Međunarodna unija advokata je prije neki dan u svoje članstvo primila Odvjetničku komoru Hrvatske zajednice Herceg-Bosna!? Vjerovatno se pitate čemu znaci zbunjenosti na kraju ove rečenice. Prije svega zbog toga što je ista ta Međunarodna unija još 6. septembra 1997. godine, na svom 41. kongresu održanom u Philadelphiji, oštro osudila osnivanje "etnički čistih advokatskih komora pod političkim liderstvom kvazidržave Republike Srpske i samozvane republike Herceg-Bosne". Unija je tada čak usvojila i rezoluciju o donošenju jedinstvenog zakona o organiziranju advokature u BiH, a čvrsto ju je podržala i Američka advokatska komora (CEELI) u BiH, sa Markom S. Ellisom na čelu, ističući kako "međunarodna zajednica treba izvršiti pritisak na sve strane da se usvoji kišobranska struktura, bez koje pravni sistem u BiH ne može garantirati pošten i politički neutralan pravni postupak".

Zašto je Međunarodna advokatska unija okrenula ćurak i u članstvo primila organizaciju za koju se i sama borila da je stopi u jedinstvenu advokatsku komoru BiH i zbog čega takva komora nikada nije osnovana, pitanja su na koja su Dani potražili odgovor.

No, saznali smo da rezolucija Međunarodne unije nikad nije sprovedena, a to znači da, nakon Daytona, Advokatska komora BiH nikad nije ustanovljena, što je dalo za pravo Republici Srpskoj i HZ HB da nastave održavati u životu svoje vlastite advokatske komore. Doduše, nakon rezolucije, u Sarajevu je napravljen Nacrt Zakona o advokaturi Bosne i Hercegovine, ali do njegovog usvajanja u Parlamentarnoj skupštini BiH nikada nije došlo.

Ekrem Galijatović, predsjednik Advokatske komore BiH, priznaje da je sve uzrokovano odlaskom dr. Harisa Silajdžića sa funkcije kopredsjedavajućeg Vijeća ministara. "Kada je otišao Silajdžić, sve je stalo", veli Galijatović i u tome kao da vidi dovoljno dobar razlog da se ni sam više ne bori za donošenje krovnog zakona i usisavanje tri advokatske komore u jednu. Naprotiv, Galijatović je za Dane izjavio: "Meni je važno ono što se desilo prije mjesec dana u Neumu - a to je načelni dogovor sa Odvjetničkom komorom HZ HB o osnivanju federalne advokatske komore."

Dakle, čovjek koji se imao boriti za postavljanje na noge advokatske komore na nivou države, sada se zadovoljava i osnivanjem entitetske. Ali, on nije jedini u tome. I ovaj put domaći advokati su imali međunarodnu potporu - istu onu koju su imali i 1997. Naime, predstavnici Američke advokatske komore bili su prisutni sastanku u Neumu i, kako Dani saznaju, podržali prijedlog o formiranju entitetske advokatske komore.

Ovim ishodom zadovoljan je i Josip Muselimović, predsjednik Odvjetničke komore HZ HB. On kaže: "Ne želim da budem zloban, ali Advokatska komora BiH ne postoji od 1991. godine. I ja sam se osobno zalagao da se ponovo utemelji državna komora, ali to nije išlo i sasvim je normalno što je Odvjetničku komoru HZ HB primila Međunarodna advokatska unija u svoje članstvo. Nama su u tome pomogli i ombudsmani FBiH i OHR, koji su odobrili naše djelovanje."

Sarajevski advokati Salih Karabdić i Maho Muftić prijem hercegbosanske Odvjetničke komore u Međunarodnu uniju drže pravom sramotom i licemjernim odnosom međunarodne zajednice prema BiH. A sam gospodin Karabdić u ovome vidi i legalizaciju stvaranja trećeg entiteta u BiH.

No, bez obzira na to kako se sad ponaša, ne treba zaboraviti da je međunarodna zajednica, u konkretnom slučaju Međunarodna advokatska unija, pružila Bosni i Hercegovini šansu da spriječi fragmentiranje pravnog sistema i uspostavi valjanu pravnu strukturu u koju će svi građani, bez obzira na nacionalnu, entitetsku i inu pripadnost, bezrezervno vjerovati. I ne samo da se na nivou države nije uspjela konstituirati jedinstvena advokatska komora već je njeno parcelisanje ignorirano do te mjere da, nakon što je Međunarodna unija primila pod svoje skute Odvjetničku komoru HZ Herceg-Bosne, niko iz tzv. Advokatske komore BiH nije našao za vrijedno čak ni da uputi pismo prosvjeda.

O njemu skoro više niko i ne piše! Baš kao da je nestao sa ovih prostora. A tako je divno i "stvaralački zanosno" obilježio posljednje četiri haotične godine u Federaciji BiH. Njegovi bliski prijatelji, međutim, znaju da je posljednjih dana imao dvije velike želje. Prvu da ga smijeni sam Wolfgang Petritsch i da "čista obraza" pred narodom kaže: Nisam ja kriv. Oni su.

Druga mu je želja bila da se o njemu ne govori. I da o njemu u novinama ništa ne piše. Za prvu želju on je danas siguran kako mu se nikada neće ostvariti. A ova druga… Zamalo.

Zbilja, kada ste posljednji put čuli nešto o Edhemu Bičakčiću? Ili ga vidjeli? Graditelj nesuđenog autoputa i šoumen sa sjednica Vlade FBiH, kojom je i predsjedavao, sretno je po stranačkoj liniji ušuškan u fotelju prvog čovjeka Elektroprivrede BiH. A tamo je potencijalni nasljednik Alije Izetbegovića strogo naredio svojim saradnicima, posebno onima u Uredu za informisanje u Elektroprivredi, da ni u jednom saopćenju ni za živu glavu ne napišu njegovo ime.

Da ne bi, ipak, došlo do propusta, on u svojoj vili od više stotina kvadrata redovno pregleda sva saopćenja koja bh. mediji dobijaju od Elektroprivrede, čiji se ljudi za odnose s javnošću sada moraju patiti sastavljajući informacije o potpisivanju nekog ugovora, ali tako da se ne kaže ni ko je ni u čije ime zastupao EP BiH. Jednoj starijoj, tamo zaposlenoj gospođi, sasvim slučajno, omaklo se da glasno upita: "A zašto bez njegovog imena i prezimena?" Odgovor je bio: "Hoće da ga zaborave."

Da ne bude zabune, Edhem Bičakčić ne razmišlja o povlačenju. On razmišlja o tužbi. Naime, nakon afere sa automobilima za koje je ex-premijer mislio kako nema ništa loše da se, iako prošvercovani, vrate vlasnicima, i Petritscheve otvorene kritike, Bičakčić je zaprijetio: "Ja odlazim sa premijerske funkcije samo da bih podigao tužbu protiv Petritscha!" Bičakčić, naime, smatra da ga je ovaj kompromitovao zbog "neocarinjenih vozila". I to nije sve: Edhem Bičakčić razmišlja o mogućnosti da upravo njegovo preduzeće većim dijelom investira u izgradnju onog autoputa za koji je svako malo kopao kamentemeljac.

Uzgred, Bičakčića u medijima nije bilo - danas (srijeda, 7.2.2001) je tačno 41 dan.

Ima već dva mjeseca otkako međunarodna zajednica s televizijskih ekrana kontinuirano agresivno atakuje na nervni sustav bh. populacije štrecajući gledaoce na koje galame sarajevski glumci iz punih pluća izvikujući: "Dosta je!" Riječ je o kampanji koju predvodi OHR a koja je usmjerena na borbu protiv zloupotrebe imovine u društvenom vlasništvu i smišljena je da atakuje na one koji imaju mogućnosti da nađu drugi smještaj a sjede u stanu na koji neko drugi ima pravo. U OHR-u kažu da su istovremeno htjeli uticati i na lokalne organe vlasti da obezbijede alternativni smještaj i spriječe nelegalnu kupovinu ili prodaju, jer su kod njih, dosad, u tom kontekstu zamijetili nedostatak volje.

Čak i kada se zakonskom osnovu kampanje nema šta zamjeriti, nije jasno zašto je izvedena tako da iz noći u noć traumira kompletno stanovništvo!? I ljudima koji decenijama žive u svojim porodičnim kućama, kad s TV-a dreknu "Dosta je!", kašike listom ispadaju iz ruku, zalogaji zastaju u grlu, a s trosjeda poskače čitava porodica i odmah bi se dala u bježaniju, iako ne zna ni zašto, ni gdje bi bježala.

Ovu agresivnu kampanju, koju ne čine samo spotovi na radio i tv-stanicama nego i oglasi u štampi i ulični plakati, no od njih se niko ne prestravljuje, osmislili su RRTF (Radna grupa za rekonstrukciju i povratak) i terensko osoblje OHR-a, OSCE-a, UNMIBH-a, UNHCR-a i Komisija za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba. Portparol OHR-a Oleg Milišić kaže da su ti ljudi "proveli značajan period vremena na terenu" i da se "svaki dan bave pojedinačnim slučajevima implementacije imovinskih zakona".

Možda su ovi "terenci" u stanovima bivših uživalaca stanarskog prava redovno zaticali osione momke, koje u spotovima zastupa Rijad Ljutović, koji su se u cipelama valjali po tuđim krevetima king size, bez želje da sami sebi kupe i stan i krevet iako su prodali očeva imanja pa imaju para; možda su na tom istom terenu konstantno sretali i sredovječne jezikače i mahaluše, predstavljene u liku Jasne Diklić, koje ni za živu glavu neće sa svekrvom, no, ima li smisla silnom vikom maltretirati stanovništvo!? Misle li "terenci" da su Bosanci zaista takvi "balvani" i da ništa ne kontaju ako se na njih dobro ne drekne i, zašto se među silnim ekspertima-terencima ne nađe niti jedan koji bi upozorio da je kontaminiranje medijskih sadržaja tolikom količinom agresivnosti u svijetu strogo zabranjeno?

I dok se bosansko stanovništvo, u ratu raznim ispaljivanjima izmorenim i dobrano načetim čulima, konstantno štreca drekom s ekrana, OHR ne posjeduje brojke koje mogu ukazati na to da oni na koje je kampanja trebalo da djeluje napuštaju stanove. "Možemo očekivati da će se učinci ove kampanje - povećanje broja slučajeva vraćanja predratne imovine u posjed - pokazati u narednim mjesecima", kaže Milišić.

Dotad ćemo, valjda, biti izloženi ovom medijskom teroru, koji je, kažu u OHR-u, producirala sarajevska producentska kuća Refresh. Možda je i do njih. Ako već nisu mogli stranci-terenci, možda su domaći kreativci mogli naći suptilniji način da utiču na svijest prekršilaca zakona, bez da se neko na njih, a i sve nas, dere iz petnih žila. Dernjava mora stati, ne samo zato što je medijski nedopustiva nego i zato što je ponižavajuća. Osim toga, čitava ova vika debelo je plaćena novcem koji je neko donirao da se Bosancima obezbijedi mir, a ne da ih se traumira.

Ako dreka uskoro ne prestane, kako je krenulo, u sljedećoj kampanji bi neko mogao smisliti da na bh. stanovništvo treba režati.

U broju Politikinog Zabavnika od prvog januara davne 1982, objavljeno je i pismo dječaka iz Prijepolja, u kojem on - sudeći po sadržaju - sav isprepadan vlastitom konstitucijom, traži hitan savjet: "Imam 14 godina i visok sam 188,5 cm. Interesuje me postoji li način za zaustavljanje mog vrtoglavog rasta. Molim što precizniji odgovor."

U istom broju objavljen je i traženi odgovor: "Da bismo mogli bilo šta da ti odgovorimo, moramo mnogo više da znamo. Pitanje je, recimo, da li je tvoj rast zaista vrtoglav? Možda jeste, a možda su tvoji roditelji visoki. Ti si sad u pubertetu, kad hormoni 'rade' pa se brže raste. Ali, da ne nagađamo: najbolje je da se obratiš školskom lekaru koji će na osnovu pregleda i potrebnih analiza reći da li je u pitanju vrtoglav ili normalan rast."

I što je sad, 21 godinu poslije, ikome zanimljivo ovo pismo pubertetlije koji se u tom trenutku vjerovatno plašio prvih dlačica na tijelu, pokušavao brijati lice sa kojeg je štrčalo nekoliko mekih dlaka buduće brade, istiskao prve bubuljice…? Pa, zato što je potpisnik pisma niko drugi do Vlade Divac, nekadašnji košarkaš beogradskog "Partizana", "Los Angeles Lakersa" i danas "Sacramento Kingsa". Jedan od evropskih centara sa respektabilnom NBA karijerom narastao je do 216 centimetara i težak je 118 kilograma. A vrtoglav je bio tek njegov sportski uspjeh. I transformacija od profesionalnog sportiste do jednako tako profesionalnog pripadnika nacije.

Da li igrate Loto? Ako već igrate, onda vjerovatno znate da, igrajući šarenicu, imate pravo i na Jokera ukoliko stavite križić unutar kvadratića na kojem piše DA. Dakle, popunite kvadratić i čekate da gospođa Dijana Šahinpašić izvuče dobitnu kombinaciju, nakon čega je poznat i broj Jokera.

Vjerovatno su mnogi mislili kako je za dobivanje nagrada Jokera potrebno pogoditi svih šest brojeva. E, nije!? Samo što je to teško saznati, s obzirom da na poleđini listića nema nikakvih podataka o tome. Ovo možete vidjeti samo ako u Lutriji BiH zatražite poseban listić na kojem vrlo jasno piše: ako ste pogodili pet brojeva, slijeva nadesno, predviđenih za Joker, dobivate 1.000 KM, četiri pogođena broja donose vam solidnih 100 KM, za tri pogođena broja možete dobiti 20 maraka... Prva nagrada već dugo je poslovni prostor na Baščaršiji, ili golf četvorka, ili pak VW Polo.

Sigurno se pitate kako to da niko do sada nije dobio poslovni prostor vrijedan, brat bratu, 200.000 maraka? Malo zbog toga što igrače Jokera baš i neće sreća, ali puno više zbog toga što se Lutrija BiH potrudila da glavni Joker-zgoditak nikome ne prepusti tako lako. To su nedavno pokazali javno na televiziji. Jedan Biščanin pogodio je svih šest brojeva Jokera, a onda su ga pozvali u Sarajevo da okreće točak sreće. I umjesto da čovjek, pošto je potrefio Jokera, okreće točak koji je podijeljen na jednak broj poslovnih prostora i gore navedenih automobila, on je okreto točak na kojem je bilo, čak, i škoda felicija (koje nisu predviđene Jokerom), pokoji polo i samo dva poslovna prostora.

Riječju, igrači sa srećom su (ne)sretnom čovjeku maksimalno reducirali mogućnost za dobivanje poslovnog prostora. Na kraju priče igrač se zadovoljio VW Polom, a poslovni prostor ostao je za neku drugu priliku. Do novih točkova sreće!?