DANI: Mislite li Vi da ste donijeli historijsku presudu?

MISO: Ne, zašto? Bio je to pretres kao i svi ostali. Presudilo je Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu 2. februara 2001, i kao takva, ta će presuda i ostati zabilježena.

DANI: Je li ovo barem bio najteži predmet u karijeri?

MISO: Svaki predmet ima svoju težinu, svoju specifičnost. Mislim da je najbitnije da smatram da sam u predmetima u kojima sam bio predsjednik vijeća i objavljivao odluke, uvijek imao jednak pristup: sudio sam profesionalno, nepristrasno i bez ikakvih uticaja, a na temelju utvrđenih činjenica.

DANI: Prve reakcije na izrečenu kaznu bile su da je 67 godina zatvora, koliko su Bajramović, Radžo i Ličina dobili ukupno, previše.

MISO: Ne bih želio da komentarišem niti jedan, a naročito ovaj zadnji predmet. Međutim, Krivični zakon Federacije BiH poznaje određene statute, odmjeravanje kazne, i da bi se izrekla krivična sankcija, vijeće, odnosno sud treba da cijeni sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje se stiču na strani optuženih da bi donio odluku. Zakon eksplicitno objašnjava šta ide u sferu otežavajućih, a šta olakšavajućih okolnosti. Zbir svih tih okolnosti - težine djela optuženog, njegovog porodičnog stanja, njegove ranije prošlosti, njegove ranije kriminalne prošlosti, da li je ranije osuđivan, da li su to različita djela, u kom vremenskom periodu se ta djela čine, da li su ranije osude vaspitno utjecale na takvu osobu da ubuduće ne čini krivična djela, kakva je težina počinjenog djela za koje se sudi, kakav je odnos prema tom djelu, kakvo je ponašanje poslije djela... sve to bitno utiče na donošenje odluke. Nijedan slučaj nije identičan, nijedan predmet, niti krivično djelo, bez obzira što u Krivičnom zakonu imamo identičnu pravnu kvalifikaciju: različito je vrijeme, različite su pravosudne okolnosti, različiti su oštećeni, a, bogami, različiti su i optuženi. Zato je i kazna, ili krivična sankcija, različita za ista krivična djela. Konkretno: kvalifikovani oblik ubistva član 171 stav 2 tačke 2 Krivičnog zakona Federacije BiH - za takvo djelo je predviđena kazna, krivična sankcija, po članu 171 stav 2... Imam jedan ružan običaj, ali ja ne mislim da je loš, mene je tako naučio stariji uvaženi kolega krivičar kod koga sam bio pripravnik, Husein Hubjer, koji je imao običaj upozoriti: zakon se ne uči napamet, zakon se gleda. Dakle, za ovo djelo je propisana krivična kazna zatvora najmanje 10 godina i ona druga krivična stranica kaže da zakon predviđa kaznu dugotrajnog zatvora. Samom tom propisanom krivičnom sankcijom zakonodavac je dao težinu djela. Mi više nemamo smrtne kazne, ona je ukinuta, a za najteža krivična djela se propisuje ovakva kazna, krivična sankcija dugotrajnog zatvora, koja može biti od 20 do 40 godina, što je veliki raspon. Ja, kao predsjednik vijeća, u kojem smo svi jednaki, ne donosim odluku - mi vijećamo. Kao predsjednik potpisujem odluke i objavljujem ih. I onda kažu: Miso je strog sudija.

DANI: Jeste li strog sudija?

MISO: Nisam. Svaka sudska odluka treba da bude pravična i pravedna i da postigne svoj cilj: svrhu kažnjavanja u smislu odredbe član 33 Krivičnog zakona Federacije BiH da vaspitno utječe na okrivljenog da ubuduće ne čini krivična djela, a i preventivno na druge da ne čine krivičnopravne radnje. Moram kazati da potvrda određenih presuda koje su objavljene na Kantonalnom sudu, a gdje sam ja predsjednik vijeća, jesu odluke Vrhovnog suda Federacije BiH.

DANI: Očekujete li i sada da Vrhovni sud potvrdi Vašu presudu?

MISO: Pravo žalbe imaju stranke u postupku, tužioci, punomoćenik oštećenih, okrivljeni i njihovi branioci... Vrhovni sud odluku može ukinuti, preinačiti, a može i potvrditi. Kao profesionalac dužan sam poštovati svaku odluku Vrhovnog suda. Ukoliko ova odluka bude ukinuta ili bude vraćena na ovaj sud a ja ostanem predsjednik vijeća, poštivat ću upute Vrhovnog suda - šta dalje raditi. Ukoliko se potvrdi odluka, postoji opet pravo žalbe trećem stepenu: to će opet biti Vrhovni sud Federacije BiH, ali u drugom i trećem stepenu.

DANI: Uporno insistirate na profesionalnosti, objektivnosti i neovisnosti suda, a znate i sami da trojica osuđenih imaju čitav niz krivičnih prijava koje su dosad, reklo bi se, olako tretirane?

MISO: Nije moje da dajem ocjenu o određenim krivičnim prijavama. Sud sudi o predmetima optuženog koje dobije od nadležnog organa gonjenja, a to su, kad smo mi u pitanju, naš sud i Kantonalno tužilaštvo. Nije moje da se upuštam u pitanja određenih krivičnih prijava. Pravo da vam kažem, sud za to nije nadležan; mi smo nadležni da postupamo po optužbama nadležnog tužilaštva. Kad dođe optužnica, citira se, predmet se formira i ide redom u skladu sa pravilima Kantonalnog suda u Sarajevu: predsjednik suda ima određene ingerencije za određeni predmet, zbog težine slučaja, obimnosti predmeta, materijala, on ga proslijedi određenom sudiji iz krivičnog odjeljenja. Ja ne mogu da komentarišem jer nije u mojoj nadležnosti da li neko ima neke prijave a nije ih procesuirao.

DANI: Nećete valjda reći da ne znate za informaciju o višestrukim povratnicima, koja je bila i na Vladi Kantona Sarajevo, i u kojoj su dvojica od sada osuđenih...

MISO: Ne bih želio da me krivo shvatite, ali o predmetima bilo kog svog kolege ili o nečemu mimo mojih predmeta ne bih želio govoriti. Nikada nisam komentarisao odluke bilo kog vijeća: ono što dođe meni, moj je predmet, i potrudim sa da to bude do kraja urađeno u skladu sa zakonom.

DANI: Pročitat ću Vam dio Službene zabilješke iz Vaše sudnice. Jedinica za podršku MUP-a Kantona Sarajevo evidentirala je, između ostalog, i prijetnje koje su njima bile upućene - Nijaz Karkelja je između ostalog rekao: "Nema više Dahića, Ćelo mu je ugrijao krevet, nema više Fadila.... sad će bejzbol palica biti specijalna, sad će Avdo Panjeta doći na vlast i sve vas smijeniti." U danu kada se izricala presuda, očevici tvrde da Vam je sudnica bila puna upravo višestrukih povratnika u kriminal i da su oni i isforsirali nerede?

MISO: Ovaj pretres je počeo 18. oktobra 2000. godine, i ja se, kao prvo, ne bih složio sa nekim vašim kolegama iz dnevnih listova koji su iznosili da je proces trajao osam mjeseci. No, ovaj je slučaj iziskivao i određene mjere osiguranja. Nema nikakvih tajni - sve se vidjelo kako je pretres odmicao. Drugi su procijenili da je neophodno tako uraditi i osigurati sve da bi se sam proces mogao odvijati. Oni su bili optuženi za veoma teška krivična djela, o njihovim ličnostima i prošlosti ne želim govoriti, ali ovo vijeće, kad je donosilo odluku, ja sam to i rekao, ocijenilo je i raniju krivičnu prošlost. Ukupna atmosfera u sudnici u toku trajanja pretresa imala je naboj koji neću da definišem, kao ni publiku koja je dolazila i pratila glavni proces. Proces je javan, može doći ko god želi, ali treba poštovati instituciju suda. Predsjednik vijeća je dužan da osigura red i mir u sudnici, čak postoje i određene odredbe koje se primjenjuju i koje su neophodne da bi se sve to obezbijedilo.

DANI: Jeste li imali ranije procese koje je obezbjeđivala Specijalna jedinica MUP-a Kantona Sarajevo?

MISO: Do sada, ne. Procjenjivalo se da je dovoljno obezbjeđenje Sudske policije. Naravno, ne bih komentarisao ko je sve dolazio, ali imali ste priliku vidjeti i neke osobe koje i ja znam, i to kroz predmete, protiv njih su u toku određeni postupci. Što se tiče ovog zadnjeg slučaja, toga dana je Karkelja Nijaz, zvani Nisko, udaljen iz sudnice iz razloga što daje sebi za pravo da komentariše određene stvari u trenucima kad on misli da treba. Ja sam radio svoj posao, postupak je okončan i nijednog me trenutka nije bilo strah.

DANI: Ni poslije javno izrečenih prijetnji u sudnici?

MISO: Kad budem prvi put osjetio u sebi strah radeći ovaj posao, ja ću istog dana prestati da radim.

DANI: Da li je tačno da Vam je tokom procesa prijećeno, i to ne samo Vama i Vašoj porodici već čak i Vašoj punici?

MISO: Zaista ne znam za punicu, ali bit ću iskren: pred kraj pretresa dobio sam informaciju da bi se meni i mojim kćerkama moglo nešto desiti ukoliko odluka bude osuđujuća. Ja se ne obazirem puno na te stvari, ali ću biti pažljiv i nastojat ću, kao i svaki drugi normalan čovjek, da obezbijedim ono što je neophodno da bih se mogao kretati. Razumljivo, kao roditelj mislim na svoju djecu u svakom trenutku i nastojat ću da se pobrinem da im ništa ne fali. U toku samog procesa normalno sam se družio sa svojim prijateljima, odlazio na mjesta gdje sam ja htio...

DANI: Jeste li imali obezbjeđenje?

MISO: Nisam, do određenog trenutka. Naravno, kada sam bio dežurni sudija, razumljivo je da sam bio sa pripadnicima MUP-a Kantona Sarajevo, da sam u njihovim službenim vozilima išao kući. Ili, kada ostanem ovdje, logično je da me pripadnici Sudske policije odvezu kući. Međutim, svi su čuli šta se taj dan dešavalo, čuli su i prijetnje, i sve je to dalo jednu notu zbog koje čovjek mora razmišljati. Ali, mene nije strah, ne bojim se, ja ću raditi svoj posao i dalje, no, ima neko ko misli o meni, ko me obezbjeđuje i daje mi jednu dodatnu sigurnost zbog cijele ove situacije.

DANI: Ovaj policajac što sjedi ispred Vaših vrata...

MISO: Ne sjedi on tu uvijek, nije tajna, ovo su neke druge okolnosti. Procjena nadležnih organa je da je neophodno u određenom trenutku zaštititi određenu ličnost, i oni sada maksimalno pružaju sve što mogu u svakom trenutku. To je njihov posao i oni ga rade.

DANI: Tokom 1992. i 1993. bili ste sudija Okružnog vojnog suda u Sarajevu: da li ste se tada slučajno sreli sa predmetom koji se ticao optužbi na račun Bajramovića i njegovog branioca Karkina?

MISO: Nisam ranije imao priliku da bilo kojem od trojice okrivljenih u ovom predmetu sudim, niti da budem član vijeća. Branioce okrivljenih susrećem svaki dan na drugim predmetima, no nisam imao predmet u kome je branilac optužen. Na Vojnom sudu bio sam u jednom predmetu Ramizu Delaliću Ćeli predsjednik vijeća, i ne sjećam se kakva je odluka bila - ali mislim da je djelo bilo imovinskog karaktera i da se odnosilo na sami početak rata.

DANI: Da li ste član neke stranke?

MISO: Nisam, nisam ni bio niti imam namjeru ikad biti stranački čovjek. Možete provjeriti bilo gdje - nema moje upisnice niti ispisnice. Ja sa politikom stvari rješavam tako što me ona apsolutno ne interesuje.

DANI: Da li ste doživljavali političke pritiske?

MISO: Nikada. Kažu: teško je doći do Salema Mise, ne može se sa njim razgovarati. Molim vas, napišite: e, pa ne može! O predmetima se sa mnom ne može razgovarati, samo u sudnici pričam o mojim predmetima. Sa političarima nemam ništa, ne kontaktiram, ne družim se, čujem za njih preko štampe i televizije. Moj je posao sudnica i to svi trebaju da shvate. I građani treba da shvate da postoji sud i da postoji institucija suda.

DANI: Kako objašnjavate upravo nepoštivanje te institucije? Morate priznati da je i sud doprinio svom trenutno lošem imidžu i dospijeću na vrlo niske grane. Imate li ideju kako vratiti ugled sudu?

MISO: Slažem se sa određenim vašim komentarom i razmišljanjem. Vjerovatno su određene krivičnopravne radnje zasluživale drugačiji tretman. Da li se uvijek zakon dosljedno primjenjuje i da li su uvijek cijenjene sve one okolnosti? Možda i nisu. Može se i ovako reći: da li je nekad kaznena politika adekvatna i srazmjerna kvantitetu i kvalitetu krivičnopravnih radnji, i da li određena krivičnopravna radnja zaslužuje drugačiju krivičnu sankciju? Poslije svega ostaje pitanje da li se neko boji raditi, da li ga je strah. Ako se boji donositi odluke, ili ako samo želi da kaže ja sam sudija, e, da budem iskren - takvim nije mjesto među nama. Ali zašto bismo svi bili strpani u isti koš? Ne slažem se: neka svaka pojava dobije svoje ime i prezime, nema ničeg generalnog. Složit ću se sa vama da je puno ovakvih i onakvih uvjetnih osuda, ali također znam da postoji institut u krivičnom zakonu koji je decidan i jasan: ima višestruki povratnik, ima povratnik, ima koji čini istovršna djela pa ima i da se pooštri kazna. Treba samo primijeniti zakon. Neka sve ide u provjeru: ne smije niko reći sudu ni sudiji kako treba da radi, ali ako je već sudija, onda je dužan da bude nepristrastan, da bude hrabar, da bude konkretan, da bude decidan i jasan; ovo slovo što je ispred njega, da to bude zakon, pravilo ponašanja u sudnici, bez ikakvih konotacija i straha, bez ičijih uticaja. Sada ćete me pitati za veliku platu. E, reći ću vam: ja sam bio isti i za male pare.

DANI: Ne, neću Vas pitati za platu, pitat ću Vas - zar i Vama nije čudno da sudija mora imati veliku dozu lične hrabrosti da bi radio svoj posao? Zar sama ta činjenica ne govori u prilog tezi koliko je sudstvo podleglo pritiscima?

MISO: Da kažem ovako: treba čovjek biti ćorav pored očiju pa da ne vidi šta se dešava oko nas, da nemamo i kriminala i organizovanog kriminala, korupcije, pranja novca, droga, međunarodnog terorizma i svega o čemu se govori i piše. Meni je drago da vi o tome pišete i složit ću se da je tačno da treba biti lično hrabar da bi o nekoj aktuelnoj stvari pričao, pisao ili na njoj radio. Ja bih bio najsretniji da se ovaj sud digne na nivo institucije koja će se poštovati, dakle sud, a ne ovaj ili onaj pojedinac. Samo tako može funkcionisati i ovaj narod dobiti vjeru u pravnu državu, u sistem koji će ga zaštititi, da sutra svi možemo slobodno izaći i hodati ulicama, jer će i onaj ko pomisli da nešto uradi, znati da postoje organi gonjenja i drugačije razmišljati. Nema u ovom poslu emocija.

DANI: Bilo ih je u Vašoj sudnici prije nekoliko dana: i emocija i klasičnog nepoštivanja suda. Sudnicu su nakon presude napustili i osuđeni i branioci.

"Danas je kolega Ekrem Galijatović imao potrebu da se ljudski, moralno i advokatski, u ime svoje kancelarije, izvini zbog situacije u kojoj se našao njegov kolega Alija, jer se nije snašao i napustio je sudnicu"

MISO: To jeste bilo nepoštivanje suda, a ne sudije Mise - mogao je sjediti bilo ko drugi. O etici advokata neću da govorim, niti o njihovom demonstrativnom napuštanju sudnice, ali ću reći da njihovo ponašanje nije primjereno advokatskoj etici. Kakva god da je odluka suda, postoji drugostepeni sud i pravo žalbe. Ono što su uradili advokati osuđenih, niti je etički niti je profesionalno, i mislim da će advokatska komora biti upoznata sa tim. Ali, ima jedna lijepa stvar koja se mora istaći: u pretresu koji sam danas vodio, u ovoj sali, bio je kolega Ekrem Galijatović. Ugledni, dugogodišnji advokat bio je jedan od branilaca u ovom predmetu, branilac petookrivljene. Sticajem okolnosti, nije bio na objavljivanju presude, ali je tu bio njegov kolega Alija Galijatović, iz njegove kancelarije. Danas je kolega Ekrem Galijatović imao potrebu da se ljudski, moralno i advokatski, u ime svoje kancelarije, izvini zbog situacije u kojoj se našao njegov kolega Alija jer se nije snašao i napustio je sudnicu. Meni taj gest kolege Galijatovića puno znači.

DANI: Koliko Vam je ljudi čestitalo na ovoj presudi?

MISO: Moram biti pošten: puno ljudi, i znanih i neznanih, čestitalo mi je na odluci i presudi. Čestitali su na mom odnosu sudije: ljudi su doživjeli da sam ja neki hrabar čovjek pa sam mogao donijeti jednu takvu odluku, valjda niko nije vjerovao da se takva odluka može donijeti. Svima sam rekao da sam bio i ostao isti.

DANI: Vrlo često se ovaj proces upoređivao sa talijanskim procesom cosa nostri iz sedamdesetih. Razmišljate li o mogućnosti da može slično i završiti: realiziranjem prijetnji upućenih Vama i drastičnim ublažavanjem kazni od strane više sudske instance?

MISO: Ne želim o tome da razmišljam. Odluka Vrhovnog suda, kakva god da bude, bit će ispoštovana, a ja vjerujem, što bi naši stari rekli, da je svakom njegova sudbina zapisana.

DANI: Je li to Vaša sudbina da prvi sudite organiziranom kriminalu u BiH?

MISO: Ja sam bio u prilici da objavim presudu za oblik krivičnog djela ubojstva iz člana 171 stav 2 tačka 2 u vezi člana 23 KZ FBiH kad su u pitanju prvo, drugo i trećeokrivljeni, kad su u pitanju četvrto i petookrivljena za isto krivično djelo, samo u vezi člana 25 KZ FBiH, kao pomagači. Dakle, osobama koje su u ovoj nepravosnažnoj presudi proglašene krivim. Vijeće je imalo pred sobom sve činjenice kad je u pitanju njihova ranija prošlost, sve je uzeto u obzir i vijeće je donijelo odluku. Život teče dalje: u mom ormaru ima predmeta koji su vrlo teški i ozbiljni. Treba samo jednu noć provesti s dežurnim sudijom, obići ovaj grad i vidjeti gdje to mi živimo. Vjerujte da policajcima nikad nije bilo gore i teže: ne branim ih, ali svi mi pričamo o demokratiji, o moralu, o profesionalizmu, etici, a ti se ljudi susreću sa strašnim kriminalcima. Da bi ostali dostojanstveni u uniformi, oni sve moraju otrpjeti. A ja sam, ne kao sudija, već prvo kao građanin ovog grada, a tek onda kao neko ko se bavi ovim poslom, dužan cijeniti taj njihov rad i trud prije svega, zato da bismo svi mi mogli normalno navečer zaspati u svom stanu i proći ovim ulicama.

Arhiva Dani
192