Nimalo slučajno, novinski stupci su posljednjih dana puni gromoglasnih komentara skandalozne činjenice da je Finansijska policija zapečatila jednu od kancelarija Ministarstva za boračka pitanja Vlade Federacije BiH. U svakoj državi svijeta to bi bio prvorazredni politički šou-program u kojem bi padale premijerske i ministarske glave pa makar i ne bile direktno umiješane u optužbe za kriminalnu zloupotrebu i transferisanje novca iz budžeta. Ovdje stvari stoje bitno drugačije: "glavnoosumnjičeni" ministar nervozno protestuje zbog ulaska finansijskih policajaca u "njegove" kancelarije, jer, zaboga, to nije "piljarska radnja". Vrijeđajući dostojanstvo poštenih piljara, na isti način na koji potcjenjuje zdravu pamet boračke populacije, Fuad Purišević je izabrao najpogrešniji momenat da se trsi. Njegovo ministrovanje bilo je takvo da bi Bičakčiću bilo pametnije da mu je otvorio kakvu piljaru. Pogotovo nakon smiješnih pokušaja da zbuni javnost pričom o kašnjenju invalidnina zbog upada Finansijske policije.

Pa valjda je i najneobrazovanijem piljaru jasno da Puriševićeva zapečaćena kancelarija nije carska hazna u kojoj se čuvaju misteriozni milioni maraka. U njoj se čuvaju "samo" papiri koji bi mogli biti odlučujući dokaz da su kantonalni tužilac i Finansijska policija povukli historijski potez, ustremivši svoje antikorupcione aktivnosti ka sistemu čiji su i sami dio. Očigledno zdraviji, za razliku od onog zaraženog virusom paradržavnog gazdovanja državnim parama.

Vlasti su se do sada okrutno igrale sa ratnim vojnim invalidima. Vrhunac manipulacija bilo je pretvaranje neisplaćenih invalidnina za proteklih osam mjeseci u još jedan paket bezvrijednih certifikata. Naravno, bez znanja ljudi koji su tom odlukom dovedeni na ivicu gladi, ukoliko već ne gladuju. Međutim, koliko su te manipulacije bezočne, koliko sami invalidi izluđeni igrama vlasti, svjedoči, bolje nego išta, izjava jednog od njih. Avdija Banda, predsjednik Skupštine Saveza ratnih vojnih invalida, razumljivo ljut i sa osjećajem zakinutosti, kaže: "Sredstva za boračka primanja obezbjeđivana su iz Zavoda za zapošljavanje (…) situacija će se pogoršati ukoliko Vlada ne osigura nove vanbudžetske izvore." Dakle, misli Banda, nema ništa sporno u tome što su invalidnine isplaćivane iz kase Zavoda za zapošljavanje, ustanove koja je za svog postojanja vjerovatno progutala desetine miliona konvertibilnih maraka. Za takve i slične stvari se inače ide u zatvor, a ko će u ovom slučaju otići, to još uvijek pokušavaju ustanoviti inspektori Finansijske policije. Banda je, međutim, u ovom slučaju glasnogovornik stotina hiljada ljudi, koji su dali previše a dobili premalo zauzvrat: ne zanima ih odakle dolazi novac, sve dok dolazi. To, sa svoje strane, svjedoči da je sistem vrijednosti u ovom društvu razoren - do nepostojanja. A to znači da su vlasti uništile apsolutno sve ono za što su stotine hiljada ljudi izginuli. Ili izgubili udove. Iz rata su izašli samo sa dostojanstvom - proteklih šest godina, vlasti su činile sve da im oduzmu i to. I usput ih natjerale da razmišljaju na način da je jedina sigurna para - ona koja dolazi iz crnih fondova.

Ružan postupak odbrane prilikom izricanja presude za ubistvo Ismetu Bajramoviću, Mahiru Radži, Mersudu Ličini, Svjetlani Kostić i Aidi Omerović, dobija, izgleda, svoj nešto ljepši epilog. Podsjećanja radi, advokati odbrane su, protestirajući protiv presude, demonstrativno napustili sudnicu, praveći time, najblaže rečeno, neučtiv presedan. Iako on sam nije prisustvovao izricanju presude, Ekrem Galijatović se jedini u međuvremenu izvinio sudiji Salemu Misi zbog postupka njegovog predstavnika na tom suđenju, Alije Galijatovića. Lijepo je znati da u ovom gradu, ali i u društvu, još uvijek ima ljudi koji drže do nekih moralnih, odnosno etičkih normi, i da su u stanju shvatiti posljedice svojih djela. Međutim, Galijatovićev čin je utoliko važniji jer se radi o uglednom advokatu, koji je i predsjednik Upravnog odbora Advokatske komore BiH. On je u tom svojstvu najavio da će Advokatska komora zatražiti objašnjenje za ovakav postupak branilaca. Kako god završi ovaj postupak, u ovom trenutku je mnogo važnije da Galijatović ili bilo ko drugi smogne snage da ga pokrene. Profesija je ovim doživjela još jednu sramotu, a advokati o kojima je riječ se ponašali kao da su i oni iznad zakona. Advokatska komora bi ih trebala uvjeriti da nisu, ako već među njihovim klijentima ima ljudi koji misle da jesu. Salem Miso im je vrlo plastično pokazao da nisu. Sada je red da to priznaju i njihovi advokati.

To ti je kad čovjek zagrize više nego što može progutati. Nedima Lulu niko nije tjerao da se prihvata sudbinski značajne i odgovorne funkcije direktora Federalne agencije za privatizaciju. Ali eto, snašlo ga, i nesretni Lulo se uhvatio ukoštac sa činjenicom da se na njegove oči raspada lohotna konstrukcija tranzicije državnog vlasništva, a da svi silni stranci koji su došli da (ga) savjetuju, kako tvrdi, tek ponekad zavire u ono što bi im trebao biti primarni zadatak - pronalazak stranih kupaca za presahle bosanske firme.

No nije ni to najveći problem: ima Lulo i ono što se u rječniku zloglasne policijske službe "one" države zvalo "djelovanje unutrašnjeg neprijatelja u sprezi sa vanjskim". Velimir Lovrić, predsjednik UO Agencije, i Niko Grubešić, Lulin zamjenik, apologetski potvrđuju sve stavove eksperata Međunarodne savjetodavne grupe, smatrajući da firme treba prodavati, a ne pričati o tome kako one propadaju. Nezabilježen nivo suglasnosti sa strancima i suprotstavljanje ikakvoj promjeni na famoznoj listi 86 firmi (od kojih mnoge, nažalost, zaista propadaju) svjedoči o katastrofalnoj situaciji u Agenciji: dok se na prste jedne ruke mogu nabrojati privatizacijske priče koje završavaju sa hepiendom (bogata strana firma kupuje i preduzeće i radnike i dugove...), dotle krah privatizacijskog procesa (ili, čak, koncepta) prate tipično politikantski, isfabricirani sukobi unutar "produžene ruke države". Aktuelni direktor Agencije bi pokazao zrno pameti više od bivšeg Adnana Mujagića (što, ruku na srce, i nije teško) samo ako bi svu energiju koju troši na borbu sa vjetrenjačama utrošio na jednu od dvije stvari. Ili saopćavanje porazne privatizacijske bilance za koju snose krivicu i on i oni oko njega. Ili saopćavanje vlastite ostavke.

Sarajevo ima tu sreću pa je dobilo novu kantonalnu vlast. Građani glavnog grada mogu mirno spavati jer nova kantonalna vlast ima i ministra unutrašnjih poslova. E, taj ministar, a ime mu je Nermin Pećanac, postao je ministar možda zato što je istoimeni čovjek šef Disciplinske komisije Nogometnog saveza BiH. Pa je naučio uvoditi disciplinu. Ne, naravno, nije zbog toga. Postao je ministar jer dobro zapaža stvari. Pa je dobro zapazio da je izbor policijskog komesara "počeo zabavljati grad". Zgodno upotrijebivši sintagmu, Pećanac je postavio i ključnu dilemu: u ovom momentu višak je ili ministar ili komesar. No, sve to što je Pećanac kao kadar nove vlasti izrekao, potisnuto je u drugi plan glupom politizacijom izbora ličnosti za posao koji niko od onih koji se petljaju u taj izbor se nije ni potrudio objasniti. Da li je Vincentu Coeurderoyu, komesaru IPTF-a koji je zaustavio izbor, ili Mustafi Pamuku, kantonalnom guverneru koji ga je podržao, uopće jasno za šta služi komesar? Šta će on raditi ako postoji ministar? I šta će ministar ako postoji komesar? I šta će uopće ta priča na naslovnim stranama novina kada je od tog izbora važnije kakav sistem stoji iza ličnosti, a ne ko je čovjek koji će dobiti rogobatni prefiks iz partizanskih filmova. Tek, i ostavke i pritisci i sve skupa dokaz su kako grad u kome dosta ljudi nema ni hljeba da jede, barem ima dobre zabavljače. Pa ako nema hljeba, barem igara nikad ne fali.

Šef ekonomskog odjela Ureda visokog predstavnika u BiH demantirao je informacije prema kojima će novim zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju penzije biti smanjenje. Daniel Besson je, govoreći pred penzionerima na sesiji "Kruga 99", iz sve snage stao u odbranu odluke svog šefa Wolfganga Petritscha nad kojom se zgražavala stara vlast, sa kojom će kuburiti nova, a zbog koje je najstariji sloj stanovništva Federacije skoro pa poveo prvi penzionerski rat. Branio je Besson ovaj zakon svim racionalnim argumentima kojih se mogao sjetiti: od toga da je Fond PIO nagomilao 250 miliona duga, preko toga da Međunarodni monetarni fond i druge svjetske "fabrike novca" uslovljavaju svoje zajmove poduzimanjem koraka ka ekonomskoj samoodrživosti, do konačnog zaključka da se zakon morao donijeti jer bi u suprotnom zemlja bila - u bankrotu. Ali zaboravio je najvažniju stvar: izrekao je glasno i jasno obećanje, a samim tim i preuzeo odgovornost ako slučajno dođe i do najmanjeg smanjenja ionako mizernih penzionerskih primanja. U situaciji kada penzioneri zaista ne znaju pred koju zgradu treba otići i protestovati, Besson je ponudio spasonosno rješenje. Oko veleljepnog zdanja Ureda visokog predstavnika će se, ukoliko ne prorade ekonomske reforme, na čije očekivane rezultate se poziva Besson, morati uskoro praviti tranšeje i rovovi. Jer ljudima na ivici gladi niko ne bi smio davati lažna obećanja.