(Diplomatija na
bosanski način:
Pospremanje lanjskih
poslova, Dani br. 192,
9.2. 2001. str. 21-23)

Musićeve privilegije

U zadnjem broju Dana pisali ste o Osmanu Musiću, ambasadoru BiH u Maleziji. Početkom novembra 2000. godine Oslobođenje je objavilo "Otvoreno pismo ambasadoru Osmanu Musiću" vezano za njegov nerad u Maleziji. Ali, izgleda, da Osman Musić ne mari mnogo za pisanje štampe jer njemu je dobro - dobra plata, privilegije i osam godina ambasadorovanja.

Pošto živim u Maleziji, poznati su mi neki detalji. On je početkom 1997. godine došao iz Pakistana za ambasadora BiH u Maleziji i od tada su sve ljudske i normalne veze pokidane između ambasade i bh. državljana. Prije njegovog dolaska u Maleziju, kada su šefovi ambasade bili rahmetli Ibrahim Bukvić i poštovana gospođa Rasema Osmanagić, dolazili smo u svoju Ambasadu i brzo završavali razne poslove, a povodom ove godine i drugih državnih praznika sakupljali se u malom dvorištu Ambasade uz muziku i razonodu…

Malezija je krajem 1996. godine dodijelila Bosni i Hercegovini, za potrebe ambasade i državljana BiH, lijepu i veliku zgradu s dvije lijepe pomoćne zgrade i parkom od oko 3.000 metara kvadratnih u namjeri da se pomoćne zgrade s parkom koriste za kulturno-zabavne manifestacije i okupljanja državljana BiH. Međutim, Osman Musić, kao i Luj XIV, smatra da je on država (država - to sam ja) i da je taj veliki i prekrasni kompleks dat njemu i njegovoj supruzi na uživanje. Svojom arogancijom i nekulturnim ponašanjem napravio je, namjerno, ledenu atmosferu, da mu drugi ne bi smetali u beskrajnom uživanju. Ne samo da nema kulturno-zabavnih manifestacija i okupljanja građana BiH, nego državljani BiH odlaze u ambasadu rijetko i nerado, iz velike potrebe, uz prethodnu najavu od tri dana čuvarima zgrade ambasade, koji, izgleda, čuvaju Osmana Musića od građana BiH.

Prijatelji kažu da je Osman Musić, prije dolaska za ambasadora BiH u Pakistan 1993. godine, ispitivao električne žice na Stupu i da je te godine doktorirao u jednom sarajevskom podrumu kako bi imao, valjda, i dodatak od 250 DM na doktorat radeći u ambasadi. Bilo bi bolje za BiH da je Osman Musić i dalje nastavio sa ispitivanjem električnih žica. Za ambasadore drugih zemalja, i to uspješne, postoji ograničenje njihovih vlada od tri ili najviše četiri godine za boravak u Maleziji. Ali, za Osmana Musića nema ograničenja. On je tu već petu godinu. Za njega nema ograničenja ni u trošenju para siromašne Bosne, pa bi bilo dobro da se stave na papir svi troškovi koje je napravio u Maleziji, a posebno troškovi telefona.

Senija Salihović, Kuala
Lumpur, Malezija

(Historijska čitanka:
"Azra", Dani br. 192,
9.2.2001, str. 66)

Ime je ubijalo

Hvala vam, Miljenko Jergoviću, na tekstu Azra u prošlom broju Dana. Ono što sam dugo intuitivno osjećala, vi ste to rekli. Naime, dugo sam osjećala da iza ružnog zvuka naših imena za vaše uši, dolazi mržnja. I vjerujte, zbog toga smo se skrivali i tako masovno upotrebljavali naša skraćena imena, da nas ne prepoznate i da se ne suočavamo s vašom mržnjom. Jer nas je ona boljela, nismo je mogli podnijeti tako ogoljenu, a bili smo nemoćni…

Sjećam se kada sam prvi put srela jednog logoraša iz Keraterma i Omarske, on me je pitao: "Recite mi, znate li, zašto su nas ubijali?" Bila sam zaprepaštena i rekla sam: "Pa zar vi koji ste prošli tolike muke još to niste shvatili?", a on je odgovorio: "Možda tamo negdje je i bilo mržnje, ali kod nas u Prijedoru nije, mi smo se tako dobro slagali, mi smo tako lijepo živjeli." Poslije toga sam ga upitala: "A kako se zovete?" On je rekao: "Sead." "Eto, zato su vas ubijali, moj Seade, zbog vaših imena su vas ubijali." Stajao je skamenjen, jer nije mogao shvatiti da su ga samo zbog imena mrzili, pošto njegova svijest nije funkcionisala na taj način - on je, jednostavno, ljude razlikovao samo po tome koliko su ljudi dobri ili zli.

Za razliku od vas koji ste odrasli na Sepetarevcu i očito mrzili svoju okolinu, ja sam odrasla pored Katedrale i voljela sam svoju okolinu. Sjećam se, nedjeljom ujutro budila su me zvona Katedrale, ali ja sam ih voljela. Ležala sam u krevetu i slušala ih kao muziku. Majka me je učila, kada sam se igrala pred Katedralom, da, kada naiđu časne sestre i fratri, prekinem igru i da im se sa puno poštovanja sklonim sa puta. To sam i činila, i vjerujte da to i sada činim. To je duboko u meni, to je taj genetski kôd tolerancije i poštovanja prema drugim religijama koji mi nosimo u sebi. To je jednostavno toliko duboko u nama da se ne može promijeniti ni poslije tolikih zločina prema muslimanima. Zato tako uporno i dirljivo dokazujemo da možemo da živimo skupa, mada nas uporno odbijate i govorite suprotno.

Meni su uvijek lijepo zvučala imena djevojčica, čak potpuno neuobičajena za ovo podneblje, sa kojima sam išla u školu, kao što su: Jiržinka, Brunhilda, Dagmar… I kada su otišle, strašno su mi nedostajale. I svidjela su mi se imena - za mnoge ružna - koja sam poslije u životu susretala i sklapala prijateljstva s ljudima koji ih nose: Sung-hi, Singh, Vandžire, Joran, Bjorn, i bila sam sretna, jer su me obogaćivala u civilizacijskom smislu.

Dozvoljavam da se o tome koje je ime ružno, a koje je lijepo ne može raspravljati. To je stvar ukusa svakog pojedinca. Ali simptomatično je da su za vas sva muslimanska imena veoma ružna, a to miriše na šovinizam.

I žao mi je kada pomislim da ste prije rata dolazili u Kulturnu rubriku Oslobođenja i tu nailazili na imena Nihad, Admira, Amila. Mora da je to za vas bilo grozno. Jer mržnja strašno muči. A ja sam, naprotiv, uživala da vas vidim i da gledam to talentovano sarajevsko dijete istih godina kao moja kćerka.

A to što na kraju kažete da priželjkujete neko drugo vrijeme kada ta imena neće biti tako ružna - to je priča za malu djecu…

Arhiva Dani
193