amostalni privrednici Bosne i Hercegovine kažu da se uzdaju još samo u Boga i američkog ambasadora Thomasa Millera. Sva njihova nastojanja da riješe pitanje vlasništva nad poslovnim prostorima koje koriste, ni nakon skoro pet godina nisu polučila nikakav rezultat. Pokušavajući razriješiti mrtvi čvor što su oko ovih dućana decenijama vezivale razne vlasti, Samostalni privrednici BiH zasjedali su oko osam mjeseci, održali 80 sastanaka i potrošili 320 sati. Za to vrijeme sastancima je u prosjeku prisustvovalo po 30 samostalnih privrednika, što znači da je njih oko 2.400 uzalud potrošilo nevjerovatnih 768.000 radnih sati.

Kako ovaj problem nisu uspjeli riješiti kroz institucije sistema, samostalni privrednici su stvar uzeli u svoje ruke. Kazandžije, sahadžije, sarači, ugostitelji, trgovci, zlatari... latili su se, njima dosad nepoznatog, administrativnog posla, pa su za organizaciju sastanaka sa predstavnicima međunarodne zajednice "uposlili" i volontere - rodbinu i prijatelje, tj. sve one koji govore engleski i znaju tumačiti zakone i propise.

Problem u leru Na spomen otkupa općinskih poslovnih prostora i onih koji su vlasništvo IZ-a ili drugih vjerskih zajednica, domaće vlasti bježe k'o đavo od krsta. Nakon što je svojom presudom od 28. marta 2000. godine Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine utvrdio neustavnom privatizaciju poslovnih prostora po Zakonu o privatizaciji preduzeća, ovaj problem jednostavno stoji u leru. Čak i Ramiz Mehmedagić, federalni ministar prostornog uređenja i zaštite okoliša, odbija razgovarati o ovoj temi. "Ja neću više da govorim o poslovnim prostorima. To su prebacili na Federalnu agenciju za privatizaciju, pa njih pitajte. Mene stalno nešto prozivaju i ja sam odlučio da više ne govorim o tome", izjavio je za Dane ministar Mehmedagić.

No, ni u Federalnoj agenciji za privatizaciju, čiji je direktor jednom nogom u ostavci a drugom na bolovanju, nemaju baš puno informacija o sudbini poslovnih prostora. Doduše, Agencija je donijela Inicijativu za donošenje zakona o privatizaciji općinskih poslovnih prostora, ali samo onih koji potpadaju pod državnu imovinu i koji ne služe obavljanju djelatnosti organa uprave. A takvih prostora, oko kojih se ne bore nikakvi vakufi, crkve i sl., u ovoj državi je najmanje.

U inicijalnom tekstu zakona, kaže Marina Orlando, pomoćnik direktora Agencije za privatizaciju FBiH, vođeno je računa o ranijim zakupcima poslovnih prostora pa im je propisano pravo prvokupa. Ovaj prijedlog proslijeđen je Federalnoj vladi, ona ga je prihvatila, ali je njegova daljnja sudbina za sada neizvjesna. Ustvari, u Federalnoj agenciji misle da je Inicijalni tekst završio u Federalnom ministarstvu pravde. Ali, znajući da još uvijek nije došlo do smjene vlasti, odnosno da Ministarstvo pravde još nema novog ministra, već tek vršioca dužnosti, teško je povjerovati da će od tog teksta uskoro nastati kakav zakon.

Jedino što je zasad sigurno jeste to da se federalni ministar prostornog uređenja Ramiz Mehmedagić protivi donošenju zakona o privatizaciji općinskih poslovnih prostora. On je već izjavio kako smatra da "općine moraju imati svoju imovinu iz koje će ubirati prihode" i time kao da je stavio tačku na bilo kakvo daljnje djelovanje vlasti u ovom smislu.

Dani su pokušali saznati šta o Inicijativi Federalne agencije misle kantonalne vlasti u FBiH, da li je podržavaju ili ne. No, rezultati su poražavajući. U šest od deset kantonalnih agencija za privatizaciju rečeno nam je da uopće nemaju informaciju o tome ili da čak i ne znaju za postojanje Inicijative. Čak ni Samostalni privrednici BiH, koji su, može se sa sigurnošću tvrditi, najbolje informirani kada se radi o privatizaciji poslovnih prostora, pojma nemaju o Inicijativi.

Problem u nepostojećem zakonu Ipak, najveći problem, kada se radi o poslovnim prostorima, nije u Zakonu o privatizaciji, već u zakonu koji ne postoji a koji bi, ako ga ova vlast ikada donese, mogao izazvati nezamisliv haos. Naravno, radi se o zakonu o restituciji, čije je samo pominjanje već kod velikog broja privatnika prouzročilo što perforaciju čira na želucu, što gubitak sna. Kemal Bakalović, potpredsjednik Saveza samostalnih privrednika Bosne i Hercegovine, ističe kako skoro 900 samostalnih privrednika na Baščaršiji, koji svoju djelatnost obavljaju u prostorima koji se nazivaju općinskim, a sve češće i vakufskim, strahuju od svakog novog dana. "Ako se donese zakon o restituciji i počne se vraćati svakome što je njegovo, ja ne znam na šta će to izaći. Također, ako se nastavi sa privatizacijom ovih prostora kao što je to bilo do sada, tako da ih može kupiti bilo ko, onda će oko 40.000 samostalnih privrednika ostati bez posla, promijenit će se socijalna, kulturološka i demografska struktura", kaže Bakalović i pokazuje gomilu pisama koje je Savez samostalnih privrednika upućivao prvo na adrese domaćih vlasti, a onda, sve češće, na adresu Visokog predstavnika, američkog ambasadora u BiH i Helsinškog komiteta za ljudska prava.

Od svih njih oni traže, prije svega, da se prilikom privatizacije ili restitucije priznaju njihova osobna ulaganja u poslovne prostore koje koriste, a koje su nerijetko vlastitim sredstvima iz temelja sagradili ili su ih dosad više puta isplatili. Privrednici traže i to da se njihova ulaganja pikaju prilikom određivanja cijene zakupnine. U tome su najviše uspjeli privrednici u sarajevskoj općini Centar. Naime, ova općina je uvažila njihov zahtjev i donijela Odluku o kriterijima i mjerilima dodjele u zakup poslovnih prostora općine. Po toj odluci, kada se određuje visina zakupnine, boduju se prethodna ulaganja i, shodno njihovoj visini, umanjuje kirija.

Sve piše na ploči Sahadžija Enver Alihodžić i zlatar Kenan Hadžibegić članovi su Udruženja zanatlija Stari Grad Sarajevo. Oni vele da su, otkako je aktuelna privatizacija poslovnih prostora, toliko proučili zakone i propise da se sada više osjećaju kao advokati, a sve manje kao zanatlije. I kao da su znali da će se jednog dana postaviti pitanje stvarnog vlasnika nad prostorima koje koriste, obojica su sačuvali sve moguće papire vezane za "njihove" radnje. Tako je gospodin Hadžibegić Danima ponudio kompletnu dokumentaciju koja svjedoči o tome šta je on, ali i ostale zanatlije na Baščaršiji, od 1974. godine učinio za izgradnju Trgovki i koliko je novca uložio. Dokument koji zauzima prvo mjesto u njegovoj arhivi je novinski oglas iz 1974. godine kojim Stambeno preduzeće Sarajevo, preko Općine Centar, oglašava izdavanje poslovnih prostorija u izgradnji na Baščaršiji i prostorije do Kolobare-hana. Tim oglasom su se od budućih zakupaca tražila kreditna sredstva, tj. učešće od 50 posto, na period od 20 godina. Gospodin Hadžibegić ima i priznanice na vrijednost od tadašnjih 33.500 dinara (oko 33.000 DEM), koje su preusmjerene u izgradnju čaršijskih dućana. Isto su učinili i svi drugi privatnici koji danas rade na Baščaršiji. No, nakon što su kreditirali Općinu, ona je s njima sklopila Ugovor o zakupu poslovnih prostorija i odmah im odredila i mjesečnu kiriju.

Kemal Bakalović: "Ne znam na šta će ovo izaći"

Ali, nekoliko godina nakon što su ovi donatori isfinansirali izgradnju Trgovki i nakon što su u općinsku kasu istresli ko zna koliko novca na račun kirije, tadašnja vlast je okrenula ćurak i sasvim otvoreno pokazala gdje je kome mjesto u sistemu jednakih te kakav ima odnos prema privatnom vlasništvu. Naime, obnavljajući ugovore sa zakupcima, početkom osamdesetih, tj. pred Olimpijadu, Općina Centar je u Ugovor uvela i član 13. po kojem se "zakupac obavezuje o svom trošku izvršiti radove na dopremanju poslovne prostorije (...) bez prava naknade troškova od zakupodavca i prebijanja troškova sa ugovorenom zakupninom".

I kako je bilo tada, tako je i danas. Zakupci su i dalje ostali zakupci, njihova ulaganja niko nikad nije priznao, a Općina nikada nije isplatila kredit koji su joj dali zakupci, odnosno kredit je vraćala samo tri godine i za to vrijeme isplatila jedva pet odsto uloženih sredstava.

U nastojanju da dokažu kako su Trgovke više njihovo vlasništvo nego bilo čije, samostalne zanatlije imaju i corpus delicti - kamenu ploču iznad Kolobare-hana na kojoj piše: Uz 30. godišnjicu pobjede nad fašizmom, 30 godina oslobođenja Sarajeva i 30 godina zaštite spomenika kulture u SFRJ, otpoče obnova najstarijeg dijela Čaršije. Radni ljudi i građani.

Kenan Hadžibegić ima čak i sliku ove ploče. Dok je pokazuje, govori: "I ćorav vidi da Trgovke, odnosno Čaršiju, nije gradila Islamska zajednica, nego radni narod, a to smo bili mi."

Eksproprijacija eksproprijacije Iz Zemljišnoknjižnog izvatka, Zemljišnoknjiškog ureda Općinskog suda I u Sarajevu, jasno se vidi kako su Trgovke vremenom mijenjale vlasnika. Konkretno, radnja koju koristi Kenan Hadžibegić je još davne 1955. eksproprisana, a potom upisana u korist "Opštenarodne imovine". Nakon toga je izbrisana iz eksproprijacije i upisana na raspolaganje Općini Centar Sarajevo.

No, sada bi ova već eksproprisana imovina ponovo trebala pretrpjeti eksproprijaciju i dodijeliti se nekom drugom, u ovom slučaju Vakufu, odnosno Islamskoj zajednici, koja je, ničim izazvana, sebi dodijelila ulogu upravitelja vakufom. (Shodno šerijatskim propisima, pravo upravljanja vakufom imaju mutavelija, nazir i kadija i njihov rad nadzire šerijatski sudija!) I samo od te pomisli zakupcima u Starom Gradu diže se kosa na glavi. Oni su i više nego savršeno svjesni da će se eventualnom restitucijom, tj. povratom imovine vakufima i drugim vjerskim institucijama, otvoriti bezbrojni problemi ne samo pravne već i nervne naravi.

Sarajevski advokat Hajrudin Mulalić s pravom veli da će, ukoliko vlast krene sa najavljenom restitucijom, problem biti veći tim prije što mi u BiH uopće nemamo pozitivnih propisa u vezi sa vakufima. "Pedesetogodišnjom pauzom i umrtvljenjem vakufa te njihovim utapanjem u društvenu svojinu, značaj vakufa je sasvim minimiziran, a svrhe radi kojih su osnovani umnogome su ili sasvim nestale ili znatno smanjene po upotrebljivosti", veli advokat Mulalić i ističe da će poseban problem predstavljati to što kod nas ne postoje šerijatski sudovi i što naši pravnici nemaju skoro nikakvog znanja o ovoj problematici.

Stoga su samostalni privrednici čak počeli proučavati i šerijatske propise, sve ne bi li kako spriječili vlast da ih još jednom zakine. Tako, zlatar Hadžibegić sad već sasvim solidno vlada ovom materijom. On kaže: "Ja znam da se, po Šerijatu, vakuf može zamijeniti. E, kad je to tako, neka nađu neku poljanu, a mi ćemo dati pare i neka naprave što hoće, a nama ostave naše radnje."

Nesumnjivo je da su samostalni privrednici trenutno skoro jedini koje sudbina poslovnih prostora dobro sekira i koji pokušavaju naći rješenje. Prema riječima Kemala Bakalovića, a njegova se pika isto kao i kada govori uglas svih onih 40.000 samostalnih privrednika, toliko su bir u svojoj nevolji, najprihvatljivije rješenje bila bi finansijska kompenzacija, a što bi se, sve su prilike, moglo i ostvariti.

Naime, Dani iz pouzdanih izvora saznaju da je domaća vlast u suradnji sa međunarodnom zajednicom došla do rješenja sličnog ovom. Kako nam je potvrdio jedan visoki zvaničnik iz već odlazeće federalne vlasti, kada su sve karte stavili na sto i, normalno, kada su ih stranci pritisnuli, zaključili su da bi naturalnom restitucijom izazvali raspad sistema. Stoga su postigli načelni dogovor da se restitucija ne sprovodi dok država ne bude toliko ekonomski jaka da prijašnjim vlasnicima može kompenzirati u novcu njihove nekretnine.

Mućka među kolačima

Mada se Agencija za privatizaciju Kantona Sarajevo voli pohvaliti činjenicom kako je sve prodaje općinskih poslovnih prostora u maloj privatizaciji, osim jednog, obavila metodom tendera i tako osigurala pravičnu kupnju, ipak je ona sprovedena uz puno nepravilnosti. Slučaj prodaje slastičarne "Park" u Vogošći to dokazuje. Njeni vlasnici Nazif i Jasmin Smajić, prvi stopostotni invalid, a drugi demobilisani pripadnik ABiH, 1998. godine su od Komisije za dodjelu poslovnih prostora Općine Vogošća dobili na korištenje prostorije sadašnje slastičarne. Od tada do danas u adaptaciju su uložili 25.000 DEM, a kirija koju su mjesečno plaćali iznosila je 690 DEM. U februaru prošle godine KAP Sarajevo raspisala je tender za prodaju ovog prostora, na koju su se prijavili i Smajići. No, u kriterijima koji su raspisani za učesnike tendera izostavljen je onaj koji govori da će se bodovati prethodno ulaganje u osposobljavanje prostora, a koji inače nosi 28 posto od ukupnog broja bodova tendera. Tako je na tenderu pobijedio kupac koji ni marku nije uložio u pomenuti prostor i čija je novčana ponuda premašivala ponudu Smajića za tek 11.000 maraka. Nakon toga je Općina Vogošća Kantonalnoj agenciji za privatizaciju Sarajevo i Ministarstvu pravde dala do znanja da su sproveli nepravičnu privatizaciju i to ne samo kod ovog, već kod još jednog tendera, u općini Vogošća. Traženo je poništenje oba tendera, odnosno njihovo ponavljanje, ali sa dodavanjem kriterija koji uvažava "prethodno ulaganje radi osposobljavanja prostora osnovnoj funkciji". U to vrijeme je i Ustavni sud FBiH, 28. marta 2000. godine, donio rješenje o prestanku prodaje poslovnih prostora po članu 29. Zakona o privatizaciji preduzeća. No, uprkos toj odluci, Kantonalna agencija je 14. 6. 2000. čak napravila i kupoprodajni ugovor sa "pobjednikom" tendera, nakon čega je Općinsko vijeće Vogošća tužilo sarajevsku Kantonalnu agenciju. Danas je slastičarna "Park" još uvijek u vlasništvu Nazifa i Jasmina Smajića, no oni ni otprilike ne znaju kakva sudbina čeka to "slatko carstvo".

Holiday Inn bi u Goraždu bio najmanje 12 puta skuplji

No, iako je još u maju 1999. godine Agencija za privatizaciju Kantona Sarajevo ustanovila kako samo 36 poslovnih prostora na području Sarajevskog kantona može ići na prodaju, jer je za njih utvrđeno vlasništvo i riješena dilema oko restitucije, ova agencija je ipak prodala čak njih 119! Sve prodaje, izuzev jedne, obavljene su putem tendera, a to znači da su kupcima osim cijene bili nametnuti i posebni kriteriji koje je on "morao" ispoštovati. Nevjerovatno je kako je Kanton Sarajevo, epicentar skupoće u BiH, relativno malo zaradio od prodaje poslovnih prostora u odnosu na druge kantone. Dok je Kanton Sarajevo čak 119 poslovnih prostora prodao za tek 9.948.012 KM, Zeničko-dobojski kanton je deset prostora naplatio 1.064.120 KM, što znači da je u prosjeku jedan prostor naplaćivao po 106.000 KM. Naravno, u sarajevskoj Agenciji za privatizaciju pravdaju se time da su svi prostori prodati metodom tendera, tj. da su više računa vodili o obećanjima kupca nego o stvarnom ulaganju. Evo, uzmimo samo primjer privatizacije Holiday Inna. Njegov jedan kvadratni metar prodat je po cijeni od svega 468,75 KM! A u slijepom crijevu Federacije BiH - Goraždu, metar kvadratni jednog najobičnijeg općinskog poslovnog prostora prodat je po cijeni koja je najmanje dvanaest puta veća od one po kojoj se prodao kvadrat Holidaya - za čitavih 5.827,52 KM. A najjeftiniji poslovni prostor u Goraždu prodat je po cijeni od 450 KM po metru kvadratnom, što je, opet, tek 18 maraka manje od kvadrata Holidaya. Inače, svi općinski poslovni prostori u Bosanskopodrinjskom kantonu (ukupno 53) prodati su. I drugi kantoni imali su više hajra od privatizacije nego sarajevski. Tako je u Travniku jedan općinski poslovni prostor površine 29,5 metara prodat za čak 126.000,00 KM, odnosno za 4.271,18 KM po kvadratu. U Zeničko-dobojskom kantonu još uvijek ima neprodatih 388 općinskih poslovnih prostora. Najskuplji poslovni prostor koji je prodat u ovom kantonu bila je knjižara u Zavidovićima, a prodata je za 280.120,00 KM, dok je najjeftinije prodata obućarska radnja u Maglaju - za 21.000 KM. U Srednjobosanskom kantonu općine su prijavile 72 poslovna prostora na prodaju, ukupne vrijednosti 3.010.589 KM, a prodato ih je 21 i to za 1.492.632,95 KM ili 522.421,48 KM keša. Tuzlanski kanton prodao je 23 poslovna prostora za 3.731.161 KM, a Livanjski je za 12 prostora dobio 2.910.000 KM. Zapadnohercegovački kanton uopće nema prostora za prodaju, dok Hercegovačko-neretvanski i Posavski kanton Federalnoj agenciji za privatizaciju opće nisu dostavili podatke o broju općinskih poslovnih prostora niti o njihovoj prodaji. Novac koji su općine zaradile od prodaje poslovnih prostora, prema Zakonu o privatizaciji, trebaju se usmjeriti u tzv. brzo zapošljavanje i privredu. Pokušali smo provjeriti da li se općine drže tog slova zakona, no taj posao je bio ravan sizifovskom. Naime, samo smo od sarajevske Općine Novi Grad dobili informaciju o tome. Taib Delalić, pomoćnik načelnika za privredu, kulturu, sport i informiranje Općine Novi Grad, rekao je da ova općina još uvijek nije utrošila ni marku od zarađenih sredstava i da oni moraju sjesti i dobro razmisliti u šta će ih potrošiti. Kupci koji su do nekog poslovnog prostora došli putem tendera imaju i poseban zadatak da - što je, uostalom, navedeno u kriterijima tendera - u određenom roku sprovedu u djelo ono što su naveli u svojoj ponudi i što im je donijelo pobjedu. Stoga su kantonalne agencije bile obavezne formirati komisije za praćenje realizacije ugovora. Pri Sektoru za praćenje realizacije sklopljenih ugovora u sarajevskoj Kantonalnoj agenciji za privatizaciju, prije tri mjeseca formirana je Komisija za praćenje realizacije ugovora. No, do danas ona još nije "izlazila na teren".

Arhiva Dani
193