LIČNOST U FOKUSU
Živko Radišić

Ne, ne, čitalac Dana to nije dobro shvatio: Živko Radišić nikada nije bio protiv kandidata Alijanse Božidara Matića, nego je bio za Martina Raguža samo zato što za Matića nije bila pravilno provedena procedura, a za Raguža jeste, pa kad je pravilno provedena za Matića, on više nije bio za Raguža, nego za Matića. I nije mislio na Thomasa Millera, nego na Dietera Müllera, istog onog koji je '76. sa 2:0 preokrenuo na 2:4. Je li sad jasnije?

Ovako bi moglo izgledati sljedeće kontroverzno Radišićevo objašnjenje kako je za samo sedam dana promijenio mišljenje, za koliko bi staroj gardi njegovog kova trebale bar dvije Oktobarske revolucije. Ali, zemlja u kojoj se Živko Radišić može smatrati kontroverznim političarem ne treba da brine za svoju budućnost. Jer je i nema. Političar sa dužim stažom na sastancima, sjednicama, plenumima i pauzama čak i od neprevaziđenog Dragana Kalinića, Radišić (Potkozarje, 1937) nikada nije mijenjao imidž: uvijek je izgledao kao politički recidiv iz epohe asketskog komunizma, neka vrsta srpskog Pavla Korčagina, koji je, zarad viših ciljeva i sveopće sreće, umjesto na jastuku, glavu držao na cjepanici. A sad, što je viši cilj nekad Raguž, nekad Matić, sve je to samo zbog toga da bi cjepanica uvijek ostala ista.

Dok su Srbi koji su imali izbora 1992. putovali u suprotnom pravcu, Radišić se sa početka rata u Banju Luku vratio iz Beograda sa udobne savezne funkcije i svoja dva sina poslao u rat. Njegovi listerski propagandisti podsjećali su na ta dva detalja 1994, kada se reaktivirao u politici, namjeran da, prema planu Slobodana Miloševića i dijela međunarodne zajednice, bude prihvatljiva zamjena za Karadžića i SDS, koji su već do tada zatvorili krug svih poroka koji se mogu zalijepiti uz vlast. Kao čovjek koji nema potrebu da u svakoj trećoj rečenici kaže da bi on bio Srbin čak i da je Kinez, Radišić je svojim imidžom koji nas podsjeća na bolja vremena koliko i Lee Cooper odijela i Borovo cipele, mogao, kako se vjerovalo, da bude prihvatljiv i Bošnjacima i Hrvatima.

Ali nije trebalo da prođe mnogo da bi se pokazalo da Radišićev ratni povratak u Banju Luku nije nikakav samožrtvujući podvig, već službeni put sa nalogom na kome je stajao pečat Beograda. Kada je Biljana Plavšić 1997. ustala protiv SDS-a, Radišić je, čitajući instrukcije sa putnih naloga, strpljivo čekao pobjednika da bi se na izborima 1998, kada postaje član Predsjedništva BiH, stavio na njegovo čelo. Kada se Milošević i Dodik nisu više mogli dogovoriti ko će biti nezaobilazni faktor, a ko zaobilazni, Radišić je opet zavirio u putni nalog.

Zato, ne bi se on tako žestoko zakačio sa Millerom, Thomasom, da nije progovorilo staro korčaginovsko srce. A onda je opet zavirio u putni nalog. Pisalo je: izjednači na 4:4. "Zovi nam tog Matića", na kraju je rekao sekretarici.

RIJEČ U FOKUSU
Štrajk
Piše: Mile Stojić

Val štrajkova širi se našom zemljom, podjednako u oba njezina "entiteta". Sreća nas posjećuje odvojeno, a nesreća zajedno - u Banjoj Luci štrajkaju prosvjetni radnici i željezničari, u Sarajevu tekstilci, a u Mostaru i školarci. Slatka obećanja o Švicarskoj, potom zvjerski rat, pokazali su se tek kao podle podvale: Bosna je danas, kako je to zgodno napisao Marko Vešović, "šarena servijeta iz koje je sendvič pojeden". Besposlenost, bijeda, beznađe - to i samo to su nam donijeli novi demokrate i narodni osloboditelji. Dok Ante Jelavić prijeti građanskim neposluhom kao glavnim adutom protiv "građanske Bosne"(?), radnička klasa zaustavlja i one rijetke industrijske pogone što još nisu opljačkani i uništeni. Dakle - štrajkovi.

Imenica štrajk dolazi iz engleskoga strike, a označava "udar", organiziranu obustavu rada i proizvodnje u svrhu postignuća nekih prava radnika. Štrajkaš (ili štrajkač) je sudionik štrajka, a štrajkbreher (njem. brechen - lomiti) čovjek koji ne pristaje uz štrajk i nastavlja raditi za vrijeme njegova trajanja. Štrajkovi su izum kapitalističkog svijeta i jedan su od legalnih načina prosvjeda i borbe u ostvarivanju radničkih prava. Glavni nosioci štrajkova su radnički sindikati, koji organiziranjem štrajkova vrše pritisak na poslodavce i vlasti da se popravi položaj radnika u procesima proizvodnje, ili općenito njihov položaj u kapitalističkom svijetu.

Najpoznatiji svjetski štrajk dogodio se 1. maja 1886. u Chicagu, kad je policija oružano intervenirala na više od četrdeset tisuća radnika, koji su mirno demonstrirali tražeći povišicu cijene nadnice. Taj dan se od tada slavi kao međunarodni praznik rada i dan proleterske solidarnosti u cijelome svijetu.

U Bosnu i Hercegovinu štrajkovi su došli s Austro-Ugarskom. Uoči Prvog svjetskog rata naročito su bili značajni štrajkovi željezničara u Sarajevu, te štrajk u sarajevskoj Tvornici ćilima, o kojem piše Andrić u jednoj dirljivoj i do suza potresnoj priči. Ćilimuše su, piše on, umjesto revolucionarnih koračnica prilikom obustave rada pjevale tužne bosanske sevdalinke. U socijalističkoj Jugoslaviji štrajkovi su bili zabranjeni pod izlikom da se radnici nemaju što buniti u državi u kojoj sami vladaju. Savez sindikata tad je bio desna ruka partije na vlasti, s ciljem da radnike uvijek iznova uvjerava da nisu ni svjesni koliko su sretni.

U razdoblju neoliberalizma ili divljeg kapitalizma, koje je zateklo sve države u tranziciji, štrajkovi su pokušaj da se obespravljeni ljudi pobune protiv sveopće pljačke koju su napravile tzv. nacionalne stranke u korpusu jedne raskomadane zemlje. U Hrvatskoj, Srbiji i Bosni oni će biti redovit socijalni fenomen još decenijama, bez velike nade da će se išta popraviti.

Štrajk glađu najčešće je individualan čin, osobna demonstracija neuzimanja hrane u cilju postizanja nekog prosvjeda i nepravdene sudske odluke. U nas, međutim, štrajkaju oni koji su gladni, i njihova glad nije njihova odluka, nego njihova sudbina.

Šta zna raja šta je 55 miliona maraka

Stanovnici Zeničko-dobojskog kantona žive najgore u BiH. Tamo prosječna plaća iznosi tek 320 KM. U Ministarstvu za socijalna pitanja kažu kako ne znaju tačan broj nezaposlenih iz prostog razloga što ih je nemoguće izbrojati. U 16 izbjegličkih kampova na području ZE-DO kantona nalazi se skoro 5.000 izbjeglica, a najviše mladih upravo iz ovog dijela BiH bježi u strane zemlje. Ovdje je prethodna vlast, a kako tvrdi nova, pokrala građane za 20 miliona KM! A, uzme li se u obzir i onih 35 miliona namijenjenih za zapošljavanje, a za čiju sudbinu se ne zna, taj iznos se penje čak na 55 miliona KM.

"Sredstva koja su ubrana od poreznih obveznika trošena su galantno i neopravdano", kaže predsjednik Vlade ZE-DO kantona Hamdija Kulović i to potkrepljuje činjenicom da je samo za PTT usluge godišnje trošeno 700.000 KM, za iznajmljivanje prostora 1,5 miliona, a za troškove auto-parka preko 1,3 miliona maraka. Ali, bivši ministar finansija u Vladi ZE-DO kantona Fevzija Babić ne misli tako. On smatra da potrošiti milion maraka godišnje na tako velik broj kantonalnih ministarstava i službi i nije tako puno!

"Mi već sada procjenjujemo", veli Kulović, "da će za 2000. godinu manjak u budžetu iznositi više od 20 miliona KM." Budžet je već u startu prava mora za novoizabranu vladu. Niko ne vjeruje da će biti sakupljeno prijeko potrebnih 132 miliona KM za potrebe 11.000 korisnika. To će se direktno odraziti na kvalitet i uslove rada u oblasti obrazovanja, zdravstva i rad policije na području kantona.

Babić je na odlasku napravio pregled stanja računa i obaveza, zaključno sa 31. januarom 2001. godine, i ustanovio da nova vlada spominje samo dugovanja koja su ostala nepokrivena ili uopće nisu tačna. On priznaje da je ostalo neizmirenih obaveza iz prošle godine u visini 15,6 miliona KM. U tom iznosu su, tvrdi, izdvajanja za plaće i topli obrok. "Nisu u pitanju neplanska trošenja sredstava iz budžeta. Problem je što su prihodi znatno manji jer je primjenom propisa koji su doneseni na nivou FBiH smanjen porez na plaće, dobit i porez na neke vrste proizvoda. Po tom osnovu je budžet Kantona oštećen za 26 miliona KM. Kada se to uzme u obzir, onda smo mi u plusu."

Ministarstvo za promet i komunikacije u Vladi Zeničko-dobojskog kantona prednjači u probijanju budžeta. Na čelu ovog ministarstva je bivši ministar policije Šemsudin Mehmedović, onaj koji je uz blagoslov nekadašnjeg guvernera kantona Bedrudina Salčinovića slao zeničke specijalce da udaraju gladne rudare. Mehmedović je, tvrdi sadašnji guverner kantona Mugdim Herceg na perfidan način potrošio šest miliona KM. Novac je uglavnom uplaćivan preduzeću "Doboj putevi", a čiji je jedan od direktora nekadašnji vozač ministra Mehmedovića. "Oni su radili i poslove koji nisu u nadležnosti tog ministarstva - sanaciju i izgradnju lokalnih puteva. Mnogo lokalnih puteva podvedeno je pod regionalne i na taj način finansirano iz kantonalnog budžeta. Većina poslova nije uopće ugovorena, već su rađeni na riječ. Vjerovatno je dokumentacija trebala biti kasnije urađena", kaže Kulović, a Babić tvrdi da su ugovori sa izvođačima sklopljeni tako da se isplaćuju na odloženo vrijeme, te da, koliko on zna, malverzacija nema, ali ima viška obaveza u odnosu na planirane.

Prije sedam mjeseci vlada ovog kantona odlučila je da 35 miliona KM, sredstava iz privatizacije, usmjeri za kreditiranje programa zapošljavanja i otvaranja novih radnih mjesta. "Novac nije nikada prebačen na račun Vlade, već se nalazi na računu Kantonalne agencije za privatizaciju", kaže Kulović. No, bankama je omogućeno da po odobrenim kreditima, koje niko nije kontrolirao, sredstva odmah dodjeljuje. I kako su kredite odobravale tri banke, tako ne čudi što je Raiffeisen banka uspjela da jednoj visočkoj firmi, koja je već dobila jedan kredit, za isti program zapošljavanja odobri i novi od dva miliona maraka. Tako je Investiciona komercijalna banka Zenica "povukla" preko sedam miliona, a dodijelila 4,6 miliona KM, dok je Univerzal banka odobrila četiri miliona, a dodijelila 25 hiljada KM. Sada je dodjela kredita obustavljena.

"Uočeno je, a postojala je i sumnja da su pojedine banke davale firmama kredite za iste projekte", pojašnjava Babić, odbijajući da kaže o kojim firmama se radi. Saznajemo da je jedna od njih putnička agencija "Biss tours", čiji se direktor slučajno preziva kao i bivši ministar finansija, te "Merkomerc" i "Almy". No, Babić tvrdi da je kreditiranje stopirano na osnovu priča "rekla-kazala".

"Jedna turistička agencija dobila je kredit od 1,6 miliona KM. Postoje informacije da su sredstva korištena za izmirenje njihovih ranijih bankarskih usluga. Postoji i dodjela od 350.000 KM koja je korištena za sanaciju finansijskog stanja te firme. Druga firma dobila je kredit od 200.000 KM za kupovinu mašine koja je već kupljena prije dvije godine", izjavio je Kulović, a Dani su saznali da je navedenih 1,6 miliona KM pripalo "Biss toursu", koji je za te pare obećao zaposliti čak 31 radnika. Babićevo "rekla-kazala" tvrdi i to da je "Biss tours" uspio dijelom ovih sredstava izmiriti svoje ranije dugove. I uglavnom sve firme koje su dobile nove kredite, kao "Merkomerc" i "Almy", vraćale su stare. Naime, kamatna stopa ovog kredita iznosi šest posto, a ranijih kredita 19 posto. Fevzija Babić je upravo takvu transakciju omogućio "Biss toursu".

Milena Mujbegović, pomoćnik generalnog direktora za kreditne poslove IK banke Zenica, pak veli da je Kreditni odbor ove banke do sada odobrio 33 programa zapošljavanja, da su četiri firme već dobile sredstva i da oni imaju uredan dosje svakog komitenta. Također, po Mujbegovićkinim riječima, "Biss tours" je vratio sve kredite, a kredit u iznosu od 1,6 miliona KM je dobio za otvaranje radionice za opravku autobusa, rezervne dijelove i kupovinu dva autobusa. "Firma 'Merkomerc' je specifičan slučaj. Raspolagala je sredstvima USAID-a i imala garancije od Bandak banke, a na osnovu programa kojeg je sačinila za sanaciju firme dobila je kredit. A što se tiče 'Biss toursa', 'Almyja' i 'Merkomerca', oni su odobrena sredstva utrošili u prave svrhe", sve je lijepo opravdala Mujbegovićka, a Hamdija Kulović objasnio kako je Kantonalna vlada formirala novu komisiju za utvrđivanje pravog stanja, tj. koliko je ukupno sredstava utrošeno, koliko je do sada kredita odobreno a koliko isplaćeno, i poručio da će odstraniti sve manjkavosti. I postaviti nove kriterije.