni, kao što su Srbija i Crna Gora, ali i oni iz našeg susjedstva, koje bih ja na takvom skupu rado vidio ne kao dio problema, već kao dio rješenja", rekao je Svilanović Berliner Zeitungu.

Istovremeno, sa strahovanjem da bi morali da prave nove teritorijalne ustupke, političari u RS-u imaju još veću nadu. Oni procjenjuju da su u podjeli teritorija i uticaja na Balkanu Srbi za Miloševićevog vremena prošli veoma loše i da bi dio te štete stranci mogli da vrate Koštunici. A našla bi se tu, vjeruju oni, i neka mrvica za RS.

Zato su odnosi između RS-a i Srbije ipak specijalni, bez obzira šta će u ponedjeljak biti potpisano u Banskom dvoru. U Banjoj Luci se prosto čeka da se ne napravi greška dok Srbija ne završi svoju posljednju veliku avanturu i Miloševića ovim ili onim putem pošalje u Haag ili Had. Poslije toga, vjeruju u Banjoj Luci, dolaze bolji dani za sve.

Neće biti promjene granica Naravno da sve to ne znači da će sutra Koštunica zahtijevati promjenu granica ili prebijanje RS-a za Kosovo (za tako nešto vrijeme Srbima neće biti još zadugo) iako u Banjoj Luci ima onih kojima curi sa usta upravo za tim. U vlasti u Srbiji u ovom trenutku nema nikoga, nije to čak ni Koštunica, ko bi bilo kakvo teritorijalno pitanje stavio ispred pitanja ekonomske obnove Srbije. Odatle, RS će uvijek biti bliža Srbiji nego obratno.

Ono, međutim, što neće ući ni u kakav Ugovor o specijalnim vezama, a najspecijalnije je na liniji Beograd - Banja Luka, jeste prosta činjenica da su Srbi iz Bosne svoj mali brod vezali ne za Srbiju koliko za Koštunicu, za koga su ubijeđeni da ih neće ostaviti na milost i nemilost Holbrookeovim zabranama i Petritschevim arbitražama.

Zato, koliko god to nategnuto zvučalo, Srbi u BiH će i dalje navijati za "Partizan", "Zvezdu" i Jugoslaviju, ali će svoju budućnost morati da traže u Bosni. Kako će se ta vrsta specijalnih veza sa Beogradom odvijati, sada najviše zavisi od uspjeha Alijanse za promjene. Njihov početak vladavine podigao je Hrvate, njihov neuspjeh mogao bi da podigne Srbe. Zato Bosna lagano klizi u etapu svoje posljednje šanse, koju je možda sebi dala prerano godinu ili dvije, iako jake argumente imaju i oni koji kažu da bi toliko čekanje samo ubrzalo raspad.

Arhiva Dani
193