|
 ilo
je to osamdesete godine, ili osamdeset prve?, nisam siguran, ali
bi se na osnovu meteoroloških izvještaja iz tog vremena dalo tačno
odrediti, jer je snijeg pao u septembru, ili je bio početak oktobra?,
u svakom slučaju, u jednoj od tih godina, na stepeništu Filozofskog
fakulteta - student je presreo profesora obrativši mu se pozdravom:
"Dobro jutro, kako bi to rekao Karl Marx..." Ne
sjećam se profesorove reakcije, ali sam upamtio efektno oneobičavanje
pozdrava, zahvaljujući kojem su riječi prazne konvencije (dobro
jutro), nakon što su pripisane autoritetu, najednom dobile novo
značenje. Osim toga, pozdravom je i autoritet (Marx) približen banalnome,
tako da se najfinijom aluzijom mladić podsmjehnuo tad još uvijek
vladajućoj, kako se za marksizam govorilo, političkoj doktrini.
U to vrijeme studirao sam književnost.
I, poput spomenutog studenta, imao prirodnu mladenačku potrebu da
se izrazim; da izrazim sebe. Stanovao sam u ulici Franje Račkog,
nadomak fakulteta, a moj cimer je bio usred ljubavne veze sa Kayoko
Saiki, djevojkom koja je, zahvaljujući programu studentske razmjene,
iz Sappora dospjela u Sarajevo. Bila je to neka sniježna ljubav,
jer tokom cijele zime nije prestajalo padati, te je snijeg sasvim
zatrpao japanske trešnje u dvorištu Zemaljskog muzeja prema kojem
je bio okrenut prozor naše podstanarske sobe, i cijeli grad je -
ako dobro pamtim - mirisao na rum. Kako je u Sarajevu živjela još
jedna Japanka, također studentica, tako su se njih dvije skupa sa
mladićima nalazile na gradskim mjestima čiji izbor nikako nije mogao
biti slučajan. Ona stara kafana u jednom od prolaza iz Ferhadije,
bosanska kafana koja se u lokalnom gradskom žargonu zvala ćumez,
a tako se zvala zato što su njeni zidovi bili od lesonita ili šperploče:
eto, tamo su se skupljali. Ono što je lokalnoj kulturi bilo sporno,
ta nestabilna građevinska konstrukcija kafane, to je japanskim studenticama
predstavljalo tačku prepoznavanja vlastite, japanske arhitekture
i supstrat doma. Za mene je tada njihov izbor bio obrazac nastajanja
socijalnog i kulturnog kruga, a to što do danas jednoj bosanskoj
kafani pripisujem japanski doživljaj u sjećanju, predstavlja prvo
saznanje o interaktivnom djelovanju između različitih kulturnih
krugova.
Te zime, u kojoj nije prestajalo
padati, Slobodan Blagojević je iz prašnjavih knjiga iskopao
pjesmu Miloša Vidakovića koja počinje stihovima: Pada
sneg beo. Nad belinom stvari / Svest sama luta sa neznanim smerom.
/ Nit ja za koga, nit ko za mene mari... Itd. Pjesma je tako
prirodno ušla u naše živote, pamtljiva i brzo učena napamet kao
da se ticala samo snijega koji te zime nije prestajao padati. A
ponedjeljkom u prostorijama Sloge, raspravljali smo o književnosti,
čitali vlastite radove, potom ih komentirali; bila je to neka vrsta
škole kreativnog pisanja koju je vodio Marko Vešović. Tim
sastancima je prisustvovala i Kayoko Saiki, sramežljivo se i sama
uključujući u rasprave. Kako je njeno poznavanje našeg jezika bilo
oskudno, ona je značenje nalazila u zvuku i na osnovu njega izražavala
svoj primarni doživljaj, pročitanu pjesmu bi, recimo, opisala kao
"zvuk koraka na asfaltu", i sl. Na kraju je ostajao utisak
dubljeg razumijevanja, jer je njen opis ukazivao na muziku kao suštinski
element poezije.
Skladno dodirivanje dviju različitih
kultura, bosanske i japanske, bilo je nešto prirodno na što nismo
obraćali posebnu pažnju. U mladosti, svijet je pun mogućnosti projektovanih
u budućnost; Kayoko je u tom svijetu bila samo prijatan dodatak,
drukčiji miris, karanfilić u čaši s kuhanim vinom. Tek poslije mi
se prirodno usklađivanje tako različitih kulturnih kodova, sa svojim
punim značenjem, vratilo u sjećanje - kad je na djelu bila drama
dominantnih riječi iz Vidakovićeve pjesme: sneg i beo; kad je na
djelo stupila jezička akulturacija, te se između snega i snijega
povukla crta najdubljeg kulturnog nerazumijevanja.
A one mogućnosti što smo ih projektovali
u budućnost, sad su tek zaludno sjećanje na njih; zato u tuđim gradovima
nalazim kafane sa staklenim izlozima iza kojih, kao iz Olomana,
gledam na ulice nepoznatih imena. Nalazim svoj kulturni kôd
onako kako je usred Sarajeva našla japansko sklonište Kayoko Saiki,
koja je na sniježnim loptama što se preko noći nahvataju na stubovima
željeznih ograda duž ulice Đure Đakovića crtala oči i usne u osmijehu.
Da je bjelina tada imala humano lice, to može potvrditi moj tadašnji
cimer, sad već šest godina nastanjen u Londonu. Onaj student sa
vrha stepenica u holu Filozofskog fakulteta, iz Amsterdama je nekoliko
puta odlazio u Bosnu, kao prevodilac mirovnim trupama Ujedinjenih
nacija. A u Phoenixu, jedno jutro - sunčano, kada se lako probuditi
- pet minuta do odlaska na posao, sreo sam profesora. Bilo je malo
vremena za razgovor, taman dovoljno da ga pozdravim, kažem: "Profesore,
dobro jutro, kako bi to rekao Karl Marx", i uskočim u autobus.
Arhiva Dani
192
|
