MIŠEVI: Mladost. Doba kad se nisam bojao da vjerujem u ismijane istine. Da se predajem ismijanim osjećanjima. Jer sam živio - prvi put. A danas - milion i prvi. Ostala je gola stvarnost i dirinčenje bez snova. Mladost. "Mana koja prolazi s godinama", što rekao Babelj. Bilo je to šezdeset devete. Okupili se, na Sutjesci, mladi pjesnici. Ivan, Abdulah i Gavrilo pili su tri dana i tri noći. Pili "nonstop dvadeset četiri sata", što rekao đeneral Gvero. Te godine bila velika najezda miševa, i novine pisale da Sarajevu prijeti velika opasnost: očekivao se napad miševa! Treće noći, u zoru, vraćamo se iz kafane, a ispred nas, preko staza kroz travnjake, pretrčavaju miševi: slijeva nadesno, zdesna nalijevo. Gleda ih Kordić, gleda ih Sidran, gleda ih Grahovac. I ja ih gledam: miševi, pa šta? "Avdo", pita Gavrilo, a uozbiljio se, "vidiš li ti ove miševe?" Aha, mislim se, Gavrilo provjerava: priviđa li mu se, ili su stvarno miševi? Gavrilo je važio za čovjeka koji više no iko od naše raje može popiti. Tačnije: niko nije mogao duže od njega piti a manje pijan biti. U mom kraju, za takve ljude, govorilo se, i to sasvim ozbiljno: "Dobar alkoholičar!" Kao kad se kaže: "Dobar kosač" ili: "Dobar binjadžija". Da sam Gavrila odveo u svoje Pape, izazivao bi opšte divljenje: njemu se, ni nakon 48 sati lokanja, nije primjećivalo ništa, jedino što je riječi izgovarao s nešto oklijevanja, kao kad se služiš stranim jezikom koji dobro ne znaš, pa se bojiš pogrešnog izgovora i gramatičkih grešaka. Iako sam vječito bio trboboljni nepilac, desetine noći sam probdio s njima u kafani, jer su bili vrlo duhoviti: kao da su svoj alkohol iskupljivali humorom! I znalo se desiti da svunoć pijem sokove, oni "dvadesetšestojulku", a izjutra - ja triput pjaniji od Grahovca: alkoholna me isparenja omame! Hoću da kažem: iako je, tog jutra na Sutjesci, svaki od njih bio triput pjaniji od ostale dvojice, ipak Gavrila još ne bješe izdala sposobnost postavljanja pitanja: "Vidiš li ti, Avdo, ove miševe?" "Ne vidim", kaže Sidran. "Ma kako ne vidiš?", veli, još uozbiljeniji: nije zar da ih Gavrilo jedini vidi? Potom pita Ivana, a utanjio glasom: "Ivane, majke ti, vidiš li ti ove miševe?" A Ivan će njemu, autoritativno, kako to već on umije sa svoja dva metra visine: "Nema ovdje nikakvih miševa!"

NOBELOVA NAGRADA: Sjećate li se li Branimira Šćepanovića, genija koji je svoje književno djelo - nadživio? U najkraćem: crnogorski sivonja, filozofski nastrojen, ali ne stihonja, nego prozonja. Jedan engleski pisac za svog junaka kaže da je "glup i dubok". Teško bi se mogao naći tačniji opis Brane Šćepa i romana koje je sačinio: glupi i duboki! Na vrhuncu slave, u intervjuima dugim ko Veliki Post, detaljno je tumačio (s osmijehom lijevog beka koji je netom zabio gol) - sličnosti i razlike između Sebe i Kamija, Sebe i Kafke, Sebe i Beketa. Tumačio je sve dok ga Danilo Kiš nije razgulio u Času anatomije. Čitanje te knjige - istinski je praznik: gledate izravni prijenos svečanog pokopa jedne od najkrupnijih laži koje je proizvela književna čaršija u Bgd. Kiš ga je sahranio o svom trošku i uz sve dužne počasti bez kojih je nezamisliva dženaza jednog velikana.

Jednom Brana Šćepo opsjedao žensku koja je bila kao blijeska nebeska! Opasnije je bilo gledati u njene oči nego golim okom u sunce za vrijeme pomračenja. Opsjeda Brana ljepoticu, ali tvrđava nikako da padne. Govori joj satima, napriča kamaru veliku skoro ko Avala, a ona jednim prezrivim dizanjem lijeve obrve - sve to rasprši u dim. Ta joj je zmijasta obrva valjala nekog cijela ženska. Često je Brana imao dojam da je on alpinist, a ona - himalajski osamtisućnjak koji, kad mu se primakneš na stotinjak metara od mjesta gdje si naumio zabosti svoju zastavu, odjednom te zaspe lavinom. Lavinom ubijstvenog smijeha. A Brana Šepo, u tom času, krvnički zavidi svim ljudima koji nisu - u njegovoj koži. Šta sve nije poduzeo ne bi li je odradio. Kušajući da je gane, stane joj pripovijedati o svojim bolestima, počam od srčanog mišića pa do nadbubrežne žlijezde, dočarava joj brzu smrt koja mu se grozi iz pankreasa. Ma vrlo važno, kaže mu ona, umro je i maršal Tito, šta se vi onda imate bojati smrti? Ili joj satima u detalje opisuje (kao da je sljepica!) njenu vlastitu ljepotu koja ga raspamećuje. Pa naravno, naravno, odvraća mu ona, ali ja sam uzor vrline, unatoč tome što sam ljepotica! Onda padne u dugu šutnju, neprobojnu kao četnički obruč oko Sarajeva, i gleda ga onim službenim, onim kancelarijskim pogledom od koga bi se i cvijeće osušilo da ga je bilo u Francuskoj sedam. Jednom riječju, očaj!

Onda Brana Šćepo smisli ratnu varku: nagovori prijatelja da siđe odozgo, iz Udruženja književnika, dolje, u kafanu kod Ive, gdje je Brana sjedio sa svojom mučiteljicom, i da mu donese vijest: "Hitno dolazi u Udruženje! Zove te, telefonom, Magnus Gustavson, profesor sa Upsale. Nešto je u vezi sa tvojom kandidaturom za Nobelovu nagradu." Branin prijatelj uradi sve tačno kako mu je naloženo. "Izvini, dušice", kaže Brana svojoj dami, "odmah se vraćam." I, dok su se njih dvojica peli u Udruženje, Brana Šćepo ga pita: "A je li me stvarno zvao?"

BISKUPSKE KAPICE: Na trgu, ispred crkve sv. Petra u Rimu, sjedimo na stolicama, poredanim po protokolu, i čekamo da nas papa primi u audijenciju. Popuhuje vjetar. Zgrnulo se svijeta odasvud. Ima ih mnogo iz Azije. Kinezi? Ima li katolika u Kini? Filipinci? Korejanci? Japanci? Kambodža? Vijetnam? Ne znam, jer svi su mi isti. I pomalo se snebivam da to sebi priznam: kao da u tome ima, bogati, nešto gotovo rasističko! U tome što ih ne razlikujem. Obučeni su u odjeću sašivenu od sunčeva zalaska - što valjda znači da su biskupi. Pričaju na jeziku za koji bi Tomas Man rekao da je "bez kostiju". Najednom, zapuh vjetra poobara im crvene kapice s glava. (Čekaj, zar crvene kapice nemaju kardinali? A opet, zar bi kardinali čekali papu skupa s Markom Darinkinim, "papanom iz Papa" (kako bi rekao Kordić)? Pozovem telefonom crkvu Svetog Ante, i doktor Semren mi objasni: kardinali imaju grimizne šešire.) Dakle, biskupi ustaju i, sa onim smiješkom, prilaze kapicama; saginju se, podižu ih, i vraćaju ih na glavu uz onaj smiješak za koji nikad ne znaš: je li stvarno smiješak, ili je to možda prirodan izraz njihovih lica? I još jednom se vjetar, kao kakvo vaspitno zapušteno derište iz sarajevskog prihvatilišta "Ljubica Ivezić", obijesno poigrao sa njihovim prelatskim dostojanstvom: ponekom od njih kapica, kad sagnut pruži ruku da je digne, naglo izmakne za koračić ili dva, što me podsjetilo na surovu šalu, koju su sarajevski fakini, svojevremeno, priređivali prolaznicima: bace na pločnik novčanik, vezan za nevidljivi ribolovački silk, ti se sagneš da ga uzmeš, a novčanik ti pobjegne, ti se još jednom sagneš, a on još jednom pobjegne... Pričali su mi da je poneki od prolaznika znao doskočiti fakinima: nakon prvog bijega novčanika, čovjek se uspravi i, kao da nije bilo ništa, nastavlja šetnju, a onda, u prolasku blizu novčanika, munjevito ga zgazi cipelom! Dok sam po glavi prevrtao uspomene iz mladosti, biskupi su uspjeli da doskoče vjetru: opet razgovaraju, a dlanovima pridržavaju kapice. Zbilja nezaboravno: desetine Azijaca (ovdje sam, isprva, bio napisao "Azijata", i odmah u zvuku te riječi osjetio nešto nelijepo!), obučeni u zalazak sunca, drže na tjemenu dlan, neko desni, neko lijevi, i razgovaraju na jeziku koji me podsjeća na srebrno praćakanje riba u punoj mreži.

Arhiva Dani
193