a početku, sve je ličilo na bajku: bogati privatnik daje pare, siromašna općina poklanja zemljište, a ratni vojni invalidi dobivaju potvrdu da ih država i društvo nisu zaboravili onog momenta kada se rat završio.

Šefko Hubijar, Adnan Trgo, Reuf Kučuković, Suljo Golo, Almedin Jelešković, Fahrudin Ćatović i Ismir Fatić, paraplegičari i amputirci sa općine Ilidža, u maju su 2000. godine trebali dobiti ključeve od kuća koje su im šest mjeseci ranije obećali napraviti načelnik općine Ilidža Husein Mahmutović i Sead Heco, vlasnik firme i pijace "Hecoprom". Tada, u decembru 1999. godine, položeni su temelji za sedam objekata u ilidžanskom naselju Lužani, a donator Heco je, kako sam tvrdi, uložio 500.000 maraka, doveo kuće do pod krov i... I onda su radovi stali.

Tako od sredine prošle godine Lužane "krasi" niz od sedam poludovršenih objekata, sedmorica ljudi u kolicima su pod stalnom prijetnjom deložacije jer stanuju u tuđim stanovima, a općina Ilidža nema novca da nastavi radove i dovrši posao koji je započeo Sead Heco. Da stvari budu još gore, oni su u međuvremenu "propustili voz" za stanove namijenjene ratnim vojnim invalidima koje dodjeljuju Vojska Federacije i kantonalne vlasti. Da bi ova gotovo bezizlazna situacija dobila novi zaplet, pobrinula se Općina Ilidža, koja je u novembru prošle godine izradila elaborat po kome za dovršetak radova na sedam kuća treba još najmanje 853.859,61 KM ili skoro 122.000 maraka po jednoj kući! I to bez specijalnih liftova, čija je ugradnja neophodna.

Kako su nestale pare Kako se moglo desiti da se jedna, na prvi pogled humana akcija izrodi u farsu u kojoj se mladićima koji su dali svoje zdravlje i dijelove tijela za ovu državu, umjesto ključeva od novih kuća, iz dana u dan nude sve različitija pojašnjenja i obećanja? Da li su oni zloupotrijebljeni zarad nečije lične promocije? Ko je, na kraju krajeva, odgovoran što danas svaki od njih sedmorice može posumnjati u to da se preko poludovršenih kuća prebijaju neraščišćeni računi i talovi?

Moglo bi se slobodno reći kako je sve počelo nakon jednog usmenog dogovora Seada Hece i Huseina Mahmutovića. Heco kaže da je ideja o ovom projektu nastala onog dana kada je kod njega došao Fahro Ćatović, jedan od sedmorice ilidžanskih ratnih vojnih invalida, mladić kome je granata raznijela obje noge, rekavši mu da je dobio rješenje o deložaciji. "Rekao sam mu da ću mu ja napraviti kuću. Otišli smo u Općinu Ilidža i rekao sam načelniku Mahmutoviću da ću platiti da se ovom momku 'rodi' zemlja i da mu se napravi kuća. Načelnik mi je kazao da ne mogu samo njemu praviti kuću, da takvih ima sedam, i da mogu napraviti jedino svoj sedmorici. Onda sam odlučio da napravim sedam kuća, išao sam u investiciju do 500.000 maraka i stao." Tvrdeći da ima nalaz sudskog vještaka da je uložio onoliko koliko je i dogovorio sa načelnikom, Heco (koji je i na osnovu ovog projekta proglašen humanistom godine) objašnjava kako je para ponestalo jer je u toku izrade projekta, umjesto dva, predviđeno da će kuće imati tri sprata. "Ti momci nisu ništa krivi. Krivac je onaj koji je pravio projekat."

Po stanju utvrđenom nakon što su radovi obustavljeni, ukupna korisna neto površina kuća je 166,83 m2. Heco kaže kako je Općina "to napravila raskošno", dodajući kako nije imao nikakav uvid u projekat kuća koje je pravio. No, bez obzira na tu činjenicu, on je nazvao lažima tvrdnje kako još treba po 120.000 maraka po kući. "Kako kad sam ja napravio 70 odsto posla? Ja sam napravio 'grad' za 500.000 maraka... Lako je to izračunati ako se zna da treba oko 350 maraka po kvadratu. Sve sam ja radio, imam građevinsko preduzeće, ekipu, materijal sam kupovao, nisam išao da nešto mutim sa porezom... Moguće je da za svih tih sedam kuća treba oko 100.000 maraka."

Kako je moguće da se procjena prvog investitora i izvođača radova razlikuje od cijene koštanja koju je programirala Općina za više od 750.000 maraka? "Cijene su projektantske, ali konačne cijene će odrediti tender. Uvijek se to skreše, a ja sam uvjeren da će se cijena i prepoloviti. Građevinska cijena kuće po kvadratu je 1.500 maraka... Ako je, projektantski, utičnica uzeta da je pet maraka, a u prodavnici je pet maraka, onda ti nju ne možeš staviti da košta drugačije", odgovara načelnik Mahmutović. No, da bi uopće bio raspisan tender za dovršetak radova na kućama, treba naći novog investitora. Mahmutović je u potrazi za novcem od trenutka kada je postalo izvjesno da Heco neće uspjeti završiti projekat. "Dogovor je bio da Heco krene do nivoa do kojeg on može završiti, pa ćemo ostale donatore salijetati... Ja sam pokušao razgovarati sa ovim drugim privatnicima da se uključe. Ali sve je ostalo na obećanjima. Nisam htio da profanišem akciju moleći i kumeći nekoga... Htjeli smo to da kanališemo na način da država završi onaj njen dio. To je nadležnost kantona."

Krupan zalogaj Načelnik kaže da je još u septembru razgovarao sa tadašnjim kantonalnim premijerom Berizom Belkićem da se finansiranje projekta ubaci u budžet Kantona za prošlu godinu, što tada nije bilo moguće zbog "rebalansa budžeta od 25 miliona maraka". "Postajala je neka vrsta obećanja za ovu godinu i Belkić se složio da će to ići u ovogodišnji budžet, odnosno da će on to preporučiti novom premijeru Husi Hadžidediću." Sedmog februara, dva dana nakon što se sreo sa Belkićem, Mahmutović je pozvao sedmoricu ratnih vojnih invalida i bio još eksplicitniji tvrdeći kako "ima obećanje od guvernera (Mustafe Pamuka, op.a.) i Belkića da će ovaj projekat biti u budžetu Kantona Sarajevo za 2001. godinu". "Ja sam dogovorio sa Belkićem da se ide u nastavak gradnje i da mu pošaljem specifikaciju troškova", kazao je nakon sastanka u razgovoru za Dane.

Međutim, razgovor sa već bivšim premijerom Belkićem potvrdio je da nastavka gradnje još neće biti. Šta su zapravo dogovorili aktuelni načelnik i bivši premijer? "Općina Ilidža se pojavila sa zvaničnim zahtjevom prema budžetu Kantona, i ja sam odgovorio da to pitanje ne može rješavati Kanton. Nije tačno da smo dali bilo kakve garancije, jer niko ne može preuzeti obaveze osim Skupštine Kantona", kaže Belkić u izjavi za Dane, pojašnjavajući da je pitanje da li će Ministarstvo za boračka pitanja procijeniti je li nužno da Kanton učestvuje u finansiranju ovog projekta. "Iskreno se nadam da će to biti tako riješeno, ali ovo je još jedan primjer kako ne treba raditi. Po mom mišljenju, zagrizli su krupan zalogaj." Po njegovim riječima, Mahmutović je preporučio projekat, a on je uradio ono što je obećao, odnosno prenio preporuke novom premijeru Hadžidediću. Upitan da procijeni kakva može biti reakcija Kantonalne vlade, Belkić nije zvučao optimistički: "Moja prognoza je krajnje neizvjesna. Kanton Sarajevo u ovom momentu nema budžeta i finansiranje ide preko privremene odluke..."

Različito tumačenje iste informacije ili prikrivanje surove istine? Bilo kako bilo, i bivši ministar za boračka pitanja u Vladi Kantona Sarajevo Harun Imamović potvrdio je kako, izuzev odobrene donacije za postavljanje trofaznog priključka struje na kuće (koji košta od 2.500 do 3.000 maraka), nije bilo nikakvih drugih predviđenih izdataka za ovaj projekat, odnosno da "nova vlada nema nikakvih obaveza". Imamović je dodao i to da je prije više od dva mjeseca Ministarstvo za boračka pitanja tražilo informaciju od Općine Ilidža kako bi eventualno uključili ovaj projekat u novi budžet, ali tada, prema njegovim riječima, nisu dobili nikakav odgovor od Općine Ilidža. Načelnik Mahmutović je sa čuđenjem negirao ove Imamovićeve riječi, tvrdeći kako je on "visio" u Kantonu da bi se finansiranje radova uključilo u budžet.

Šta je prava istina? Jedino što je izvjesno i za šta je Mahmutović dao garancije jeste to da bi Općina Ilidža i javna komunalna preduzeća trebali riješiti pitanje troškova radova na uvođenju vode i kanalizacije, što iznosi oko 16.500 maraka. Radovi na uvođenju infrastrukture bi navodno trebali biti završeni do kraja aprila, a dio troškova će biti pokriven kroz donacije javnih preduzeća. Do tada bi se trebalo znati i kako će reagirati nove kantonalne vlasti na zahtjev Općine Ilidža. Ukoliko općina i dalje ostane pri proračunu po kome bi ukupna cijena radova na jednoj kući bila oko 190.000 maraka (bez liftova i priključaka infrastrukture), nije teško procijeniti odgovor Hadžidedićeve vlade. Pogotovo ako Vlada bude informirana na način na koji je o projektu informiran, recimo, Kantonalni savez ratnih vojnih invalida.

"Ovo udruženje apsolutno ništa nije znalo o ideji gospodina Hece, niti je išta išlo preko nas. Mi smo upoznati sa tim tek kada se stalo sa izgradnjom. Paraplegičari su počeli vršiti pritisak na nas da Predsjedništvo udruženja zauzme neki stav. Prvobitno, mi se nismo mogli miješati u ovaj slučaj jer je tim ljudima bilo obećano da će kuće biti izgrađene po sistemu 'ključ u bravu' i da će se oni samo useliti", kaže Ahmo Kadrić, predsjednik Saveza RVI Kantona Sarajevo.

On naglašava da je dva puta bio na sastanku kod načelnika Mahmutovića, zajedno sa predstavnicima sedmorice ratnih vojnih invalida. "Htio sam saznati istinu, ali nisam mogao dokučiti niti mi je iko rekao šta je prava istina", kaže Kadrić, otkrivajući šta može biti najveći problem u vezi s projektom kuća u Lužanima. "Mi moramo tim ljudima obezbijediti krov nad glavom, jer oni su dobili rješenja da moraju napustiti tuđe stanove. Oni će napustiti tuđe stanove, ali onoga momenta kada njihove stambene jedinice budu gotove. Mi imamo takav dogovor i sa međunarodnom zajednicom i sa Kantonom."

Kadrić navodi da su, nakon sastanaka u Općini Ilidža, on i predstavnik udruženja paraplegičara sa Ilidže, skupa sa Mahmutovićem, obavili razgovor i sa bivšim guvernerom Kantona Mirsadom Kebom te sa predstavnicima Kantonalnog ministarstva za boračka pitanja i da im niko iz Kantona ništa nije mogao obećati. On ističe kako je Predsjedništvo Saveza RVI još 11. januara uputilo dopis načelniku općine Ilidža da se izjasni o tome da li će općina nastaviti izgradnju objekata i dovesti ih do faze "ključ u bravu". Nikakav odgovor još nisu dobili, a ukoliko bi on, što je očekivano, bio negativan, drugi zaključak Predsjedništva RVI je da se uputi dopis Općinskom vijeću Ilidža gdje se traži da OV Ilidža na dnevni red sjednice stavi pomenuti dopis i da se raspravi i ispita situacija: šta je urađeno, zašto nisu završeni objekti i ko je sve u tome učestvovao.

Ni u Kantonalnom savezu RVI ne znaju odgovor na pitanje zašto su objekti tako skupi. Ali zato znaju da je još jedan čovjek kojega je rat prikovao za kolica, Haso Tajić, nedavno dobio gotovu kuću za 105.000 maraka (!?), što baca još jednu sjenku sumnje na procjenu troškova koju je napravila Općina Ilidža. Načelnik Mahmutović je, naravno, kazao kako "ne vjeruje" da je Tajiću kuća napravljena za 105.000 maraka.

Braneći "svoju" procjenu od 850.000 maraka, Mahmutović je ostavio prostor i za opciju da, ukoliko Kanton prihvati finansiranje dovršetka sedam kuća za ilidžanske ratne vojne invalide, Vlada napravi novu, svoju procjenu potrebnih sredstava. Do tada ostaje dilema da li Šefko Hubijar, Adnan Trgo, Reuf Kučuković, Suljo Golo, Almedin Jelešković, Fahrudin Ćatović i Ismir Fatić trebaju nekoga tužiti sudu zbog činjenice da će im objekat "građevinski urađenih temelja, ozidan sa dijelom pregradnih zidova sa međuspratnom konstrukcijom i pokriven bez zanatskih radova, priključaka, instalacija itd." (kako je općinski službenik opisao stanje izgrađenosti kuća u novembru) možda uskoro postati - jedini dom.

Arhiva Dani
193