ije sasvim proizvoljna slika umirovljenog HV-generala Mirka Norca, koji u ovom trenutku sjedi iza nekih gusto nabranih zavjesa, i razmišlja o svome ratnom putu s početka devedesetih. Usamljen je i nervozan, njegovi zaštitnici ostavili su ga na par sati nasamo, i sve opcije oko predaje goniteljima pretresao je po bezbroj puta, a svjedočanstva o njegovom tretmanu zarobljenih civila svakodnevno cure po hrvatskoj štampi. Premda, moguće je da će bjegunac pred zakonom, kada jednom bude unaprijeđen u lepoglavskog štićenika, ove muke priznati teže od zlodjela u Lici 1991. godine.

Upravo tako negdje čami Norac, dakle, i prisjeća se kako je na stratište odvodio nesretne Srbe iz gospićkih kuća. U njegovo srce bilo bi sada previše zavirivati, ne samo zato što mu ni s glavom nismo načisto. Nego, pokazalo se kako revolucionarnu činjenicu - hrvatsko pravosuđe konačno je podiglo optužnicu, a potom i tjeralicu protiv jednoga hrvatskoga generala, zbog zločina počinjenih nad (srpskim) civilima - kako takvu historijsku prekretnicu niti sami ne možemo ispravno pojmiti bez pomoći srca. S potonjim organom duše ovih dana kubure stotine tisuća Hrvata, i sva je prilika da će zbog njegova pretjeranog habanja prije skončati na kardiologiji negoli u miru i spokoju sa vlastitim razumom.

Precvikavanje magistrale Kada je prije nekoliko dana raspisana tjeralica za Norcem (on je već bio iza spuštenijeh zavjesa), prvo je gnjevna masa u njegovoj rodnoj Cetinskoj krajini precvikala magistralu Zagreb - Split, a ubrzo i obilaznice. Na otvorenu scenu u Sinju izašle su tisuće domovinskih prvoboraca, alkarskih momaka, mačkulara i guslara, školaraca i baba, da sa fotokopiranim slikama svojega počasnog vojvode Mirka Norca pokažu podršku svim hrvatskim zločincima, koliko ih ima.

Iz hrvatske Vlade poručili su zatim svekolikoj javnosti da razloga za brigu nema, jer su nenasilni građanski prosvjedi oblik demokratskog života svakog društva, i još su kazali da se u vezi s Norcem ništa ne da učiniti, budući da je sudska vlast samostalna i nedodirljiva. Ali, nikoga više nije zanimala trodioba vlasti, niti podatak da je mladi general osumnjičen temeljem niza vrlo pouzdanih i detaljnih svjedočenja na riječkome županijskom sudu. Jedini element priče koji se od strane pobunjenih masa uporno ponavlja od raspisivanja tjeralice, jest rečena konstatacija: hrvatsko pravosuđe - hrvatski general. Relaciji se svaki put pridodaje apsolutno negativan prizvuk, kao da se s gađenjem govori o ultimativnoj obiteljskoj sramoti. Žrtve toga hrvatskoga generala nisu važne, jer su posrijedi Srbi.

Mirko Norac: Govorka se da je skriven kod fratara u Širokom Brijegu, da je kod Tomislavgrada, da je negdje u okolici Sinja, da je utekao u treću državu, da je živ u zemlju propao...

Balvanaškom izgredu na državnoj cesti D1 slijedio je posljednjeg vikenda golemi skup u Splitu, na rivi ispunjenoj "do posljednjeg mjesta". Spominje se i do 150 tisuća demonstranata, točnije, odaziv kakvoga u ovome gradu navodno nisu doživjeli ni Dioklecijan, ni Tito, ni Tuđman, ni "Hajduk". To je bio (dosadašnji) nedvojbeni vrhunac kampanje; lijepo su se mogli vidjeti i čuti gotovo svi akteri zaslužni za orkestraciju državnog udara u nastajanju. Ocjena nije pretjerana, nego će prije biti sreća ukoliko na njoj ostane, da od začetka ne preraste u gotovu stvar.

Društvo nije potrebno posebno predstavljati: HDZ, ili ono što je od njega ostalo, HSP, Miroslav Tuđman, Stožer za zaštitu digniteta Domovinskog rata... Organizacije "građansko-boračkog" tipa akciju su provele; političke snage dale su im ideološki potisak te institucionalnu podršku, u zajedničkom nastupu s ciljem rušenja vlasti. Ta je nakana eksplicitno izrečena, pa je na skupu splitskih desničara izrečeno tako više utuživih prijetnji nego što je opoziciji u vrijeme Franje Tuđmana uopće palo na pamet. Međutim, aktualnoj Vladi je već bilo previše, pa na zlokobne najave nije reagirala, osim izjave Ivice Račana da za mjesto skrivanja Norca znaju baš oni koji Vladu optužuju da ga je već otela.

A dječački bezazlenom licu Mirka Norca zaista je pomalo teško ne povjerovati da nije krao susjedove trešnje, ili da nije ubijao nevine Gospićane. U Liku je došao krajem ljeta 1991. godine, kao pripadnik jedinica za specijalnu namjenu MUP-a, da bi organizirao obranu grada od nadiruće JNA. Ali, žešće od velikosrpskih napada proradilo je ratno podzemlje u kojemu je, međutim, bio sam vrh zapovjedništva obrane. Sve se u Gospiću '91. okrenulo naglavce, pa je i Norčev kompanjon Tihomir Orešković - danas već zatvoren u riječkome istražnom zatvoru - tada nakratko bio otkazao posluh Zagrebu. Prema iskazima svjedoka, koji se godinama povlače po novinama, Srbi su ubijani uglavnom pod nadzorom njih dvojice.

Vod za smaknuće civila Najčuveniji svjedok platio je glavom: gospićkog prvoborca Milana Levara ubilo je ono isto podzemlje prije nekoliko mjeseci, nakon čega su Orešković i nekolicina drugih konačno odvedeni u pritvor. Istraga će se proširiti na Norca po daljnjim svjedočenjima, od kojih je usamljeni borac za istinu Milan Levar u svoje vrijeme zabilježio i ono od sugrađanke Marice Barać. Mirko Norac osobno je poštedio njezin život, valjda zato što je u naručju imala sedmomjesečnu kćer. No, zauvijek joj je odveo supruga i svekrvu.

Onima koji će se dići na noge zbog sumnjičenja Mirka Norca, ništa neće značiti ni svjedočenje jednog od izvršitelja pogroma ličkih Srba, zapovjednika perušićke kasarne Ivana Grandića. Po nalogu Norca, kazat će isljednicima Grandić, osobno je formirao streljački vod za smaknuće civila na Lipovoj glavici, lokalitetu gdje su kasnije pronađena i identificirana tijela žrtava. Riječ po riječ, s ovim će se svjedočenjem uklopiti navodi iz nekoliko drugih; prema nekima je Mirko Norac za jedne egzekucije na Lipovoj glavici prvi povukao obarač svog oružja, i zatim povikao: "Pucaj, pucaj, tko to još nije pucao!" U više slučajeva ubijane su srpske djevojčice srednjoškolskog uzrasta, a uz Norčevo znanje pojedine su žene silovane uoči smaknuća.

Kasnije će Norac postati najmlađi pukovnik HV-a, i zapovijedati vojno uspješnim akcijama oslobađanja Maslenice ('93.) i Medačkog džepa u Lici ('94.). No, potonji je slučaj također zasjenjen otkrićem nekoliko desetaka srpskih civila, koji su pobijeni tokom osvajanja teritorija. Svejedno, u svojoj 27. godini, omiljeni će junak iz Domovinskog rata - sada već general - postati 1994. godine počasni vojvoda Sinjske alke, i tako potvrditi tradiciju koja na istome mjestu pamti otprije pedeset i više godina još jednog Sinjanina, najmlađeg partizanskog generala i narodnog heroja Brunu Vuletića.

Norcu je dobro išlo sve do listopada prošle godine, kada je stavio svoj potpis na otvoreno pismo dvanaestorice hrvatskih generala koji su poveli prvi val pobune protiv nove vlasti. Stipe Mesić tada ih je pomeo jednim jedinim pokretom ruke, jednim parafom na ukaz o njihovu umirovljenju, zbog nedopustivog miješanja profesionalnih vojnika u politička pitanja. U kombinaciji s već pobrojanim boračkim i političkim silnicama, ista jezgra porodila je komplot koji se kotrlja povodom Norca; istraga i potjera za tim ražalovanim generalom ipak je samo povod, a ne uzrok novoj buni u Hrvata.

Borba razvlašćenih desničara za povratak na stare pozicije moći nastavit će se s danom izlaska ovog broja Dana, pred zgradom Sabora i Vlade u Zagrebu. Međutim, upravo taj istinski motiv je bukačima unaprijed zasmetao u realizaciji: najmanje tri zainteresirane frakcije ne mogu se dogovoriti oko primata u organizaciji zagrebačkog skupa, pa je njihovo prepucavanje najposlije izbilo i na novinske naslovne stranice, te naočigled pogurnulo Mirka Norca u drugi plan.

Hrvatska vlast ovu grešku u pripremi novoga "nenasilnoga građanskog prosvjeda" - kojega još uvijek ne želi niti jasno nazvati vrlo militantnom političkom prijetnjom - vjerojatno neće ni na koji način iskoristiti. A iako joj za podržavanje pravosudne akcije treba odati priznanje, jer se radi o presedanu s društvenim dobitkom od još nesagledivih razmjera, jednako joj treba oštro predbaciti zbog opstrukcije Norčeva privođenja. Naime, danima se unaprijed znalo da će optužnica biti podignuta, ali ga se nije imalo na oku, što znači da je osumnjičeni za zločin pušten da pobjegne.

Transparentni Norac Govorka se da je Mirko Norac skriven kod fratara u Širokom Brijegu, da je kod Tomislavgrada, da je negdje u okolici Sinja, da je utekao u treću državu, da je živ u zemlju propao... To mu neće zasmetati da Slobodnoj Dalmaciji dadne intervju, kao, poslije splitskog skupa na kojemu je i sam bio ("porazgovarali smo s njim u jednom kutku tamnog podruma Dioklecijanove palače"), maskiran i sa transparentom "ja sam Mirko Norac"! Treba ovu bravuru razumjeti: pokret za rušenje vlasti jednostavno ima žanrovsku potrebu da svom junaku pripiše fantastične sposobnosti, da kroza nj personificira vlastitu moć i nadahnuće (on se ne skriva, nego prkosi progoniteljima u brk). Neće zato biti čudno niti ako se u nekom trenu Norac pojavi na više mjesta u isto vrijeme. Ali preko svojih neformalnih glasnogovornika je odbjegli general ipak poslao državi poruku o mogućnosti predaje - pod njegovim uvjetima, za spas elementarnoga puntarskog dostojanstva. Da se brani sa slobode, da mu garantiraju kako neće biti poslan u Haag, da se ponovno ispitaju svjedoci... Ipak je jasno da je njegovo skrivanje bitno preraslo zahtjeve njegove komocije, i da predstavlja kutni kamen jedne radikalne politike.

Hrvatska javnost podijelila se oko tog kamena, kao u nekom drevnom izbornom ritualu, na one kojima smeta očita izvjesnost počinjenog zločina, i one kojima puno više smeta inzistiranje na sankcioniranju istog. To je ona fatalna razlika u reakciji srca, koju u svakom novom trenutku ne možemo predvidjeti ni u samog bjegunca pred zakonom. Ovi drugi građani Hrvatske nemaju problema s razumom, i svjesni su svega što je počinjeno; sudskim rječnikom kazano, razumjeli su optužnicu. Njihov problem promatraču više i jače ledi krv u žilama, jer se tiče hladnoće srca, a ne tuposti uma. Njihova je Hrvatska oslobađana kada su je razni norci čistili od nevinih srpskih civila, a Hrvatska svih drugih će biti slobodna kad se očisti od njihove bezdušnosti. Samo utoliko u pravu su oni koji misle da smo Norac svi mi.

P i P

Tajnovitu posjetu Ivića Pašalića kardinalu Vinku Puljiću nije teško dovesti u kontekst sa najnovijim događajima u Hrvatskoj, ma koliko da se i sam Puljić izvlačio kako su pričali isključivo o pitanjima vezanim za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Baš njihov jad u ovom trenu muči Pašalića! Bit će prije da je potpredsjednik Hrvatskog Sabora i dugogodišnji Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku prije nekoliko dana u Sarajevo doputovao ištući podršku u prevratu kojega hrvatski desničari kuhaju odavno, a ventil im na poklopcu zviždi od nedavnog raspisivanja potjernice za generalom Norcem. Formalni konsenzus bosanskih Hrvata po tom pitanju možda i nije teško postići, ako im koju s oltara u tom smislu priklope svećenici, a jedinoj domovini Hrvatskoj bi fino pomoglo. Još je važnije da poslije toga ne bi sasvim nedostižan bio ni jedan važniji i politički kudikamo operabilniji koncenzus, onaj oko trećeg entiteta, akobogda. Međutim, kardinal Vinko Puljić pokazao je rijetku političku mudrost upravo oko pitanja trećeg entiteta, pa nije za isključiti pretpostavku kako je znao i u ovom slučaju zbrojiti dva i dva. Ivić Pašalić još uvijek nije očajnik koji bi išao normalno čeljade uvjeravati da rezultat ipak ne iznosi četiri, ali je u pravu kada procjenjuje da je ovo idealan trenutak za blef. Nije lako ni za kardinala odbijati molbu za molbom, pa bi valjda mogao čovjek u neka doba povjerovati da to nisu dijelovi jedne te iste psine... Jer, čvakne li se tu i tamo poneka sitna politička korist, njezina će veća vrijednost biti sadržana u mogućnosti kasnijeg uloga. Ako je tomu doista tako, i ako se nije Puljić sam lecnuo od izlike kojom se javno poslužio, bilo bi mu od prijeke potrebe da uvidi kako se opet iza priče o progresu bosanskohercegovačkih Hrvata zaklanja isključiva dobit nekoga u Hrvatskoj. A takav aranžman s Pašalićem baš i ne bi bio bez presedana.

Arhiva Dani
193