Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 193

16.
Februar
2001.


Arhiva Dani
193



Miljenko Jergović

 


HISTORIJSKA ČITANKA


Hava

amo gdje ulica Fadila Jahića Španca siječe Drvarsku, u prizemlju zgrade na uglu, bio je frizerski salon "Hava". Sedamdesetih godina tu su na frizuru dolazile mejtaške gospođe, uglavnom one zrelije dobi, nane pred odlazak sinovima u Beograd, udovice na dan kada su se sinovi vraćali iz vojske, bake koje će sutra odvesti unuke prvi puta u školu, stare i ostavljene majke u nadi da će im početkom juna djeca doći iz Libije te lokalne mahaluše, najmanje jednom sedmično - one su dolazile ne toliko zbog frizure, koliko zbog društvenog života, uvida u tuđu nesreću i sve one strašne porodične tajne nad kojima je Mejtaš živio i zbog kojih je njegova strmina katkad djelovala kao kosmička kazna svakome tko je uzbrdo morao ponijeti neku tugu na duši.

Hava je bila, pristojno rečeno, jedna opsežna i opširna žena u borosanama i frizerskom mantilu. Mogla je imati četrdeset, kao što je mogla biti i blizu šezdesetoj. Ljudima u uniformi ili onima s misijom, oficirima, hodžama, popovima, portirima, ali i frizerkama, doktoricama i medicinskim sestrama, često je teško procijeniti godine. Oni nisu kao drugi ljudi, jer osim bioloških činjenica, godova vidljivih na licima, o njihovoj starosti govori i nešto drugo, nešto što je u suštini njihovih poslova i njihovog poslanja među nama: Običnim smrtnicima koji smo uvijek, na ovaj ili onaj način, zatočenici njihovih profesija. Ti ljudi ulijevaju višak strahopoštovanja, čak i onda kada nemaju svijest o svojoj posebnosti, jer ih mi drugačije gledamo. Eto, zato je posebna bila i Hava i zato nam je danas teško procijeniti njezine godine.

Svaka frizura se zvala "hladna trajna", kao što će se nekoliko godina kasnije svaka zvati "feniranje". Havin, kao i svi drugi frizerski saloni tog vremena, nadaleko je zaudarao na hidrogen i neke druge kemikalije. Od tog vonja gori je bio samo smrad sumpora i maglajske Natronke, ali žene na to nisu obraćale pažnju, nego su hrabro kročile u salone za uljepšavanje i iz njih izlazile s ogromnim frizurama, danas takvu ima samo mama Simpson, nalakiranim kao parketi u novogradnji i svjetlucavim kao noćno more puno planktona. Ili su izlazile, sijede naše bake i nene, i jedne i druge gologlave jer je gologlavo bilo i vrijeme, s frizurama koje su se prelijevale u azurnim i ljubičastim bojama ehotona. Nisu bile tad ljepše nego inače, ali se znalo da su se za nekoga tako uredile, što je bilo važnije od svake ljepote.

Prethodno su sjedile pod haubama, uredno razvrstane u dva reda, usred zujanja ventilatora i vrelog električnog daha čitale su Praktičnu ženu i Nadu i čekale da Hava dođe i oslobodi ih zatočeništva. Prizor žena pod haubama, pogotovo onih starijih, uvijek ti se činio pomalo sramotnim i mislio si da bi bilo u redu kada bi ih sakrivali od pogleda prolaznika, kao što su od pogleda sakrivene liječničke ordinacije. U sedamdesetim bila je to tipska slika spola - žene pod haubama! - jer nikada pod haubom, barem u Sarajevu, nije viđen muškarac. Iako je onaj muški salon, prekoputa kina Romanije, u dva svoja ugla, na početku i kraju dugog niza ogledala imao po jednu haubu. Dok si bio dijete, i tu su te dovodili na šišanje, te su ti haube djelovale kao prijetnja. Ako se budeš bunio, mogao bi završiti pod haubom. Osramoćen.

Frizerski salon "Hava" postojao je dok god su u Sarajevu postojale mahale i gradske četvrti. Kada se grad stopio u jedinstvenu cjelinu, ili bolje rečeno - dvije cjeline, od Marindvora i do Marindvora, nestala je i potreba za mejtaškim ženskim frizerskim salonom. Na frizuru se pošlo u druge dijelove grada, a nenama i bakama su kući počele dolaziti samostalne frizerke koje su se reklamirale preko oglasa. Sa sobom su donosile specijalne prenosne haube i mučile naše stare u njihovim dnevnim boravcima. Frizerski salon prestao je biti mjesto društvenog događanja, prenošenja i interpretiranja mejtaških tračeva i ogovaranja onih koji su svoje živote čuvali iza debelih zidova. Nakon Olimpijade izmijenjen je koncept grada, Sarajevo je od otomanske i austrijske čaršije podijeljene na dijelove koji su imali zasebne infrastrukture, postalo otvoreni grad s trolejbusom, plinskom mrežom i ušminkanim frizerskim salonima. Uskoro više ni hidrogen nije smrdio jer se usavršila tehnologija proizvodnje ženske frizure. Tako je nestao salon kod Have, kao što su nestale i desetine drugih, danas bezimenih, kroz koje je prošla smiješna ljepota prošlosti pod haubama.


Arhiva Dani
193

 

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh