"Velika košarka može biti u malim pakovanjima", kazao je David Stern dodjeljujući nagradu za najboljeg igrača ovogodišnjeg All-Star meča. Laskavu titulu ponio je Allan Iverson, bek Philadelphia 76-ersa, koji je do sada pažnju medija, američke i svjetske javnosti mnogo više privlačio onim što je činio van terena. Početkom sezone, naime, objavio je rap-album Non-fiction, koji je izazvao skandal ne samo u ligi. Nakon nekoliko upozorenja i osuđujućih izjava koje je liga izdala, Stern je Iversona pozvao na poseban sastanak. Ovaj je potom pristao da izmijeni, odnosno izbaci neke naročito "sirove, uvredljive i antidruštvene" dijelove pjesama (Get money, kill and fuck bitches /I'm hitting anythin' and plannin' on usin' my riches /now I am reachin' for heat /Leave you leakin' in the street /Niggas screamin' he was good boy /ever since he was born). Dodjela nagrade bila je i simbolično pomirenje između njih dvojice, ali i znak da je Iverson, u svojoj petoj sezoni u NBA, počeo ozbiljno shvatati košarku.

Iskustvo zatvora Ko je, ustvari, ovaj mali i eksplozivni bek i šta se krije iza njegove izražene sklonosti ka "gangsta rapu", mržnji prema homoseksualcima, bijelcima, nacionalnim i rasnim manjinama (dakle svima) kojom odišu njegove pjesme? Američki san u kojem je nešto pošlo krivo - to je ukratko priča o Allanu Iversonu. Njegova majka imala je samo 15 godina kada ga je rodila u Hamptonu, država Virginia. Najveći dio života proveo je u getu, brinući se o siromašnoj familiji, uvijek negdje na ivici zakona. Kada je imao 17 godina, izazvao je masovnu tuču u kuglani, pa je dopao zatvora. Guverner Virginije Douglas Wilder ga je pomilovao nakon četiri mjeseca, ali Allan nikad nije uspio preći preko svog zatvorskog iskustva, života sa lancima i iza rešetaka. Vratio se u školu i igrao istovremeno u fudbalskom i košarkaškom timu Bethel High School, pokušavajući da život nastavi tamo gdje ga je zatvor prekinuo. Ali, živio je u svijetu koji to nije bio spreman zaboraviti. On je na to odgovarao igrajući sve bolje i sve više, upisujući se na Georgetown University, gdje je odlučio da se posveti samo košarci. Nakon dvije izuzetne sezone, Philadelphia ga je izabrala kao prvog igrača na draftu 1996. godine. Već kao početnik bio je šesti na listi strijelaca, sa 23,5 poena po utakmici, i uvjerljivo proglašen početnikom godine. Mit o njemu bio je rođen, ali Iverson je činio sve da ga uništi.

Kasneći na treninge, svađajući se sa trenerom, ali i sa publikom, nazivajući gledaoce "pederima", Iverson je narušio uzorni imidž igrača do kojeg liga tako mnogo drži. Za razliku od drugih velikih igrača, poput Michaela Jordana ranije ili Granta Hilla i Allana Houstona ovih dana, on nije bio fini i tihi porodični čovjek koji "pomaže svoju zajednicu"; on nije donirao novac za programe odvikavanja od droge kao Vlade Divac, finansirao izgradnju bolnica kao Dikembe Mutombo u rodnoj Kinshasi. "Ja se izražavam na taj način", govorio je on, uz svesrdnu podršku svog trenera Larryja Browna, koji kao da nije znao šta da čini s njim. Publika bi mu sve praštala već na sljedećoj utakmici zahvaljujući nekom dodavanju ili driblingu, samo do narednog incidenta. Međutim, njegovi suigrači nisu. Već u drugoj sezoni postalo je jasno da bi mogao otići iz tima, koji je bio puno bolji s njim. Ali, on je doveo u pitanje sami opstanak ekipe. I mediji su se obrušili na njega: sportski novinari njegovo ponašanje su smatrali sramnim, a razni "stručnjaci" objašnjavali njegovu mržnju prema homoseksualcima kao "strah od sopstvene seksualnosti" ili osjećaj "ugroženosti". On im je uzvraćao puštajući novinare da ga čekaju satima na konferencijama za štampu poslije utakmica ili se ne pojavljujući uopće, uprkos drakonskim novčanim kaznama.

"Veličina srca" Tim je i dalje trpio zbog njegovog ponašanja. Sve je u igri bilo podređeno njemu, ali Iverson nije bio od onih ljudi uz koje su njihovi suigrači bolji (primjer Michaela Jordana i Scottieja Pippena), nije brinuo o timu i pobjedi više nego o sebi. Centar njegovog svijeta bio je on sam. Vrhunac je nastupio u decembru 1999, nakon poraza od Detroita, kada je na press-konferenciji Iverson kazao da se "više ne uklapa u tim i (...) mora ići", jer nikad nije bio "ovako tretiran". Stanje u timu bilo je katastrofalno. Već naredne nedjelje na jednom od treninga su se pojavila samo četvorica igrača. Među njima, naravno, nije bilo Allana Iversona. Uprkos tome, Philadelphia je u sezoni 1999/2000. dospjela u polufinale Istočne konferencije, ali ih je pomeo Reggie Miller. Pred početak sezone Philadelphiji su prognozirali sezonu jednako tešku kao i prošlu, ako ne i goru, unaprijed kriveći Iversona. Ali, to se nije obistinilo. Možda upravo zbog pritiska kojem je bio podvrgnut, kao i u studentskim danima, možda zato što se naposljetku uspio sporazumjeti sa trenerom, Iverson se uozbiljio. Novinari, koji su prema njemu uzajamno gajili prezir, počeli su hvaliti njegovu igru. Već u oktobru prošle godine, početkom sezone, primjećivali su da "ne dodaje lopte sam sebi", da skače, asistira više nego ranije i da je i sam postao opasniji u napadu. Njegovi centri, inače prosjek lige, ove sezone su postali opasni i u napadu, a Toni Cool Kukoč se uklopio u ekipu. Zasluge za to pripadaju, nedvojbeno, Iversonu, koji je i sam postao kompletniji igrač. Uz znatno bolju odbranu nego prošle godine, Philadelphia je najbolja ekipa u ligi sa 37 pobjeda.

Međutim, teško da će Iverson ikad postati ono što američko društvo od njega očekuje. On će nastaviti da izaziva skandale, nikada neće postati Tim Duncan ili A.C. Green, uprkos tome što je oženjen i ima dvoje djece (kćerku Tiauru i sina Allana II). On jednostavno nije uzoran sportista, niti to, po svemu sudeći, želi biti, i tu leži njegov nesporazum sa okolinom. Izašao je iz okvira za ljude poput njega, nije samo još jedan siromašni crnac koji se iz bijede izvukao zahvaljujući svom talentu. Iverson misli da ima nešto za reći i možda bi bilo dobro dopustiti mu da to i kaže, jer nije rođen samo da bude košarkaš. U postjordanovskoj eri, kada je košarka ostala bez svog vrhovnog božanstva, on je jedan od rijetkih igrača koji može popuniti taj vakuum. "Pobijedili smo ih jer su svi govorili kako ih ne možemo pobijediti zbog njihove veličine, ali nije važna veličina na papiru. Važna je veličina tvog srca", kazao je nakon iznenađujuće pobjede Istoka nad Zapadom u All-Star meču. Neki će u ovoj izjavi prepoznati bar nešto od onog što je Jordana nosilo da pod temperaturom skoro sam pobijedi Utah Jazz, u finalu sezone 1997/98. To mogu samo heroji. Allan Iverson je jedan od njih.

Arhiva Dani
193