|
 e
pitaj zašto, ali muslimanska imena bila su ružna. Tako su zvučala
uhu, jer je u njima čulo neki zvuk od kojeg je glava bježala, zvuk
prošlosti, pradjedovskih vremena kada se teško živjelo, nije bilo
struje i auta, ili zvuk blatnjavih sela, škriputavih drvenih podromanijskih
kućeraka, zvuk zime i magle, zvuk gradskog straha da će nas netko
jednom vratiti zajedničkom praporijeklu, tamo gdje su ovce i krave
duši jedino društvo. Bilo je u tim imenima i opasnog muka koji se
širio oko obijeljenih minareta, neuredno okrečenih, zapuštenih i
sličnih po svojoj nepotpunoj bjelini onim velikim posavskim šljivicima.
Bilo je u tim imenima straha od razlike, osjećaja da je Istok u
njima nešto strano, daleko od naših života i svega što smo željeli
biti.
Početkom sedamdesetih najčešća
muslimanska imena postala su Alen, Denis, Selma, Sabina, Sabrina...
Imena iz američkih filmova ili imena skandinavskih djevojčica koja
su birana po bliskosti zvuka u njima. U njima je postojala ona sasvim
prihvatljiva mjera sjećanja na Istok za koju su se hvatali ljudi,
očevi i majke, zarobljeni između dva strašna osjećaja: Otpora prema
imenima svojih nena i djedova i užasa pred mogućnošću da svojoj
djeci biraju imena svojih komšija koji su vjerom i porijeklom bili
nagrađeni za puno širi izbor imena. Iako su i njima stara imena,
narodna i kršćanska, bila ružna, pa se tih godina malo tko nazvao
Tadijom, Milošem, Ivkom, Tvrtkom ili Stjepanom, njihov izbor bio
je veći i činilo se da njihova samoća u svijetu nije tako široka
i strašna.
A onda se 1979. pojavila zagrebačka
rock grupa Azra. To ime negdje je bilo zvučno i egzotično, ali u
Sarajevu i Bosni odjekivalo je svojom bliskom daljinom. Malo tko
bi ga tada dao svome djetetu i baš nitko ne bi tako nazvao svoju
rock grupu. Ono što je bilo naše, to nam je bilo i najviše strano.
Kako je Azra rasla, postajala kult jedne generacije, adolescentski
obrazac učenja i čitanja poezije, prva naša politička ideologija
i tačka identifikacije, tako je i zvuk njezinog imena mijenjao svoja
značenja. Uho se na njega privikavalo i bivalo mu bliskije s neke
posve neočekivane strane. Nismo mislili da je Azra muslimansko žensko
ime, niti smo ijednu Azru iz razreda, a bilo ih je jer smo rođeni
nevinih šezdesetih, na bilo koji način identificirali s novim zvukom
njezinog imena. Riječ Azra čula se na dva sasvim različita načina,
ovisno od toga označava li ženu ili rock grupu.
Ali ipak je činjenica da je preko
zagrebačke Azre započelo sarajevsko mirenje s muslimanskim imenima.
Da smo drukčije živjeli, da nas na kraju nije ubilo u pojam i da
nije bilo rata i svega onog što je do rata dovelo i zbog čega taj
rat nikada neće biti ispraćen iz naših života, cijela je priča mogla
biti obojena na neki pitomiji način. To što su nam muslimanska imena
bila ružna, moglo nam je danas biti smiješno, kao što je dobrim
Česima smiješna cijela njihova povijest, svaka zabluda i svaka moda.
Da nije bilo rata, danas bismo govorili o roditeljima koji su kupovali
kapute po modi, govorili naglaskom za koji su vjerovali da je zagrebački
i beogradski, svojoj djeci davali imena iz filmova i, sve u svemu,
bili samo malo luckasti. Ljepše bi to bilo, i pravednije. Taj sram
i zaborav stvarnih motiva teški su kao najteža novembarska magla
i kao depresija ljudi koji jednoga dana shvate da su život uludo
utukli, a da za novi više nemaju vremena.
Kada odrastu danas rođena djeca,
svi ti Muhamedi, Mehmedi, Zvonimiri, Borne, Jovani, Ismeti, Hamdije,
u modi će biti neka druga imena, ali oni neće u čudu gledati jedni
druge, niti će misliti da su im roditelji bili malo blesavi. Ako
Bog da i ako postanemo bijeli Svijet, dobri Svijet, bit će tako.
Ime je znak, ni dobar, ni zao. Imenovanje djeteta estetski je čin,
a život s imenom stvar je individualne etike. Imena nas nikada neće
učiniti ni boljim, ni lošijim ljudima.
Arhiva Dani
192
|
