Predrag Simić Kasim Trnka

SIMIĆ: Ta očekivanja polaze od toga da se u međunarodnim odnosima ne mogu primjenjivati različita mjerila za iste situacije. Ne mogu jedni principi važiti za jedne, a drugi za druge narode. Recimo, Dejtonski mirovni sporazum projektovao je multietničku Bosnu i Hercegovinu. Administracija Ujedinjenih nacija i SFOR trude se da očuvaju Bosnu kao višenacionalnu državu. U isto vrijeme na Kosovu, ne samo da se ne zaustavlja proces izgona Srba nego se čak srpskim izbjeglicama obećava da će im međunarodna zajednica pomoći da prodaju svoja imanja i odu. Time se na neki način ide u susret ideji nacionalne države. Ja, međutim, mislim da bi eventualno otcjepljenje Kosova predstavljalo prijetnju koliko za Bosnu i Hercegovinu, toliko i za susjedne države. To se može vidjeti na kartama "Velike Albanije" ili, da kažem, "Velikog Kosova", koje, pored juga Srbije, ili "Istočnog Kosova", kako ga zovu secesionisti, uključuje gotovo polovinu Crne Gore i Makedonije, pa čak i sjeverozapadnu Grčku. To bi bile posljedice, uključujući i efekat na dejtonsku BiH, u slučaju da pobijedi teza o otcjepljenju Kosova. Ovih dana sam prisustvovao jednoj međunarodnoj konferenciji u Delfima. Tamo se u krugovima albanskih učesnika moglo čuti da proces razgradnje Jugoslavije još nije završen i da ga treba dovršiti stvaranjem novih nacionalnih država. Pobijedi li taj princip, mislim da ćemo se svi mi na Balkanu naći u velikim problemima. Ne samo BiH nego i ostale države koje sam pomenuo. Prema tome, mnogi će biti potencijalne žrtve eventualnog neželjenog razvoja događaja na Kosovu.

- Gospodine Trnka, da li bi, po Vama, osamostaljenje Kosova dalo pravo Republici Srpskoj da se i ona osamostali i eventualno pripoji Srbiji? Da li bi se mogao primijeniti isti princip?

TRNKA: Ja bih rekao da, nažalost, ne samo da postoje takva razmišljanja u Srbiji nego se ona daju naslutiti i iz nekih službenih izjava predsjednika Koštunice i ministra inostranih poslova Svilanovića. Zbog toga bih podsjetio na član 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji su potpisali predstavnici BiH, SR Jugoslavije i Hrvatske, u kome se kaže da se Republika Bosna i Hercegovina i Savezna Republika Jugoslavija međusobno priznaju kao suverene države u postojećim granicama. Mislim da pomenute izjave najviših funkcionera SRJ ne predstavljaju doprinos nastojanjima da se razviju prijateljski odnosi između dviju država. Htio bih dati još jednu opasku kad je riječ o tezama koje su dominantne u Srbiji. U tamošnjem javnom mnijenju je uobičajeno da se poistovjećuju BiH i bivša Jugoslavija, pa se kaže - ako se nije mogla održati Jugoslavija, ne može se održati ni BiH. Ne treba, međutim, zaboraviti da je bivša Jugoslavija nastala 1919. godine za zelenim stolom, a da je BiH imala državno-pravnu tradiciju ne kraću od najvećih evropskih nacionalnih država, s tom razlikom što je BiH od početka imala tu prednost, iako neki smatraju da je to njen nedostatak, da je bila mjesto susreta različitih civilizacija i kultura, a kasnije i nacija, i da je izgradila kulturu tolerancije i suživota. Nažalost, posljednjih 10 godina bili smo svjedoci pokušaja širenja susjednih nacionalnih država na račun BiH, što je rezultiralo egzodusom polovine stanovništva Bosne i Hercegovine, koje je bilo protjerano iz svojih domova. To je bila tragedija ogromnih razmjera koja je pokazala da svako onaj ko zagovara nacionalnu podjelu multietničke zajednice objektivno mora računati na nasilje i etničko čišćenje kao sredstva za ostvarenje tog cilja.

SIMIĆ: Da odmah otklonim svaku nedoumicu u pogledu stavova gospodina Koštunice i gospodina Svilanovića i sadašnje vlasti SRJ prema BiH. SRJ je, kao potpisnica Dejtonskog sporazuma, čvrsto privržena načelima koja su zapisana u tom sporazumu. Zbog toga ne bih rekao da razmišljanja u Beogradu idu u smjeru o kome je govorio gospodin Trnka. Prije bih rekao da ta razmišljanja, barem u krugovima vlasti u Saveznoj Republici Jugoslaviji, idu u onom pravcu koji je nagoviješten dogovorom u Davosu - da se održi trojni samit zemalja potpisnica Dejtonskog sporazuma na kome bi se razgovaralo o tome kako da se nađu rješenja koja bi vodila trajnoj stabilizaciji ovog područja. Naša je želja da se taj susret dobro pripremi i da se na njemu postave osnove za najširu saradnju između SRJ, BiH i Hrvatske. U tom smislu ja sam ovih dana i razgovarao sa pojedinim funkcionerima iz Bosne i Hercegovine. Prema tome, nema dileme oko političkih opredjeljenja u vrhovima vlasti Savezne Republike Jugoslavije i oko privrženosti te vlasti sprovođenju Dejtonskog sporazuma. Inače, što se tiče bivše Jugoslavije, ja o njoj imam bolje mišljenje nego gospodin Trnka. Smatram da je ona nastala kao dio jednog, možda, najprogresivnijeg načina razmišljanja krajem Prvog svjetskog rata. Jugoslavija je uostalom bila prvo dijete načela o pravu naroda na samoopredjeljenje. Ne smijemo zaboraviti da je jedan od osnivača Jugoslavije bio tadašnji američki predsjednik Wilson. I pomalo mi smeta kada se danas u ime vilsonovskog liberalizma pokušava demontirati ta država koja je mnogo prije Evropske unije pokušavala da uredi nacionalne odnose na liberalnim, ekumenskim, multietničkim principima i koja, uza sve svoje probleme, nije proizvodila ono što je njen raspad donio, a to su etnička čišćenja ili, kako se to eufemistički kaže, nevoljna pomjeranja stanovništva.

- Vi ste, gospodine Simiću, rekli da nova vlast u Jugoslaviji priznaje suverenitet i teritorijalni integritet BiH. Da li bi taj stav ostao na snazi i u slučaju da SRJ izgubi Kosovo i Kosovo stekne nezavisnost? Da li biste vi i dalje priznavali teritorijalni integritet BiH?

SIMIĆ: Samo mogu da kažem šta je politika vlasti u SRJ. Mi ne bismo željeli da vidimo dalje dezintegracione procese koji bi povukli novu lančanu reakciju. Nije u pitanju samo BiH, već sve zemlje koje su u okruženju Kosova i koje bi se, ukoliko dođe do otcjepljenja Kosova, našle na velikom udaru. Nažalost, takva razmišljanja postoje kod onih koji su izazvali krizu u Preševskoj dolini. Mislim da je u ovom trenutku najvažnije da ozbiljnom političkom akcijom pokušamo da zaustavimo širenje te krize.

- Gospodine Trnka, da li Vi mislite da bi eventualna nezavisnost Kosova prouzrokovala lančanu reakciju koja bi na kraju dovela i do toga da Republika Srpska traži osamostaljenje?

TRNKA: Htio bih da podsjetim da je, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na teritoriji današnje Republike Srpske bilo 45 posto nesrpskog stanovništva, a početkom 1999, prema procjeni UNHCR-a, bilo ga je svega tri posto. Zar se onda treba čuditi što bi sadašnja populacija Republike Srpske, iritirana eventualnom promjenom granica SRJ, mogla tražiti promjenu granica Bosne i Hercegovine. To, međutim, ne dozvoljavaju međunarodni ugovori koji se moraju dosljedno poštovati. S druge strane, međunarodna zajednica svojim vojnim i političkim prisustvom garantira teritorijalni integritet BiH, a na to su se, naravno, obavezale i susjedne zemlje. Što tiče bivše Jugoslavije i tvrdnje gospodina Simića da je ona bila zasnovana na idejama današnjih evropskih integracija, ja se s tim ne bih složio. Jugoslavija je bila izgrađena na bitno drukčijim pretpostavkama od onih na kojima se zasniva Evropska unija, a to su poštovanje ljudskih prava, demokratske institucije i odlučivanje na demokratskim principima. Nažalost, sve te elemente nisu imale ni prva, ni druga Jugoslavija. Ona prva nije pokazala spremnost da poštuje punu nacionalnu ravnopravnost, dok je druga imala jednopartijski sistem i državno komandovanje u svim oblastima života.

- Američki komentator Thomas Friedman nedavno je u The New York Timesu objavio tekst u kome kaže da NATO trupe ne mogu vječno održavati multietnički život u Bosni, pa zato smatra da bi bolje rješenje bilo pripajanje srpskog dijela Srbiji, hrvatskog dijela Hrvatskoj i formiranje, kako on kaže, muslimanske mini države. Mislite li, gospodine Simiću, da te teze imaju svoje zagovornike i u novoj američkoj, republikanskoj administraciji?

SIMIĆ: Friedmanov tekst bih mogao dovesti u vezu sa generalnim kursom republikanske vlade, koja će, za razliku od prethodne demokratske administracije Billa Clintona, nastojati da smanji američko vojno prisustvo u svijetu, jer ocjenjuju da SAD, čak i u slučaju BiH, ne mogu preuzeti ulogu patrona kriznih područja. Mislim da Bushova administracija odbacuje tezu koja se često mogla čuti posljednjih godina - da su dejtonska Bosna i kumanovsko Kosovo djeca NATO pakta i da su test na kome se provjerava uspješnost zapadnog vojnog saveza. Razmišljanja o američkom povlačenju bliska su i Condoleezzi Rice, novom savjetniku za nacionalnu bezbjednost, a vjerovatno i generalu Colinu Powellu, novom američkom državnom sekretaru. Thomas Friedman je, inače, u ovom trenutku veoma uticajan čovjek. Mnogi smatraju da on danas ima sličan uticaj koji su svojevremeno imali Samuel Huntington ili Francis Fukoyama, a to su ljudi koji su određivali generalne okvire američke spoljne politike i uloge SAD-a u svijetu. Friedmanova knjiga The Lexus and the Olive Tree smatra se klasičnim djelom američke spoljnopolitičke doktrine. Njegova preteča u tom pravcu razmišljanja je Henry Kissinger, koga smatraju jednim od najuticajnijih američkih spoljnopolitičkih teoretičara. Sjećamo se Kissingerovih razmišljanja o ratu u Bosni i njegove kritike Clintonove administracije i njene politike na Balkanu.

TRNKA: Sigurno nikome nije ni na kraj pameti da se zalaže za to da NATO snage vječno ostanu ovdje i da tvrdi da je njihovo prisustvo jedini mogući način opstanka i BiH. Što se više u BiH budu uspostavljali elementi građanskog društva sa elementima nacionalne ravnopravnosti i što više budemo uključeni u Evropu, utoliko će se smanjivati potreba za prisustvom NATO snaga. Uostalom, sjetimo se da je, neposredno nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, u BiH tadašnji IFOR imao 60.000 pripadnika, a broj pripadnika današnjeg SFOR-a sveden je na 20.000. Nadam se da će prisustvo međunarodnih snaga u BiH i dalje opadati. S druge strane, i u samom SAD-u stalno se smjenjuju politika izolacionizma i politika globalizma. Koliko god da imate pristaša doktrine izolacionizma i povlačenja američkih trupa sa ovih i drugih prostora, isto toliko imate političara koji tvrde da Amerika ne bi bila to što jeste da nije bila prisutna na ključnim punktovima u svijetu. Na kraju krajeva, američki uspjeh u BiH donio je veliku afirmaciju demokratskoj administraciji i, rekao bih, dao doprinos potvrđivanju vodeće pozicije SAD-a u svijetu. Što se tiče teze gospodina Friedmana o podjeli BiH, siguran sam da u SAD-u ima mnogo više onih koji zagovaraju razumniji kurs. Mislim da su se poslije i u The New York Timesu pojavile drugačije interpretacije Friedmanove teze. Lično sam duboko uvjeren da rješenje nije u podjeli. Jer, ko priziva podjelu, priziva rat.

- I na kraju, da li, po Vama, postoji objektivna veza između sudbine Kosova i sudbine BiH ili svako od ova dva područja treba da živi sopstveni život?

SIMIĆ: Ono što ja zamjeram ljudima sa Zapada jeste što su često spremni da primjenjuju dvostruke kriterijume. Oni moraju da shvate da ono što važi za BiH, znači ono što je zapisano u Dejtonskom sporazumu i što, ponavljam, sadašnje vlasti u SR Jugoslaviji u punoj mjeri uvažavaju, mora da važi i za Kosovo, i ne samo za Kosovo. Princip multietničkog života koji međunarodna zajednica želi da promoviše u BiH mora se primjenjivati u svim slučajevima na ovim prostorima. Pri tome bih htio da naglasim da ni SRJ, ni Srbija ne žele više da budu neprijatelji bilo kome, niti da neko njima bude neprijatelj. Smatram da smo svi mi na Balkanu u ovom trenutku u situaciji koja je veoma slična onoj u kojoj su bile zemlje zapadne Evrope pedesetih godina. Tada su mudri ljudi, uz značajnu finansijsku pomoć, sjetimo se samo Marshallovog plana, udarili temelje onoga što je danas prosperitetna Evropska unija, u koju svi mi želimo da uđemo. I mi na ovim ruševinama treba da pokušamo da izgradimo jednu takvu zajednicu.

TRNKA: Ukoliko se oslobodimo posljedica koje je ovdje ostavio Miloševićev režim, drugim riječima, ukoliko se ljudima omogući povratak, pa BiH, a i Republika Srpska, u mjeri u kojoj je to moguće, povrate svoju multietničku strukturu, onda ćemo imati potpuno drugačiji ambijent od ovoga koji imamo sada, pa potresi koji se dešavaju u okolnim državama neće remetiti našu stabilnost.

Arhiva Dani
193