|
 amo
gdje ulica Fadila Jahića Španca siječe Drvarsku, u prizemlju zgrade
na uglu, bio je frizerski salon "Hava". Sedamdesetih godina
tu su na frizuru dolazile mejtaške gospođe, uglavnom one zrelije
dobi, nane pred odlazak sinovima u Beograd, udovice na dan kada
su se sinovi vraćali iz vojske, bake koje će sutra odvesti unuke
prvi puta u školu, stare i ostavljene majke u nadi da će im početkom
juna djeca doći iz Libije te lokalne mahaluše, najmanje jednom sedmično
- one su dolazile ne toliko zbog frizure, koliko zbog društvenog
života, uvida u tuđu nesreću i sve one strašne porodične tajne nad
kojima je Mejtaš živio i zbog kojih je njegova strmina katkad djelovala
kao kosmička kazna svakome tko je uzbrdo morao ponijeti neku tugu
na duši.
Hava je bila, pristojno rečeno,
jedna opsežna i opširna žena u borosanama i frizerskom mantilu.
Mogla je imati četrdeset, kao što je mogla biti i blizu šezdesetoj.
Ljudima u uniformi ili onima s misijom, oficirima, hodžama, popovima,
portirima, ali i frizerkama, doktoricama i medicinskim sestrama,
često je teško procijeniti godine. Oni nisu kao drugi ljudi, jer
osim bioloških činjenica, godova vidljivih na licima, o njihovoj
starosti govori i nešto drugo, nešto što je u suštini njihovih poslova
i njihovog poslanja među nama: Običnim smrtnicima koji smo uvijek,
na ovaj ili onaj način, zatočenici njihovih profesija. Ti ljudi
ulijevaju višak strahopoštovanja, čak i onda kada nemaju svijest
o svojoj posebnosti, jer ih mi drugačije gledamo. Eto, zato je posebna
bila i Hava i zato nam je danas teško procijeniti njezine godine.
Svaka frizura se zvala "hladna
trajna", kao što će se nekoliko godina kasnije svaka zvati
"feniranje". Havin, kao i svi drugi frizerski saloni tog
vremena, nadaleko je zaudarao na hidrogen i neke druge kemikalije.
Od tog vonja gori je bio samo smrad sumpora i maglajske Natronke,
ali žene na to nisu obraćale pažnju, nego su hrabro kročile u salone
za uljepšavanje i iz njih izlazile s ogromnim frizurama, danas takvu
ima samo mama Simpson, nalakiranim kao parketi u novogradnji i svjetlucavim
kao noćno more puno planktona. Ili su izlazile, sijede naše bake
i nene, i jedne i druge gologlave jer je gologlavo bilo i vrijeme,
s frizurama koje su se prelijevale u azurnim i ljubičastim bojama
ehotona. Nisu bile tad ljepše nego inače, ali se znalo da su se
za nekoga tako uredile, što je bilo važnije od svake ljepote.
Prethodno su sjedile pod haubama,
uredno razvrstane u dva reda, usred zujanja ventilatora i vrelog
električnog daha čitale su Praktičnu ženu i Nadu i
čekale da Hava dođe i oslobodi ih zatočeništva. Prizor žena pod
haubama, pogotovo onih starijih, uvijek ti se činio pomalo sramotnim
i mislio si da bi bilo u redu kada bi ih sakrivali od pogleda prolaznika,
kao što su od pogleda sakrivene liječničke ordinacije. U sedamdesetim
bila je to tipska slika spola - žene pod haubama! - jer nikada pod
haubom, barem u Sarajevu, nije viđen muškarac. Iako je onaj muški
salon, prekoputa kina Romanije, u dva svoja ugla, na početku i kraju
dugog niza ogledala imao po jednu haubu. Dok si bio dijete, i tu
su te dovodili na šišanje, te su ti haube djelovale kao prijetnja.
Ako se budeš bunio, mogao bi završiti pod haubom. Osramoćen.
Frizerski salon "Hava"
postojao je dok god su u Sarajevu postojale mahale i gradske četvrti.
Kada se grad stopio u jedinstvenu cjelinu, ili bolje rečeno - dvije
cjeline, od Marindvora i do Marindvora, nestala je i potreba za
mejtaškim ženskim frizerskim salonom. Na frizuru se pošlo u druge
dijelove grada, a nenama i bakama su kući počele dolaziti samostalne
frizerke koje su se reklamirale preko oglasa. Sa sobom su donosile
specijalne prenosne haube i mučile naše stare u njihovim dnevnim
boravcima. Frizerski salon prestao je biti mjesto društvenog događanja,
prenošenja i interpretiranja mejtaških tračeva i ogovaranja onih
koji su svoje živote čuvali iza debelih zidova. Nakon Olimpijade
izmijenjen je koncept grada, Sarajevo je od otomanske i austrijske
čaršije podijeljene na dijelove koji su imali zasebne infrastrukture,
postalo otvoreni grad s trolejbusom, plinskom mrežom i ušminkanim
frizerskim salonima. Uskoro više ni hidrogen nije smrdio jer se
usavršila tehnologija proizvodnje ženske frizure. Tako je nestao
salon kod Have, kao što su nestale i desetine drugih, danas bezimenih,
kroz koje je prošla smiješna ljepota prošlosti pod haubama.
Arhiva Dani
193
|
