Arhiva Dani
193

Vedrana Seksan
seksan@bhdani.com

"Obrezan sam pri rođenju. Nikada nisam o tome razmišljao sve do nesretnog incidenta sa zatvaračem mojih pantalona koji se dogodio kad mi je bilo 17. Hospitalizovan sam i tada sam počeo čitati sve o cirkumciziji, shvativši da to nije 'najnormalnija stvar'. Moje sumnje o ispravnosti tog postupka rasplinule su se kada sam počeo raditi u Velikoj Britaniji i počeo se zabavljati sa djevojkom kojoj sam bio prvi obrezani muškarac. Rekla mi je da bi svaka žena poželjela takvo iskustvo. To je bilo sve što je trebalo da znam. Prepucij nas je štitio od trave, insekata i sličnih stvari dok smo bazali goli u potrazi za hranom. Sada smo civilizovani, a znak civilizovane zemlje je i to da su muškarci obrezani. Ponosan sam što sam jedan od njih", piše Stevo iz SAD-a na internet siteu koji zagovara cirkumciziju. On je samo jedan od miliona američkih državljana (porijeklo nije bitno) nad kojima je urađena cirkumcizija, obrezivanje ili, po naški - sunećenje.

Ma koliko to nevjerovatno izgledalo, spisak zemalja ili zajednica u kojima je cirkumcizija najnormalnija stvar uključuje i afrička plemena, među njima i Zulue, Aboridžane, Brazil, Kanadu, Karibe, centralnu Ameriku, Kinu, Hong Kong, Indiju, Indoneziju, Japan, Koreju, Maleziju, Meksiko, Filipine i druge pacifičke otoke, Singapur i Tajland. A da se obrezuju i Indijanci, saznali smo iz vica u kojem engleska doseljenica ne zna kako bi se riješila dosadnog indijanskog poglavice i kaže da će se udati za muškarca čija je dužina 20 cm, na šta on odgovara: "Kad volim, ja režem."

Kako je kamiondžijama Zapravo nema dijela planete na kojem se ne zna za obrezivanje, a pretpostavlja se da na svijetu ima između 30 i 40 odsto obrezanih muškaraca. U SAD-u 90 odsto cirkumcizija izvodi se pri rođenju djeteta, u Kanadi se isti postupak izvodi nad 60 odsto, dok u Velikoj Britaniji nad jednom od sto novorođenih muških beba. Sjeverna Amerika je jedini kontinent na kojem je nakon Drugog svjetskog rata obrezivanje usvojeno kao regularna procedura na muškom novorođenčetu iz isključivo higijenskih razloga.

Nova istraživanja dokazuju da je kod obrezanih muškaraca manja mogućnost upala mokraćnih kanala, a prema studiji američkog Zdravstvenog instituta provedenoj među afričkim kamiondžijama (?!), cirkumcizija može zaštititi muškarce od bolesti koje se prenose seksualnim putem, uključujući i virus side. Neobrezani muškarci izloženi su četiri puta većoj opasnosti od zaraze HIV-om, kaže se u izvještaju, dok je mogućnost obolijevanja od Limphogranuloma venereum (genitalne ulceracije) veća do dva i po puta. Nije jasno na koji način prisustvo kožice može zaštititi od HIV-a; pretpostavlja se da u necirkumciziranom okruženju virus može duže preživjeti i umnožavati se. Loša higijena povećava ovaj efekt.

Historija obrezivanja stara je, po svemu sudeći, koliko i sam čovjek. Ostaci slika iz egipatskih grobnica koje datiraju iz 4000. p.n.e. često prikazuju cirkumciziju: portret golog velikaša iz VI dinastije (2350-200 p.n.e.) ili slika cirkumcizije dvojice mladića u pubertetu koju obavljaju svećenik i njegov pomoćnik i iznad koje je hijeroglifima napisano i svjedočanstvo u dramskom obliku ("Svećenik: Drži ga čvrsto i ne daj mu da se onesvijesti. Pomoćnik: Uradit ću kako tražiš."), samo su neke od njih. Herodot, koji je posjetio Egipat u 5. vijeku p.n.e., zapisao je "da prakticiraju cirkumciziju radi čistoće, jer čistoću stavljaju prije ljepote", a 17. poglavlje egipatske Knjige mrtvih kaže da se i sam Ra obrezao. Do doba kada je Rim preuzeo Egipat, samo su obrezani svećenici mogli obavljati religijske rituale. Koliko se zna, Asirci i Babilonci nisu obrezivani.

U Bibliji, prvo spominjanje obrezivanja odnosi se na pripovijest vezanu za Mojsija i Knjigu Izlaska (4,24) u kojoj se kaže kako je Jahve pokušao ubiti Mojsija. Na to je Ziporah obrezala svoga sina, dotaknula Jahveu noge i rekla: "Ti si mi mladoženja po krvi", a on ga je ostavio živog. Transformacija obrezivanja iz etničkog u vjerski čin dogodila se sa Abrahamom, koji je, prema Bibliji, izvršio cirkumciziju u 99. godini, obrezao svoga sina Ismaila, koji je tada imao 13 godina, a kada je sa 90 godina Sara rodila Isaka, ovaj je bio obrezan sa osam dana. Knjiga Postanja (17,10) kaže: "…svaki muškarac među vama mora biti obrezan. Ti moraš biti obrezan. Odrezat ćeš meso svoje kožice i to će biti simbol ugovora među nama. Kroz sve tvoje generacije svaki muškarac će biti obrezan u dobi od osam dana." Ovaj propis odnosio se na sve Jevreje, i slobodne i robove, i neobrezanost je značila ekskomunikaciju. Hebrejska riječ za punca, doslovno prevedena, znači "onaj koji obrezuje", mada u praksi obrezivanje ne vrši mladin tata, već mohel, i to uvijek osmog dana od rođenja djeteta.

Prema dostupnim podacima, danas se sve više Jevreja odlučuje za bolničku proceduru, ali ortodoksni Jevreji ritual obrezivanja još uvijek izvode na starinski način. Nakon što ukloni kožicu, mohel krvarenje zaustavlja vinom koje drži u ustima. Ovaj običaj moderni Jevreji smatraju iritirajućim, ali on zadovoljava zahtjeve Tore.

Za vrijeme Antioha IV, koji je vladao Judejom i Sirijom, obrezivanje je zabranjeno, i njegovi vojnici ubijali su one koji bi obrezivali zajedno sa obrezanom novorođenčadi. Mada Jevanđelje po Luki tvrdi da je Isus obrezan osmoga dana, kao i apostol Pavle, kršćani su protiv obrezivanja ustali u prvom vijeku, kada su u Jerusalemu odbili cirkumciziju.

Obaveza i preporuka U islamu, cirkumcizija se ne spominje u Kur'anu, već se najviše primjera odnosi na tradiciju Poslanika s.a.v.s. i njegovih sljedbenika-savremenika (ashaba). Hadisi ili govor Muhammeda a.s., njegovi postupci i odobravanja konstituiraju sunnet, što je vjerovatno ishodište za naziv ovog postupka odomaćen u našoj tradiciji, mada se riječ sunnet odnosi na sve postupke Poslanika s.a.v.s., koji je, kako se prenosi, rođen obrezan. Većina islamske uleme koja pripada različitim školama smatra da je sunet obaveza, mada Hanafi i Maliki smatraju da je to sunnet mukadah (koji nije obavezan, ali je snažno preporučen), što je najveća popustljivost Šerijata u odnosu na cirkumciziju.

Buhari prenosi hadis "Cirkumcizija je sunnet za muškarce a plemenit čin za žene", a prema istom prenosiocu, čiji se hadisi smatraju najvjerodostojnijim, sunetiti se moraju i oni koji na islam pređu u kasnijem dobu: "Odstranite dlake iz vremena nevjerovanja i obrežite se." Sunećenje je u doba Poslanika s.a.v.s. obavljano u doba akike (sedmi dan od rođenja djeteta, kada se kolje jedan ovan za djevojčice a dva za dječake i daje ime djetetu). U hadisima se kaže i to da će se na Sudnjem danu svi ljudi proživjeti goli, bosi i neobrezani.

Iako se o samim cirkumciziranim muškarcima manje-više zna sve, o tome kako je procedura vršena malo se kaže i u Bibliji i predanjima. Prva sačuvana knjiga koja govori o instrumentima i postupku jeste Saifrei-Ha Mohelima, što je svojevrstan priručnik za obrezivanje. "Prepucijum se uhvati palcem odozdo i sa tri prsta lijeve ruke odozgo i povuče se prema naprijed. Izmelom (nožem sa duplom oštricom), koji se drži u desnoj ruci, kožica se odreže sa jedne strane na drugu u jednom potezu da se ne bi oštetio vrh penisa", kaže ovaj vrlo precizan opis. Ni riječi o eventualnoj anesteziji. Rane cirkumcizije rađene su uz pomoć ruku, bez "hvataljki", a krvarenje je bilo ozbiljan problem i zaustavljalo se uskim zavojima čije je zavijanje zahtijevalo izrazitu vještinu.

Izrazita vještina potrebna je i danas kada čin obavljaju najčešće neovlašteni i nevješti sunećari - brice, doktori opće prakse, ortopedi ili, kakav je slučaj na Kosovu - komandir turskog bataljona. Među problemima koji mogu uslijediti radi nevješto izvedene cirkumcizije, najjednostavniji je kada se kožica ne odstrani dovoljno. To podrazumijeva samo novo sunećenje. Ozbiljniji problemi su kada se odstrani previše, pa se ošteti vrh penisa, što može dovesti do oštećenja mokraćnih puteva i ozbiljnih komplikacija. U BiH se sunećenje vrši u najvećem broju među muslimanskim stanovništvom. Ostali sunete ako se baš mora, odnosno u slučajevima fimoze, upala i sl. Procedura je jednostavna i ne traje duže od 15 minuta.

U Kliničkom centru na Dječijoj hirurgiji prije rata bilo je regulisano plaćanje, dok je tokom rata procedura sunećenja bila finansirana od islamskih humanitarnih organizacija, koje su plaćale potrebni materijal (konac, rukavice, zavoje itd.). Nakon rata, finansiranje je ukinuto i sada se procedura obavlja iz medicinskih razloga. Vjersko-običajne obavljaju manje nego prije rata. Teret vjerskog sunećenja na sebe su preuzeli brice koji ove usluge naplaćuju od 50 pa do 100 maraka, što je sitnica ako se zna da istu uslugu u Kanadi reklamiraju po cijeni od 80 do 135 dolara. Trošak jeste, ali je i dobitak s obzirom da ne izostaje naknada osunećenom za pretrpljenu tjelesnu i duševnu bol. Zato ne čudi što je jedan zakašnjeli osunećenik, nakon što je vidio količinu dobijenog novca, pitao: "Mogu li ja opet?"

Povratak preko Kristof iz Kanade obrezan je u 24. godini. A onda se predomislio. On je jedan od 25 polaznika grupe za povratak prepucija, koji kožicu pokušavaju vratiti manualnim istezanjem preko vrha penisa. Svakoga dana, u privatnosti svoga doma, ova grupa muškaraca navlači preostalu kožicu preko vrha penisa koliko god je to moguće a da se ne ozlijedi, a onda koristi hirurški selotejp da bi je pričvrstio. Onda kada je kožica dovoljno nategnuta, pričvrsti se za nju nešto čvrsto (mali teg, naprimjer) da bi silom teže povuklo kožicu na ostatak otkrivenog vrha. Za cijeli proces treba šest mjeseci. Kristofova grupa je jedina takve vrste u Montrealu, ali postoje slične grupe u Vancouveru i Torontu. U SAD-u, posebno u Kaliforniji, ima ih još više, što je dio velike izmjene javnog mnijenja spram sunećenja u SAD-u. Procent obrezane djece prilikom rođenja tokom posljednje godine smanjen je na 25 odsto u Kanadi i na 60 odsto u SAD-u.

Jedan od mogućih razloga može biti i taj što su novija istraživanja pokazala da je prepucijum lokacija na kojoj se navodno nalaze završeci nerava koji izazivaju erotsko zadovoljstvo kod muškaraca. Prvi napisi o nepotrebnosti cirkumcizije pojavili su se 1949, dok danas na internetu egzistira National Organization of Circumcision Information Resource Centers, organizacija formirana 1986. da bi osigurala informacije koje se tiču muške cirkumcizije. Kao osnovni razlog protiv navodi se navodni psihički šok koji novorođenče doživljava prilikom obrezivanja. Kod nas je praksa da se prilikom sunećenja na klinici da lokalna anestezija, tako da se bol može javiti tek kasnije.

Enciklopedija seksualnog zadovoljstva u braku autora Jeromea i Julije Rainerm kaže: "Higijenska vrijednost cirkumcizije je dokazana i neki liječnici smatraju da je potrebno da se operacija vrši kao rutinska mjera pri rođenju dječaka radi generalne čistoće i odstranjivanja sekrecije poznatije kao smegma, koja se nakuplja ispod kožice i može dovesti do iritacije ili infekcije."

Žensko obrezivanje, koje se vrši u nekim zemljama Afrike, svoju potporu ne nalazi u medicini. Protivno vjerovanju, islam ne obavezuje žene na ovakav čin. Sljedbenici šafijske škole jedini smatraju kako je obrezivanje obaveza, hanbelijska škola smatra da je to sunnet, a hanefijska i malikijska škola smatraju obrezivanje mjerom udovoljavanja mužu. Jedini hadis koji se odnosi na to je od labavog lanca prenosioca, ali se i u njemu kaže kako je Poslanik s.a.v.s. rekao ženi koja je vršila obrezivanje žena da ne smije odrezati sve, već toliko da to bude "bolje za žene i privlačnije muškarcu".

Praksa u Somaliji ili Egiptu podrazumijeva potpuno odstranjenje klitorisa, ili njegova ozbiljna oštećenja, i to najčešće nesterilnim instrumentima, što uzrokuje kasnije probleme sa infekcijama i porođajem. Radi se o socijalnom običaju kojem je podvrgnut nevjerovatan broj žena, od kojih sve imaju stalne probleme sa infekcijama, bolove i nemogućnost normalnog seksualnog odnosa. Ovakva praksa se ne vrši kod nas, zabranjena je zakonom u SAD-u, a sve je više aktivista koji se bore za iskorjenjivanje ovog običaja u plemenima Afrike i nekim azijskim zemljama.

Kod nas su svi važni trenuci u životu bosanskog čovjeka opjevani. Svi osim sunećenja. Dok je stalna ženska tema porođaj, sunećenje se među muškarcima rijetko spominjalo - najveći bauk bila bi godina dana provedenih u uniformi SMB. Istina, vremena su bila druga i slavni Skaka je u kuće mnogih crvenih funkcionera i simpatizera ulazio gotovo krišom ili iz isključivo "higijenskih razloga". Danas je sve drugačije: SMB nije što je nekad bila, mladi roditelji s ponosom proslavljaju sinovljevo obrezivanje, a ako previše spominje porođajne muke, ženi 21. vijeka bi se moglo desiti da čuje: "A kako se meni bilo sunetiti." Zato ne bi bilo loše da se neko u skorije vrijeme dosjeti i uz orijentalne zvuke zapjeva: Vrijeme se remeti, mali mi se suneti.

Arhiva Dani
193