Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 193

16.
Februar
2001.


Arhiva Dani
193



Dženana
Karup-Druško
dzenana@bhdani.com

 

 

Pljačka boraca
Danak u krvi
Finansijska policija već danima istražuje gdje su nestali milioni maraka namijenjeni šehidskim i porodicama poginulih boraca, ratnim vojnim invalidima, djeci bez roditelja i borcima. Dani su istražili crne tokove tog novca, koliko ga je zaista potrošeno za pomoć najugroženijem dijelu naše populacije, a koliko ga je završilo na privatnim računima

fera oko Federalnog ministarstva za boračka pitanja počela je nakon posljednjih općih izbora, odnosno izjavom šefa Misije OSCE-a Roberta Barryja da je SDA preusmjerila hiljade dolara namijenjenih Organizaciji porodica šehida i poginulih boraca u svoju predizbornu kampanju. Zvanično objašnjenje prozvanih bilo je da se radi o novcu koji je Vlada Federacije prebacila Organizaciji porodica šehida i poginulih boraca nakon njihovih zahtjeva iz maja i jula prošle godine da im se obezbijede sredstva navodno neophodna za neočekivane medicinske troškove i školarinu djece šehida i poginulih boraca?! Od toga su kupljeni automobili, a posuđene pare su, navodno, vraćene. Predsjednik Organizacije porodica šehida i poginulih boraca, Adem Ćatak, za Dane je u to vrijeme (krajem decembra) rekao da se radilo o komercijalnom biznisu, jer su oni samo obrnuli sredstva i zaradili na SDA.

No, pokušaj SDA, nadležnog ministarstva i vrha Organizacije da sve zataškaju i prikažu kao posljedicu njihove brige za kategorije koje zastupaju, nije uspio. Naime, u javnosti se pojavila čak i informacija o "nestanku" oko 50 miliona maraka u Ministarstvu za boračka pitanja koji su, navodno, kao porez na dobit naplaćeni od nekoliko uspješnih državnih firmi, PTT-a, Fabrike duhana Sarajevo, Lutrije BiH i ukinutog Zavoda za platni promet.

Tako je bilo više no dovoljno razloga da se pokrene finansijska istraga oko novčanih transakcija koje su išle mimo budžeta Federacije, a u koje je direktno umiješano Ministarstvo za boračka pitanja jer je novac direktno prebacivan na njihove račune.

U ime boračke populacije Istraga Finansijske policije u startu je bila otežana jer je u međuvremenu bilo naknadnih transakcija kojima su se pokušavali prikriti krajnji korisnici novca. Te transakcije su fiktivne, a u korespondenciji su korištena šifrirana imena. No, ipak je utvrđeno da je novac usmjeravan u Zenicu, što upućuje na zaključak da se tamo "prao", ali opet ne nudi odgovore ko je sve profitirao na ovaj način. Činjenica je da je jedan manji dio od ukupnog iznosa upotrijebljen za pomoć borcima i RVI.

Kad su napokon uvidjeli da je vrag odnio šalu, rukovodioci Ministarstva za boračka pitanja objavili su izvještaj svog poslovanja za 2000. godinu u kome su naveli da je za invalide i materijalno osiguranje iz budžeta ukupno utrošeno 222 miliona maraka, od toga za 79.374 demobilisana borca izdvojeno je 177 miliona i 600.000 maraka, a za 21.000 pripadnika HVO-a 44 miliona. Ali, kako im to nije bilo dovoljno za redovne isplate (trebalo im je ukupno oko 350 miliona za 2000. godinu) u izvještaju su priznali da im je Zavod za zapošljavanje dao nešto više od 36.000 maraka, te da su neka sredstva dobili i od Lutrije BiH. Iz budžeta su, također, data dva i po miliona maraka za kupovinu škoda felicija ratnim vojnim invalidima, a 192.000 maraka utrošene su za kupovinu dva minibusa s "ciljem podrške razvoju i unapređenja invalidskog sporta".

Pominju i Organizaciju porodica šehida i poginulih boraca kojima je preko Šeh-In banke stavljeno na raspolaganje 721.600 maraka za "poboljšanje ekonomskog statusa, prioritetno djece šehida, poginulih i nestalih boraca".

A kao pomoć borcima u velikoj privatizaciji na ime Društva za upravljanje fondovima ŠIB-AR Invest ukupno je doznačeno 250.000 KM?! Za aktivnosti na utvrđivanju činjenica nestanka i pronalaska tijela nastradalih boraca utrošeno je oko 342.000 maraka. Pominju se i pare date za rješavanje stambenih pitanja boračke populacije - 272.000 maraka, iako nigdje nije rečeno ko je na ovakav način riješio svoje stambeno pitanje.

"Zaštita" boračkih certifikata Nekako u isto vrijeme kad je objavljen ovaj izvještaj, općinska Organizacija RVI iz Zenice zatražila je od Finansijske policije da preispita načine na koje je Federalno ministarstvo finansija putem Saveza RVI Zenica (kantonalne organizacije) plasiralo na račune Safeta Redžića, Kerima Lučarevića i Mehmeda Čorhodžića 27.500 maraka, s ciljem da oni ovim sredstvima popune svoj udjel u osnivačkom kapitalu Društva za upravljanje PIF-ovima ŠIB-AR Invest. Predsjednik ove općinske organizacije Nermin Mehić tim povodom je izjavio da su sredstva greškom bila prebačena na njihove račune, ali ubrzo i povučena, što upućuje da se radi o nekim sumnjivim transakcijama.

Za razliku od Mehića, predsjednik Saveza RVI Ze-Do kantona tvrdi da su u pitanju bila sredstva koja su oni dobili od Ministarstva za boračka pitanja, a koja su i bila namijenjena za "zaštitu boračkih certifikata i da u njihovom prebacivanju na račune trećih lica nema ničeg spornog". Tvrdio je da su oni sa Lučarevićem i Čorhodžićem, kao sposobnim menadžerima, sklopili posebne ugovore po kojima su se sredstva RVI vodila kao udio Lučarevića i Čorhodžića u osnivačkom kapitalu ŠIB-AR Investa, a oni su se zauzvrat obavezali da će svu eventualnu zaradu i dividende usmjeravati u korist RVI-a. Čorhodžić je sve demantirao.

Istraga oko ovih sredstava i dalje traje. Finansijska policija je najavila da će oni svoj posao završiti do marta, ali, s obzirom da je bilo rečeno kako istražuju poslovanje u posljednje tri godine, a prema informacijama Dana, sad su tek na 1997. godini, što znači da će sve to još dobro potrajati. Fuad Purišević im je u svemu zamjerio što će zbog njihovog rada kasniti isplata invalidnina. No, ministar nije rekao za koji mjesec kasni isplata, očigledno želeći prešutjeti činjenicu da Vlada invalidima već duguje posljednje tri invalidnine.

Kad neće ministar invalidima, hoće oni njemu U kakvoj je zaista situaciji boračka populacija, ilustriraju sljedeći podaci: sredinom januara invalidi su blokirali magistralni put M-17 i tražili da im se obrate oni koji su ih doveli u situaciju da mole na ulici za svoje penzije. No, kako im je ministar Purišević poručio da ne može doći zbog "prezauzetosti", njih 200 je odlučilo doći ministru. Autobusi kojima su stigli iz Živinica jednostavno su skrenuli u Vogošći, a Purišević se pojavio i govorio ogorčenim ljudima kako je budžet prazan, kako su krivi oni koji ne uplaćuju svoje obaveze… Na kraju, okupljenima nije ništa obećao, ali ih je pozvao da svoje certifikate ulože u "Bonus"?!

Samo nekoliko dana poslije, ratni vojni invalidi su blokirali sve saobraćajnice u Unsko-sanskom kantonu. Razlog je opet bio isti: neisplaćene invalidnine. Dva dana poslije, prognani Podrinjci koji su smješteni u Ilijašu, blokirali su put Sarajevo - Zenica i Ilijaš - Visoko - Breza. Put su blokirali i invalidi i šehidske porodice u Zeničko-dobojskom kantonu. Tragična smrt Mehmedalije Kovača, oca poginulog borca, bila je šok za mnoge okupljene jer "žalio se da je gladan, da mu je hladno, ali nije htio kući". Protestirali su ratni vojni invalidi i šehidske porodice i zbog deložacija, kršenja njihovih ljudskih prava…

Ali para nema, a ni stanova, a i Vladu baš briga, odnosno Bičakčića, koji se elegantno povukao sa premijerske funkcije ostavljajući u naslijeđe novoj vlasti dugovanja prema ovoj populaciji od oko 800 miliona maraka. Uz to, ni status im nije riješen jer nije usvojen novi borački zakon.

"Od čega da živim?" Osim tri zadnje penzije, Vlada invalidima duguje još osam koje su jednostavno "pojedene" u periodu od 1998. do 1999. godine. I dok su se oni nadali svojim primanjima, Bičakčić je smislio kako da im se oduži pa je njihove invalidnine jednostavno pretvorio u certifikate. Vlada je usvojila odluku kojom se sredstva na ime neplaćenih invalidnina (oko 280 miliona maraka) prenose na certifikate i o tome obavijestila sve kantonalne organizacije RVI, obavezujući ih da tu odluku prihvate i ispoštuju.

Skupština Saveza RVI, međutim, to nije prihvatila i zatražila je od Ustavnog suda da joj odgovori da li je ta odluka Vlade ustavna. Uslijedio je kratak i jasan odgovor po kome oni, kao građanska organizacija, nemaju pravo od Ustavnog suda tražiti ovakvo tumačenje. Poslije toga Savez se obratio Uredu ombudsmana, gdje su im rekli da oni reagiraju samo na gotova rješenja (presude). I onda ratnim vojnim invalidima nije preostalo ništa drugo nego da pojedinačno počnu pokretati tužbe protiv (svoje) države.

Isak Mujagić, osamdesetpostotni invalid, među prvima je podnio tužbu Općinskom sudu u Bosanskoj Krupi uz objašnjenje: "Federalno ministarstvo za pitanja boraca je izvršilo prevaru. Moja invalidnina je pretvorena u certifikat s kojim ja ne mogu ništa. Ne mogu da kupim lijek koji trošim svakodnevno, a koji košta 17 maraka. Ne mogu da platim struju, telefon, komunalije... Od čega da živim? Volio bih da mi neko pokaže zakon po kojem oni mogu pretvoriti moje penzije u certifikate." Uslijedile su tužbe u Sarajevu, Bihaću, Zenici…

Tragičari rata U Federaciji BiH je 48.000 šehidskih porodica, 35.000 RVI i 80.000 boraca. "Za sve što nam se sad dešava krivi smo mi sami jer nismo regulisali svoj status, a dopustili smo da nas razjedine", kaže Adnan Bašić, potpredsjednik Saveza RVI. Samo o borcima se "brinu" JOB Unija veterana, Savez demobilisanih boraca, Savez Zelenih beretki, Savez nosilaca Zlatnog ljiljana, Savez Patriotske lige… Upravo ova razjedinjenost omogućava manipulaciju borcima. Bašić objašnjava: "Neko je to vrlo vješto i perfidno uradio. Kad god je kome odgovaralo, slikao se sa 'ljiljanima', vodao ih sa sobom kao maskotu, a onda ih odbacivao kad mu više nisu koristili."

Ogorčenje s kojim Bašić govori razumljivo je s obzirom na kompletnu situaciju u kojoj se invalidi nalaze. "Zaboravljeni su", veli, "lijepi ljudski osjećaji. Mi smo ogorčeni. Kad pokušamo nešto uraditi, kažu nam da smo obično udruženje građana. Sasvim smo marginalizirani. Sad je postalo popularno odreći se borca. Ogroman broj ljudi kojima smo mi sve omogućili sad nas odbacuje. Nikad veća kriza morala u ovoj, izgleda prokletoj Bosni, nije bila, a to se pokazuje i u odnosu prema nama." Bašić kaže da su oni svjesni da se među njima nalazi puno onih koji su im pridodati, ali "nismo ih mi stvorili, nismo mi izdavali vojne knjižice, niti rješenja o invalidnosti".

Koliko je teška i neriješena situacija, u kojoj se nalazi boračka populacija, potvrđuje i nepostojanje boračkog zakona zbog koga nije riješen ni njihov status. O tome Bašić priča: "Kada je donesena ona sramna odluka o penzioniranju 20 generala (Uredba o povoljnim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije BiH. Među generalima je bilo i onih koji prije rata nisu bili vojna lica, prim. aut.), okupilo se nas 27 najtežih invalida, ratnih oficira i nosilaca najvećih priznanja i otišli smo u Predsjedništvo. Tada sam im rekao: 'Sram vas bilo, ovi generali su svoje činove dobijali na našoj krvi.' Naravno da niko od nas 27 nije ostvario pravo na vojnu penziju."

Ne zna, priznaje, do kada će sve ovo trpjeti, ali zna da bi bilo dovoljno kad bi vratili samo malo od hrabrosti koju su imali u ratu. Na nekim skupovima Bašić je već pitao: "Jesu li svi heroji mrtvi?" A na jednoj od redovnih skupština Saveza RVI je rekao: "Najveći tragičari proteklog rata bit ćemo mi invalidi jer ćemo biti ružno podsjećanje na rat i sve ono ružno što se ljudima dešavalo. Nećemo to moći sakriti kao drugi članovi boračke populacije na kojima se ne vidi ko su i šta su. Ljudi ne vole da se sjećaju ružnog, počet će nas izbjegavati. Nažalost, već sad se pokazuje da sam bio u pravu."


Arhiva Dani
193

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh