evetog je februara u Sjedinjenim Američkim Državama pušten u redovnu kino distribuciju jedan od najiščekivanijih filmova u posljednjih nekoliko godina i zasigurno (uz Kuma II) najiščekivaniji nastavak nekog filma u cjelokupnoj filmskoj povijesti. Hannibal Ridleya Scotta jeste, naravno, nastavak jednog od legendarnih filmova kraja dvadesetog stoljeća, filma Kad jaganjci utihnu (The Silence of the Lambs) Jonathana Demmea.

Neposredno pred početak posljednjeg bosanskog rata ovaj je film jednostavno poharao dodjelu Akademijinih nagrada, čuvenih Oscara, pokupivši trijumfalno pet glavnih priznanja. Ovakva iznenađenja ustvari su najveća draž Oscara, jer u nepravilnim vremenskim intervalima Akademijini besmrtnici svojim izborom kao da opovrgavaju famu o konzervatizmu i rigidnoj političkoj korektnosti koja presuđuje u dodjeli zlatnih statuica. Ovaj kvintet Oscara zasigurno je dobrano pomogao stvaranju legende oko ovog filma. A prikazivanje Hannibala nosi poruku: The Legend Continues.

Međutim, za razliku od, primjerice, Supermana, Batmana i sličnih filmova, glavni heroj ove legende je negativac. Neko će možda reći kako su i heroji Kuma negativci. Ipak, malo je bilo onih koji se nisu mogli identificirati sa nekim članom obitelji Corleone, a slabo ko normalan bi se volio poistovjetiti sa doktorom Hannibalom Lecterom.

Michael Mann i avangarda Hannibal Lecter je ustvari primarno književni lik. Njegov tvorac Thomas Harris je jedan od onih pisaca karakterističnih za naše vrijeme, pisaca koji su poznatiji po filmovima za koje su njihove knjige služile kao predlošci negoli po knjigama samim, pisaca poput Johna Grishama ili Toma Clancyja. Harris je u četvrt vijeka svoje karijere objavio četiri romana, a u tri je glavni junak upravo doktor simboličnog imena. Jer ime Hannibal priziva ustvari najslavnijeg vojskovođu drevne Kartage, zemlje koja je inspirisala Flauberta i razljućivala Katona Starijeg, vojskovođu koji je sa slonovima stigao skoro do Rima, odgovornog za onu famoznu gnomu Hanibal ante portas, variranu u Balaševićevim Narodnjacima.

Prezime Lecter sjeća, naravno, na francusku riječ lecteur (čitalac), poznatu iz možda najslavnijeg Baudelaireovog stiha, stiha koji je preuzeo i T.S. Eliot. I zbilja, ovo je ime s razlogom simbolično, u izvornom nomen est omen smislu. Ime Hannibal aludira na agresivnu i kanibalsku prirodu doktorovu, dok prezime Lecter podsjeća na njegovu umjetničku narav. Prvo pojavljivanje Hannibala Lectera na knjiškim stranicama zbilo se prije dvadeset godina u Harrisovom romanu Red Dragon (Crveni zmaj). Ovaj roman se razlikuje od ostala dva zbog odsustva agentice Starling. Manje je, međutim, poznato da je i ovaj roman doživio ekranizaciju, i to još 1986. godine. Film se zvao Manhunter, a režirao ga je čovjek koji će se krajem dvadesetog stoljeća upisati u filmske klasike - Michael Mann, Michael the man.

Čitavu deceniju nakon Manhuntera on će prvo snimiti izvanrednu Vrućinu, a zatim i film Insider (kod nas preveden kao Probuđena savjest). Inače, gledateljima koji su pratili TV program krajem osamdesetih Mannov je rad poznat makar toga i ne bili svjesni. On je naime režirao popularne TV serije Krimi priče te Poroci Miamija. Prepoznavanje filmičnosti Harrisovog romana zacijelo se može smatrati avangardnim, a ovaj je film također i izvrstan nagovještaj kasnijeg velikog Manna. Valja nam makar usput spomenuti i to da je prvog filmskog doktora Hannibala otjelovio škotski glumac Brian Cox.

Nasreću, pet godina kasnije, pojavljuje se pravi tumač ove zahtjevne uloge, legendarni Velšanin, nasljednik svog velikog zemljaka Richarda Burtona, znameniti Anthony Hopkins.

Jonathan Demme i klasika Dvije godine nakon snimanja Manhuntera, 1988. godine, Harris će objaviti roman Kad jaganjci utihnu, čiju će istoimenu ekranizaciju tri godine kasnije potpisati Jonathan Demme. Oskarovske glavne uloge igrat će zbilja sjajan par: Jodie Foster i Anthony Hopkins. Teško da je postojao bolji izbor za ulogu agentice Starling od Fosterove. Ipak, filmska historija je neumoljiva. Jodie Foster je dobila ovu ulogu tek nakon što ju je odbila Michelle Pfeiffer.

Jodie Foster svoju je karijeru pred kamerama započela u dobi od - dvije godine! Već 1976. godine, ulogom maloljetne prostitutke u Scorseseovom Taksisti, ulazi u povijest sedme umjetnosti. Njezin partner u tom filmu Robert De Niro tumači ulogu neuspjelog atentatora na predsjedničkog kandidata Palantinea. Ova filmska situacija će se tragično i pomalo groteskno obistiniti u životu Fosterove. Naime, tridesetog marta 1981. godine John Warnock Hinkley Jr. pucat će na predsjednika Reagana i raniti ga. Kao razlog je naveo fatalnu zaljubljenost u Jodie Foster te želju da joj - herostratski - skrene pažnju na sebe. Jodie Foster je također i jedina glumica koja je dobila dva Oscara prije no što je napunila trideset godina: prvog 1988. za Optuženu, a drugog 1992. upravo za film Kad jaganjci utihnu.

Njezin partner Anthony Hopkins, rođen na Silvestrovo 1937. godine, svojom je ulogom u ovom filmu dobio prvog Oscara. Ovaj plemić i klavirski virtuoz zasigurno je jedan od glumaca po kojim će se pamtiti kraj dvadesetog stoljeća. Malo je glumaca tako uvjerljivih u tako širokom dijapazonu uloga: od samozatajnog batlera do psihopatskog ubojice. Zanimljivo je da je Hopkins u aprilu prošle godine postao američki državljanin, a da mu je posebnim ukazom dozvoljeno da zadrži britansku plemićku titulu. Reditelj Jonathan Demme ovim filmom je dosegao filmsku besmrtnost, a teško da je iko ranije mogao pomisliti da on obećava takvo što. Nakon Jaganjaca, Demme je bljesnuo još samo jedanput: s filmom Philadelphia.

Ridley Scott i kamo dalje, rođače? Harrisov roman Hannibal objavljen je 1999. godine, no još prije publikacije ponajviše je očekivan zbog već najavljene ekranizacije. Legendarni producent Dino de Laurentis unaprijed je ogromnom svotom platio prava na filmsku obradu romana. Milioni fanova žudno su pratili svaku glasinu o budućem filmu. Niko se nije pretjerano zabrinuo kad je Demmea zamijenio Ridley Scott - djelomično zbog filmografije koja izaziva strahopoštovanje (Alien, Blade Runner, Thelma & Louise, Gladijator), a djelomično zbog činjenice da velika većina gledatelja film prvenstveno vezuje za glavne glumce, a tek potom za režisera. Zato su se mnogi razočarali kad je Jodie Foster odbila ponovo glumiti agenticu Clarice Starling. Producenti su grozničavo tražili najbolju alternativu. Početkom prošle godine bilo je gotovo izvjesno da će se uloga dodijeliti Cate Blanchett, no malo nakon toga zvanično ju je dobila Julianne Moore.

Najvažnije je ipak to da je Hopkins ponovo Hannibal. Kažu da mu se scenarij toliko svidio da je izazov glumljenja u takvom filmu bio presudniji od čak deset miliona dolara honorara. Uz ovo dvoje glavnih zvijezda značajne uloge tumače Gary Oldman i Ray Liotta. Oldman igra nekadašnju Lecterovu žrtvu željnu osvete, Masona Vergera, koji će u svojoj uroti agenticu Starling pokušati iskoristiti kao mamac za doktora Hannibala.

Splet okolnosti će od Starlingove i Lectera ponovo načiniti saveznike. Radnja se inače dešava u Firenci, gdje je film djelomično i sniman. No još prije premijere Hannibala počelo se govorkati o ponovnoj ekranizaciji prvog romana iz serije o okrutnom doktoru, Crvenog zmaja. Ovaj svojevrsni remake filma Manhunter ovaj put bi trebao nositi naslov identičan literarnom predlošku - Crveni zmaj. Bila bi to valjda prilika da Anthony Hopkins odglumi i ranog Hannibala. Ne treba ni sumnjati da bi očekivani uspjeh Scottovog filma i ove planove pretvorio u izvjesnost. Još je nepoznat režiser koji bi radio ovu poslasticu, pretpovijest legendarnog Hannibala-kanibala.

Diskretni šarm negativca Još od Miltonovog epa Izgubljeni raj i njegovog pravog heroja - Satane, pobunjenog anđela, postoji u zapadnoevropskoj (a kasnije i američkoj) umjetnosti kult negativnih heroja. Ovaj je kult presudno obilježio brojne Byronove junake, Schillerove plemenite razbojnike te neke demonske karaktere Dostojevskog. Ovakva vrsta negativnog junaka na prelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće već polako postaje konvencijom. U svojim brojnim varijacijama ovaj je tip napučio i filmsku historiju: od naizgled hladnih ništarija što su ustvari mekog srca do arhetipskih predstavnika iskonske zloće koji ipak fasciniraju intelektom, duhovitošću, odlučnošću ili nekom drugom dobrom osobinom. Međutim, svaka konvencija s vremenom treba transfuziju svježe krvi. Klasični su negativci tako uglavnom upućeni u ropotarnicu, a suvremena narativna umjetnost (primjerice, film i književnost) poseže sve dublje u ponore perverzije.

Tako su, recimo, u posljednjih desetak godina jako česti bili filmovi o djeci-ubojicama (poput Nebeskih stvorenja). Serijal o doktoru Hannibalu uklapa se u drugu modernu fah-temu, onu o okrutnim masovnim ubojicama. No Hannibal je tu specifičan: njegova je okrutnost posebno odvratna (kanibalizam), a uza sve on ima i nešto od onih miltonovskih negativaca - istinski izvanredan um. Danas najomraženija forma negativca jest pedofil, no prava je umjetnost i u susretu s tom temom još prije nekoliko decenija izvojevala trijumf - Nabokovljevom Lolitom. Nova ekranizacija ovog romana koju je snimio Adrian Lynne još je jedna potvrda suvremene filmske fascinacije novim negativcima, negativcima čiji je paradigmatičan predstavnik upravo doktor Hannibal Lecter.

Arhiva Dani
193