|
Glavna haška tužiteljica
Carla del Ponte doputovala je u Crnu Goru na novu rundu
razgovora sa liderima polunezavisne jugoslavenske republike.
Ured tužitelja pun je hvale
za suradnju crnogorskih vlasti sa ovim respektabilnim sudom
Ujedinjenih nacija kojeg ne uvažavaju samo fašisti ili demokratski
demoni poput Vojislava Koštunice. Portparol Suda Florance
Artman najavljuje da će tokom ove posjete Podgorici "srebrena
kosa" možda predati zapečaćene optužnice crnogorskim
vlastima, među kojima je i tragalica za Radovanom Karadžićem.
Osnovano se sumnja da je Zlo viđano i da može biti viđeno
u Đukanovićevim krajevima.
Milo bi Zlo (ako mu se
pruži prilika) najvjerovatnije isporučio Haagu i zadobio silne
poene međunarodne zajednice, koji bi, možda fundamentalno,
ojačali nezavisni rejting crnogorske države.
Ova mala priča iz crnogorskog
sektora samo potvrđuje da su u stvarima zločina zemlje regiona
povezane. One žive u "simbiotičkoj klopci" u koju
ih tjeraju akteri genocida, progona, masovnih deportacija,
silovanja...
Zajedno sa ovim zemljama
i Haški sud je pridruženi član simbiotičke zamke. Istraživači
ovog pravnog instituta UN-a po šumama i gorama nekada ponosnih
zemalja traže dokaze izvršenog zločina.
Njihova principijelna šefica,
po zahtjevu svoje profesije i po unutrašnjem etičkom imperativu,
želi u Haag dovesti sve krupne ribe. Među njima i one koje
su naređivale sa sigurne distance i one koje su kroz svoje
nacionalističke škrge, hinjski (kao da im nedostaje vazduha)
govorile ubij, zakolji, popali, siluj... Suđenje njima je
najvažnije međunarodno pravno pitanje. Odnos međunarodne zajednice
prema sudu u Haagu je najvažnije civilizacijsko pitanje modernog
svijeta. Zato je svaka daljnja politizacija suda ili njegova
eventualna unilateralna instrumentalizacija od strane nove
američke administracije primalni grijeh novog doba koji ide
na ruku novoj serijskoj proizvodnji ubica. Tu vrstu proizvodnje
drakonskim kaznama treba sasijeći u korijenu. Ali postoji
jedan problem koji me i najviše nagnao da mislim zločin.
On se odnosi na srednje
i male ribe. Logika Suda da pred lice pravde dovede uglavnom
velike ribe amnestira petnaestak hiljada "registrovanih"
ratnih zločinaca na prostoru bivše zajedničke države. Ali
velike ribe će na sudu biti osuđene jedino kao pojedinci.
Dobit će kaznu koja se odnosi samo na njih. To neće dramatično
uticati na promjenu zločinaca u bolje ljude. Kada Karadžić
bude uhapšen, to se neće ticati njegovih epigonskih zločinačkih
duša. Te duše i ta tijela po pravilima Rimskog puta ne mogu
biti suđeni na nacionalnim sudovima.
Drugi svjetski rat proizveo
je ovaj rat u onoj mjeri u kojoj zločinački očevi današnjih
ubica nisu osuđeni za svoja zlodjela. Da su osuđeni kao zločinci,
u našem posljednjem ratu bilo bi manje bestijalnih, ponižavajućih
rituala prije posljednjeg hica, prije krkljanja... To što
će arhitekti zločina biti osuđeni jednoga dana (nadati se
da hoće) neće smanjiti broj malih vojnika genocida
koji će ponosno svojoj djeci pričati storiju o sopstvenom
junaštvu spremajući svoje čedo za novu rundu zla. Sud u Haagu
stoga mora ostati stalna kategorija međunarodne pravde koja
će do sudnjeg dana ganjati Karadžića i slične homo sapiense,
ali i ne samo njih već i one "sitne ubice" koje
su po bosanskim poljima smrti ostavile svoj krvavi trag. Vjerujući
da je anoniman.
|
