kruglom stolu pod naslovom "Uspostava hrvatskog entiteta u BiH - realnost ili fikcija", održanom 6. veljače u Zagrebu, službeno je nadjenut i pridjev međunarodni. Skup je sazvala organizacija Forum HBH2000, čiji predsjednik Marko Tadić, sveučilišni profesor, nije svojedobno odgovorio na koji način valja čitati simetričnu kraticu, već je šarmantno sačuvao mogućnost dviju opcija. Hoće reći, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, ili Herceg-Bosna i Hrvatska, ili Hrvati Bosne i Hercegovine, pa kako je komu drago. Zna li se da je riječ o rezervnome borbenom položaju ministra Jadranka Prlića, nema mjesta iznenađenju.

Zašto u Zagrebu? Nije sada protumačena niti čudnovata internacionalizacija Okruglog stola: je li to zbog formalnog sudjelovanja stranih diplomata - koji se u Bosni ionako osjećaju više doma negoli mnogi njezini žitelji? Ili je posrijedi to što se već najobičniji divani u Bosni i o njoj oprezno dižu na razinu međunarodnih susreta, jer svi su predstavnici nekih naroda, inače se nemaju zašto susretati... Ipak, nepoznanica koja djeluje zanimljivije, čak i od naslovne dileme, jest motiv s kojim je ovaj Okrugli stol održan baš u Zagrebu.

Zagreb: Metropola hrvatstva

Jedno od rješenja ponudit će u svom izlaganju mostarski profesor Slavo Kukić, no bez vapijuće nužne preciznosti, budući se Forumov dijalog-za-među-Hrvatima dâ čitati i kao pokazni egzercir, kao sugestija o grandioznoj zamjeni partijskog diktata čisto civilnom inicijativom. Međunarodnih je ambicija bila samo ta sumnjiva poruka, s nadom da netko s onu stranu EU-granice neće ukopčati što znači kad se oko Bosne slože npr. Mate Granić, Zdravko Tomac i Vlado Šoljić. U Hrvatskoj, dakle, takva je nevladina akcija našla spremnog i potentnog partnera, a jedino je pitanje koju će probrati od stranica iz političkih Figurae veneris u boji.

Hrvatska je državna politika prema Bosni i Hercegovini kroz posljednjih godinu dana pustila da joj u krmu zapuše međunarodna zajednica, pa je u tom raspoloženju dočekana i sada aktualna priča oko triju entiteta u susjednoj državi, ta najnovija hercegbosanska oblanda kojoj se nakon početnoga daytonskog nesnalaženja ne može poreći svaka maštovitost. Nakon smjene vlasti, startni je odnos Hrvatske prema Bosni zadržan do danas, i resi ga poslovična nesloga koalicijskog seksteta. Jakom proentitetskom strujom može se laka srca nazvati ona Dražena Budiše, sa Tomcem i drugima u kompaniji. Do zabune obično dođe kad shvate da se pred međunarodnom zajednicom odjednom više ne mogu praviti nevješti, jer ih premijer Ivica Račan ionako sam ne drži u oprezu.

Međutim, u Zagrebu je na Okruglom stolu govor održao i Stipe Mesić, ovaj put na početku skupa, za razliku od nedavne promocije knjige fra Petra Anđelovića, kada je okupljene pozdravio na kraju. Tako su se i sva naredna izlaganja neizbježno odmjeravala o njegovo, no koga mišljenje Stipe Mesića u Hrvatskoj doista obavezuje? U samim dvama govorima hrvatskog predsjednika, važnija se razlika odnosi na činjenicu da je ovaj put govorio Mesić ipak više o hrvatskoj, a manje o srbijanskoj politici prema Bosni i Hercegovini.

Evo kako je u Zagrebu zborio Zdravko Tomac, drugi po redu: "Upravo sam se vratio iz Bosne i Hercegovine, pun dojmova. Položaj tamošnjih Hrvata je vrlo težak, a broj im se u odnosu na predratno stanje gotovo prepolovio. Zabrinut sam naročito zbog animoziteta koji se osjeća među hrvatskim strankama u BiH. Zabrinut sam što sam vidio kako su udruge boraca oblijepile Mostar plakatima s tekstom 'Bez trećeg entiteta nema identiteta'. Dio medija u BiH je, doduše, antihrvatski raspoložen. Razlog tome može biti pogrešna hrvatska politika, taj naš istočni grijeh. Kada je cijeli svijet stao uz Bošnjake i Hrvate kao ratne žrtve, Hrvati su stali na stranu agresora. Nisu vidjeli da je svaka politika prihvaćanja ideje etnički čistih teritorija ujedno i antihrvatska politika." Tako je govorio Tomac, za polizati prste. Pa, tek ćemo vidjeti o kakvoj se kuhinji radi.

Može u Zagrebu, a može i na Palama Od drugog čovjeka hrvatskog SDP-a moglo se čuti još lijepih riječi, a nije za njim zaostao niti Mate Granić, za kojega nikad ne bi rekli da je bio ministar vanjskih Tuđmanovih poslova, od '93. do kraja '99. godine. "Treći entitet u Bosni i Hercegovini je sasvim nemoguć, točnije, neostvariv bez plaćanja previsokih, rekao bih fatalnih cijena po Hrvatsku i samu Bosnu. Bolje se založimo za puniju suradnju svih strana s međunarodnom zajednicom", kazao je Granić.

Slavo je Kukić ovako pretpostavio dalekosežni razlog gostovanja Foruma u Zagrebu: "To mi je pitanje postavljeno prije nekoliko dana na jednoj sarajevskoj televiziji, kao i ono zbog čega ja kao prvi govornik iz Bosne i Hercegovine, na skupu o problemima BH entiteta, izlažem tek treći po redu. Meni je svejedno izražavam li svoje mišljenje u Zagrebu, Grudama, Sarajevu, Mostaru, Palama... Ali, valjda smo morali prvo saslušati gospodare, pa onda mi kazati što mislimo, ako uopće išta mislimo. (...) Logika entiteta ima ulogu jedino u politici dezintegracije Bosne i Hercegovine, no ako jedan narod ima zasebni entitet, što je s druga dva?"

Sarajevski profesor Božo Žepić bio je u Zagrebu predstavljen kao jedan od rijetkih pobornika trećeg entiteta. Iako se nije iskazao krajnje spuštenim gardom, neke njegove misli zaslužuju da ih se zapamti... "Ne govorim o jednonacionalnom entitetu, nego multietničkom, s blagom prevlašću jednog naroda. (...) Zbog različitih gledanja na to pitanje, treći entitet je u ovom trenutku ipak fikcija, što ne znači da se taj odnos neće promijeniti. Dokle god postoji Republika Srpska, Hrvati ne trebaju programski isključiti opciju trećeg entiteta. (...) Teže bi sad bilo ukinuti Republiku Srpsku nego uspostaviti treći entitet, pa je i to razlog." Još je Božo Žepić istaknuo da nije član nijedne stranke, i da se inače, u principu i osobno, zalaže za cjelovitu Bosnu.

Svejedno, gotovo svi sudionici skupa složili su se da treći entitet baš i nije idealno rješenje. Isto tako, za većinu se bez imalo dvojbe može reći da bi im treći entitet jako lijepo nalegao, samo da nije "međunarodnih čimbenika", koji su - prema sudu nekih izlagača - "nepravedno izdigli građanski kriterij preko nacionalnog". Takav prigodničarski inverzni konsenzus bilo je očito moguće postići jedino u metropoli svekolikog hrvatstva, upravo kao što je pravo lice toga političkog stava prije nekoliko dana ugledao bidni Zdravko Tomac dok se po Bosni i Hercegovini punio spomenutim dojmovima i brigom. Zato je njemu i društvu što se u Sarajevu provelo kao boso po kamenjaru, trebala alternativna građanska inicijativa, ali od onih koji se oduvijek mogu čitati slijeva i zdesna, pa kako koje vrijeme i pravopis ištu.

U Sarajevo nije saborsko izaslanstvo išlo smirivati hude entitetske težnje, nego ih pokušati utrpati pod šinjel pučističkoga zagrebačkog tutorstva. Ali, Tomac i njegova saborska družina, među kojom su svoje mjesto našli i Mate Granić i jedan Milan Kovač, ne samo da u Sarajevu nisu mogli pronaći pravog partnera za svoje entitetske igre nego su u jednom trenutku i propisno izvrijeđani od skupine građana, navodno većinom Hrvata. S različitih razloga, odbili su hrvatsku saborsku delegaciju svi na koje su u Sarajevu računali, pa im blagoslov nije udijelila čak ni Rimokatolička crkva u Bosni i Hercegovini; eventualno jest oprost. A nije svima u Crkvi ideja o trećem entitetu ama baš toliko strana, koliko i njoj u neka doba slabo odgovara da kojekakvim frakcijama u Zagrebu deblja politička glavnica na račun Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Također, možda su shvatili koliko se zasebni entitet isplatio srpskom puku u Bosni i Hercegovini.

Torbari i majstori E, kad su se uvjerili da im od torbarenja po Bosni ovaj put nema kruha, Tomac & Co. iz hrvatskog Sabora odlučili su u Zagrebu prešutjeti prave razloge svoje zabrinutosti. Sasvim je sigurno da oni uopće ne vjeruju kako bi nekakav treći entitet zaštitio interese Hrvata u Bosni i Hercegovini. Uostalom, suprotnu politiku znaju braniti puno uvjerljivije. Od zakulisnog entitetovanja odustali su čim su shvatili da potencijalni njihovi bh. partneri više nisu spremni spuštati gaće pred međunarodnom zajednicom, za isključivu korist Zdravka Tomca i Mate Granića. Tako se i nevoljni Božo Žepić nasukao sa svojom upravo veličanstvenom izjavom: "Teže bi sad bilo ukinuti Republiku Srpsku nego uspostaviti treći entitet, pa je i to razlog"! Ovo besmisleno opravdanje, u koje ne vjeruje ni onaj tko ga je spreman zastupati, najbolje otkriva separatističku prirodu i politikantsko porijeklo entitetskih presezanja. Tako da bi im stvarno korektnija bila dilema: Hrvatski entitet u BiH - prevara ili (samo) zabluda.

Tako je govorio Mesić

"Pitanje i rješenje na koje se odnosi naslov ovog skupa ne bih želio prejudicirati, ali mogu reći slijedeće: entiteti su danas realnost Bosne i Hercegovine, u vrijeme sklapanja Daytonskog sporazuma bili su neminovnost, no sve to ne znači da će oni biti nužnost i ubuduće. Hrvatska je prema Bosni i Hercegovini dugo vodila politiku s figom u džepu, i vjerovalo se da će Slobodan Milošević kad-tad otrgnuti svoj komad te zemlje, pa što ne bismo i mi svoj... Tako je i HDZ bio proglašen jedinim legitimnim predstavnikom Hrvata u BiH, a to što smo sada promijenili politiku prema BiH, nije nikakvo napuštanje tamošnjih Hrvata, nego zauzimanje valjanog odnosa prema jednoj tragično promašenoj opciji. Na pomoć Hrvatima u BiH je Hrvatska obavezna i prema svom Ustavu, samo što mi ne želimo podržavati sustav koji ima tri vojske, tri zapovjedna lanca i tri izvora financiranja. Ako ćemo davati novac, treba ga davati za obnovu, a ne za bezrezervno održavanje politike HDZ-a. Tako će nam Hrvati u BiH postati most za suradnju s tom zemljom, a ne ostati razlog za teritorijalne pretenzije. Međutim, za Hrvate u BiH važi tvrdnja da će svoju budućnost u najvećoj mjeri određivati oni sami, u onoj mjeri koliko budu okrenuti prema BiH kao svojoj domovini. Hrvatska im je na neki način i dužna pomoći, zbog posljedica koje su pogodile hrvatski korpus a izazvanih vođenjem pogrešne politike iz Zagreba. Konačno, podržavam tezu o konstitutivnosti svih naroda na cijelom teritoriju BiH, što nipošto ne znači unitarnu BiH. Nadam se da će takav stav uskoro zauzeti i SR Jugoslavija. Pritom se mi ne možemo slagati sa svime što čini međunarodna zajednica, ali ne smijemo niti a priori osuđivati sve što ona poduzme. Budućnost ipak moramo kreirati na osnovu spoznaja o novom vremenu i njegovim zahtjevima."

Arhiva Dani
192