eć se dogodilo. Novinari nezadovoljni izborom direktora televizije čije su menadžerske i svake druge sposobnosti uveliko zaostajale za njegovom spremnošću na slijepu odanost vlasti, zauzeli su prostorije iz kojih se emitira najgledanija i najutjecajnija informativno-politička emisija Dnevnik i gledateljima obznanili početak pobune i borbe za nezavisnost profesije i slobodan rad javnog rtv servisa. I ma koliko da se postavljeni, zajedno sa svim svojim zaštitnicima, bunio, pokušavši slomiti "neposlušne" čak i otkazima, te imenovanjima novih urednika programa, gledatelji su shvatili poruku. Trg ispred zgrade medija u kojem se vodila jedna od najvažnijih bitaka demokratije ispunile su desetine hiljada ljudi, podržavši tako nastojanja onih koji su im svake večeri gostovali u dnevnim sobama, onih sa kojima su se identificirali i onih čijim su novinarskim uracima vjerovali. Kraj i nije mogao biti drugačiji: instalirani su se kadrovi povukli, a demonstranti su otišli kući čuti i vidjeti još jedan pregled vijesti, priređen po najvišim standardima profesije.

Bilo je to, naravno, u Pragu, glavnom gradu Češke Republike i sjedištu tamošnje radio-televizije, za čiji program se plaća pretplata od šest maraka mjesečno. I to je prva i posljednja veza u nemogućem upoređivanju Radio- televizije Bosne i Hercegovine i Češke RTV. Nemoguće je čak i zamisliti kako se sličan proces događa u sivoj zgradi na Bulevaru Meše Selimovića, mjestu poznatom po učestalim saobraćajnim nezgodama i zgradi iza čijih se neuništivih zidina godinama već događa propast bosanske televizije u bezbroj epizoda.

Galerija bezličnih Istina, i tamo je direktor (Vladimir Bilić), zajedno sa zamjenikom (Fahrudin Balvanović), doveden iz potpuno nerazumljivih razloga i ijednog dokaza da će znati raditi posao za koji se, navodno, plaća 6.500 maraka. I on je, pokušavajući uspostaviti punu kontrolu nad programom, zaposlio novu urednicu (Mirjana Micevska), ignorirajući odluku Vijeća Federalne televizije da taj posao radi Marija Topić-Crnoja. Usput je dijelio otkaze, a još češće prijetio njima.

I previše je tu razloga za ulazak novinara u najbitnije dijelove zgrade i poziv na zaštitu njihova prava na slobodan rad, prava građana na profesionalnu televiziju i podsjećanja na dužnosti te iste televizije da radi za one što joj plaćaju šest maraka, a ne za one koji je koriste kao svoj ideološki megafon. Problem je međutim u tome što je BHT, puno više nego skoro zaboravljeni Radio BiH, odavno samo medij za promociju onih koji uspiju u Sivi dom ubaciti više svojih ljudi i instalirati ih na najbitnija mjesta. Ko bi, uostalom, bio taj čiji bi poziv u pomoć shvatili gledatelji i zbog njega izašli na ulicu da tamo brane pravo da znaju?

Ljiljana Smailbegović, novopromovirana voditeljica Dnevnika, netelevizični lik čije se poznavanje tema kojima se bavi (odluka Visokog predstavnika o jednakopravnosti Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj ili plasman košarkaške reprezentacije BiH na Evropsko prvenstvo u Turskoj) opasno graniči sa potpunim neznanjem i onoga o čemu je riječ i onoga što bi ona trebala raditi; urednica Informativno-političkog programa Mirjana Micevska, bivša dopisnica Tanjuga, nerealizirani novinar ugašenih Večernjih novina, žena koju kolege nazivaju kadrom pogrebnog preduzeća "Pokop" iz Sarajeva, miljenica samog direktora i autorica pitanja: "Ima li nešto što biste Vi željeli reći a ja Vas nisam pitala?"; paralelna urednica tog istog Informativno-političkog programa i urednica IPP-a nepostojeće Federalne TV Marija Topić-Crnoja, kojoj je najznačajnija preporuka za dolazak sa zabranjenog, zapadnomostarskog Erotela u Sarajevo bila "dobra saradnja sa kancelarijom OHR-a" u Mostaru, i o čijem se angažmanu u prijestolnici zna tek to da na posao dolazi škodom; saradnice časopisa Lady, na čijim stranicama razgovaraju sa nekim što se zove Ivan Mikulić ili Jadranka Prlića pitaju o ženama, Midheta Kurspahić i Sanela Prašović; ili možda neko od njihovih urednika za koje se tek, po programu za koji je teže odrediti da li je dosadniji ili neprofesionalniji, zna da ne rade ništa, sem što možda aktivno učestvuju u spletkama?

Posljednjih sedam mjeseci BHT-a, od smjenjivanja jedine TV zvijezde i čovjeka koji nije uređivao vrhunski profesionalan, ali jeste ipak gledljiv program kojim se vrijedilo kritički baviti, Senada Hadžifejzovića dakle, ta je kuća uspjela dokazati da dno u bosanskom televizijskom novinarstvu ne postoji. Jer da postoji, davno bi bilo dotaknuto, što bi značilo ili zatvaranje Sivog doma i pretvaranje one zgradurine u skladišne prostorije Šahinpašićevih kompanija, ili konačno stizanje na poziciju sa koje se ne može nazadovati, ali mora napredovati.

Od 21 do 7 Optimisti bi sada rekli kako je posljednja odluka Visokog predstavnika Wolfganga Petritscha, kojom je broj članova Vijeća Federalne televizije smanjen sa dvadeset jedan na sedam, uz obrazloženje da se želi postići veća efikasnost u radu, konačni početak puta produkcije Sivog doma ka gore. Oni, naravno, ili ne znaju ili ne vjeruju u ono što znaju, jer iako je čak i ova odluka, baš kao i ona o pridruživanju Radio Ferna PBS-u, izazvala priličnu medijsku pažnju, uz obaveznu pojavu skupine nezadovoljnih činjenicom da se Austrijanac usudio ne pitati ih za mišljenje, ona predstavlja tek blago doticanje oboljelog tkiva.

Podsjetimo, Petritsch je Vijeće FTV-a skresao na sedmorku, vjerovatno najboljih od dvadeset i jednog. Taj su posao zadržali Slavo Kukić (predsjednik), Nedžad Fejzić (potpredsjednik), Neđo Miličević, Zlatko Dizdarević, Dunja Blažević i Boris Tihi, dok je mjesto predstavnika OHR-a ostalo upražnjeno. Istog dana kada je saopćena ova odluka (30. januar 2001), Petritschu se javilo pet, tada već bivših članova Vijeća (Enes Duraković, Miro Sirovina, Slavko Klisura, Branka Praljak i Božo Mišura), zamjerivši mu kako je ovim potezom sam poništio vlastite, ranije donesene odluke. "Budući Drugom Odlukom Visokog predstavnika o rekonstruiranju Javnog RTV sistema nisu derogirane odredbe članka 44. Zakona o Radio-televiziji Federacije Bosne i Hercegovine, čudi nas da i Vi kršite propise koje ste sami donijeli", napisalo je, pored ostalog, pet bivših.

U Uredu Visokog predstavnika međutim ističu kako Petritsch nije uradio ništa što nije u okviru njegovog mandata, kako je broj smanjen na sedam čisto da bi se brže i lakše djelovalo i kako je, zapravo, ovom odlukom zadovoljena želja jednog od članova Vijeća koji je i sam bio protiv prevelikog tijela čije je članove bilo teško čak i skupiti na jedno mjesto. Problem je, kažu u OHR-u, u tome što je predlagač sebe vidio i u novom sazivu, i tek kada se to nije ostvarilo, odlučio je biti ljut.

Dani nezvanično saznaju kako je riječ o profesoru Enesu Durakoviću. No, toj se informaciji suprotstavlja, nekoliko mjeseci stara, najava samog profesora Durakovića da će se povući iz Vijeća.

Saopćenje prema kojemu Petritsch sam ne poštuje vlastita pravila, tek je nastavak dopisivanja što ga je Visoki predstavnik vodio sa ljudima vezanim za RTV BiH ili zaposlenim u njoj. Pet dana prije, otvorenim se pismom austrijskom diplomati obratio Miodrag Oljača, predsjednik Samostalnog sindikata radnika RTV BiH, optuživši ga također da nove odluke nisu u skladu sa ranijim. Ta je priča, zapravo, vezana za odluku o pridruživanju Radio Ferna PBS-u, odnosno nekom budućem Javnom radiju BiH, u čemu stranci vide mogućnost tehničkog usavršavanja Radija BiH i stvaranje uslova da se signal što ga ta kuća emitira proširi na sve dijelove države, jer je samo bivša OSCE-ova postaja imala mogućnost "pokrivanja" kompletnog teritorija države. Sindikat je tu, međutim, prepoznao vlastitu marginalizaciju, uz primjetan strah od prvenstveno novih ljudi, bivših novinara Ferna, za koje se neopravdano misli kako će redom dobiti posao nauštrb starih kadrova Radija Bosne i Hercegovine.

Faza - direktor Sva ta dopisivanja, strahovi i sumnje, pokušaji kompromitiranja drugačije mislećih, na neki su način zasjenili najbitniju kadrovsku promjenu u Sivom domu: predsjednik Osnivačkog odbora Public Broadcasting Servicea (PBS) više nije bivši dopisnik Tanjuga iz New Yorka, direktor Slovenske novinske agencije (STA) i čovjek od povjerenja slovenskog predsjednika Milana Kučana, Tadej Labernik! Na njegovom je mjestu od kraja januara bivši agent za prijenos imovine RTV BiH, John Shearer, nekadašnji uposlenik BBC-a, učesnik u transformaciji čuvene engleske rtv kuće i njenih dopisničkih postaja u egzotičnim zemljama.

Tim je imenovanjem započela, po svemu sudeći, najdramatičnija faza u procesu nastanka PBS-a i Federalne televizije: izbor direktora, čiji je planirani nastavak priprema programskih shema i izrada specifikacije radnih mjesta u kući u kojoj, navodno, radi čak 1.200 ljudi. Da se radi o vjerovatno najbitnijoj stavci u već naporno dugom pretvaranju iz ničega u ništa, govori prije svega podatak da su ponude pristigle na dva različita konkursa (PBS i FTV) otvorene prije vremena i da se među kandidatima panično tražio neko ko će jednako zadovoljiti i stručne i političke interese. Takvog, izgleda, još uvijek nema, a u međunarodnim institucijama zaduženim za RTV BiH, sem što ne kriju kako će, ako treba, sve prijave ignorirati, vrlo ozbiljno pitaju goste: "Je l' znaš nekoga ko bi bio dobar za direktora?"

Prema nezvaničnim informacijama, zna se da su se na konkurse javili: Vladimir Bilić, Fahrudin Balvanović, Senad Hadžifejzović, Mujo Delibegović (bivši dopisnik RTV BiH, novinar Ferna, OBN-a i predratni kadar sarajevske Općine Novi Grad, čovjek čija se kandidatura opisuje kao jedini vic u kojem nema Sulje), Sead Hadžijahić (višedecenijski sportski novinar, kojeg zlobne kolege optužuju da je značajan dio vrijedne kućne biblioteke zamijenio za primjerke beogradskog sportskog nedjeljnika Tempo), Haris Pašović (pozorišni reditelj iz Sarajeva i, vjerovatno, jedan od najboljih reditelja u bivšoj Jugoslaviji), Medžida Buljubašić (novinarka TVBiH, bivša bliska saradnica Senada Hadžifejzovića), inžinjer Sejo Bektašević i Malik Žoljić (organizator programa).

Za sada se tek zna da će direktor Federalne TV biti Bošnjak, a predsjednik Vijeća Hrvat (već izabrani Kukić), kao i urednik IPP-a, dok je izbor direktora PBS-a otežan i navodno malim brojem prijavljenih kandidata srpske, odnosno hrvatske nacionalnosti. Da to, po svemu sudeći, neće biti tako bitno, govori i činjenica da inozemni "medijski eksperti" nacionalnoj pripadnosti najmanje pridaju važnost kada prave svoje liste. Na njihovom je spisku želja na prvom mjestu Boro Kontić, utemeljitelj Omladinskog radija, Drugog programa Radio Sarajeva i sadašnji direktor Medija centra. U igri su još i Ivica Puljić, sadašnji urednik Glasa Amerike u Washingtonu, i Zekerijah Zeko Smajić, nekadašnji novinar Yutela i direktor novinske agencije Sense iz Bruxellesa.

Stranci tu, međutim, nailaze na ozbiljne probleme: Boro Kontić je već jednom odbio sličnu ponudu i teško je vjerovati kako je spreman napustiti izuzetno funkcionirajući Medija centar, jednu od najupotrebljivijih institucija za pomoć novinarima ovdje; Zekerijah Smajić, pak, vodi skupi i uspješni projekat agencije koja servisira medije u, najčešće, zemljama Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope. Njihovo ostavljanje tog posla i prihvatanje ponude za koju se tek zna da će biti izuzetno plaćena, značilo bi ulazak u polusvijet bosanske televizije, u labirint diletantizma, siromaštva, zastarjele tehnike i nepomirljivih interesa. Tek je, navodno, nešto veće interesovanje pokazao Ivica Puljić, čija se posjeta Sarajevu očekuje, a njen bi neizostavan dio trebali biti sastanci sa predstavnicima nečega što će valjda biti PBS, FTV ili ko zna šta još.

Šta zna Arthur Anderson U OHR-u za sada ne razmišljaju o mogućnosti da direktorske pozicije povjere nekome od onih što su svoje biografije poslali na konkus. Tu se, zapravo, i nalaze samo dva ozbiljna imena. Jedno je ono Harisa Pašovića, a drugo Senada Hadžifejzovića. Dok prvog tek ne izostavljaju sa spiska neželjenih, stranci za drugog otvoreno tvrde da nikada neće biti izabran. Nezvanično, navode dva razloga: činjenicu da je sada na čelu Osnivačkog odbora John Shearer (?) i protivljenje Hrvatske demokratske zajednice ponovnom imenovanju jedine preživjele TV zvijezde, čiji šarm uveliko nadilazi njegove menadžerske sposobnosti.

Istina, pristajanjem na Hadžifejzovića OHR bi sam sebi opalio šamar. Jer, taj je Ured hladno ignorirao to što je Vlado Bilić, čim je prošao kroz štok koji na ulazu u Sivi dom simulira detektor za metal, Hadžifejzoviću uručio rješenje o smjeni. Reagirali su, zapravo, tek kada se ovaj toliko osilio da je pored jedne urednice IPP-a primio još jednu svoju, zabranivši mu dalja samovoljna otpuštanja i primanja novinara.

I ko će onda biti direktor famoznog PBS-a? Ukoliko sva nastojanja da se nađe menadžer iz Bosne propadnu, tu će fotelju dobiti John Shearer! FTV će vjerovatno svog direktora dobiti barem tako što će relevantno sedmočlano Vijeće uspjeti nekoga privoljeti da ide na posao u televiziju koje nema. Zna se da to neće biti sadašnji direktor FTV-a i šef Prelazne uprave TV BiH Vlado Bilić. Kao ni njegov prvi saradnik Fahrudin Balvanović.

"Postoji određeno nezadovoljstvo radom Prelazne uprave, iako moramo istaći da su pod teškim uslovima osigurali rad televizije i plate zaposlenih", zvanična je ocjena rada dvojca Bilić - Balvanović. No, kada o njihovom učinku govore off the record, u OHR-u kažu: "Oni su obezbijedili da TV BiH emituje neku sliku i da zaposleni tamo primaju neku platu." Ta plata je, uzgred, od 350 do 500 maraka.

Finansijsko poslovanje RTV BiH još je uvijek tajna za sve koji se njome pokušavaju baviti. Tokom ovog mjeseca očekuje se izvještaj kompanije "Arthur Anderson" iz kojeg bi konačno trebalo biti jasno kako, kojim i čijim novcima uopće posluje taj medij. Bilić, istina, često strancima zna reći kako većina para dolazi od pretplate i da se tako ubire 30 miliona maraka godišnje. Ta se cifra, međutim, razilazi sa, prije svega, stepenom naplate pretplate i činjenicom da je RTV BiH, u doba kada se najviše plaćalo (za mandata Mire Purivatre i Senada Hadžifejzovića), uspijevala mjesečno zaraditi oko milion i osamsto hiljada maraka.

Dok traje nevjerovatna borba za direktore i pogrešne principe, Bosanskohercegovačka televizija prolazi kroz svoj najgori period. Program je sterilan, dosadan, angažirano je novinarstvo iskorijenjeno, produkcija odiše siromaštvom, najzastupljeniji novinari amaterizmom, urednička djela pokazuju tek krajnje nepoznavanje osnovnih pravila najkompleksnijeg medija. Istovremeno, ino se eksperti vozaju romobilom kroz duge hodnike Sivog doma, Vladimir Bilić prijeti otkazom svima za koje zna da im Shearer priznaje kvalitet, voditeljima Dnevnika se mijenjaju najave priloga dok sjede u šminkeraju, pristaje se na svaku vrstu ucjene (političke, ekonomske…), na događaje se reaguje sporo ili nikako…

Televizija Bosne i Hercegovine danas više nije ni bosanskohercegovačka ni televizija. Ona je tek ozbiljna konkurencija NTV 99, mediju koji služi da bi se njegov direktor imao gdje sastajati sa onim koji pristaju da ih on maltretira u maratonskim intervjuima, nakon kojih se na ekranu obično pojavljuje slika Miljacke noću. Ili, u boljem slučaju, snimak jeftinih cirkuskih tačaka. Zanimljivih i važnih baš kao i program BHT-a.

Senad Hadžifejzović, zvijezda na bolovanju

Otići ću iz BiH

DANI: Prema najavama predstavnika međunarodnih institucija koje se bave reorganizacijom TV BiH, proces rekonstrukcije ulazi u veoma bitnu fazu: očekuje se izbor direktora PBS-a i Federalne TV. Vaše ime je, svakako, najzvučnije među kandidatima za PBS, no zanimljivo bi bilo čuti kako Senad Hadžifejzović ocjenjuje svoje šanse u tom izboru? HADŽIFEJZOVIĆ: Prvi dio pitanja mi se dopada, to da je moje ime najzvučnije. Ja sam za PBS konkurisao dok sam još bio na funkciji direktora i glavnog i odgovornog urednika TV BiH. Izbor se otegao i ja čekam. Mislim, bez neke prepotencije i posebne ufuranosti, da su moje reference najjače. DANI: Oni koji, uslovno rečeno, treba da verifikuju izbor direktora PBS-a navode, međutim, kako Vi imate najmanje šansi i to prvenstveno zbog protivljenja HDZ-a. Kako to komentirate? HADŽIFEJZOVIĆ: To je problem međunarodnih organizacija. Ako je to OHR, onda je to problem na relaciji OHR-a i HDZ-a, i ako je to tačno, to znači da OHR podliježe pritiscima HDZ-a. DANI: Da li je za vrijeme Vašeg mandata bilo sličnih pritisaka na Vas kao urednika od, recimo, bošnjačke strane i da li se slažete kako se tada mogao steći dojam povezanosti Senada Hadžifejzovića sa vrhom SDA? HADŽIFEJZOVIĆ: Nikad nisam bio blizak niti jednoj stranci, no znam da su se pravile te procjene o mojoj vezanosti za SDA. Uporno sam tražio odgovor na to pitanje zbog čega sam okvalificiran kao njihov čovjek, ali ga nikada nisam dobio. Tek su mi Bilić i Balvanović, nakon što sam smijenjen, rekli da su to navodno htjeli neki stranci, a ja sto posto znam da to stranci nikada zvanično nisu potvrdili. Uostalom, i nije OHR-u bio problem da kaže kako me smjenjuje Visoki predstavnik. Čak znam da su ljudi iz OHR-a taj potez Bilića i Balvanovića nazvali vrlo glupim. DANI: Da li ste ikada dobili obrazloženje te smjene? HADŽIFEJZOVIĆ: Samo jedno jedino obrazloženje postoji, a to je da sam smijenjen na vlastiti zahtjev. To je pravni nonsens. Ne mora se biti stručan da bi se postavilo pitanje: da li je ikada iko napisao pismo i rekao "zahtijevam da budem smijenjen". Sva priča oko moje smjene sa mjesta glavnog i odgovornog urednika je ustvari jedna velika maska. Prikriva se suština moje smjene, a to je namjera da budem sklonjen sa ekrana, i da budem sklonjen sa mjesta urednika Dnevnika. Oni su u tome uspjeli tom pričom o smjeni glavnog i odgovornog urednika, a to je tek izgovor. DANI: Zašto bi Vas neko želio skloniti sa ekrana? HADŽIFEJZOVIĆ: Nekome očigledno nije stalo da ta TV bude profesionalna, a mislim da smo mi bili, ako ne to, onda na najboljem putu da budemo TV otvorena za sve, TV koja će gajiti analitičko novinarstvo. DANI: Možete li ocjenama od jedan do pet ocijeniti program TV BiH za vrijeme Vašeg mandata, te ono što danas gledamo pod žutim trokutićem? HADŽIFEJZOVIĆ: Dao bih nama dobru četvorku, a ovome danas nulu. Kad sam odlazio, ja sam rekao da su mene smijenili amateri, i to se odmah nakon moje smjene i potvrdilo. U ovih sedam mjeseci oni su dokazali da su amateri, i mene to ne veseli. Jer ja sam u toj kući bio dvadeset godina, u Dnevniku više od deset, i žao mi je da gledam da jedno djelo koje smo mi stvarali propada. Nismo mi ni bili završili stvaranje tog djela, ali ponavljam, bili smo na najboljem putu da to ipak bude jedna TV kojom ćemo se ponositi ne samo mi u TV nego i naše kolege i naša javnost. DANI: Kako komentarišete činjenicu da su i nakon Vašeg otpuštanja sa TV-a tamo angažirani svi ljudi koji su usko sarađivali sa Vama, ali je sadašnji program znatno lošiji nego kada ste radili zajedno? HADŽIFEJZOVIĆ: Oni su nakon moje smjene prvo smijenili ili pomjerili sa funkcija i novinarskih zadataka čitavu generaciju koja je u toj TV zadnjih deset godina, misleći da mogu bez njih. Nakon mjesec dana su shvatili da ne mogu i vratili su ih, što prije svega znači da ja nemam nikakve svoje ljude na TV, već na njoj postoje ljudi koji rade svoj posao i oni su za mene bili u tome najbolji. Zašto isti tim ljudi koji je, dok sam ja bio na TV, postizao uspjehe sada ne postiže ništa, ni meni nije jasno. Ipak, mislim da je do selektora. DANI: Neki od mojih izvora to objašnjavaju ovako: Senad Hadžifejzović je imao budžet i onda mu je bilo lako govoriti ljudima "idi na Kosovo", "idi u Podgoricu" i slično, dok ljudi koji sada vode TV nemaju para… HADŽIFEJZOVIĆ: To je laž, laž i stopostotna laž! Ono novaca što smo mi imali je, ja to često ponavljam, Miro Purivatra kao generalni menadžer prvo na sjajan način nabavljao, a mi smo taj novac ulagali u ono što se sada vidi na ekranu. Kupili smo, recimo, prava prijenosa Lige prvaka za četiri naredne godine iako smo znali i Purivatra i ja da ćemo tu, u TV-u, biti prilično kratko. Novac smo, pored toga ili kupovine prijenosa Olimpijade, uložili u ono što je TV-u bilo najpotrebnije, a vi znate šta je bilo najpotrebnije: u toj TV se radilo kao u srednjem vijeku, na dvije pisaće pokvarene mašine. Investirali smo u radni prostor, koji je, sasvim sigurno, najbolji na Balkanu. Za sve drugo mi smo se morali snalaziti. Naši su ljudi sa minimalnim dnevnicama odlazili na Kosovo, u Beograd, u Albaniju. Pitajte Harisa Pašovića kako je išao u Albaniju! Tu je radila ekipa puna entuzijazma i njima čak i nije bio problem biti glavni i odgovorni urednik. Laž je da sam ja sa ikakvim novcem raspolagao. Novac je bio kod gospodina Purivatre, ali ga je bilo vrlo malo i on se nadoknađivao htijenjem. Problem sa sadašnjom garniturom je taj što oni imaju novac, ali nemaju ideje, i ne znaju kako se radi taj posao. DANI: Vi ste nakon smjene raspoređeni u Dokumentarni program TV BiH. Idete li na posao? HADŽIFEJZOVIĆ: Ja sam na bolovanju. Bole me leđa: imam nesavitljivu kičmu. DANI: Šta ćete raditi nakon što ozdravite a ako ne budete izabrani za direktora PBS-a? HADŽIFEJZOVIĆ: U toj varijanti, bez ljutnje i nekog posebnog razočarenja - jer mene je teško razočarati, ali jasno uviđam kuda stvari idu - mislim da sam najbliži odluci da odem iz BiH.

Radio jedne zemlje

Može li dublje?

Historija Radio Sarajeva jeste moguća historija ove zemlje jer nema čovjeka koga nije dotakla barem kao slušaoca. Pa i način kako se taj radio pokušao ugušiti od aprila 1992. (tačnije od 1. augusta 1991), ima toliko sličnosti sa BiH da i manje pristojan čovjek može postaviti klasičnu seljačku sačekušu: "Jeste li vi rodbina?" I tu i jeste problem sa današnjim Radijom BiH i njegovim pretvaranjem u javni servis. Ne možete od ljudi koji su sticajem okolnosti postali vlasnici 50-godišnje historije očekivati da idu dublje nego što je prije njih "zaorano"

Piše: Boro Kontić

Jedna od brojnih priča iz nenapisane historije Radio Sarajeva kaže kako je neki spiker nakon osmomartovske proslave uspio obrlatiti jednu od tek primljenih pripravnica kako bi ostatak večeri odvojila za njega. I stvar se završava kako su se te manje-više maštovite priče uvijek okončavale. U krevetu. I tako gusla stari majstor, veli nam usmeno predanje, ali to mu nije dovoljno. Svakih par sekundi svojim sonornim, dubokim basom, provjerava stanje ispod sebe: "Dušo, da li te rasturam?" Radi se zapravo o sugestivnom pitanju jer se odgovor i ne očekuje. Moguće težak uzdah ili tek ubrzanije ječanje. No u ovoj priči drugarica-pripravnica ipak pokazuje ljudske osobine, dakle nešto i traži. "Dublje, dublje", glasom koji jeste nježan ali nesumnjivo očekuje prodornu reakciju. I onda maestro, prekaljen u ovakvim bitkama, izvija tijelo, uzima najveći dah i kao kad je saopštavao izvještaj ljekarskog konzilija o zdravstvenom stanju druga Tita, tek dodirujući usnama njenu ušnu školjku, svojim definitivno najdubljim glasom informiše: "Duušo, ne moogu duubljee." Marš sa jedne ploče Recimo da pođemo od teze da je biografija Radio Sarajeva u malom jedna od mogućih priča o BiH između dva rata. U tek oslobođenom Sarajevu, 10. aprila, u 16 sati, glas tehničara Đorđa Lukića Cige objavljuje: "Smrt fašizmu, sloboda narodu. Ovdje Radio Sarajevo." Prije toga, sa jedine "Odeon" ploče, jedan marš. Nakon toga, saopštenja Komande grada i onaj isti marš onoliko puta koliko traju brojna saopštenja. Sve do 17 sati. Sutradan, program se emituje od 12,30 do 15 sati. Treći dan od 18 do 20 sati. Program se može čuti do Visokog, ali malo je radioprijemnika 1945. godine u Sarajevu. Zato tehničari postavljaju po cijelom gradu razglasne uređaje kako bi se stanovništvo obavijestilo o događajima u zemlji, ratištima i naprednom svijetu. Rijetki vlasnici radioprijemnika "prilikom značajnih političkih i drugih manifestacija" stavljaju svoje prijemnike na prozor. Zamislimo dječaka sa palcem u ustima kako u grupi građana Sarajeva 9. maja 1945. sluša "zanosne riječi delegata Prvog kongresa Antifašističke omladine BiH, koji govore o herojskim djelima mlade generacije u narodnooslobodilačkoj borbi i zavjetuju se da će mladi dati sve svoje snage za obnovu i izgradnju zemlje". Do kraja godine, osim vijesti i saopštenja, u programu Radio Sarajeva pojavljuju se emisija za selo, narodno prosvjećivanje, književni prilog, filmski pregled, sindikalna, pionirska te muzičke emisije. Među solistima narodne muzike pronalazimo Zaima Imamovića, harmonikaš je Ismet Alajbegovic Šerbo, a Paula Jesić pjeva operetne arije uz klavirsku pratnju. Već 1946. uvodi se emisija Iz Sovjetskog Saveza, a kao posebno zapažena pamti se emisija O popularizaciji naših revolucionarnih zakona. Redakciju čini grupa od devet novinara, jednog muzičkog urednika i jednog saradnika. Koncerti se izvode uživo. Spikeri su prvaci Narodnog pozorišta. Sve značajnije informativne emisije Radio Beograda prenose se na talasu Radio Sarajeva. Emituju se prve reportaže. Hamid Dizdar Švrakino Selo - obaveza radnog naroda Sarajeva ili Branko V. Radičević Svakim danom se ljepše živi. Ševrolet umjesto Tatre i granate za UN Krajem 1950. kolektiv Radio Sarajeva ima 133 zaposlena radnika. Napušta se lokacija u Njegoševoj i program se emituje iz Danijela Ozme. Doduše, još par godina muzička snimanja će se obavljati u starom prostoru. Nabavlja se prvo putničko vozilo isključivo za programske potrebe. Ševrolet. Gasnu sjećanja na vojno vozilo "Tatra", koje se koristilo aprila 1945. U gustom dimu, jer se kao pogon koristi ricinusovo ulje, tutnjao je ovaj kamion sarajevskim ulicama često prevozeći i muzičare i instrumente, sve dok jednom nije izgorio spuštajući se sarajevskom nizbrdicom. Reporteri Radio Sarajeva, 27. jula 1952, u okviru specijalnog programa objavljuju reportažu sa otvaranja tramvajske pruge Marijin Dvor - Nova željeznička stanica. Kako se kaže u kasnijim dokumentima: "Program Radio Sarajeva veoma je optimistički usmjeren prema svjetlijoj budućnosti naših naroda." Sedmog decembra 1952. emitovan je prvi radio dnevnik u trajanju od pola sata. Počinje radio škola. Ponedjeljkom - istorija. U prvoj emisiji profesor Faik Mehimović govori o Prvom srpskom ustanku za učenike 8. razreda gimnazije. Srijedom - geografija. Profesor Omer Hajrić o polarnim krajevima. Petkom - književnost. Profesor Josip Stošić obradio je pjesmu Vladimira Nazora. Širi se dopisnička mreža. Prvo u Tuzli, Mostaru, Zenici i Banjoj Luci. Jedan od hroničara radija 50-ih, pišući o slabostima, prije svega navodi nedostatak radiofonije i specifičnog radio izraza u programu Radio Sarajeva i zaključuje: "Kao što čovjek mutira u govoru da bi definitivno oformio svoj glas, tako je i Radio Sarajevo uvođenjem novih zvanja od radioreportera, muzičkih ilustratora, efektmena počelo da krči putove specifičnog medijskog izraza." Naravno, ova bi se priča mogla presti stotinama stranica prateći godine kada se mislilo da je život neprestano uspinjanje i da je svaki novi izazov zapravo samo uobičajena prepreka iza koje postajemo bolji. Istorija Radio Sarajeva jeste moguća historija ove zemlje jer nema čovjeka koga nije dotakla barem kao slušaoca. Pa i način kako se taj radio pokušao ugušiti od aprila 1992. (tačnije od 1. avgusta 1991), ima toliko sličnosti sa BiH da i manje pristojan čovjek može postaviti klasičnu seljačku sačekušu: "Jeste li vi rodbina?" Radio Sarajevo je sistem koji se izgrađivao gotovo 50 godina. Do rata to je bilo 50-satno emitovanje svakog dana na četiri programa, sa respektabilnom mrežom predajnika, 600 zaposlenih, među kojima su dominirali oni sa akademskim obrazovanjem - novinari, reditelji, muzičari, inženjeri. Radio Sarajevo je bila prava medijska kuća koja je tek imala šta da poruči. I onda dolazi rat i sad se opet počinje iz početka. Opet ima samo jedan program, ali nema nikoga prije toga da kaže "Smrt fašizmu - sloboda narodu". Pamtim, što rekao pjesnik, kao da je bilo danas, kad je ovdašnja vlast prije par godina kao svog predstavnika u UN misiji u Ženevi izabrala Todora Dutinu. Odmah sam se prisjetio sredine aprila 1992. kada je dotični, posredstvom telefona, direktorici radija Nađi Pašić i meni prisutnom najavio "raketiranje" jer smo se usudili da ponovo uključimo srednjotalasni predajnik II programa Radio Sarajeva i time poklopili signal tek otvorenog radija sa Pala. I zaista, rakete su stigle za desetak minuta, ali su dobacile do Grasovog tramvajskog depoa, stotinjak metara udaljenog od RTV Doma. Kad je izabran da nas predstavlja samo u Ženevi, pomislio sam: "E, trebao si nas onaj dan totalno razvaliti, sad bi te predložili za šefa Ujedinjenih nacija." Istini za volju, nije sve ni idealno bilo. Radio Sarajevo je najveći dio svoje istorije bio prilično dobar propagandni servis partije na vlasti. Uređivačka politika bila je krajnje jednostavna. Prva vijest drug Tito (čak i poslije smrti), druga aktivnost Saveza komunista. Dalji raspored je bio izveden iz prva dva aksioma. Novinari AIP-a (Aktuelno-informativnog programa) bili su toliko protežirani da je to povremeno izgledalo kao farsa. Ko je pravio vijesti, taj je mogao sve - otprilike je glasio moto stanice. Centralni događaj u kući bile su vijesti u 15 sati. Svi su se urednici tresli kako će proći to čudo. Emisiju su prenosile sve lokalne stanice i ako biste pokušali u to vrijeme da prošetate skalom radioprijemnika, na cijelom prostoru BiH uglavnom bi vas dočekalo "revolucionarno čišćenje našeg puta od svega onog što vuče nazad i što strahuje od jačanja uloge radnog čovjeka". Novo vrijeme Iako je, teorijski gledano, prava promjena na radiju nastupila tek krajem 1987, kada je program počeo ličiti na javni servis, ja sam ubijeđen da otapanje stalaktita počinje 70-ih. Otvara se prvo lokalni program Sarajevo 202, pa onda kreće i III program, da bi oktobra 1975. započeo i II program Radio Sarajeva. Namjera je bila, kako su mudrovali ondašnji radijski ljudi, "proširenje programske palete", a konačan rezultat da ljudi više nisu morali slušati samo jedan izvor informacija i samo jedan pogled na svijet. Ali ja to pamtim kao vrijeme kad sam bio mlad i mnogo šta vam ne izgleda tako teško i komplikovano. Radio Sarajevo je uvijek imao nevjerovatno talentirane ljude za izmišljanje naslova emisija. Ponekad sam mislio da postoji neko zaključan u kući koga bude samo da smisli novu špicu. Ne treba velikog talenta da se sroči pjesmuljak od naslova muzičkih emisija Radio Sarajeva kroz vijekove. Pazi sad: Kaskada ritmova i tonova, Svi su dani od srebra skovani ili Danas ste Vi gost našeg studija. Kada bih rekao Goblen narodnih melodija, Karijatide, Borci-umjetnici, šta biste mogli odgovoriti? Ništa osim teškog plača. Jedino da za kraj predložim Kraj domaćeg ognjišta i moj definitivni favorit Djedov gramofon protiv unukovog magnetofona. Šta preostaje osim rezanja vena i oprosta svih grijeha koji se, nažalost, mjere stotinama stranica optužbe. Problem sa današnjim Radijom BiH i njegovim pretvaranjem u javni servis liči na priču sa početka teksta. Ne možete od ljudi koji su sticajem okolnosti postali vlasnici 50-godišnje istorije očekivati da idu dublje nego što je prije njih zaorano, da upotrijebim taj otrcani poljoprivredni opis. Radio Sarajevo je nestao zajedno sa većinom ljudi koji su ga stvarali. Radio BiH, po svemu sudeći, samo je bio tranzicijski termin za ono što trenutno postoji na papiru i svi žele da ga promijene. Ali i ako ne žele, nema pomoći. Neće se vratiti stara priča, jer ni radio kao medij više nije isti. Radio Sarajevo je nekada bila jedina radiostanica u BiH i svi su prirodno tu dolazili. Danas se suočavate sa više od 200 radiostanica koje traže svoje mjesto pod suncem. Uključujući i desetine stranih kompanija koje nude svoj program vijesti. Nezavisan, objektivan, balansiran i nepristrasan. Kako je teško danas odvojiti drugaricu-pripravnicu i prav-zdrav saopštiti joj da od dubine imaš samo spikerski glas.

Bilo jednom na Sa3

Haris Kulenović, dugogodišnji novinar nekadašnje Televizije Sarajevo, prvi i posljednji urednik programa Sa3, prvi vlasnik prava za otvaranje prve privatne televizije u bivšoj Jugoslaviji, scenarist filma Život radnika, nastalog zapravo iz dokumentarnih filmova TV SA, na Televiziji BiH je radio do 1995. godine. Danas je možda i jedini urednik jednog od starih programa televizije koji i dalje radi u ovdašnjim medijima. Sadašnji urednik OBN-a prisjeća se vremena u kojem je TV SA, pored dva postojeća, pokrenula i treći program, postavši jedna od najboljih TV kuća tadašnje Jugoslavije

TV kanal Sa3 bio je i ostao nezaobilazna činjenica predratne TV u BiH, ne samo medijski već i kao škola novog načina rada i poslovanja. Ja sam, bez dana pripreme, preuzeo Sa3 u junu '90, po zadatku tadašnjeg rukovodstva TVSA, nakon Dobrih vibracija. Moj zadatak je bio da napravim gledanu, komercijalnu, gradsku tv stanicu. U tome sam uspio, jer smo pred rat imali gotovo dva miliona maraka prometa od reklama (najviše reklama je ubirala emisija Pavle šou). Da nije slomljen Ante Marković i da nije počeo rat, vjerovatno da bi sada cijela ekipa Sa3 primala platu u dolarima i radila za jednu američku kompaniju, čiji advokat je tada bio došao u Sarajevo da kupi Sa3, sa biznis-planom godišnjeg prometa od pet miliona dolara. U ovom programu su pokrenute i prve biznis-emisije, emisije o religiji, počeo Face to face na TV, Mona Lida (autorice Lide Hujić, op.pr.) snimala je reportaže u Parizu, dolazili nam u goste voditelji MTV-a, Satričići (emisija koju je vodila sadašnja saradnica Dana Vesna Andreé-Zaimović, op.pr.) punili su Zetru, data je podrška grupi Trio (dobili nagradu kompanije Saatchi & Saatchi), finansijski i medijski Sa3 je podržao projekat Rok-simfonija, imao ugovor i prava sa modnom agencijom Elite, bio organizator i domaćin prvog Festivala nezavisnih tv stanica tadašnje Jugoslavije, prvi smo prestali piratski emitovati filmove, prvi i jedini smo snimili formiranje masonske lože u Beogradu itd., itd. O muzičkom programu je brinuo odlični Marko Milović. Rahmetli Karim Zaimović, koji je radio sa nama, u toku rata je napisao da je preko Sa3 ulazila najbolja muzika, jer svi spotovi tadašnjih muzičkih grupa su dolazili odmah na Sa3. Da ne spominjem pojedinačno momke sa Omladinskog radija koji su radili na Sa3 (a danas su ugledni marketing menadžeri, novinari, producenti ili profesori širom svijeta, od Kanade do Novog Zelanda), sa kojima smo organizovali prenos čuvenog mitinga na Marindvoru (nama su prvo javili da je krenula kolona sa Dobrinje) i pozivali Sarajlije na protest, prvi snimili i emitovali prilog koji je dokumentovao raspoređivanje artiljerije oko Sarajeva. Radili smo sve do 2. maja 1992, kada je Kukanjac granatirao predajnik Sa3 zato što smo pet-šest puta tog dana prvi objavili spot Mali mrav (Kukanjac je u to doba izjavio kako JNA nije ni mrava zgazila, op.pr.). Dakle, jedna lijepa faza života je grubo završena. Igra i druženje su prestali, kontakti ostali, a Sa3 otišao u daleku prošlost, i moju i mojih mladih kolega, bez kojih ne bi bilo tog programa. Zajedno sa ostalim radnicima i borcima, momci i djevojke sa Sa3 su sačuvali od kadrovskog raspada tadašnju TVSA jer su voditelji Dnevnika u tim prvim ratnim danima haosa i bježanije bili Senad Hadžifejzović, Midheta Kurspahić i Mile Đurđević - svi sa Sa3!

Arhiva Dani
191