DANI: Nismo Vas dugo viđali u Sarajevu. Istina, do nas su došli neki Vaši radovi, ali kao da smo očekivali da se, kao jedna od centralnih figura umjetničke teorije i kritike u osamdesetim, Ješa Denegri neće sasvim povući, bar ne iz naših života.

DENEGRI: Čujte, ogromne stvari su se desile mimo naše volje, mi nismo mogli da im mijenjamo tok. Ono što je najgore, bio je taj strašni rat. Kad pogledamo unatrag u osamdesete, one su, iako krizne na svoj način, ipak bile vedre u odnosu na ono što se desilo u devedesetim. Nisam mogao doći u Sarajevo, i pored sveg mog suosjećanja, čini mi se da je suvišno da ja išta kažem o tome kako je bilo ljudima ovdje. Oni to najbolje znaju, a ja sam se iz dana u dan trajanja svega toga nadao da se najgore neće desiti. Posmatrajući taj period kroz umjetnost i njezinu istoriju, jasno je da se, prije svega, izgubio zajednički jugoslovenski umjetnički prostor, koji je, sticajem nekih okolnosti, završio upravo u Sarajevu. U Collegiumu Artisticumu je 1985. godine održana izložba Umjetnost i kritika ž80-ih, gdje sam kao glavni koordinator izabrao selektore koji su iz svih tadašnjih jugoslovenskih sredina birali autore. Ta izložba je bila važna jer je, pored toga što je mapirala zbivanja na tadašnjem jugoslovenskom prostoru, dala impuls zbivanjima u Sarajevu, tako da su 1987. i potom 1989. uslijedile danas čuvene izložbe Jugoslovenska dokumenta. Pripremala se i izložba trećih Dokumenata, kad je i napravljena veza sa Enricom Comijem. Plan da to bude međunarodna izložba je propao, ali ta ideja je pala na vrlo plodno tlo. Danas je jasno da kolekcija Ars Aevi i, na neki način, izložba Michelangela Pistoletta zrače tim davnim vremenima kada se težilo da treća Dokumenta budu međunarodna. Danas imamo nove umjetničke scene koje, i pored najbolje volje da se sazna šta se događa, nisu mnogo surađivale i ne vjerujem da međusobno znaju mnogo jedna o drugoj. Ta situacija istovremeno stvara veliku želju da se sazna sve što se može saznati, a istovremeno vjerujem da svaka od ovih sredina ima svoju novu istoriju.

DANI: Istina je. Kako kao povjesničar i kritičar ocjenjujete umjetnost devedesetih u SRJ?

DENEGRI: Treba poći od kratke formulacije: ja sam to nazvao umjetnošću u zatvorenom društvu u uslovima kulturne globalizacije. Svijet umjetnosti je težio globalizaciji, multikulturalizmu, a tamo smo imali sredinu zatvorenog društva, društva u izolaciji, u kojem su čitave generacije umjetnika bile osuđivane na to da nisu imale kontakata ni sa svojom okolinom, sredinama bivše Jugoslavije, a kamoli sa međunarodnim umjetničkom svijetom. Ta umjetnost u zatvorenom društvu je na neki način konzervirala neke ideje vrijednosti, a s druge strane, ono što je najgore, izbile su na površinu pojave, ideje, ideologije, krajnje retrogradne, vezane za nacionalističke snage i njihove ideologije, koje su u Srbiji bile veoma izrazite na početku devedesetih godina, ne toliko među umjetnicima koliko u institucijama, i ne toliko među stručnim licima u pojedinim institucijama, koliko je postojala politička želja da se preko voditelja institucija one okrenu prema jednoj vrsti umjetnosti kakva je godila tom nacionalističkom trendu. Prostori alternative su bili zatvarani, pa je nužda potjerala u to da se nađu drugi alternativni prostori otvoreni upravo u ovom vremenu. Veliku ulogu, kao uostalom i ovdje u Sarajevu, odigrao je Soros centar za savremenu umjetnost, gdje se skupila jedna grupa vrlo dobro formiranih mladih istoričara umjetnosti koji su podržali te najnovije generacije koje su se javile. Od izlagačkih prostora valja izdvojiti prostor Remont, pa onda Centar za kulturnu dekontaminaciju i galerije koje su trajale odranije, kao npr. Galerija Doma omladine. Ono što je najvažnije za sadašnju Jugoslaviju jeste to da su se javili prostori i važne inicijative izvan velikih centara, pa se najvažnije stvari, naprimjer, odvijaju u Vršcu, gdje je otvoreno Bijenale mladih. U okviru toga održane su četiri izložbe, svaka na svoj način živa i dinamična, u katalozima su zanimljive ideje došle na vidjelo, tako da je Vršac zapravo postao neka vrsta centra. Važno je da su na sceni ostali umjetnici 70-ih godina kao što su Raša Teodosijević, Vera Milivojević, Zoran Popović, Neša Paripović, onda generacija 80-ih: Mrđan Bajić, Marija Dragojlović, koji su nastavili tim putem i već sazreli, i brojni umjetnici generacije 90-ih, tako da već tu imamo jedan složeni generacijski niz koji se, naravno, prepliće.

DANI: Koga biste izdvojili kao najznačajnijeg predstavnika srbijanske umjetnosti danas?

DENEGRI: Mogu reći da je Živko Grozdanić za mene jedna od najvažnijih ličnosti ovog trenutka, i to ne samo zbog svog rada nego zato što djeluje na više planova, u širem kontekstu. Kad društvo do te mjere biva srozano - a u našem slučaju se to događa sada - umjetnik mora da preuzme ulogu organizatora i edukatora, i onog koji drugima stvara uslove, a ne da se bori za svoju samopromociju. Postoje novi zahtjevi u čistom moralnom pogledu, i to je, po mom sudu, obavilo nekoliko umjetnika koji su imali i tu mogućnost da vode neke mlade institucije. Novi fenomen lika umjetnika u 90-im godinama jeste jedinjenje praktičara, organizatora i prosvjetitelja u pozitivnom smislu te riječi. U tom smislu jedno od imena koje sam htio pomenuti jeste Dragomir Ugran, koji funkcionira u Novom Sadu.

DANI: Jesu li to mogući začeci otvaranja umjetnosti iz SRJ, kako prema svijetu, tako i prema susjedima? Treba li očekivati suradnju između autora iz nekadašnjih YU-republika?

DENEGRI: U Hrvatskoj i Sloveniji je situacija bila bolja u odnosu na SRJ. Ovo što sam sad imao prilike vidjeti u Sarajevu - Ars Aevi i ova velika izložba - jesu takvi temelji da je moguće očekivati ispunjenje ciljeva kojima osnivači teže, a to je da Sarajevo jednog dana bude krupnim slovima upisano u umjetničku mapu Evrope. Ta obaveza na izvjestan način obavezuje i političke strukture i kulturnu sredinu da sve to ne zapostavi. Nije sad lako nabrojati u svakoj sredini šta je vrijedilo u posljednjih deset godina, ali čini se da i u najtežim vremenima nastaju neki umjetnički proizvodi koji, naprosto, moraju izbiti vani i nema im prepreke. Toga je bilo i ovdje i u Beogradu, ali i u drugim gradovima u sadašnjoj Jugoslaviji - u Vršcu i Novom Sadu, gdje imamo vrlo žive scene koje bi trebale biti predmet ozbiljnih analiza. Čini se da ponovo narasta veliki broj mladih umjetnika, jer ovi prostori, definitivno, time ne oskudijevaju. Moralo je da prođe neko vrijeme, možda i nepovjerenje, kojeg je bilo, ali čini mi se da se shvatilo da su istorijski događaji bili moćniji od pojedinaca i umjetnika. Umjetnik i nije neki krivac, on je uostalom platio istu ili sličnu cijenu kao i neko u drugoj sredini. Mi danas osjećamo da je ta saradnja neminovna. Tako je i u svijetu, neke su regije upućene jedna na drugu, samo tamo vlada tržište bazirano na novcu. U našim sredinama još uvijek nema novca koji bi regulirao stvari, pa odnose regulira dobra volja, saradnja, želja da se nešto uradi, jer su te zemlje, više ili manje, također siromašne, i nemaju uspostavljen sistem umjetničkog tržišta. Kad se to uspostavi - a ostalo je samo još pitanje tehnike, pasoša, viza - i olakša komunikacija, taj će se prostor uspostaviti.

DANI: Neće biti da su umjetnici potpuno nevini u cijeloj stvari. Postoji cijeli bataljon njih koji su doprinijeli, i još doprinose, nacionalističkom pirovanju i ideološkom zatvaranju.

DENEGRI: Govorio sam o tome da je postojala struja koja je pogodovala nacionalističkim strukturama. Jedan od tih događaja - mada, što bi se reklo, "o mrtvima sve najbolje" - jedan od velikih amblema u Beogradu, bila je izložba umjetnika Milića od Mačve, održana u Narodnom muzeju '91. godine, kada je, da bi se izložilo 600 njegovih slika, skinuta i domaća i inostrana zbirka. Neko je, dakle, smatrao da treba da napravi novi model. U Muzeju savremene umjetnosti tada je bila organizirana izložba koja nosi naslov Balkanski istočnici srpskog slikarstva i time se na neki način željela preusmjeriti evropska tradicija srpske moderne koja se začinje još od vremena Nadežde Petrović. Htjeli su se "vaspostaviti" novi temelji, parametri i istorijski okviri koji su bili antiinternacionalistički, antikosmopolitski, antisvjetski, antievropski i koji su težili nekakvim zatvaranjima u skladu sa tadašnjom ideologijom. Dovođeni su umjetnici iz tzv. dijaspore, mahom anonimni, zvalo ih se samo zato što su iz tog naciona i sl. Manipulacija savremenom umjetnošću je bila velika, ali ono što se desilo bilo je naprosto kratkog daha. Imena koja su provodila takav koncept koji je pogodovao nacionalizmu su vam, uglavnom, poznata. Tu su direktor Muzeja savremene umjetnosti slikar Radoslav Trkulja, zatim kustos Narodnog muzeja Nikola Kusovac, onda Upravni odbor Muzeja savremene umjetnosti i tvorac izložbe Balkanski istočnici Dragoš Kalajić. Sreća pa su danas to, na neki način, više podaci za analizu kulturne istorije nego što ima posljedica od njih, ali u trenutku kada se to dešava, vama se čini da nailazi jedan kulturološki i politički rez koji može da bude koban i ne čini vam se privremenim.

DANI: Uvijek ste podržavali nove umjetničke tokove: tako je od Vaše doktorske disertacije "Umjetnost konstruktivnog pristupa; exat 51, nove tendencije" do "Jedne moguće istorije umetnosti" (1998). Hoće li umjetnost ovih prostora, s obzirom na to koliko je izgubila, uspjeti "ustati na noge" i konstruktivno se razvijati?

DENEGRI: Ako slijedite ritam umjetnosti ne namećući joj neka vlastita preduvjerenja kako bi se ona trebala odvijati, to vas prirodno navodi da pratite šta mlađe generacije rade i šta u tome biva svježe. Otkad sam se formirao, idem tim putem, tako me rijeka vodi, i ne pravim neki napor da bi se u ovim godinama zanimao i "petljao" sa svim tim mladim ljudima. S druge strane, i ne uzmičem, jer čini mi se prirodnim da se držim toka stvari. Nove tehnologije i mediji su zaokupili mlade generacije i one se jako dobro u tome snalaze, taj svijet je za njih prirodan. Neka ikonosfera koja je začeta novim tehnologijama vjerovatno će olakšavati procese i treba reći da ona neće ići nauštrb niti jednog postupka i niti jednog jezika koji su donijele osamdesete, sa kojima smo počeli razgovor. One su nepovratno unijele pojam pluralizma i to je nešto što se nije izgubilo. Umjetnik je jedino odgovoran svome vlastitom moralu, a ne svom jeziku.

Arhiva Dani
192