 Vincent:
Znaš li šta je najbolja stvar vezana za Evropu?
Jules: Šta
Vincent: Male razlike. Mislim, oni imaju ista sranja
kao i mi, ali sa malim razlikama.
Jules: Naprimjer?
Vincent: Pa, u kinu možeš kupiti pivo. I to ne u plastičnoj
čaši. Govorim o krigli piva. A u Parizu možeš naručiti pivo
u McDonald'su. Znaš kako zovu Quarter-Pounder sa sirom u Parizu?
Jules: Ne zovu ga Quarter-Pounder sa sirom?
Vincent: Ne, oni tamo imaju metrički sistem i ne znaju
šta znači Quarter-Pounder.
Jules: Pa kako ga zovu?
Vincent: Royal sa sirom!
Jules: Royal sa sirom…
Vincent: Tako.
Jules: A kako zovu Big Mac?
Vincent: Big Mac je i tamo Big Mac, samo ga zovu Le
Big Mac.
Kada je pisao dijalog između
Vincenta Vege (John Travolta) i Julesa Winnfielda (Samuel
L. Jackson), dvojice likova iz svog najboljeg filma (Pulp
Fiction), Quentin Tarantino, naravno, nije imao
namjeru pokazati u kojoj su mjeri restorani brze hrane prepoznatljivi
po velikom crvenom slovu M zapravo jedno od najznačajnijih
obilježja globalizacije: ekonomske, kulturološke, gastronomske…
Tim malim razlikama između
dva kontinenta povezana najčešće Big Macom kao jednim od najtraženijih
McDonald'sovih produkata, Tarantino je uljepšavao zahvalnicu
svojoj omiljenoj hrani i svojim omiljenim restoranima. Pišući
Pulp, kao i sve prije njega, Quentin je najčešće jeo
samo McDonald's cheesburgere i pio Sprite. Sve
dok se nije obogatio, to mu je obično bio i jedini obrok za
cijeli dan, ili u boljem slučaju - jedino što ima na meniju.
I ako znamo da se u McDonald'sovim
restoranima u Americi može najjeftinije jesti - što je Tarantinovom
kokuzluku nekada išlo u prilog - i dalje ostaje pitanje zašto
je jedan od najznačajnijih reditelja s kraja prošlog stoljeća
za istom hranom tragao i tokom kratkih boravaka u Evropi,
u kojoj je pokušavao naći brži izlaz iz bijede s kojom se
borio u Americi, gdje je scenarije (Od sumraka do zore)
morao nuditi za 1.500 dolara?!
Vjerovatno zato što je
i Tarantino, finansijski nepripremljen za lutanje po evropskim
restoranima, postupao onako kako se ponaša većina tek pristiglih
i ne naročito bogatih stranaca u bilo koju zemlju svijeta.
Sa McDonald'som, naime, nema velikog uživanja u hrani, ali
ni velike mogućnosti neprijatnog iznenađenja sadržinom porcije.
Na kraju, tu je i račun: koliko god turista bio kokuz u bogatom
svijetu, po džepovima će uvijek naći dovoljno zaboravljene
siće za nešto sa sjajnih tabli restorana postavljenih uglavnom
na ona mjesta na kojima ih se najlakše nađe. Naprimjer: na
željezničkoj stanici (Ljubljana), u ulici kojom se najlakše
stiže na centralni gradski trg (Skoplje), na raskršću najvažnijih
ulica za građane i najbližem mjestu za odmor putnika iz provincije
(Beograd), tamo gdje ih se ne može mašiti (London, Pariz,
New York, Stockholm…).
Na listi svih tih M centara,
mjesto je dobilo i Sarajevo, i to je važno barem iz dva razloga.
Drugi, manje važan, jeste što navijači prijestolničkih nogometnih
klubova sada imaju dokaz svoje "veličine" u odnosu
na timove i njihove fanove iz Tuzle, Zenice ili Bihaća. Istina,
neće tu biti pretjerane originalnosti, jer McDonald's je na
Balkanu već imao svoju stadionsku "reklamu". U davna
vremena, na utakmici između "Zvezde" i zagrebačkog
"Dinama", sa sjevera stadiona, uporišta "Delija",
začulo se nakon serije nacionalističkih povika i: "Mi
imamo McDonald's, a vi, a vi…"
McDonald's u Sarajevu imat
će i odbrambenu ulogu: nikada u historiji nisu ratovale dvije
države u kojima je ova kompanija otvorila svoje restorane.
A kako takvi postoje svud po komšiluku, Alija Izetbegović
sada može ponovo izgovoriti jednu od svojih najljepših rečenica
premijerno izgovorenih u najgore vrijeme: "Mirno spavajte,
rata neće biti."
Samo, ima jedan problem
s tom milozvučnom tezom o nezamjeranju "hamburger zajednica".
Njen je autor niko drugi do Thomas Friedman, spoljnopolitički
komentator The New York Timesa, onaj što je nedavno
ustvrdio kako demokracija bolje uspijeva u monoetničkim sredinama
nego u multietničkim. Naravno, ne umanjuje vrijednost teze
o mirovnoj ulozi pljeskavice to što ju je plasirao u Bosnu
neupućeni Friedman, već to što ni ona - kao ni ova o nacionalnoj
strukturi i demokraciji - nije tačna. Sjedinjene Države, Francuska,
Velika Britanija, Italija, Turska, Njemačka… - u svim
ovim državama, naravno, postoji McDonald's. Baš kao i u Srbiji,
nad kojom su u proljeće 1999. tutnjali NATO bombarderi. Bio
je to, istina, ne pretjerano ozbiljan, ali ipak rat, za koji
je žrtvu podnio i McDonald's. Čim kakva država ima problem
kojeg može povezati s Amerikom, po pravilu stradaju i restorani
njene brze hrane, a svaka se kriza okonča tako što u McDonald'su
smisle neki način pomirenja sa ljutim lokalnim življem. U
Beogradu su im dijelili besplatne coca-cole, ukrasivši ono
M - šajkačom!
 Šta
nam to onda donosi otvaranje prvog McDonald'sa u Sarajevu?
Ništa, naravno. U Gradskoj kafani će ubuduće raditi ljudi
s crvenim kapicama, prodavat će se hamburgeri dimenzija malo
većeg žetona, Big Macovi u kartonskoj ambalaži, led s bezalkoholnim
pićima, frapei i slične dječije radosti. Nije, istina, nemoguće
da McDonald's na neko vrijeme postane iznimno popularnim mjestom.
To je, uostalom, obavezna pojava u svim zemljama nekadašnjeg
istočnog bloka ili pokreta nesvrstanih. Beogradski je McDonald's
jedno vrijeme bio najuočljiviji po gužvama i dugom redu ispred
vrata svijeta hrane koja se može žvakati i ako se zubi zaborave
na noćnom ormariću. I nikome, posebno posjetiteljima tog grada,
nije bilo ničega čudnog u tome što po tri sata treba potrošiti
da bi se jelo za pet minuta. McDonald's je zapravo bio dio
neoficijelnih gradskih znamenitosti i turistička atrakcija;
neodvojivi dio posjete koja je podrazumijevala obilazak Kuće
cvijeća, zoološkog vrta, Terazija, šetnju Knez Mihajlovom
i stizanje na autobus što ide "prije mraka".
S vremenom, i ovaj će naš
McDonald's postati isti kao i oni u Istanbulu, Zagrebu ili
New Yorku: restoran u kojem se jede brzo i u svako doba; mjesto
koje obožavaju djeca i u kojem roditelji jedu pravdajući se
rečenicom "Kad sam već tu". Dovoljno da se Raymond
Albert Kroc (1902-1984) ne prevrće u grobu.
Bila je 1954. kada je distributer
"Multimixera", sprave za izradu milk shakea, čuo
kako u Kaliforniji postoji McDonald's gril (tad su prodavali
samo hamburgere, pa ih je prilično besmisleno nazivati restoranom)
u kom se istovremeno koristi osam "Multimixera".
Kada je vidio kako posluju, Kroc je braći Dicku i Macu
McDonaldu predložio lanac "grilova", računajući
da će za svaki trebati osam miksera. Poslovni razgovor ove
trojke ličio je na sastanke novovremenih bosanskih bogataša.
Posebno jedna Krocova rečenica.
"Zašto ih ne bi
otvorili za sebe?", upitali su Dic i Mac. "A
gdje sam tu ja?", replicirao je trgovac mikserima.
Godinu dana poslije, otvoren
je prvi McDonald's u Illinoisu. Za samo jedan dan rada u kasu
se slilo 366,12 dolara. Ipak, to mjesto nije dugo prodavalo
hamburgere: pretvoreno je u muzej, među čijim eksponatima
je i "Multimixer".
Sve što se kasnije dešavalo
samo je uljepšavalo priču o ostvarenju američkog sna dvojice
roštiljdžija i jednog trgovačkog putnika. Fred Turner,
današnji stariji kopredsjednik boarda direktora McDonald'sa,
sa Krocom je odabrao novi znak restorana; napravljen je Big
Mac (1968), zatim i sendvič s jajima - Egg McMuffin (1973),
pa Happy Meal (1979)…
McDonald's danas posjeduje
28.000 restorana u 120 zemalja svijeta. U njima, pored ostalih,
rade i diplomanti Hamburger univerziteta, McDonald'sove škole
u kojoj se nastava odvija na 22 jezika i čiju diplomu posjeduje
65.000 menadžera. Prva takva škola otvorena je u blizini Chicaga.
Danas Hamburger univerzitet imaju i u Engleskoj, Japanu, Njemačkoj
i Australiji.
Sarajevo, treba li reći,
nije u planu, i prije da će i na Karauli osvanuti restoran
nego će ovdje ikakva škola brze hrane biti otvorena. Još se
čeka da zasija prvo slovo M, a poslije… Mali hamburgeri
protiv ćevapa, pljeskavica, ražnjića, brizli, bifteka, šnicli,
glavuša, butova, ramsteka… I protiv kravljeg ludila.
Na Čaršiji niko nema univerzitetsku
diplomu kojom može potvrditi znanje o pravljenju mesa. I ne
treba mu. Ustvari, šteta je samo što se Kroc, Mac i Dick nisu
rodili na potezu od Begove džamije do Vijećnice, pa da i u
New Yorku probaju deset u somunu i da Tarantino prevodi "brizle"
na engleski.
|
|
|
U novembru prošle
godine predstavnici McDonald'sa i sarajevske Općine
Stari Grad potpisali su ugovor o otvaranju restorana
najpoznatije brze hrane na svijetu. Prema tom dokumentu,
McDonald's se obavezao zaposliti oko 70 domaćih radnika
u restoranu za čije će prilagođavanje novoj namjeni
biti utrošeno milion maraka. Zanimljivost ovog ugovora
je u tome što je McDonald's prvi put pristao na varijantu
plaćanja 1,5 odsto svog mjesečnog bruto dohotka općini
u kojoj će biti restoran. Dakle, neće se plaćati klasična
zakupnina, a prihodi Starog Grada ovisit će od onoga
što Sarajlije pojedu.
Prvi bosanski McDonald's
bit će otvoren u junu ove godine, a ovih bi dana trebalo
početi preuređenje Gradske kafane. Također, ukoliko
zadovolje standarde američke kompanije, domaći će proizvođači
hrane moći prodavati svoje proizvode velikom M-u. A
Gradska? U narednih dvadeset godina je, sigurno, neće
biti tamo gdje je do sada bila: ugovorom, taj je prostor
pripao "hamburgerima" na dvije decenije.
|
Arhiva Dani
193
|
