aegnutosti povodom izbora predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine predstavljaju do sada možda najtransparentniji dokaz koliko je samozvanim "predstavnicima konstitutivnih naroda" sam njihov narod, na koji se tako vlasnički osiono pozivaju u upornom pridavljivanju bosanske državnosti, zapravo tek prigodan vic ili izgovor. U ovom konkretnom slučaju spremni su do u beskonačnost blokirati formiranje nove vlade - čiji će sastav odražavati vapaj bosanskohercegovačkog izbornog tijela za promjenama - čak i po cijenu da diplomatski zarate s Amerikom, da dovedu do otkazivanja posjete najviših predstavnika Evropske unije i do odgode potpisivanja planiranih investicionih ugovora s takvim energetskim gigantom kakva je američka kompanija Enron!

Na sve te žrtve spremno je troglavo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine samo da osigura da "u ime naroda" predsjedavajući Vijeća ministara postane ili ostane izabranik jedne od narodnih partija, Martin Raguž, a ne, recimo, kandidat Alijanse za promjere, akademik Božidar Matić.

Ovaj spor - više nego ijedan drugi u novijoj historiji žalosnih kadrovskih izbora tropartijske, SDA-HDZ-SDS, koalicije u ama baš svemu od čega zavisi bosanska državnost: ekonomiji, kulturi, diplomatiji - pokazuje koliko su zatucani "predstavnici naroda" spremni da guraju uski partijski interes sve do posljednjeg Bošnjaka, Hrvata i Srbina u zemlji Bosni.

To da državni premijer postane netestirani kapacitet iz partijskih kabineta HDZ-a (Raguž), čiji prethodni mandat u državnoj vlasti nije donio ništa dobra ni hrvatskom ni drugim konstitutivnim narodima, a ne bivši direktor nekad najveće izvozne kuće u bivšoj Jugoslaviji i aktuelni predsjednik Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (Matić), ravno je insistiranju da je, recimo, "Brotnjo" kudikamo bolji klub od "Manchester Uniteda".

Pri tome ništa ne pomaže što je i rezultat glasanja u državnom parlamentu, 6 za "Brotnjo" - 21 za "Manchester", adekvatan objektivnim vrijednostima dvije suprotstavljene opcije.

Naši će kopredsjednici nastaviti da uporno dokazuju kako eventualni izbor čak i vrhunski kompetentnih koji nisu dobili pečat podobnosti nacionalističkih partija predstavlja "ugrožavanje naroda", "iznevjeravanje Dejtonskog sporazuma" ili čak "narušavanje mira i stabilnosti" u regionu a međunarodna podrška mogućim promjenama - u bahatoj prijetnji predsjedavajućeg Predsjedništva Živka Radišića američkom ambasadoru Thomasu Milleru da će biti proglašen "nepoželjnim u Bosni" - proglašava se nedozvoljenim "miješanjem u naše poslove".

Kamo sreće da su se članovi Predsjedništva u proteklih pet godina mirovnog procesa makar malčice sami miješali u svoj posao pa brinuli o dobrobiti svojih naroda - i svih zajedno - umjesto o njihovoj zloupotrebi za održavanje na vlasti predstavnika najnazadnijih opcija u modernoj Evropi i mafijaške ekonomije koja garantuje prosperitet samo najužem krugu ideološki, rodbinski ili kriminalno povezanih sljedbenika.

A da nacionalno ili vjerski isključiva politička reprezentacija nije nikakav velikosrpsko-velikohrvatski specijalitet, nego objektivno vodi istom tragičnom rezultatu i u svojoj bošnjačko-muslimanskoj varijanti, jednako transparentno pokazuje nedavni istup jednog od uglednika Islamske vjerske zajednice, Hilme Neimarlije, u Oslobođenju: Neimarlija se žali u tom listu kako nam, eto, Alijansa za promjene nudi za guvernera u većinski bošnjačkom kantonu nekoga ko je viđen kako pije kahvu i puši tokom ramazana i time "vrijeđa sve što je muslimansko". Uz to, kaže profesor, zastrašuju narod tvrdnjama kako ne možemo u Evropu s tespisima i dimijama.

I eto ozbiljne teme za svaki bošnjački dijalog. Sa svim poštovanjem za upražnjavanje svih religijskih osjećanja i obreda, muslimanskih-pravoslavnih-katoličkih-jevrejskih i svih drugih, u Bosni i Hercegovini, čovjek "viđen kako pije kahvu i puši" tokom ramazana zasigurno ne bi mogao biti ni predsjednik svog lokalnog džematskog odbora ni konkurisati gospodinu Neimarliji za vodeća mjesta u vjerskoj zajednici ali - ako hoćemo modernu funkcionirajuću državu a ne džamahiriju - to ne bi smjelo ni najmanje da mu smeta da bude i guverner, i menadžer, i poslanik ako ga za to preporučuje njegova stručnost, profesionalni ugled i javni angažman. Uostalom, zar ramazanski post ne bi trebalo da bude lični osjećaj duhovne radosti u kojem špijuniranje i dojavljivanje u nacionalno-vjersku centralu ko to puši i ispija kahvu zamućuje čistotu religijskog ispunjenja?

A to je već i u vezi s tezom kako se ne može u Evropu s dimijama i tespisima: to šta ko nosi i šta osjeća neće, naravno, eliminisati Bošnjake iz Evrope - bilo bi jednolično da je sve u minjacima - ali u Evropu definitivno ne možemo ako se kriteriji vjerske podobnosti i isključivosti budu proširivali na područja javnog života u kojima bi morao da odlučuje kriterij stručnosti i kompetentnosti.

Sloboda, uostalom, u modernom evropskom značenju podrazumijeva ne samo pravo na vjerska uvjerenja i manifestovanje vjere nego i pravo da se - uz poštovanje tuđih uvjerenja i običaja - u tome i ne učestvuje. Sve drugo je opasan korak u svijet isključivosti i neslobode.

Arhiva Dani
193