Mathis Mathisen vrijedi za jednog od najpoznatijih živućih norveških pisaca. Iza sebe ima dvadeset i šest knjiga i podjednako uspješno piše poeziju, prozu kao i dramske tekstove. Njegova najvjernija publika su mladi. Ono što bi ga trebalo preporučiti bosanskohercegovačkoj čitalačkoj publici, po mišljenju Muniba Delalića, recenzenta i prevodioca sa norveškog jezika, jeste, pored njegovog nesebičnog angažmana za bosansku stvar, i djelo pod nazivom Šandor: Roman iz Bosne (Sandor en roman fra Bosnia), koje je tokom prošle godine objavila izdavačka kuća Izdanja Obzor iz Međugorja.

Roman je u originalu objavljen još 1993. godine i vrijedi kao jedno od prvih beletrističkih djela koja tretiraju agresiju na BiH a koja su napisali strani autori. Pouke iz dosadašnjeg iskustva, kada je riječ o umjetnosti angažiranoj na pitanju BiH, pokazuju da reference koje nam govore o autoru kao humanisti (na čemu smo mu zahvalni) uopće ne moraju biti relevantna preporuka ovdašnjem konzumentu njegovog umjetničkog djela. Imali smo, naime, do sada bezbroj prilika susresti se sa angažiranom pozorišnom predstavom, filmom, baletom, poezijom provjerenih bosanskohercegovačkih prijatelja iz cijelog svijeta koji su svoje stavove spram zbivanja u BiH artikulisali upravo kroz umjetničko djelo. Vidjeli smo i čuli da u takvim djelima, kao po pravilu, ima više angažmana nego umjetnosti.

Mathisen nije patetičan i ne lamentira dosadno nad hudom sudbinom Bosne i njenih ljudi, on piše roman kao neko ko očito zna svoj posao. Ali je očito i da Šandor ima i stanovitih problema, koji za prosječno obaviještenog Skandinavca koji ga čita na maternjem jeziku ne moraju postojati, ali su vidljivi, vjerovatno, ovdašnjoj publici. To ne znači da bi bilo bolje da roman nije nikada preveden na bosanski, ali znači da u vrijeme kada ga je autor pisao, teško da je računao na bosanski prijevod. Devedeset i treće teško da je i sama Bosna bila izvjesna, a kamoli izdavaštvo.

Helem, kad je ovdašnji čitalac u pitanju, Mathisen je trebao obratiti više pažnje na građu romana. I to na onaj dio građe koji osvjetljava kulturološko-sociološke prilike prostora u kome je situirana priča. Najblaže rečeno, pisac je nedovoljno informisan. Zna za Sarajevo, Goražde, Derventu, kao i za Principov most, logore u blizini Prijedora i slična opća mjesta bosanskih martirija. Ali Mathisen ne zna da se u BiH krov i zidovi krpe svim i svačim, samo tresetom ponajmanje. Također nam nudi i niz zbunjujućih pogleda na ovdašnje prilike: "Sitne, smeđe djevojčice koje su bile muslimanke pojavile bi se sa mahramom na glavi, ne znajući zasigurno zašto, samo zato jer Prorok ne voli… njihovu kosu?" Tako i o bogumilima govori kao o strogoj kršćanskoj sekti za koju je svijet, navodno, bio đavolje djelo te su ga zato mrzili kao i žene, djecu i cvijeće, "sve što je bilo odveć lijepo! Samo su voljeli Logos. Kasnije su postali islamisti. Za njih je Logos značio oslobađanje, riječ, svjetlo. I sve što se desilo u svijetu bile su beznačajne sporedne tračnice, nesporazumi na dugom putu ka Islamu." (??!)

Takvo je i selo Karaban, netipično zbunjujuće. U njemu se sve dešava i puno je predstavnika svih konstitutivnih naroda, plus i Cigana i Jevreja, kao ni jedno drugo selo u Bosni. Ako su nam gradovi do rata bili koliko-toliko multietničnog sastava, sela su po Bosni bila mahom homogene jednonacionalne sredine. E, sad bismo ovdje trebali držati lekcije dobronamjernom ali neobaviještenom Norvežaninu. Nema potrebe. A ono za čim ima potrebe jeste knjiga, barem jedna od dvadeset i šest Mathisenovih koja govori o životu, najbolje o Norveškoj. Tako ćemo ga sigurno puno bolje razumjeti. (N. DŽ.)

Sve i kada ne bi bilo značajnijih rezultata u radu, puko održavanje kontinuiteta djelovanja u periodu od trideset godina, imajući u vidu milje u kojem bitišemo, jeste samo po sebi svojevrstan podvig. Još kada je posrijedi angažman u kulturi, to fenomenu dodatno daje na težini, tako da o tridesetogodišnjacima možemo bez rezerve govoriti kao o institucijama. Jedna od takvih rijetkih kulturnih institucija je svakako Gudački kvartet Kamernog teatra 55, koji će ovih dana (16. i 17. 2. 2001) tridesetu obljetnicu postojanja i rada obilježiti promocijom svog prvog audio zapisa snimljenog lani u Pavarotti centru u Mostaru. Pored promocije albuma (CD 1. i CD 2.) sa odabranim djelima svjetske muzičke literature i domaćih autora, u Kamernom teatru 55 će prvu večer biti prikazan i dokumentarni film Vefika Hadžismajlovića Sarajevski gudači, koji je nastao tokom rata, dok će drugu večer u gostima našim gudačima biti kolege iz Zagreba.

Sarajevski gudački kvartet, kako se prvobitno zvao, počeo je sa radom još daleke 1968. godine na inicijativu tadašnjeg profesora Muzičke akademije u Sarajevu Kurta Hauzera, u čijoj je klasi Muzičku akademiju završio prvi violinista i šef kvarteta Dževad Šabanagić. Prvu postavu kvarteta su, pored Šabanagića, činili Branko Glumac - druga violina, Vinko Kepnik - viola, i Branko Huterer - violončelo. Poslije dvije godine rada čelista odlazi u vojsku i mijenja ga Petar Olenjuk. Kvartet u ovome sastavu uspješno djeluje narednih deset godina.

Osamdesetih ponovno dolazi do promjena u sastavu kvarteta, da bi u periodu 1991/92, zbog poznatih zbivanja, kvartet skoro prestao sa radom. Slijedi ponovno obnavljanje i promjene u sastavu koje su posljedice ratnih djejstava. Violinista Momir Vlačić podliježe od zadobijenih rana, dok violinista Kamenko Ostojić umire prirodnom smrću krajem '92. godine. Pored svakodnevnog granatiranja i niza drugih nevolja kao što je nedostatak adekvatnog prostora, kvartet ne prestaje sa radom. Pod svaku cijenu se održavaju probe i koncerti. Kvartet 1993. godine nalazi smiraj u Kamernom teatru 55, gdje i danas radi.

Nakon 250 koncerata i nastupa u ratu, tri člana kvarteta, nakon gostovanja u inostranstvu tokom '95. godine, ostaju vani. Maestro Dževad Šabanagić se vraća u Sarajevo i 1996. godine obnavlja rad kvarteta. I uprkos svemu, ova kulturna institucija je, na radost ovome gradu i ovoj zemlji, uspjela preživjeti i u 21. vijek ući u punom sastavu. Dževad Šabanagić - prva violina, Gordana Blažinović - druga violina, Nikola Foretić - viola, i Bogumila Kamenjašević - violončelo. Tridesetogodišnjaci. (N. DŽ.)

Maja Skovran, izložba slika, Galerija Novi Hram, februar 2000.

Maja Skovran spada u mlađu generaciju umjetnika suvremenog srpskog slikarstva. I njeno obrazovanje također nije uobičajeno za likovne umjetnike sa ovih prostora. Pored likovne akademije u Beogradu i odgovarajućeg postdiplomskog studija u okviru nje, školovala se u Njemačkoj i Italiji iz oblasti kao što su suvremene komunikacije, videokinematografija i sl.

Ono što prvo privlači pažnju pri susretu sa Majinim radovima jeste tematska opsjednutost i posvećenost antičkoj i starozavjetnoj mitologiji. Mitski simboli poput Sfinge, Kosmosa, Urana, Labirinta, Jednoroga, Babilonske kule… na njenim platnima dobijaju, kroz prihvaćenu estetiku neoekspresionizma i "nove slike", metaforična značenja čitanja. Boja, tema i figura dominantni su elementi njenog slikarstva, baš kao i kompozicija-crtež koja, realizovana tehnikom akrilika na platnu i osebujnim ekspresionističkim zamahom, daje zanimljiva i originalna rješenja poput kompozicije pod nazivom Konji svetog Marka, koja ima svoj mitološki predtekst, ali i ovovremeni podtekst.

Čuveni bronzani konji koji se nalaze na Trgu svetog Marka u Veneciji stari su preko dva milenijuma i, prema drevnom predanju, ako se jedan od četiri konja pomakne, propast će neko carstvo. Prije dvadeset šest godina venecijanske vlasti su morale privremeno ukloniti jednoga od njih jer je bio napadnut ne samo zubom vremena nego i narušenom ekološkom ravnotežom u vazduhu (rak bronze). I poslije toga se dogodio Berlinski zid i sa njim propast jednog - crvenog - carstva.

Sve to, i dosta toga još, treba da se zna da bismo uživali domišljajući pred slikama ove darovite i nekonvencionalne slikarke. Na kraju, nešto što bi bilo suvišno i istaći da se ne radi o ovim balkanskim prostorima: prilikom otvaranja izložbe u Novom hramu, Hor "Sloga" je otpjevao nekoliko pjesama srpske duhovne muzike. Primjerenih i mjestu i povodu. (E. Dragulj)

Arhiva Dani
192