godno popunjena prodavačica na pijaci nezainteresirano nabraja poznata imena iz svijeta mode ne bi li slučajno potrefila neko kojeg se njena brojna konkurencija nije uspjela sjetiti u datom trenutku. U jednoj ruci drži Levi's 501 od brušenog somota, a u drugoj "originalne" Super Rifle. Predstavlja ih frenetično kao rijetke primjerke upravo pristigle iz Italije. Po pultu, bez reda i smisla, nabacani odjevni predmeti svjetski poznatih marki. Ima tu Reebokovih patika po trideset maraka, Filinih trenirki za dvadesetak maraka, jeftinih majica sa markicom Nike i obaveznim sloganom Just do it, da neko slučajno ne bi posumnjao u originalnost. Bogati asortiman odjevnih predmeta s jednoga pijačnog stola, gotovo preslikan, može se naći i na drugom, trećem, četvrtom... Različite su samo boje i prodavači. Na vješalicama vise kaputi, mantili, bunde, kožne jakne i svaka od njih ima ispod kragne zašiven komad svilene krpice sa zvučnim imenom. Ako pak nije zvučno, onda je svakako komplikovano, teže se izgovara, pa samim tim kod neinformiranih konzumenata budi strahopoštovanje.

Sveopću kakofoniju s vremena na vrijeme prekidaju najnoviji hitovi iz drvenih CD shopova u kojima se nudi velik broj nelegalno presnimljenih CD-ova i kaseta. No, sluša se uglavnom novokomponovana narodna muzika, obavezno tužna, molskih varijacija, s posebnim akcentom na sintisajzer čiji zvuk je poznati hroničar sarajevske kafane slikovito uporedio sa davljenjem zmija. Na drugoj strani grada, ogromna livada posuta šljunkom i krupnim kamenjem, i temeljito izgažena hiljadama đonova što svaki dan prodefiluju u nadi da će kupiti, prodati, podvaliti, zakinuti… Bezbroj malih drvenih tezgi koje, kao po nekom pravilu, imaju drveni pokrov i široki nakošeni pult pogodan za redanje raznovrsne robe. Pokoji montažni objekat u kojem isti plagijati djeluju za nijansu ozbiljnije, pa možda zbog toga i skuplje. Atmosfera slična onoj prethodnoj, samo što su ovoga puta u pitanju prehrambeni artikli, pića, deterdženti. Posebnu pažnju potencijalnih kupaca plijeni tezga sa pićima čija se cijena nikako ne uklapa u standardne norme. Šest boca za nekoliko maraka. Izdaleka, boce liče na već viđeno: Coca-Cola, Sprite, Fanta, Bibita, Tropicana... Tek kad se malo približite, shvatite da je skoro svako od ovih gaziranih pića samo malo bljeđa kopija svoga originala. Obavezno ima tri ista početna slova kao i original, boca je istog oblika i boje, a etiketa lagano svjetlija…. Ne, niste pogriješili, riječ je o sarajevskim pijacama koje sve isto izgledaju i uglavnom nude širok dijapazon plagijata. Problem, međutim, počinje onog trenutka kada pažnju s onih što prodaju usmjerite ka onima koji kupuju: devedeset posto stanovnika bh. metropole kupuje na tim pijacama, potpuno svjesni da je roba sumnjivog porijekla.

(Pro)sipanje konjaka Na jednoj od ovih pijaca u Sarajevu, delegacija Badela 1862, poznatog proizvođača alkohola i vinskih destilata iz Zagreba, kupila je vlastiti proizvod, upakovan u istu ambalažu, samo malkice različite etikete. Trebalo im je da dođu u Sarajevo pa da konačno shvate kako su "tako dobro pođonjeni". Priča o Badelu 1862 i Bobiti iz Čitluka samo je jedna od bezbroj sličnih priča o tome kako je BiH (p)ostala raj za krivotvoritelje artikala raznih veličina i agregatnih stanja. Ali i ozbiljno tržište, e da bi tamo neki giganti tako lako digli ruke od njega i prepustili plagijatorima da u bescjenje prodaju njihove zaštitne znakove, žigove...

"Od 1993. godine pa negdje do marta prošle godine u Bosni i Hercegovini su prijavljena 653 patenta, registrirana preko 7.462 zaštitna žiga... Imamo slučajeva da strane firme žele zaštititi svoj žig u BiH, čak iako nemaju namjeru još neko vrijeme izvoziti na ovo tržište. Jednostavno radi toga što su čuli kakvo je ovdje stanje", kažu u institutu za standardizaciju, mjeriteljstvo i patente BiH. A kakvo je stanje, najbolje govori činjenica da je ovaj Institut, ranije zavod, zamalo izbačen na ulicu zato što mu država nije plaćala zakupninu u zgradi Energoinvesta u Sarajevu. A trebali su! Na jedvite jade, pristali su da ovu vrijednu instituciju dignu na državni nivo kako bi štitila žigove, patente, intelektualnu i industrijsku svojinu od dobro opremljene i obučene armije plagijatora.

Priča o Badelu 1862 utoliko je važnija što se u njoj isprepliću lični interesi pojedinaca sa borbom za zaštitni znak, ali i za tržište. Sve je počelo negdje 1990. godine, kada se prodorni Marinko Sulić iz Čitluka Zagrepčanima nametnuo kao ozbiljan diler Badelovih pića po BiH. Tako ozbiljan da mu ovi 1994. godine priznaju pravo ekskluzivnog zastupnika za BiH. No, ambiciozni Hercegovac ne zadovoljava se samo time, nego uskoro postaje suvlasnikom Badela 1862 kupujući 40 posto dionica firme. Prema hrvatskim zakonima, onaj ko kontrolira više od 30 posto dionica neke firme dužan je raspisati javnu ponudu za otkup ostatka dionica od tzv. malih dioničara. Anto Perković, predsjednik Nadzornog odbora Badela 1862, kaže kako Sulić to nije učinio jer ga je bilo strah i nije imao dovoljno novca. Do prvih trzavica dolazi kada je Sulić odlučio proizvodnju premjestiti u Čitluk. Tome su prethodila osnivanja firmi Badel 1862 BH, Badel Bobita i Bobita Co., koje su bile pripravne preuzeti proizvodnju alkoholnih pića namijenjenih za bosanskohercegovačko tržište. Međutim, dolazi do poznatog štrajka u kojem radnici zagrebačke tvornice zahtijevaju hitnu obustavu prenošenja opreme i tehnologije u Čitluk.

Zbog štrajka radnika i obustave proizvodnje, italijanska firma Stock iz Trsta traži raskid ugovora s Badelom 1862 i uzima Marinka Sulića za glavnog distributera popularnog Stocka '84 za bh. tržište. Kasnije mu povjerenje ukazuju i poznate firme kao što su Campari, Bakardi i Martini. On je već ranije instalirao potrebnu opremu u Čitluk i uposlio nekoliko Badelovih tehnologa iz Zagreba. Pored italijanskih pića poznatih ljubiteljima kapljice na prostorima BiH, Bobita Co. počinje i proizvodnju popularnog Badelovog konjaka koji sada nosi naziv Bobita Domaći Brandy.

Ista tekućina, drugo pakovanje "Bobita Brandy se, prema mišljenju stručnjaka, u dvanaest vizualnih elemenata apsolutno podudara s originalnim Badelovim Brandyjem, a u dva elementa je sličan. Time se protuzakonito kupca ovog proizvoda dovodi u zabludu i iskorištava ugled Badela 1862", stoji, između ostalog, u obrazloženju tužbe koju je Badel 1862 iz Zagreba podigao kod Kantonalnog suda u Mostaru protiv firme Bobita Co. iz Čitluka zbog povrede žiga, industrijskog vlasništva i dovođenja u zabludu kupaca u BiH. Rukovodstvo zagrebačke firme odlučilo je finansirati propagandnu kampanju u BiH kako bi kupce upozorili da im se "pokušava uvaliti plagijat vizaulno sličan originalnom Brandyju". Sulića kao da ne pogađaju optužbe. On mirno poručuje kako je problem nastao onoga momenta kada je Badel 1862 počeo gubiti bh. tržište.

"Njima je glavni povod gubitak tržišta. Mi smo u kratko vrijeme pokazali čelnim ljudima Badela 1862, a sa kojima zadnjih pet mjeseci nemam dobre odnose, da sami s našim proizvodima i s našim licencnim partnerom Stock iz Trsta možemo uzeti tržište u BiH. Badelov glavni problem je izgleda to što je ostao bez ugovora sa Stockom, kojeg su mogli obnoviti samo kada bi Bobita Co. raskinula svoj ugovor sa italijanskim proizvođačem. Mi to nismo prihvatili", kaže Sulić. U Institutu za standardizaciju, mjeriteljstvo i patente BiH, Dani doznaju kako Bobita Co. iz Čitluka posve sigurno neće dobiti rješenje o žigu za Badel Domaći Brandy, tim prije što je Badel 1862 zaštitio svoj žig kod ovog instituta.

"Praksa je takva da kada nam se neko obrati za zaštitu žiga, mi prvo provjerimo da li postoji neka firma koja je prije toga kod nas registrirala svoj zaštitni znak koji je vizualno sličan. Ako se to utvrdi, onda se zahtjev odbija. Čak je dovoljno da izgled boce i etiketa podsjećaju na original pa da se to smatra ugrožavanjem autorskih prava. Pošto Bobitin Brandy podsjeća na originalni, njihov ćemo zahtjev najvjerovatnije odbiti", kaže pravni stručnjak Instituta koji je želio ostati anoniman. I tako se preko Badela, Zagrepčana i Čitlučana dolazi do suštinskog problema u Bosni i Hercegovini.

Mnoge firme u Republici Srpskoj doskora nisu priznavale Zavod za standardizaciju, mjeriteljstvo i patente BiH, koji je u međuvremenu prerastao u Institut na nivou BiH, jedini nadležan za zaštitu zaštitnog znaka, intelektualne svojine i industrijskog vlasništva. Ignorirala ga je i većina firmi iz tzv. Herceg-Bosne. Prijava i zaštita žiga košta između 300 i 500 maraka godišnje i traje deset godina. Međutim, mnogi proizvođači, preprodavači, distributeri ili ne znaju ili nisu željeli znati da su propisi na polju autorskih prava u svijetu veoma strogi.

"Ako želi u evropske integracije, BiH će morati potpisati tzv. TRIPS (Trade Related Intelectual Property), čija suština je zaštita intelektualne svojine i autorskih prava u svim segmentima. Pošto je potpisnik čitavog niza međunarodnih konvencija, BiH će morati sudski goniti sve preprodavače i distributere plagijat proizvoda. Ljudi ni ne slute kakvi nas problemi čekaju", kaže Radomir Marinković, koordinator Phare Praq III programa za BiH.

Pijace na reviziji To otprilike znači da će svi oni s početka priče, kako ugodno popunjena prodavačica, tako i njeni dobavljači, biti sudski gonjeni za prepisivanje i prišivanje tuđih etiketa. Zašto to nije bio slučaj do sada, imaju zahvaliti činjenici da je BiH po inerciji preuzela zakone iz bivše SFRJ, ali nikada nije formirana institucija koja će se brinuti o sprovođenju tog zakona. I tako je BiH postala eldorado za krivotvorenje, krađu autorskih prava i žigova.

Kompanija Coca-Cola Beverages dugo vremena bori se protiv organiziranih grupa širom BiH koje ilegalno pune sumnjivu tekućinu u ambalažu veoma sličnoj originalnoj, Coca-Colinoj, i to prodaju pod damping cijenama. I pored činjenice da već odavno imaju zaštićen žig kod spomenutog instituta, čelnici Coca-Cole ne žale novca ni truda da otkriju svoje "obožavatelje" koji su uglavnom locirani po šupama i podrumima diljem Republike Srpske. Da u BiH stanuje pravna država, Coca-Cola to sigurno ne bi trebala raditi o svom trošku.

"Coca-Cola je angažirala advokate, jer preko nas, nažalost, ne mogu ništa učiniti. Moći će onoga trenutka kada se neki od plagijatora njihovih proizvoda sjeti da treba zaštititi žig svog plagijat proizvoda i prijavi se kod nas. Tek tada možemo krenuti u akciju", kažu u Institutu. Uskoro bi moglo doći do velikog problema i na relaciji Fabrika duhana Sarajevo - Fabrika duhana Mostar. Nekada su i jedni i drugi pravili Drinu, cigarete koje su mogli razlikovati samo pasionirani pušači. Rukovodstva ovih preduzeća shvatila su da svoj proizvod trebaju negdje zaštititi kako bi izbjegli mogućnosti da ih pođone novi duhanski tajkuni. I šta se desilo? Došlo je do problema, jer su istovremeno predali zahtjeve za zaštitu žigova i sada je teško donijeti odluku kome će se prvom priznati pravo na Drinu. Dani doznaju kako Sarajlije imaju bolje šanse, ali i to da se Mostarci neće tako lako predati.

Probleme sa zaštitnim znakom imat će i Energoinvest, iako je centrala u Sarajevu odavno zaštitila poznato slovo "E". Ni to nije bilo dovoljno tvornicama koje se nalaze u RS-u da se na tržištu pojavljuju pod Energoinvestovim imenom iako već odavno formalno-pravno ne posluju pod kapom velikog sistema. Krajem marta ove godine BiH bi trebala dobiti novi zakon o autorskim pravima kojim se unose mnoge novine u ovu pravno nesređenu oblast. Ubuduće će se jasno znati šta je to autorsko pravo, ko ima voditi računa o zaštiti tih prava i kako će biti kažnjavani oni koji se toga ne pridržavaju. Još važnija od toga jeste činjenica da će u zakon po automatizmu biti ugrađene i međunarodne obaveze BiH. Drugim riječima, to znači da će se država već od aprila morati početi obračunavati sa svima koji ne prodaju originalne proizvode ili pak nemaju licencu za prodaju originala. Do tada, mnogi građani siromašne države bit će u prilici da svoje potrebe zadovoljavaju na pijacama, kupujući jeftine, poznate i nekvalitetne stvari.

Arhiva Dani
193