Opservatorij

Photo Bosnia

Zijah Gafić: Posljednje bosansko selo (druga nagrada World Press Phota u kategoriji Portreti)

E, recimo da imamo (k'o što, hvala Bogu, nemamo) pri bosanskohercegovačkim ambasadama po bijelom svijetu, sistematizacijom MIP-a predviđeno mjesto atašea za kulturu u čijem bi opisu poslova bilo promicanje ovdašnjih kulturnih vrijednosti u zemlji domaćina. Sem što bi do besvijesti mogao drviti o stećcima, taj bi diplomata, u slučaju da ozbiljno shvati svoj posao i zauzme agresivniji stav, što je izvjesnije, još mogao vesti onu staru o tome kako smo mi jeli kašikama dok su oni (svi ostali) to radili golim rukama. Da bi svijetu pokazali nešto konkretnije od šuplje priče, trebali bismo imati nešto konkretno, opipljivi plod produkcije u sferi kulture. A da bismo ga imali, moramo najprije imati sistem u kulturi koji bi produkciju podržavao.

Sistema nema, postoje samo festivali, koji su ništa drugo do poligon za prezentaciju bjelosvjetske kulturne produkcije. Ponekad se na tim festivalima desi da vidimo nešto i sa samog vrha. Na našim festivalima nas uglavnom nema, a kada ima, to što ima nije plod osmišljene kulturne politike ove zemlje, nego rezultat napora, talenta i entuzijazma pojedinaca. Taj i takav pojedinac, opet, vlastitim naporima ne samo da uspijeva naći pristup relevantnoj svjetskoj sceni već, kako koja godina, sve češće kvalitetom uspijeva zasjeniti konkurenciju. Primjera je sve više i više. Ovom prilikom razmotrimo samo fenomen fotografije.

U BiH ne postoji, niti je ikada postojao, studij fotografije. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu postoji tek jedan predmet koji vodi profesor Mehmed Akšamija. Prije rata su, istina, u gotovo svakom gradu djelovali amaterski foto-kino klubovi, gdje je većina članova čekala priliku da se okuša na filmu, dok fotografiju, izuzev rijetkih primjera, niko nije uzimao previše ozbiljno. Snagu i značaj fotografije smo osjetili tek početkom agresije, kada su Sarajevo i BiH preplavili fotoreporteri iz cijelog svijeta.

Od 1992. do 1995, dok je BiH bila u centru pažnje, na konkursima World Press Phota i drugih relevantnih fotografskih natjecanja su pobjeđivale fotografije nastale u BiH ali potpisane od stranih autora, što samo govori da smo i u ovoj kao i u ostalim sferama nespremno dočekali rat. Jedan od malobrojnih koji se uspješno nosio sa svjetskom silom bio je Milomir Kovačević Strašni, čovjek koji od kada ima fotoaparat, ima i jasan koncept. Danas živi u Francuskoj, gdje fotografije izlaže i prodaje u najznačajnijim pariškim galerijama.

Dok su naši fotoreporteri konsolidovali redove, uto se rat i završio. No, kako će se ispostaviti, to vrijeme nije uludo potrošeno. Iz primjera koji slijede vidjet ćemo da se nešto i naučilo. Svjetske foto-agencije koje servisiraju štampane medije širom svijeta su prepoznale kvalitet pojedinih fotoreportera iz BiH i angažovale ih. Danila Krstanovića (čija je fotografija masakra na Markalama bila i naslovna strana u Danima) angažirao je Reuters, baš kao i Damira Šagolja, koji je, sjetimo se, samo '99. godine na Kosovu, među pet hiljada fotoreportera, napravio fotografiju koja se našla na naslovnicama Newsweeka, Sterna, Der Spiegela. I Fehim Demir, koji danas radi za agenciju EPA, još je u vrijeme trajanja rata imao naslovnice u magazinima kalibra jednog Guardiana, dok je Rikard Larma u isto vrijeme pravio fotografije koje su se našle na naslovnicama Timea.

Najveći uspjesi naših fotoreportera će tek uslijediti. Amel Emrić, koji radi za AP, godine 1999. će na konkursu World Press Phota u kategoriji Sport osvojiti drugo mjesto. O kakvom se podvigu radi govori podatak da je Emrić od 1955. godine, od kada postoji ovo natjecanje fotografa, prvi iz BiH i drugi sa prostora bivše Jugoslavije (nakon Jugoslavena Srđana Ilića, također iz AP-a, koji je osvojio treće mjesto godinu dana ranije) kome je to uspjelo.

Najsvježija vijest, koja je stigla nema ni hevta, glasi da je Zijo Gafić (o čijem smo uspjehu i pobjedi na konkursu britanskog The Sunday Timesa pisali prije nekoliko brojeva) na nedavno završenom konkursu World Press Phota za najbolju novinsku fotografiju 2000. godine, gdje je učestvovalo 4.500 fotografa iz cijelog svijeta, u kategoriji Portreti, za svoju priču Posljednje bosansko selo, osvojio drugu nagradu.

Pored Gafića, koji se sa dvadeset godina života penje na sami vrh, mora se odati priznanje i Paulu Loweu (iz agencije Magnum Photos), čija je fotografija ekshumacije žrtava masakra u Srebrenici, u kategoriji Ljudi u vijestima (pojedinačna), osvojila također drugu nagradu. Loweu je ovo treći put da bude nagrađen na prestižnom konkursu World Press Phota, a značajan je ne samo zbog svog angažmana u BiH, gdje je trenutno direktor foto-centra i galerije f.OTO u Sarajevu. Dakle, čovjek živi i radi u BiH i osjeća se već napola Bosancem.

Pored navedenih svjetskih uspjeha uglavnom na polju novinske fotografije, treba držati vrijednim i angažmane Dejana Vekića i Damira Šagolja u sklopu dizajnerskog projekta Made in Bosnia, gdje očevidno nema razlike u kvalitetu između njihovih i radova fotografa angažovanih kod jednog Armanija.

Šta reći na kraju sem to da se ovdašnja kulturna politika uopće ne obazire na evidentne uspjehe bh. fotografa, jer da se obazire, njihovi radovi bi se, kako je u svijetu običaj, već morali naći ukoričeni u knjigama. No, kao da čujemo nadležnog u ministarstvu kako odgovara da ih koriči onaj koji ih je afirmisao. Tako je vrijedan dokument, knjigu pod naslovom Sarajevo portret, objavila Amerikanka Leslie Fratkin. U knjizi-albumu su od zaborava spašene vrijedne fotografije Milomira Kovačevića Strašnog, Keme Hadžića, Danila Krstanovića, Damira Šagolja, Dejana Vekića, Mladena Pikulića, Nine Pušije.

A što se tiče onoga kulturnog atašea sa početka priče, za početak može sakupiti sve nagrađene i u svjetskim magazinima objavljene fotografije naših fotografa, opremiti ih i postaviti u galeriju. Bilo gdje i u bilo koju galeriju na svijetu. Nigdje se neće obrukati. (N. Džanko)

Daidža ili Brecht

Jasmin Duraković: Drame. Grad od snova 2000 i Te sjajne godine opsade, Compackt-E, 2001.

U dramama Jasmina Durakovića Grad od snova 2000 i Te sjajne godine opsade in- tertekstualnost i intermedijalnost, zasnovana na brojnim citatima i aluzijama na djela iz književnosti i filma, kao i na dekomponiranju njihovih žanrovskih odrednica, tvori onu višeslojnost teksta koja demitologizira i demistificira tragičnu ratnu stvarnost, ali i samu umjetnost.

Znajući da su počeci teatra vezani za falički helenski kult iz kojeg su se razvile svečanosti u slavu boga Dioniza, obilježene pjesmom i plesom, okvirna fabula komedije Te sjajne godine opsade koja "kult" prenosi u priču detektivskih romana Dashiella Hammetta i Raymonda Chandlera, dok kulise ratnog Sarajeva samo potcrtavaju mitsku ispreplitanost Erosa i Thanatosa, na jednom širem simboličkom planu problematizira mjesto savremenog teatra i njegov odnos spram popularne kulture.

Bosanskohercegovačka književnost već je dala svoj glas "duhovnog otpora" i svjedočenja o užasima ratnih stradanja; replike u Durakovićevim komadima podrazumijevaju da je čitaocu/gledaocu poznato pravo lice agresije na Bosnu, te stoga pisac ispituje njeno prešućeno naličje. Samom činjenicom preuzimanja citata iz filmskih scenarija Chandlera i Hammetta, i smještanjem obrasca njihovih priča u ratnu svakodnevnicu opsjednutog Sarajeva, Durakovićevo djelo tumači samo sebe.

Radi ilustracije, evo karakterističnog odlomka iz eseja Dobrodržeći hammettizam američkog trilera Midhata Ajanovića: "Ono što Hammett unosi u kriminalističku literaturu, a kasnije i na film, jeste ne samo pojačan interes za gangstere kao izuzetno zanimljive književne likove već i potpuno relativiziranje granice između Dobra i Zla. Kao čovjek koji je bio sve drugo samo ne apolitičan (Hammettu je zbog njegovih ljevičarskih stavova bilo suđeno kao navodnom komunističkom aktivisti) on je u stanju da društvo posmatra iznutra, sa njegove tamne i neuljepšane, ali za umjetnost mnogo stimulativnije strane. Glavni likovi u Hammettovoj prozi nisu više sveznajući detektivi-amateri ili nalickani gentleman-policajci koji ljube ruke damama, već sirovi profesionalci. Umjesto mislećih mašina, pojavljuju se ljudi od akcije, umjesto detektiva-supermena imamo osobe koje krvare, pate, zaljubljuju se, prave greške i u svakom trenutku se ponašaju kao obična mala ljudska bića sa svojim bezbrojnim slabostima. (...) Sama istraga više nije centralna tema i razlog za film, već je to zamršena veza društvenih odnosa koji su u suštini prouzrokovali zločin. Nasilno ponašanje u 'podzemlju' i na ulici najčešće je u direktnoj vezi sa korumpiranošću najviših slojeva. Brutalnost prvih je beznačajna u usporedbi sa okrutnošću drugih, grubost na koju nailazimo na dnu društvene ljestvice je bezazlena prema cinizmu društvenog krema ispod čije glamurozne oblande nalazimo rasne, seksualne i klasne predrasude i zločine motivirane njima. Podmićeni političari, ponekad manje časni od najozloglašenijih kriminalaca, i policija koja je najčešće u službi održavanja poretka, a ne čuvanja zakona, čine, zajedno sa organiziranim kriminalom, neprohodnu džunglu kojom bazaju krvoločne zvijeri i gdje je tzv. 'javno mnijenje', svjetina sastavljena od pojedinaca manje-više ispranog mozga, u funkciji običnog dekora. Kada uobičajenu rutinu u tom zvjerinjaku kapitalističke hipokrizije, tog 'najboljeg i najefikasnijeg društvenog sistema u povijesti čovječanstva' poremeti neki usamljeni pravednik, svejedno da li u policijskoj uniformi ili bez nje, na tom mjestu počinje filmska priča."

Parodično prenesena u sarajevsku ratnu stvarnost, ovakva priča sadrži bespoštednu satiru protiv policijsko-mafijaške oligarhije (predstavljene u liku Daidže), dok se na nivou samog komediografskog zapleta problematizira muško-ženski princip, u duhu crne komedije i sa elementima kabaretskog izraza, koji često, kako to primjećuje profesor Gordana Muzaferija, karikaturalno narasta do erotomanije.

Drama Grad od snova 2000 ima daleko složeniju strukturu, u kojoj prepoznajemo osavremenjene crte Brechtovog "epskog teatra", ali i iskustva klasika moderne avangarde. Sa obredom kolektivnog saljevanja strave, Duraković aludira na početke teatra, kada je on imao obrednu ulogu, tako da pored grotesknog i tragičnog naboja ove scene, na simboličkoj se razini uspostavlja tematski okvir ovog komada, u kojem su sve pojedinačne i kolektivne frustracije i psihoze izazvane "ratnim sindromom" date u brzom smjenjivanju šokantnih i potresnih situacija. Elementi Brechtove dramaturgije prepoznatljivi su po nastojanju da se u čitaocu izazove kritički stav prema zbivanju na sceni, izbjegavanjem mogućnosti identifikacije sa likovima, kao i po tome što se društveno uslovljene pojave prikazuju u nekom neprirodnom aspektu, a prividno poznato kao iznenađujuće i novo.

Videoekran ima aktivnu dramsku funkciju, tako da se radnja često prekida raznim vrstama poetskog, odnosno metaforičkog komentara u duhu pop-arta, potičući gledaoca/čitaoca na aktivnu misaonu saradnju i kritički stav. Naročito bogatstvo drame je u esejističkom diskursu likova, brojnim intertekstualnim poigravanjima i brechtovski intoniranim songovima u kojima su sažeti ironični poetski komentari.

Za vrijeme jednog vrlo sumnjivog ratnog poduhvata u staroj Grčkoj zabranjena je javna kritika putem komedije, koja se najviše razračunavala sa nakaznim licem vlasti. Bilo je to vrijeme Samskog rata. Aristofan se nije osvrtao na zabrane, i njegove komedije su se bez milosti rugale nakaznom licu vlasti.

Makedonac Dejan Unkovski napisao je dramu Bure baruta, čija se radnja odvija u noći potpisivanja Dejtonskog sporazuma, koju je za film adaptirao Goran Paskaljević. Drame Jasmina Durakovića potvrđuju da se drame o ratu i poslijeratnim kolektivnim i individualnim lomovima moraju praviti dok se magma društvene zbilje još da oblikovati i dok još pogađa bolna emocionalna čvorišta publike. (A. Kujović)

Skriveni Japan

Teško je, čak i u Bosni i Hercegovini, naći nekoga ko se bukvalno svaki dan ne susretne sa nekim japanskim proizvodom (od čipa do džipa), isto kao što je teško u toj istoj BiH naći nekoga ko se barem jednom susreo sa samim Japanom. Vjerovatno se ni sami Japanci ne susreću toliko sa samim Japanom koliko se po bijelom svijetu, kao najzagriženiji turisti današnjice, sudaraju sami sa sobom. Dok se oni do iznemoglosti fotografišu po venecijama, po Japanu sa fotoaparatom, uzduž i poprijeko, šparta Kijuro Yahagi te njima samima i ostatku svijeta otkriva Japan.

Hidden Japan (Skriveni Japan) naziv je izložbe od osamdeset i pet crno-bijelih fotografija ovog izuzetno cijenjenog japanskog fotografa, postavljene u sklopu XVII internacionalnog festivala Sarajevska zima u gradskoj galeriji Collegium Artisticum. Šta nam to Yahagi otkriva? Zagledan u prirodu Japana, on ostaje zapitan da li može kroz nju pokazati i modernu stranu ove visoko industrijalizirane i istovremeno u vlastitu tradiciju zaljubljene zemlje. Da li je krava na pašnjaku prvo što nam padne na pamet kad pomislimo na Švicarsku ili je taj prizor predodžba koju je čovjek sam stvorio? Da li prava priroda zaista postoji? Yahagi daje odgovor tek nakon 20.000 pređenih kilometara i nakon što je temeljito istražio Honshu, Kyushu, Shikoku, Hokkaido i Okinawu.

U njegovom objektivu su uređene urbane cjeline sa visokim neboderima koji se čine nevjerovatno smjelim arhitektonskim pothvatima imajući u vidu da je cijeli Japan opasno trusno područje. Među neboderima Tokyja, skrivenu u tom betonu, Yahagi će naći kućicu, nostalgičan ostatak prošlosti uz koji su odrastale generacije. Takvi, nostalgični, jesu i ribarski gradići, obrađena rižina polja, mahale na padinama poput naših Švrakinog Sela, Buća ili Bujakova Potoka, sa razlikom što kuće u japanskim mahalama imaju fasadu pa su taman za toliko i ljepše.

Hramovi, staklenici, drvoredi, stepeništa, hidrocentrale, vještački vodopadi, prizori su koji govore o Japancima kao svijetu koji i kada interveniše u prostoru, to radi sa ukusom. Koliko su uređene terase probeharalog voća prizor koji Japancima znači nešto u životu, dalo se vidjeti u jednoj od najljepših priča, ispričanoj u filmu Kurosawini snovi. Kameni vrtovi su, opet, priča za sebe i upravo oni, načinjeni po uzoru na prirodu, najupečatljivije govore koliko o kreativnosti, toliko o odnosu Japanca prema prirodi. Taj odnos hoće zaključak. Japanac proizvodi čipove i džipove i obožava prirodu. Bosanac obožava ono što Japanac proizvodi i ne obožava prirodu. (N. Džanko)

Arhiva Dani
193

	Sadržaj Arhiva Pretplata Biblioteka DANI Marketing Galerija Impresum	DANI br. 193 16. Februar 2001.