amislite situaciju trajućeg raspada Bosne koji bi proizlazio
iz činjenice da Srbi i Hrvati konačno smognu snage da uspješno
ostvare svoje težnje za njenim rasturanjem. (Varate se ako
mislite da je sadašnje stanje takvo.) Šta u tom slučaju mogu
uraditi Bošnjaci? Logično, uspostaviti vlastitu državu na
preostalom dijelu teritorije. Da li je takav razvoj događaja
moguć? Jeste, ali malo sutra. Kada se to nije dogodilo u jesen
1993, u trenutku najveće bošnjačke pritješnjenosti sa strane,
ali i prividne izazovnosti, pa čak i u određenim krugovima
visoke politike i spremnosti da se na taj scenarij pristane,
neće se više nikada dogoditi. Slika tog željenog scenarija
i danas kao neostvareni san lebdi pred očima zagovarača fundamentaliziranja
entiteta. Nažalost, taj scenarij nisu priželjkivali samo neki
od Srba i Hrvata, nego je on umnogome bio prisutan u snovima
nekih Bošnjaka. To samo posvjedočuje, kao i mnogo štošta drugog,
da bošnjačko suočavanje sa problemima uspostave bosanske cjelovitosti
nema jedinstvenog i artikuliranog odgovora.
Problemi i iskušenja sa
ostvarivanjem i zadobijanjem bosanskog obrasca bošnjačkog
življenja utiču na to da i unutar Bošnjaka postoje ljudi koji
smatraju da se aktualni problemi mogu rješavati povijesno
prevaziđenim načinima. Drugim riječima, sva priča o nacionalnom
programu, kao ključu za rješavanje svih naših pitanja, i nekom
bošnjačkom saboru, kao forumu gdje će se to obaviti, a takva
se zadnjih godina stidljivo podgrijava među narodom, stvar
je XIX stoljeća, i u bukvalnom, i u metaforičkom smislu. Ali
činjenica da ona uopće postoji, govori da smo još jednim dijelom
dio tog prevaziđenog svijeta, bar oni od nas koji govore o
nacionalnim programima i nacionalnim kongresima.
Strah
od javnosti U jednom drugom kontekstu smo spominjali
jedan, navodno povjerljivi dokument koji kola među probranim
i pravovaljanim Bošnjacima Sarajeva, "našim ljudima",
kako se kolokvijalno to ovdje kaže. To da Bošnjaci imaju nisku
"bezbedonosnu kulturu" dokaz je i činjenica da taj
dokument posjeduju i mnogi od onih "neprobranih i nepravovaljanih",
kojima nije ni namijenjen. No, to ove "naše" ljude
ne treba da obeshrabri, dokument javnosti ne želimo detaljnije
predstavljati poštujući njegov nejavni karakter.
Svi koji ga neće imati
priliku čitati ne trebaju se stoga smatrati uskraćenim, jer
u njemu nema ništa posebno interesantno niti intrigantno,
riječ je o običnoj političkoj analizi. Pogotovo stoga što
on, gusto tipkan na osam stranica, a naslovljen Elementi
za koncipiranje bošnjačkog nacionalnog programa, uopće
i nije tako loš, kako bi se moglo pretpostaviti s obzirom
na krugove iz kojih dolazi. Njegovo djelomično komentiranje
ovdje samo je podtekst za jednu novu priču.
Obznanjivanje njegovog
postojanja nije nipošto izdaja nacionalne stvari, kakva se
kvalifikacija na osnovu samog tog čina može očekivati, s obzirom
i na novine u kojima se o njemu piše. Uostalom, doista je
pitanje ko je izdao nacionalnu stvar, ali o tome nećemo ovoga
puta i na ovome mjestu. Njegovi autori, nama nepoznati i za
ovu priču apsolutno nebitni, samo iskreno iskazuju brigu za
stanje bošnjačke nacije riječima koje se, istina, među mnogima
od nas govore samo privatno, ali ne i na javnoj sceni, te
u tom smislu dijele brige i strepnje sviju nas. Stoga nama,
običnim ljudima, tom famoznom objektu politike, tekst i treba
biti upućen, a ne zatvorenoj kasti, ali na javan, hrabar i
odgovoran način. Njegovo skrivanje od očiju javnosti znači
najmanje troje: strah od javnosti, nepoznavanje značenja javnosti
za konstituciju i demokratizaciju nacije i omalovažavanje
te same javnosti.
Bilo šta od toga da jeste,
ono samom svojom prirodom odražava unutarnju dinamiku bošnjačkog
političkog života u ovom trenutku, posebno snaga koje silaze
sa povijesne scene, ali i koegzistenciju netransparentnih
centara moći sa romantičarskom neiživljenošću, političkom
nezrelošću i nedoraslošću savremenim civilizacijskim tokovima.
Bošnjaci nemaju svoju javnost
i zato do nje i ne drže. Naravno, neki od onih koji su danas
na vlasti voljeli bi da ona nikada i ne zaživi, jer se svaka
vlast prema javnosti slično odnosi. Javno uspostavljanje vrijednosti
i vršenje vlasti, transparentnost poslovanja, nagrađivanje
prema kvalitetu i učincima rada, odgovornost prema narodu/biračima
a ne partijskim vođama, prihvatanje narodnih sudova i zadovoljavanje
njegovih potreba, samo su neki od elemenata koncepta javnosti
koji u svijetu funkcionira u posljednja dva stoljeća. Nasuprot
tome, Bošnjaci poslove još završavaju u budžaku, na sijelu
ili u tzv. halci, u krugu rođaka, istomišljenika, i počesto
poltrona, a ne u institucijama države, gdje im i jeste mjesto,
s tim da uvijek prednost imaju lični, pa grupni, pa parcijalni
interesi, jer se oni opći skoro nisu ni dosegli. I zato javno
obznanjivanje bilo čega, bilo to najveća blamaža ili kriminal,
tu ne znači ništa. Nema povratnog djelovanja. Nema etike javnog
čina. Tu se ne može desiti da neki ministar iz moralnih razloga,
radi sitnog propusta nekog od njegovih i najmanjih činovnika
u resoru djelatnosti i odgovornosti, ponudi ostavku. Kako
se to, uostalom, dešava na truhlom i mrskom Zapadu.
Taj tip odgovornosti prema
javnosti kod nas ne postoji i zadugo se neće uspostaviti,
ali zato postoji odgovornost prema Partiji i Vođi. Najbitnije
je ugoditi njima, od njih ti sve i ovisi, tako da se u tom
smislu, u odnosu na komunizam, nije promijenilo gotovo ništa.
No, da bismo zadovoljili
vašu znatiželju, vratit ćemo se samom dokumentu, prijedlogu
davanja elemenata za bošnjački nacionalni program.
Green
paper Papir je kritički intoniran prema svemu: Dejtonskom
sporazumu, međunarodnoj zajednici, tronacionalnoj koaliciji,
bošnjačkom duhovnom političkom vodstvu itd. On ne ljubi ni
novouspostavljenu Alijansu, što, samo uzgred budi rečeno,
ne treba zaboraviti. Kao mogući temelj bošnjačkog nacionalnog
programa on navodi čitav niz neupitnih, svima nama poznatih,
odranije deklariranih ali i u praksi nekonzistentnih stavova.
Tu ništa nije sporno, niti posebno interesantno, jer su ti
stavovi: obaveze bošnjačke kolektivne pameti da "iskaže
i sintetizuje težnje i interese svoga naroda"; Bošnjaci
su "autohtoni evropski narod"; "borba za samostalnost
Bosne i Hercegovine"; "zajednička država svih naroda";
očuvanje "Bošnjaka kao političkog naroda"; demokracija
i primjena "evropskih i svjetskih standarda o ljudskim
i građanskim pravima i slobodama"; individualizacija
zločina; odbacivanje političkog totalitarizma unutar naroda;
BiH kao evropska zemlja; religija kao "jedan od najznačajnijih"
elemenata bošnjačkog nacionalnog identiteta; nepristajanje
na zaborav; itd, itd.
Sve je krasno i lijepo,
ali se ostaje na površnosti i frazeologiji, te je zato sve
nedostatno, pa stoga i upitno. Poslije svega se nadaje jedan
broj pitanja. Da li je za Bošnjake nacionalni program danas
nacionalnoromantičarska kategorija, kada se zna da je on stvar
XIX stoljeća, nacionalne inteligencije porobljenih naroda.
Takav oblik iskazivanja političkih stavova, posebno kod naroda
koji je slobodan te ima državu i njene institucije, danas
je, najblaže rečeno, prevaziđen. Ako se tome doda i činjenica
da on predviđa i održavanje nekog nacionalnog sabora, onda
se cijela upitnost dodatno produbljuje. Čemu pristajanje na
vaninstitucionalne oblike djelovanja, o kakvom se saboru radi
u situaciji kad postoje institucije sistema. Da li je to delegitimiranje
samog sistema? Zašto se ne traži zakonitost rada institucija,
pa makar i onih koje su pod bošnjačkim ingerencijama? Kakve
veze sa neriješenim nacionalnim dilemama određenog broja ljudi
ima aktualna činjenica o nestanku desetina miliona maraka
u samo jednom ministarstvu (boračko-invalidskom) prethodne
vlade? Nikakve.
Da se radilo pošteno, po
zakonu i u interesu naroda, do toga ne bi došlo. A to smo
mogli tako raditi, štaviše - morali, i zato smo svi odgovorni.
To su naši realni problemi, spram kojih se priča o nacionalnom
programu nadaje kao bacanje prašine u oči. Pitanje je da li
je ona išta više od toga.
Da ne nabrajamo druge primjere.
Ima ih, nažalost, mnogo. A da se i ne govori o tome u kakvoj
je koincidenciji taj sabor, u obliku vaninstitucionalnog djelovanja,
sa onim aktualnim Jelavićevim. Da li bi ga ovaj legitimirao,
makar i nesvjesno, gdje je tu država, za koju se, kao, svi
zalažemo? Oko toga je očito puno otvorenih pitanja.
Prodaja
magle Pored toga, željenog a sumnjivog vanistitucionalnog
načina rada i odlučivanja, na što niko pametan danas ne bi
pristao, jer imamo i stranke i parlament i državu, znakovito
je još nešto: ovdje se nigdje ne potencira analiza vlastitog
stanja, pravljenje svojevrsne inventure Bošnjaka, a što doista
jeste potrebno, da ne kažemo neophodno. To bi bio prvi korak,
jer je poznato da čak i prije operacije pacijent prolazi pretrage
vršeći identifikaciju uzroka bolesti. Toga ovdje nema, pa
se i ne može govoriti o ozbiljnoj inicijativi, bez obzira
ko stajao iza nje.
Jasno nam je da politička
liberalizacija društva mnogima teško pada, gube se pozicije,
novac i moć, a apstraktnim političkim kategorijama, kao što
su nacija i religija, sve se teže može manipulirati. Liberalno
društvo uspostavlja njegovo veličanstvo Individuum, konkretnog
čovjeka s problemima i zahtjevima u preciziranim prostorno-vremenskim
koordinatama. On je nosilac i legitimiteta i suvereniteta,
njemu se polažu računi i od njega dobija vlast. Na to se ovdje
teško navići. Vladavina despotizma i totalitarizma predugo
je trajala da ne bi ostavila duboke posljedice na psihu i
ponašanje ljudi. Uvođenjem novih oblika političke i društvene
prakse, što nam neminovno slijedi, znači personifikaciju učinaka,
ali i odgovornosti. Tu nema prostora za prodaju magle, priču
o vitalnim interesima naroda kroz bogaćenje pojedinaca.
Arhiva Dani
193
|
