Visoki predstavnik izgleda ima ozbiljnu namjeru da se ubuduće pozabavi revizijom Dejtonskog sporazuma. Kako drugačije shvatiti njegovu odluku da imenuje arbitra za rješavanje problema linije razgraničenja u sarajevskim naseljima Dobrinja I i IV. Jer, Milošević je u Daytonu džentlmenski, i pod uticajem viljamovke, povukao liniju kojom se dobar dio spomenutih naselja vraća Federaciji BiH. Postoje mape koje su, nakon toga, dogovorene, a što je potvrdio i sam Richard Holbrooke u svojoj knjizi Završiti rat. Sudeći prema tim mapama i dejtonskom dogovoru, dvije trećine Dobrinje I i IV treba vratiti Federaciji BiH. I umjesto da davno formira komisiju koja će dogovoreno provesti u djelo, Visoki predstavnik postavlja arbitra koji će presuditi nakon dogovora sa zainteresiranim stranama. Istovremeno, nakon što su se suci po prvi put potpuno podijelili, Dom za ljudska prava za BiH donosi sramnu odluku da se prizna pravo jednog građanina Federacije na povratak u Dobrinju IV. Da sramota bude veća, utvrđeno je da se stan dotičnog građanina nalazi u dijelu Dobrinje IV koji treba da bude vraćen Federaciji. Pa i pored toga, Dom za ljudska prava ne donosi konačnu odluku o statusu dijelova spomenutih naselja. Što, naravno, nije nasekiralo bilo koga od domaćih i stranih sudaca. Arbitar će, tako, čekati konačnu odluku Doma za ljudska prava, a Dom za ljudska prava će čekati presudu arbitra. Dotle, građani spomenutih naselja dočekat će još jednu novu godinu u tuđim stanovima. Ako budu imali sreće da ih prije toga ne izbace. Na federalnu ulicu.

Nema sumnje da je rat koji je HDZ objavio na svim frontovima, ušao u svoju ključnu fazu. Fazu u kojoj se glave nađu ili na stranicama historijskih čitanki ili se odrubljene zakotrljaju u provaliju političkog zaborava. Spreman valjda na svaku vrstu rizika ne bi li mu se kako ime sa poštovanjem spominjalo i među hrvatskom djecom osnovnoškolskog uzrasta, Ante Jelavić je hrabro zablokirao vlast u pola države. Odnosno u onom njenom većem entitetu. Smatrajući se dovoljno jakim da može pomisliti da drži u šahu i Alijansu i strance i partnere u vlasti (SDA i SDS), hadezeovci su zaignorisali čak i odluku Ustavnog suda BiH. Taj neviđeni presedan, taj brutalni atak na potporni stub svake pa i ove države, nije ništa novo u destruktivnoj, pohlepnoj i, u suštini, priglupoj politici bosanskohrvatskih desničara. Ali je siguran znak da polako gube i posljednju mogućnost odstupanja, da ostavljaju sve manje prostora za kalkulacije i da se, zapravo, zavlače u najdublju tamu repriziranja politike koju su tako "uspješno" provodili idolopoklonici pokojnog hrvatskog predsjednika. Šaljući nekakve prizive OSCE-u u Beč, tužakajući Roberta Barryja, čovjeka koji im je poklonio pola izbornih glasova, Evropskom sudu pravde, jelavićevci su vrlo blizu dna vlastitih intelektualnih i političkih mogućnosti. A da bi dotakli samo dno, trebaju još samo malo istrajati na odluci da blokiraju izbor Doma naroda Federalnog parlamenta, predsjednika i potpredsjednika Federacije, premijera i Vlade FBiH, vlasti u kantonima gdje imaju većinu... Ispipavajući puls strpljenja međunarodne zajednice, mogli bi se, neplanirano, probuditi u državi koja neće tražiti njihove političke glave, nego će im vrlo detaljno pretraživati džepove. Sa glavom su se i do sada igrali, ali sa džepom šale nema...

Bio je dobar sa Slobodanom Miloševićem sve dok svima nije postalo jasno da će veliki diktator definitivno preći u politički zaborav. E, onda je sklopio politički brak s Biljanom Plavšić, pa je u međuvremenu i ona otišla u politički zaborav. Nije mu bio mrzak ni Milorad Dodik, dapače. Ali suradnja s Miletom, reformatorom, nije dugo trajala iz prostog razloga što je i Mile sišao s političke scene. Živko Radišić je, u međuvremenu, umislio da je politički faktor, pa je u penziju htio otpratiti američkog ambasadora u BiH Thomasa Millera i njegovog britanskog kolegu Grahama Handa. Čovjek za sva vremena i sve poslove, pa i one s naftom, odlučio je, eto, da malo uđe u biznis i sa vladajućim SDS-om. Sve u skladu sa devizom ili na vlasti ili uz vlast. Jasno je da je Radišić zadnji koji će otjerati Millera i Handa iz BiH. Ali važniji od te lažne prijetnje je odgovor na pitanje kada, zašto i kako dolazi do najnovijeg Radišićevog bisera.

Odgovor nije težak: u vrijeme kada Jelavić mašta o trećem entitetu, zato što uticaj SDS-a jača u RS-u, te nakon što na vlast u SAD-u dolazi George Bush, koji je onomad izjavljivao kako američke vojnike treba povući iz BiH. Radišić ovo radi zato da bi pomogao SDS-u i HDZ-u (a, bogami, ni SDA-u ne bi bilo mrsko kada bi vidjeli Milleru leđa, samo da to još smiju javno reći), ali to radi na krajnje diletantski način. Vidi se da njegovo razumijevanje vanjske politike i međunarodnih odnosa datira iz perioda kada su SAD bile kapitalistička zvijer, Sovjetski savez bio bratski, smjernice sugerirao Socijalistički savez, a direktive izdavao SK.

Ma, nije da ih čovjek nešto ne voli, ili da su nešto značajni, nego se uvijek sami napenale. Uvijek nanovo pokušaju sa nekim jeftinim trikom izvučenim iz kakve ubuđale kupusare u kojoj su opisani najbanalniji principi propagande usmjerene ka ocrnjivanju političkih neprijatelja. I uvijek nanovo dožive fijasko jer ulete u duboki ofsajd pa još pride i pucaju u praznu mrežu nakon sudijskog zvižduka, pa zarade i žuti karton... Dakle, ove hefte redovni polaznik večernje škole antipropagande Šefik Džaferović raspalio je po, ni krivom ni dužnom, Berizu Belkiću, jednom od rijetkih funkcionera sa teritorije kojom je donedavno vladala SDA koji je sposoban a istovremeno se nije uhvatio u kriminalno-korupcionaško kolo bivše vlasti. Belkićeva krivica je to što je, kao, deložir'o mjesečno 600 porodica i ostvario više od 12.000 povrataka u Sarajevo. Ko mu je kriv što je shvatio previše bukvalno ono što piše u Sarajevskoj deklaraciji a nije prethodno provjerio u Centrali SDA je li Predsjednik stvarno prihvatio bezuslovni povratak u Sarajevo ili je to bilo samo "dopodne". Ko mu je kriv što je više čitao Sarajevsku od Islamske deklaracije. Jer, da se Džaferović pitao, ne bi Belkić povratio nikoga u Sarajevo. I umjesto Sarajevske, provodila bi se Izetbegovićeva deklaracija. Ovako, SDA mora, ni kriva ni dužna, da kritizira vladu u kojoj sjede njeni ministri. I da sa žaljenjem konstatuje da se povratak ostvaruje, unatoč tome što je proklamovano da će se Sarajevska deklaracija poštovati samo onoliko koliko je Predsjednik mislio.

Dopodne.

"On ima pravo na odštetu... ova odšteta ima zakonsko utemeljenje i isplaćena je u dogovorenom iznosu... mislim i da je korektna... ustanovili smo da je iznos prilično realan." Ove i slične opservacije u tzv. slučaju "Karaula", kada je Vlada Federacije platila 1,2 miliona maraka čovjeku čije je zemljište koristila Vojska Federacije, odnosno HVO, u pero novinara Avaza nije izgovorio advokat tužitelja Mirana Karaule. U odbranu prava na milione maraka poreskih obveznika koji su sletjeli u Karaulin džep, dao se niko drugi do "tuženi" ministar obrane Federacije BiH Miroslav Prce. Ne osjećajući nikakvu grižnju savjesti zbog ovog, za svjetske prilike nesvakidašnjeg slučaja, koji je, uz to, sasvim slučajno isplivao u javnost, Prce mrtvo-hladno ostaje na braniku odbrane prava da se novci namijenjeni federalnim oružanim snagama i dalje troše na isplate odšteta svima koji se osjećaju zakinuti od nesretnog spoja Armije BiH i HVO-a. Pri čemu bi takav osjećaj za pravnu državu bio za aplauz da iza njega ne slijedi potpuno odsustvo bilo kakvog osjećaja za odgovornost ili, čak ni u peti, pomisli da bi možda bilo sukladno moralnoj (a i materijalnoj) obavezi da se, recimo, oprosti od fotelje ministra prije roka. Ili da progovori nešto o mogućoj istrazi koja bi dovela do imena krivaca zbog nečuvene pljačke državnog budžeta. Ili da makar objasni kakve su njegove veze sa ratnim dugom Ministarstva odbrane od 45 miliona KM. Ili da, jednostavnije, kaže u lice izgladnjelim vojnicima kuda još, osim u džepove privilegiranih tužitelja, odlaze milioni kojima se šamara sljedbenik imidža Jadranka Prlića.

Alternativno ministarsko vijeće, jedna od najbenignijih pojava na postdejtonskoj političkoj sceni BiH, izgubilo je razlog svog postojanja: napustio ga je Miodrag Živanović. Skrhan činjenicom da je AMV "uvučen u podršku Alijansi", Živanović je spremno zaključio kako je BiH "ostala bez demokratske alternative, odnosno da se sve svelo samo na kalkulaciju oko učešća u vlasti". Tako se Živanović po prvi put našao na onoj strani zbog koje je i krenuo u, na prvi pogled, besmislen posao stvaranja bosanske "vlade u sjenci". Našao se na strani kritičara Alijanse, u istom stroju sa zapjenušanim kreatorima priče o međunarodnoj zavjeri koja je stvorila "desetoglavu aždahu". I što je najgore, uz komentare koji su ekvivalentni sluhu za politiku kakvog srednjoškolskog aktiviste pokreta zelenih. Pa naravno da se sve uvijek vrti oko "učešća u vlasti", dobri profesore! Pa zašto je uopće formirano Alternativno ministarsko vijeće ako ne i zbog toga da bude alternativa onima koji su u vlasti. Ili je, možda, dragocjenije i za prosperitet ove države bolje da deset najtežih godina, koliko su Bosnom vladali Živanovićevi politički protivnici, potraje decenijama, a AMV decenijama zadržava poziciju bez(oba)veznog kritičara negativnih pojava. Tragikomičnom se doima, stoga, ova ostavka, jer nikoga neće pretjerano nasekirati izuzev onih što Živanovića, kao časnog čovjeka, smatraju jednim od mogućih lidera BiH u 21. vijeku. Naime, gađenje spram prljanja ruku "učešćem u vlasti" i suradnje sa, primjerice, Silajdžićem, može izgledati principijelno jedino ukoliko se zaboravi činjenica da je i sam Živanović nekada bio (doduše) neuspješni učesnik izbora u BiH. Ali, neka, bit će još tih trka za učešćem u vlasti...